Prije svoje smrti, Robert Blair Kaiser, novinar časopisa Time, mi je rekao da su novinari na Drugom vatikanskom koncilu bili „sudionici i promatrači koji su utjecali na rad samog koncila“. Ovo je bio dio svjetskog napada na katoličku doktrinu, koji je započeo godinama prije, a Drugi vatikanski sabor pružio je priliku američkoj dubokoj državi i globalistima da Katoličku Crkvu stave u svoju službu.
Drugi vatikanski sabor se događao otprilike sedamnaest godina nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti i taj je rat bio živopisan u glavama mnogih sudionika. U isto vrijeme, svijet je bio zarobljen u Hladnom ratu, titanskoj borbi između dva različita pogleda na svijet –u kojem je jedan pogled podržavao sovjetski komunizam, a drugi pogled je podržavao Sjedinjene Američke Države. Prvo je prikazan kao nešto mračno i zloslutno, drugi je prikazan kao svjetlo i prosperitetno. Američki mediji pomogli su u stvaranju te slike.
Časopis Time je kreacija Henryja Robinsona Lucea. Luce je bio sin prezbiterijanskog svećenika i mogao je pratiti podrijetlo svoje obitelji do Američke revolucije. Osnivanjem Timea stvorio je časopis s vrhunskim vijestima. Uz mentorstvo Waltera Lippmanna, Luce je u praksu uveo nastajuću znanost i sistematizaciju psihološke manipulacije koja je koristila slike, riječi i emocije za oblikovanje i utjecaj na ideje i percepcije kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u inozemstvu. Časopis Time učinio ga je jednim od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u cijelom svijetu. Kaže se da nije bilo dana da nije govorio o Ustavu Sjedinjenih Američkih Država koji je postao politička manifestacija organizacijskih principa američkog društva, ili drugim riječima, američke ideologije. U srcu ove ideologije bila su načela Prvog amandmana.
Luce se dugo bavio Katoličkom Crkvom i njezinom doktrinarnim odnosom crkve i države. Crkva je bila prepreka nacrtima plutokratskih interesa da vladaju Sjedinjenim Američkim Državama i svijetom, a u isto vrijeme i prilika da se olakša postizanje tog cilja i uspostavi veća moć i kontrola. Luce je dijelio osjećaje Paula Blansharda, čija je knjiga Američka sloboda i katolička moć (American Freedom and Catholic Power) postala biblija protukatoličkih liberala. Blanshard je primijetio da je svećenik „zastupnik duhovnih i političkih dobara Rima“ i „podređen je hijerarhiji“. Svećenik je davao kredibilitet svakoj ideji, a svećenik koji je bio teolog bio je još veći autoritet. Blanshard je razumio ulogu teologije unutar Crkve jer ona pomaže da održi svoju moć. Prema Blanshardu, „filozofija crkve i države daleko je važnija od daljnjeg postojanja malog područja koje ima vlastite poštanske marke i zastavu. Zapravo, filozofija crkve i države koju zastupa Vatikan je najvažnija stvar u cijelom katoličkom sustavu jer ona određuje političku i društvenu politiku koju će biskupi i svećenici voditi u cijelom svijetu“.
Dakle, Luceu i društveno-ekonomskim elitama čije je interese on zastupao, bio je potreban teolog koji bi prihvatio američki sustav društvene organizacije. Američke elite su željele da Crkva odobri Prvi amandman s njegovom klauzulom koja je ukinula bilo koju religiju kao osnovu zakona društva i koja je dala stvarnu moć privatnim interesima s klauzulama o slobodi govora i slobodi tiska. Taj teolog koji je podržao ideju je bio isusovac John Courtney Murray, profesor na Woodstock Collegeu i urednik časopisa Theological Studies.
Tajni sastanak održan je 26. travnja 1948. u hotelu Biltmore u New Yorku, a domaćin mu je bila Nacionalna konferencija kršćana i Židova. Nazočni su bili predstavnici protestantizma, judaizma i katolicizma. Glavno pitanje bio je odnos crkve i države. O. Murray se složio da postoji problem. Kad je riječ o odnosima crkve i države, katolicizam je bio problem, a ne Sjedinjene Američke Države, ili kako je kasnije rekao: „problem crkve i države je, u vrlo specifičnom i jedinstvenom smislu, katolički problem – rimokatolički problem“. Pristajući pružiti “liberalniju interpretaciju“ katoličke doktrine o odnosima crkve i države, o. Murray se upustio u pothvat koji će na kraju oslabiti jednu od najvažnijih doktrina katoličke vjere.
Nedugo zatim, vlada Sjedinjenih Američkih Država, pod vodstvom dr. Edwarda Lillyja, bogatog katoličkog profesora na Američkom katoličkom sveučilištu, osmislila je program doktrinarnog ratovanja. Doktrinarno ratovanje smatralo se „središnjom jezgrom psihološkog ratovanja. Ideološko ili doktrinarno ratovanje” uključivalo je „planirani napad na osnovni neprijateljskog sustava koji se provodio istovremeno s pozitivnim zagovaranjem osnovnih ideja našeg vlastitog sustava”. Doktrinarni rat, drugim riječima, bio je način da se preuredi društvo. Doktrinarno ratovanje nije bilo usmjereno na „utjecaj na masovno ponašanje; zapravo nije neposredno usmjeren na mase, već na donositelje odluka i njihove suradnike“. Ciljao je na „razvijeni um. Onaj um, angažiran u razvoju koncepata racionalizacije i sposoban projicirati isto drugima, onaj koji posjeduje sposobnost razjašnjavanja, analize i sintetiziranja” i onaj koji bi postao „nezadovoljan prihvaćenom ideologijom”.
Do 1953. plan je razvijen i sadržan u povjerljivom dokumentu poznatom kao PSB D-33. Program doktrinarnog ratovanja nastojao bi osigurati “trajnu literaturu“ i poticati „dugoročne intelektualne pokrete, koji će privući intelektualce, uključujući znanstvenike i skupine koje stvaraju mišljenje, da: pod prvo, razbiju svjetske doktrinarne obrasce mišljenja koji pružaju intelektualnu osnovu za komunizam i druge doktrine koje su neprijateljske prema ciljevima Sjedinjenih Američkih Država i slobodnog svijeta”. Da bi to učinili, trebalo je „iskoristiti lokalne razlike, hereze ili neslaganja u politici unutar oporbenih sustava”. A vladine obavještajne agencije trebale su koordinirati svoje napore s medijima i korporacijama.
To je bilo u vrijeme kada su se provodili planovi za ono što nam je danas poznato kao globalizacija. Predstavnici industrije, bankarstva, radničkih sindikata, obavještajnih agencija, saveznih vladinih agencija kao što je State Department i drugi neslužbeno su se sastajali 1952. i 1953. u Princetonu, kako bi razgovarali o planovima kako to ostvariti. Američka kultura i ideje morale su biti umetnute u društva kako bi se otvorio put njihovom ekonomskom razvoju, ili kako bi neki rekli, ekonomskoj kolonizaciji.
Smrću pape Pija XII. u listopadu 1958. i sazivanjem Koncila od strane njegovog nasljednika, Ivana XXIII., američke su elite osjetile priliku da prošire svoju moć pretvaranjem Katoličke Crkve u prenositelja američkih ideja i politika, ponajprije iza ideje Prvog amandmana. Luce i njegovi istomišljenici već su prije toga znali da se u Vatikanu spremaju promjene, budući da su imali izvrsna obavještajna saznanja o zbivanjima u sjedištu Katoličke Crkve. Na primjer, on i američki establišment, kao i američke obavještajne agencije, financirali su i podupirali Sveučilište Pro Deo i njegovog osnivača, dominikanca Felixa Morliona. Ova institucija visokog obrazovanja nalazila se u Rimu i podučavala je mlade poslovne ljude i druge profesionalce iz cijelog katoličkog svijeta o prednostima američkog sustava društvene organizacije. Doista, tamo je u studenom 1953. Luce održao svoj govor, pod nazivom Američki prijedlog. Napisao ga je o. Murray, a govor koji je održao Luce zagovarao je Prvi amandman kao ideal društvene organizacije. Bitna za taj ideal bila je klauzula o osnivanju koja je Katoličku Crkvu i katoličku religiju (kao i bilo koju crkvu ili bilo koju religiju) odvojila od društva. Ova klauzula, sa slobodom govora i slobodnim tiskom, dala je stvarnu moć u društvu, kulturi, pa čak i nad religijama, moćnim privatnim interesima ili plutokratskoj klasi.
U ljeto 1962., samo nekoliko tjedana prije početka Drugog vatikanskog sabora, Luce je poslao svog čovjeka od povjerenja, Charlesa Douglasa Jacksona u Rim da istraži o čemu se radi. Jackson je imao povijest rada s medijima, obavještajnim agencijama i filmskom industrijom. Bio je središnja figura u spoju aktivnosti i interesa ove tri skupine, a također je služio i kao pisac govora predsjednika Dwighta Eisenhowera. Jackson, upućen u unutarnje funkcioniranje hijerarhije, primijetio je kako se Crkva, „taj golemi mehanizam diljem svijeta”, morala promijeniti kako bi se prilagodila modernim vremenima.
Napomena: Knjiga, John Courtney Murray, Time/Life and the American Proposition, objašnjava psihološki i doktrinarni rat vođen u ranim fazama Hladnog rata protiv katoličkog vodstva u pokušaju promjene katoličke doktrine, posebno u pogledu odnosa između Crkve i države. Katolička doktrina se nije promijenila, ali je oblikovano retoričko i ideološko oružje poznato kao “duh Drugog vatikanskog sabora” koje je korišteno za iskrivljavanje Drugog vatikanskog sabora, osakaćenje katoličke doktrine i donošenje pomutnje i patnje mnogima. Više od sedam godina u izradi sa stotinama bilješki iz mnoštva izvora, ovo novo izdanje može se pronaći na amazon.comu mekom uvezu ili u e-verziji. (QVCro)
Što točno znače ove vizije? Možemo li se pripremiti? Ili još važnije, postoje li znakovi da se ove vizije počinju ostvarivati?
Čovjek koji je nosio Isusove rane na svojem tijelu, ostavio je tri poruke koje su potresle kršćanski svijet. Ove vizije nisu obična upozorenja. One su vizije budućnosti koje nagovještavaju sudbonosne događaje koji bi mogli promijeniti tijek ljudske povijesti.
Padre Pio je bio čovjek koji je bio u stalnoj vezi s Božanskim, komunicirajući s anđelima i svetima, predviđajući događaje s nevjerojatnom preciznošću. Mnogi od njegovih prethodnih uvida već su se ostvarili, ostavljajući iza sebe pitanje – što ako su i njegove posljednje tri vizije točne?
Prvo proročanstvo je o ‘Pročišćenju’ crkve… naime najzapanjujuće proročanstvo je da će neki visoko pozicionirani unutar same crkve raditi na njenom uništenju…
Drugo proročanstvo – O tri dana potpune tame koja će obaviti Zemlju! Tokom ta tri dana Sunce i mjesec će prezati svijetliti, a gusti mrak će prekriti cijelu planetu. U tom razdoblju, demoni i zle sile bit će pušteni da slobodno lutaju Zemljom…
Padre Pio, zaštiti moju obitelj i vodi nas pravim putem!
Treće proročanstvo o Konačnom Sudu…
Postoji li način da zaštitimo sebe i svoje bližnje od duhovnih i fizičkih opasnosti?
Masovnim skupom u Beogradu, navodno većim čak i od prosvjeda koji su prethodili svrgavanju Slobodana Miloševića, takozvani studentski prosvjedi u Srbiji prošle su subote dosegnuli dosadašnji vrhunac.
Iako taj pokret, kojem je formalni povod bio rušenje nadstrešnice na novosadskome željezničkom kolodvoru, pri čemu je poginulo petnaestero ljudi, traje već puna četiri mjeseca, iako je od novosadsko-beogradskoga narastao do svesrpskoga, iako je od studentskoga prerastao u studentsko-narodni, i dalje ostaje enigma tko su njegovi stvarni organizatori i koji su njegovi istinski ciljevi. Jer, na kraju, pokreti se ipak ne organiziraju radi čišćenja i ozdravljenja institucija, što je deklarirani studentski cilj, nego, u pravilu, ponajprije podrazumijevaju promjenu vlasti. Ali ne svode se samo na promjenu režima.
No čini se da ni nakon četiri mjeseca prosvjeda čak ni svemoćni srpski vožd Aleksandar Vučić, koji kontrolira baš sve u Srbiji, još ne zna tko ga zapravo želi natjerati na odlazak s vlasti, i to u trenutku kada sa svim ključnim geopolitičkim subjektima naizgled ima stabilne odnose, a s nekima i izvrsne (SAD, Rusija, Kina, Turska), tko bi trebao postati zamjena njegovoj političkoj kliki i s kojim ciljem. To što glavne organizatore prosvjeda vidi u ‘neprijateljskim‘ hrvatskim obavještajnim službama, samo potvrđuje da ne zna dokraja što se zapravo događa u Srbiji.
Pitanja traže odgovore
Iz načina na koji su se prosvjedi dosad vodili jasno je da je riječ o suvremenom i vrlo organiziranom prosvjednom konceptu koji nikako ne izgleda kao da je nastao u Srbiji i koji ne mogu osmisliti, organizirati i voditi studenti, čak ni kad im se pridruže njihovi profesori. Ali mogu ga provoditi. Izabran je povod koji može dirnuti i pokrenuti ljude: pogibija putnika na novosadskome kolodvoru kao posljedica koruptivnog sustava gradnje.
Tempo širenja prosvjeda na cijelu državu i cijelo društvo bio je besprijekoran, uključujući baš sve: od zelenih aktivista preko četničkih barjaktara do običnih ljudi koji žele samo pravdu i bolji život. Inzistiranjem na demokratskim standardima i funkcioniranju institucija spriječili su da prosvjed politički instrumentalizira Vučićeva (dogovorna) oporba. Dosad nemaju profilirane vođe koji bi mogli postati meta režima. Imaju vrhunski PR koji uključuje i čišćenje grada nakon prosvjeda. Ostavljaju dojam drukčije Srbije. Politički i korupcijski devastirana Vučićeva Srbija iznimno je povoljan teren za takve prosvjede. Ali iz svega toga i dalje ne znamo – tko upravlja njima?
Prema dosad prikazanom, možda je prosvjedima u Srbiji najbliža ‘franšiza‘ koja je ljetos primijenjena u Bangladešu. Prosvjedi protiv korumpiranih institucija počeli su kao studentski, prerasli su u narodne i tek nakon toga istaknuti su politički ciljevi i kandidati. Prerasli su u ‘narodnu revoluciju‘ i nakon režimskog nasilja preuzeta je vlast formiranjem tzv. prijelazne vlade, a bivša dugogodišnja premijerka šeika Hasina natjerana je na bijeg u Indiju. Je li to i scenarij za nastavak srpskih prosvjeda? Vrlo moguće. No zanimljivo je da stvarni organizator ‘narodne revolucije‘ u Bangladešu nikada nije pouzdano ustanovljen.
Očito je da su oko nove – i dalje prijelazne – vlade vrlo aktivno angažirane međunarodne mreže nevladinih udruga. U nekim se analizama spominje da iza ‘narodne revolucije‘ politički stoji Kina. I sve je to u sferi nagađanja. Ali odgovore traže sljedeća pitanja: Jesu li međunarodne NGO-ove mreže koje je iznjedrio zeleni globalizam postale samoodrživi politički subjekti na svjetskoj razini? Je li s pomoću njih danas moguće naručiti i provesti ‘demokratske obojene‘ prevrate i ‘narodne revolucije‘, koje su nekad provodile obavještajne službe? Tko sve može biti naručitelj revolucija nakon političkog zaokreta u Washingtonu i uskrate financijske potpore NGO-ovim mrežama?
Opasnost od prelijevanja
U Hrvatskoj je to osobito važno znati, ne samo zbog budućnosti Srbije koja uvelike određuje regionalnu sigurnost nego i zbog mogućnosti, zapravo opasnosti, da se ‘revolucija‘ prelije u Hrvatsku, u uvjetima geopolitičkih promjena u kojima je iznimno važno zadržati stabilnost. Potpora hrvatskih ogranaka zelenih i radikalno lijevih NGO-ova studentskim prosvjedima u Srbiji i aktiviranje raznih studentskih ‘plenuma‘ na sveučilištima dodatan su poziv na oprez. A valja i pratiti hoće li tragični požar u diskoteci u Kočanima u kojem je poginulo šezdesetak mladih ljudi dobiti nastavak u – studentskim prosvjedima u Sjevernoj Makedoniji.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.