Možda bi bilo zanimljivo ustanoviti kad se pojam duboka država (deep state) prvi put pojavljuje u političkim nadmetanjima i raspravama (u kontekstu označavanja tajnih i neautoriziranih mreža moći neovisnih u djelovanju od službeno izabrane vlasti), jer se u nepismeno-malicioznim hrvatskim medijima (povodcu za neupućene) svako malo spotičemo o teorije zavjere u kojima sve više dominiraju teze o dubokoj državi kao tajnovitom i sve važnijem čimbeniku političkih strategija.

U tom kontekstu izraz je upotrijebljen tek koncem 20. stoljeća, a prvi ga put objašnjava i definiranog spominje Peter Dale Scott u svojoj knjizi Wealth, Empire and Future of America. (2007.) I to je za hrvatske prilike nevažan kuriozitet. Međutim, sagledati kako se duboka država interpretira u nas i što taj pojam doista znači u domaćoj agitpropovskoj izvedbi, daleko je važnije od njegovog prilično neujednačenog značenja ili akademske interpretacije. Okorjeli praktikanti komunističke ideologije in sito teško bi se oko tog pojma složili sa svojim dragim kolegama, izgledom zapuštenim i tekstilno izlizanim ljevičarima na angloameričkim sveučilištima.

Najlakše je raspredati o urotama i zaplotničkim kombinacijama tipa kad bi, da bi, naime ništa ne košta, ali isto toliko vrijedi. Ljudi prilično goropadno, naravno bez obaveza i preko svake mjere, vole razgovarati o događajima koji se nisu dogodili i ljudima koje ne poznaju, a više od svega obožavaju biti u pravu. Nepostojeći događaj svima daje prigodu da se igraju s istinom bez opasnosti da budu demantirani i osramoćeni.

U tim zamagljenim temama (zavjerama i konspiraciji), krcatim samo golim pretpostavkama i oskudnim činjenicama, svi su u pravu i ostaju ponosni na svoju upućenost i veliko znanje, a njihove taštine obilno napojene vlastitim glasom. Stoga su rasprave o urotama u sjeni velikih događaja, naročito kad se neodređeno razgovara u (gramatičkom) drugom kondicionalu, ljudima tako drage i svi su nevjerojatno puni znanja, k tome samouvjereno svadljivi i skloni izljevima mržnje ne bi li slušateljstvo zadivili svojom sveznanjem i dobrim informacijama s vrha, a svoju oskudnu pamet pojačali snagom nadvikivanja, kad već snagom argumenta ne uspijevaju izboriti pozornost.

Za Donalda Trumpa deep state je stalna i nepromijenjena vladavina istih. Vjerojatno je u pravu, makar nije nikad točno objasnio kako je to i kada američka demokracija zagorjela, ulovila se za dno, zapekla i smrdi i gdje su to on i njegov predsjednički mandat u američkoj demokraciji? U Americi duboku državu možemo dosta lako uočiti, na primjer u istim imenima i prezimenima visokih dužnosnika koja se ponavljaju od oca na sina. U početku se zbog razlikovanja sinovima dodavalo junior, ali kako su se juniori dalje množili i omogućavali svom potomstvu da nastavi utabanim političkim stazama svojih obiteljskih predšasnika, unucima i praunucima opet istog imena i prezimena počeli su se stavljati otmjeni rimski brojevi I., II., III. Nešto poput francuskih Lujeva.

Sada je već na redu i broj IV. u dinastičkom nizu na uspjeh i karijerne državne pozicije predbilježenih potomaka kremastih američkih obitelji. U američkoj državnoj administraciji proklamirano načelo izvrsnosti i izborne stranačke pobjede podleglo je društvenom utjecaju uglednih i politički već profiliranih obitelji, njihovom već otprije akumuliranom kredibilitetu i bogatstvu stečenim upravo političkim statusom visokih američkih službenika i parlamentarnih dužnosnika. Istom kriteriju obiteljskog pedigrea, u kombinaciji s trenutnim rasporedom političke moći u Kongresu i Senatu, podvrgnute su podjednako i Demokratska i Republikanska stranka i tu nema nevinih. Ni jedna od njih nije pokazala imunost na rimske redne brojeve svojih obiteljskih pulena. Zbog mimikrije duboka država se u Americi pokriva neprestanim promocijama novih i mladih nasmijanih lica, sve kako bi stvarna struktura okorjele vlasti i izbor kongresmena, senatora, guvernera, diplomata, predsjednika ovog i onog odbora i pododbora za ovo i ono, ostao intaktan i prema starim dogovorima, da bi se u tišini nastavilo trgovati pozicioniranjem nepostojećih aristona, američke plave krvi: njihovih sinova, nećaka, zetova, unuka, praunuka… pod rednim brojem prvi, drugi, treći… i od rednih brojeva mediokriteta stvorila aristokraciju ili lažnu vladavina najboljih.

Podrijetlo duboke države nije u turskom derin devlet ili u imperium in imperio, latiniziranom poimanju moći unutar moći (krug unutar kruga tipičan za tajna društva), ali je Turska u 20. stoljeću (uz Egipat) bila česta politička poštapalica i primjer kad se željelo reći da zemljom ne vlada legitimno i demokratski izabrana vlast, već mreža visokih vojnih časnika, policije i tajne službe. No, počelo je davno s carevim pretorijancima otkad rimska vojska nije smjela ni pod kakvim izgovorom umarširati u Rim pa su carski pretorijanci, kao jedina respektabilna oružana sila u Rimu, žarili i palili Rimom i Carstvom: birali su Rimske careve i smjenjivali ih ne brinući se previše o dinastičkom slijedu i krvnom pravu na prijestolje. Poslije im je dozlogrdio taj igrokaz s razvodnjenom carskom krvlju pa su zapovjednici pretorijanaca bez velike ceremonije sebe proglašavali Rimskim carevima. Ili još davno prije, onda kad jednom stvoreno staro zajedništvo (u krvi) po svaku cijenu želi zadržati oduzete poluge vlasti i čini beskrupulozno sve da se tako i ostvari u doglednoj budućnosti.

Danas u Hrvatskoj duboka država zvuči nekako pouzdano i dobro ukorijenjeno, podsjeća na strogo kontrolirane procese ljudi koji znaju svoj posao, no taj neformalni pojam nije ništa drugo nego više ili manje prikrivena partijska nomenklatura, njezini zakrilnici, štićenici i koristoljubivi simpatizeri. Kako god se prikrivala ta duboka država ipak je samo zločinačka organizacija, podrivateljica suverene hrvatske države kojoj ide na ruku činjenica da Republika Hrvatska nije provela lustraciju. S jedne strane počelo je sa zarazom Oktobrom, javkama i konspiracijom, završavalo partijskim tajnim sastancima na koje se dolazilo s revolverom i ručnim bombama, a kad su ti isti revolucionari iskoristili pobjednički antifašizam Slobodnog svijeta da bi sebi po mjeri stvorili državu, rođena je jugoslavenska/hrvatska duboka država protivnica građanskog višestranačja, parlamentarne demokracije i bilo kakve ideje o hrvatskoj državi.

Ta je duboka država, nakon svibnja 1945. likvidiravši sustavno i planski desetke tisuća hrvatske mladosti, oslobodila Hrvatsku građanskog društva i njegovih vrijednosti te nasilno i uz velike zločine prema svom narodu uspostavila diktaturu komunističkog jednoumlja. S druge strane, to je prekodrinska Crna ruka i Mlada Bosna, srpski generalski zbor u JNA i SANU autor čuvenih memoranduma; sve vrijeme SPC i militantno svetosavlje, svi oni prekodrinski čimbenici koji na Hrvatsku i njezine krajeve gledaju kao na plijen prisajedinjenja i srpsko-srbijanski ratni dobitak iz I. i II. svjetskog rata. Uistinu bizantizam srpsko-srbijanskog opanka koji je svoju civilizacijsku razinu još jednom pokazao za vrijeme Hrvatskog oslobodilačkog rata, agresijom i akindžijskom okrutnošću na sve što nije od njihova legla. Njihov spoj je i danas itekako u Hrvatskoj nazočna duboka država jasnih ciljeva vraćanja Republike Hrvatske u geđovanski zagrljaj, a sve uz pomoć ove Republike Hrvatske: stara partijska nomenklatura i njezini mladi jurišnici na sisi hrvatske države.

Njih objedinjuje svetosavski patrijarh Porfirije. Sjetimo se samo čuvenih marksističko-svetosavskih seminara za hrvatsku inteligenciju s posebnim potrebama: hrvatske intelektualiste i zagrebačke intelektualčeke, njihovo skrušeno hodočašćenje na Porfirijevu zagrebačku adresu da bi čuli naputak i mudru riječ. Kako nakon svega te osobe mogu živjeti u Hrvatskoj, prošetati se ulicama i susretati ljude kao da se ništa nije dogodilo, a sve u ime smrtonosnog bratstva i jedinstva i ideološkog profiterstva? Ne treba ih kazniti, ali malo katrana i perja, pa ih posjesti na gredu i iznijeti van grada, bila bi valjda primjerena kazna njihovoj izdaji i šarlatanstvu? Jadna Hrvatska s toliko loše prtljage, izdajnika i s građanima pretvorenima u masu koja se hrani medijskim napojem. Hrvatska u neprestanim političko-financijskim skandalima teško se oslobađa balkanske stigme korupcije i zlih ali domišljatih varalica.

Na primjer INA koju je Stjepan Đureković prvi pokušao raskrinkati i to platio vlastitom glavom. INA kao pouzdana partijska kasica-prasica, INA koja je prodala milijarde vrijedne Bijele noći u Rusiji i za istu siću koju godinu kasnije prodala vlastita naftna polja u Siriji vrijedne milijarde, ali ne kuna već američkih dolara. INA krcata udbaških larvi i njihovih itekako živih jajašaca. To je najveća hrvatska tvrtka koju je Partija (Račan/Linić) prodala vlasnicima MOL-a, tko god oni bili. Ustvari, INA je sve vrijeme od svog osnutka u službi privilegiranih drugara od najvećeg povjerenja, raznih santrića, dragičevića, špiljaka, josipovića, mesića, milanovića… duboko ukalupljena duboka država s rukom uvučenom u INA-nin džep i još bolje premrežena po ministarstvima RH i državnim tajništvima. INA zaražena rusofilijom onih što veličaju rusku dušu i bezglavo se opijaju s ruskim moćnicima …Kaljinka, Kaljanka… ali ti zaljubljenici u rusku dušu ostaju pri crnim njemačkim limuzinama i luksuz što uz njih ide.

Zato nazdravljaju votkom (finske proizvodnje), da bi se bolje uvukli domaćinu u crijeva, i njihova pjesma ne staje čak ni u Putinovoj agresiji na Ukrajinu. To rusofilstvo je donekle razumljivo, uzeli su pinku i zahvalno se smijulje. No što s onim hrvatekima koji nisu nikad jedne kopejke od Sovjeta uzeli, obožavaju crne njemačke limuzine i priželjkuju život dekadentnog Zapada, ali Sovjetska Rusija i Putin za njih su vizija svjetske budućnosti, a nikad pročitan Dostojevski najbolja književnost… e to je već ozbiljna dijagnoza. Pad Berlinskog zida, tj. raspad SSSR-a omogućio je obnovu i stvaranje suverenih država na području SFRJ-a, Fermentacija Rusije na Federalne jedinice (republike) označit će početak odumiranja duboke države u Rusiji i u postkomunističkim zemljama. Putinova sovjetska Rusija je model duboke države sa svim simptomima opake bolesti na površini. Hrvatska duboka država pod budnim okom sovjetske/ruske agenture, plaćena sitnišem provizije, još mizernijim pinkama i nešto skupljim prostitutkama nije nimalo odustala.

Međupotezi posve mlade Republike Hrvatske dovoljno govore o svojevrsnoj tranziciji partijske diktature u višestranačku građansku državu pa je korpus partijskih komitetlija i njihovih pulena pažljivo ubačen u HDZ, HSLS i HNS, kao i JNA oficiri ugrađeni u HV. Zar Tuđmanovo postavljanje Josipa Manolića 1990. za predsjednika Vlade RH (makar i za jedno kratko razdoblje) i predstojnika UZUP-a (1990/1991.) ili Boljkovca na dužnost prvog ministra unutarnjih poslova RH, ne govori o snazi i važnosti duboke države. Zapravo je cijela Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Franjom Gregurićem veliki kompromis tek stasale RH s dubokom državom. SDP se grčevito trsi obdržati snagu i utjecaj duboke države i koliko god bio u rasulu dobro mu ide zbog srpske manjine u RH, starih orjunaša i tzv zelenih skojevaca poput „Možemo“.

Izvana zeleni iznutra crveni još nisu shvatili da je puno lakše valjati se po asfaltu i biti plaćenički protiv, nego voditi grad. Ipak je duboka država uspješna najviše zbog nikad provedene lustracije, antihrvatskih medija okupljenih pod HND-om i DP-om kao i neprofesionalne javne televizije: nimalo bezazlenih snaga koje neprestano sanjaju tzv. regijon pod okriljem Europske Unije ili bez nje. HDZ se, na žalost, ne bori protiv duboke države: samo je nezadovoljan i frustriran što dosad nije stvorio vlastitu, jednako trajnu i još moćniju vlastitu duboku državu. To je odgovor zašto je predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću, palo toliko ministara i neprestano izbijaju novi skandali krađe i korupcije. Nije neočekivano: nakon preuzimanja vlasti, to je na ovim prostorima očekivani potez i nema te stranke koja ne bi od prvog dana dolaska na vlast pokušala stvoriti vlastitu duboku državu kao jamca ostanka na vlasti i političkog kontinuiteta. HDZ nije izuzetak, no da bi stvorio vlastitu duboku državu mora biti svjetonazorski svoj, a HDZ to nije, kontaminacija starom dubokom državom partijske nomenklature je smrtonosna.

Partijska nomenklatura je u stvaranju duboke države bila i ostala vrlo rigidna i uspješna. U svojoj beskrupuloznosti, i mržnji prema svemu što nije iz njezina legla, imala je na raspolaganju tajne službe, vojsku, miliciju i sve je to itekako koristila. Sjećanje na tu represiju traje do danas i ta represija nije ni danas virtualna. Plenkovićeva prtljaga puna je recidiva komunističkog jednoumlja, a i on sâm talac je protuprirodnih veza komunizma i grlatih hrvatskih domoljuba. U tome se snalazi improvizacijama, ali je daleko od rješenja konstruktivnog političkog primirja s trenutno nepostojećom oporbom. Ne mogu SDP i Domovinski pokret biti nikome oporba, jer su međusobno duboko podijeljeni i sami sebi oporba. Osim ako sve nije jedna velika politička lakrdija beznačajaca, ljudi bez biografije željnih sebe. Međutim, vratimo se na početak. Duboka država, nisu samo djeca i nećaci komunizma, već svi mi kad nazovemo prijatelja i bez nelagode pitamo: Treba mi netko tu i tu… imaš li koga od naših? Ili kad isljednički provjeravamo: je li naš?.

Čiji zaboga, ne bi li trebali pitati je li najbolji od svih koji su se javili i koje znamo, je li dobra roba i čista osoba? Kad svog blentavog nećaka, prijatelja ili susjeda guramo ispred objektivnih rezultata natječaja/testiranja, ne bismo li se trebali upitati što radimo i po čemu smo bolji od onih koje za iste postupke pljujemo? Ili mislimo da tako vraćamo nekome dug, zapravo zbrinjavamo obitelj ili još gore od toga – umišljamo da na taj način pokazujemo svoju moć, svoje veze i da smo zato netko i nešto.

Da, to su i Donald Trump i Joe Biden, suci Vrhovnog suda, senatori i kongresmeni pod rimskim brojevima od I. do IV., svi koji su digli slušalicu i pogodovali, čak i kad ih nisu ulovili. To je i Putin koji je preko veze dobio zapovjedni kadar u vojsci i uskoro će tražiti traktor više za bježaniju iz Hersona. Na koncu to smo uvijek mi u želji da stečenim privilegijama i samo posuđenim moćima damo vlastito ime.

Davor Velnić/Kamenjar.com