Pokušajte, da biste do kraja shvatili svu apsurdnost Duginovih teza, zamisliti našu političku elitu u tom kontekstu, na primjer mudrog Fadila Novalića koji se iz hobija bavi filozofijom ili plesom.

Tko je Aleksandar Dugin? Slična dilema preplavila je nedavno javni prostor, kada je u jednom moskovskom predgrađu, u atentatu, od eksplozivne naprave podmetnute pod automobil kojim je upravljala, poginula Duginova tridesetogodišnja kćer Darja.

Ono što je šira javnost znala o njemu do tada svodilo se uglavnom, ne ulazeći u detalje, na špekulacije o tome koliki utjecaj ovaj ruski ultranacionalista ima na Vladimira Putina.

Putinov Raspućin

Nazivan je u tom smislu i Putinovim Rasputinom, po mistiku i vjerskom fanatiku Grigoriju Jefimoviču Rasputinu, osobi bez formalne teološke naobrazbe, koji je imao veliki utjecaj na dvoru ruskog cara Nikole II i koji je u prosincu 1916. ubijen od strane svojih političkih oponenata kojima je smetao Rasputinov utjecaj na cara. Iz tih razloga, u prvi mah se pretpostavljalo da je Darja Dugina nastradala od bombe koja je bila namijenjena njezinu ocu Aleksandru, što ni do danas nije razjašnjeno.

Aleksandar Geljevič Dugin, ruski politički filozof, sociolog i geopolitičar, rođen je u Moski 1962. godine. Nakon završene srednje škole upisao se na prestižni Moskovski zrakoplovni institut, odakle je izbačen zbog “protusovjetske aktivnosti”. Od tog perioda, pa sve do 2000-ih, do dolaska Putina na vlast, Dugin je djelovao kao oporbeni političar pod budnom paskom tadašnjeg KGB-a.

Početkom 80-ih pridružio se ruskom disidentskom krugu koji se okupljao oko ruskog pjesnika Evgenija Golovina koji se između ostalog bavio i istočnjačkom filozofijom, magijom, okultizmom i alkemijom, što je ostavilo vidan trag na Duginovim geopolitičkim teorijama, što im daje neku jeftinu, kvazimističnu patinu, bez obzira što je Dugin iznimno obrazovana osoba, koja govori devet stranih jezika, i što se u svojim djelima koristi širokom paletom kulturoloških i filozofskih referenci.

Osovina Moskva – Ankara – Teheran

Dugin je devedesetih, zajedno s piscem Eduardom Limonovim, osnovao Nacionalboljševičku stranku koja je 1995. godine na izborima za Dumu doživjela debakl. S istim onim Limonovim koji je 1993. godine sa srpskih položaja oko Sarajeva pucao po opsjednutom gradu kao u kakvom krvavom i bizarnom safariju. U međunarodnim krugovima Dugin je postao poznat početkom 2000-ih, kada je osnovao Euroazijsku inicijativu (EVRAZIJA) u čiji je rad bila uključena i njegova stradala kćer Darja. Cilj Euroazijske inicijative je stvaranje geopolitičkog bloka, čiju kičmu čini osovina Moskva – Ankara – Teheran, koji je kadar suprotstaviti se američkom globalnom unipolarizmu, pri čemu je ključna uloga Turske kao neke vrste Trojanskog konja unutar NATO pakta. Ostaje dilema je li savezništvo Putina i Tayyipa Erdogana, kakvom danas svjedočimo, rezultat Duginovih geopolitičkih promišljanja.

Nedavno sam za jedan zagrebački tjednik analizirao najpoznatiju Duginovu geopolitičku teoriju, detaljno elaboriranu u njegovoj knjizi “Geopolitika multipolarnog svijeta” koja u principu predstavlja pomno razrađen antiglobalistički manifest u kojem Dugin iznosi svoju “četvrtu političku teoriju”, kako je naziva, kojim bi čovječanstvo nadišlo prevladavajući neoliberalizam i njegove derivate: fašizam i komunizam, kao neku vrstu zamjene za potrošeni model bipolarizma iz vremena Hladnog rata koji se u međuvremenu pretvorio u američki unipolarizam. Rusija u tom smislu mora provoditi aktivnu politiku na globalnoj razini, njegujući “svijest o svojoj povijesnoj misiji”.

Uloga Balkana

Knjiga je izvorno objavljena 2012., a u Hrvatskoj je prevedena nekoliko godina kasnije, 2017. U svom tekstu nisam se detaljnije osvrnuo na ulogu Balkana u zamišljenom Duginovu multipolarnom svijetu, što činim sada iz razloga što su ruski utjecaj i geopolitičke teme povezane s tim neizostavan dekor bizarnim bosanskohercegovačkim političkim sučeljavanjima, koja se u principu svode na jeftina šibicarska podmetanja tipa tko je “ruski igrač”, a tko ne, što se u suštini svodi na servilno dodvoravanje američkoj politici u Bosni i Hercegovini.

Posebno je zanimljiv kvadripolarni geopolitički model koji je po Duginu idealan, po kojemu je svijet podijeljen na četiri geopolitička bloka, odnosno “pola”, kako ih on naziva, koje čine određeni lokalni “veleprostori” pod dominacijom najvećih zemalja uključenih u svaki od pojedinih blokova. Ta podjela ide po meridijanima od sjevera prema jugu. Prvi “pol” je anglo-američka zona koja obuhvaća Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju i Novi Zeland. Druga, euro-afrička zona, obuhvaća Afriku i Zapadnu Europu, uključujući i Veliku Britaniju i Irsku, Izrael, Jordan i zemlje Arapskog poluotoka, a treća, pacifičko-istočna zona Kinu, Japan i područje Pacifika. Euroazijska zona, u kojoj se nalazi Rusija, obuhvaća sve postsovjetske zemlje, uključujući i dio Rumunjske, Tursku, Siriju, Irak, Iran, Pakistan, Indiju, i Kazahstan.

Balkan se u cijeloj knjizi spominje samo na jednom mjestu, i to u kontekstu unilateralnog američkog kršenja međunarodnog prava prilikom invazije na Irak i NATO-vih bombardiranja Miloševićeve Srbije, iako se kod nas stječe dojam da je ruskoj politici Balkan neka vrsta geopolitičkog Svetog grala. Srbija se spominje samo osam puta, uzgred, zajedno s drugim balkanskim zemljama, kao djelić nekakve utopijske “Velike Istočne Europe”, jednog od “veleprostora” unutar euro-afričkog geopolitičkog bloka.

Američki protektorat

Sudeći po ovome, Rusija, ukoliko uzmemo za pretpostavku da je Duginov utjecaj na Putina presudan, nije zainteresirana za Balkan, već joj ovo područje uglavnom služi za taktička nadmudrivanja s Amerikom, da se koliko god je to moguće bez izravnog sučeljavanja destabilizira američka politika u regiji, da se na taj način umanje njezini globalni kapaciteti, a da su onda u tom slučaju Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, kao ključni Putinovi eksponenti na Balkanu, unaprijed žrtvovani pijuni.

Međutim, ne treba sa sličnim zaključcima brzati, jer je euro-afrička zona, kako stvari stoje u ovom trenutku, puka utopija, što Dugin ne navodi, ali je toga, vjerujem, itekako svjestan. On svoju teoriju gradi na pretpostavci da se politika vodećih zemalja zapadne Europe oslobodi utjecaja Amerike. Britansko-američki povjesničar Tony Judt u svom djelu “Poslije rata” piše kako je neformalni američki protektorat nad Europom, koji se provodi pod kišobranom NATO pakta, kao sada već pa gotovo trajno nasljeđe Drugog svjetskog rata, ključni faktor koji je utjecao na to da je Europa danas realno gledano geopolitički patuljak bez gotovo ikakva globalnog utjecaja, bez obzira na svoj golemi znanstveno-ekonomski potencijal, te da je emancipacija od tog utjecaja imperativ kakve-takve europske budućnosti. Da bismo shvatili koliko je, na žalost, ova ocjena točna, treba se samo osvrnuti na geopolitičko kokošarenje njemačke vanjske politike u Bosni i Hercegovini, zemlje koja bi trebala činiti predvodnicu Duginova euro-afričkog bloka.

Zagrljaj Rusije

Ukoliko isključimo Europu iz Duginovih geopolitičkih zavrzlama, postavlja se pitanje što dobivamo. Dobivamo zapravo tri bloka, a ovo već odnekle zvuči poznato. Naravno, radi se o podjeli svijeta iz Orwellova romana “Tisuću devetsto osamdeset i četvrta”, gdje je svijet podijeljen na tri totalitarne megadržave: Oceaniju koja obuhvaća Južnu i Sjevernu Ameriku, Južnu Afriku i Veliku Britaniju; Euraziju koja obuhvaća sjevernu Aziju i Europu; te Orijentaziju koja obuhvaća Daleki istok. Te tri super-države neprestano ratuju jedna protiv druge, gdje je rat isključivo sredstvo za održavanje na vlasti vladajućih elita.

U Orwellovu svijetu još uvijek postoji takozvano “sporno područje”, smješteno u jugozapadnoj Aziji, za koje tri megadržave, stvarajući međusobno privremena i vjerolomna savezništva, vode stalni rat, jer je ono izvor jeftinih sirovina i robovske radne snage. To je, na žalost, zastrašujući kontekst u kojem možemo promatrati današnji svijet, gdje je od međunarodnog prava uglavnom preostao princip: ako nisi s nama, onda si protiv nas, što je na svojoj koži itekako bolno osjetila Ukrajina, uvučena u geopolitičku klopku iz koje se ne nazire izlaz.

Postavlja se pitanje kako se moglo dogoditi da kod Orwella Europa završi u smrtonosnom zagrljaju Rusije. Odgovor je vrlo jednostavan: u vrijeme kada je Orwell pisao svoje najpoznatije djelo, odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada su se nad razrušenom Europom nadvile sablasti gladi, takva opcija je bila sasvim realna, jer je prijetila opasnost da cijela Europa padne pod Staljinov utjecaj. Poražena Njemačka bila je tih godina najveći europski bolesnik, a u Italiji i Francuskoj najjače političke grupacije činile su komunističke stranka pod izravnim Staljinovim utjecajem.

Novalić, filozofija i ples

U posljednjem poglavlju svoje “Geopolitike multipolarnog svijeta”, Dugin piše o budućnosti svoje “kvadripolarne” utopije, iznoseći brojne infantilne teze koje je apsolutno nemoguće zdravorazumski prihvatiti. On piše o nekom divnom novom svijetu u kojemu će vlastodršci biti obrazovani i nepotkupljivi asketi “neskloni prema materijalnom”. Pokušajte, da biste do kraja shvatili svu apsurdnost Duginovih teza, zamisliti našu političku elitu u tom kontekstu, na primjer mudrog Fadila Novalića koji se iz hobija bavi filozofijom ili plesom. Dugin svjesno ili nesvjesno, što je ponajmanje važno, zaboravlja gorku činjenicu da svako utopijsko društvo kad-tad završi u totalitarizmu koji nije moguć bez vanjskih neprijatelja i brutalne represije prema vlastitom stanovništvu, nečega što danas gledamo u Putin-Duginovoj Rusiji, i nečega što je glavna značajka sumornog i apokaliptičnog svijeta po Orwellu. – Pročitajte više na: Blijesak.info