Connect with us

Vijesti

Europska desnica slavi zbog Georgine izborne pobjede u Italiji

Published

on

Političari s desnice, uključujući čelnike njemačkog AfD-a, francuskog Nacionalnog okupljanja i poljskog PiS-a, čestitali su u ponedjeljak Giorgiji Meloni, čelnici Braće Italije, na pobjedi na talijanskim izborima.

Meloni i Braća Italije su jasni pobjednici nedjeljnih izbora, a privremeni rezultati pokazali su da bi desni blok trebao imati uvjerljivu većinu u oba doma parlamenta, što je potencijalna rijetka prilika za političku stabilnost u Italiji nakon godina preokreta i krhkih koalicija,

“Slavimo s Italijom”, napisala je na Twitteru zastupnica AfD-a u parlamentu Beatrix von Storch. “Švedska na sjeveru, Italija na jugu. Lijeve vlade su stara vijest”, dodala je.

Poljski premijer Mateusz Morawiecki je također čestitao Meloni jednostavnim tvitom “Congratulations @Giorgia Meloni.”

Marine Le Pen, čelnica francuske krajnje desne stranke Nacionalno okupljanje, na Twitteru je napisala: “Talijanski narod je odlučio uzeti svoju sudbinu u svoje ruke birajući domoljubnu i suverenističku vladu. Čestitke Giorgiji Meloni i Matteu Salviniju što su se oduprli prijetnjama antidemokratske i arogantne Europske unije izvojevavši ovu veliku pobjedu.”

Francuski zastupnik u Europskom parlamentu Jordan Bardella iz RN-a Marine Le Pen je napisao da su Talijani Europskoj uniji i predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen očitali “lekciju iz poniznosti”.

Von der Leyen upozorila je Italiju uoči parlamentarnih izbora na posljedice ukoliko pod vodstvom desne vlade odstupi od demokratskih principa, a lider Lige Matteo Salvini, čija je stranka dio konzervativnog saveza, ocijenio je takve komentare kao “sramotnu aroganciju”.

“Nikakva prijetnja ne može zaustaviti demokraciju. Europljani dižu glave i ponovo uzimaju sudbinu u svoje ruke”, napisao je na Twitteru Bardela.

Pobjednicima talijanskih izbora čestitao je i Balazs Orban, politički direktor mađarskog premijera Viktora Orbana: “Čestitam Giorgiji Meloni, Matteu Salviniju i Silviju Berlusconiju na današnjim izborima! U ovim teškim vremenima potrebni su nam više nego ikada prijatelji koji dijele zajedničku viziju i pristup izazovima Europe.”

Santiago Abascal, vođa španjolskog desničarskog Voxa tvitao je: “Giorgia Meloni pokazala je put za ponosnu, slobodnu Europu suverenih nacija kako bi mogla surađivati za sigurnost i prosperitet svih.” (Hina)

Advertisement

Vijesti

“Odlučuju li izbori u Americi o sudbini svijeta!?”

Published

on

Svijet je na rubu nuklearnog rata, pravog i totalnog trećeg svjetskog rata između Rusije i zemalja NATO-a, a tko će biti na čelu Bijele kuće u sljedećem mandatu na kraju će odlučiti hoće li čovječanstvo postojati ili ne, ocjenjuje ruski filozof A. Dugin.

Predstojeći predsjednički izbori u SAD-u, koji bi se trebali održati 5. studenog 2024. godine, od apsolutne su važnosti, a o njihovom ishodu ovisi sudbina ne samo SAD-a, pa i cijelog Zapada, već i cijelog čovječanstva, piše Ruski filozof i geopolitičar Aleksandar Dugin za RIA Novosti.

Svijet je na rubu nuklearnog rata, pravog i totalnog trećeg svjetskog rata između Rusije i zemalja NATO-a, a tko će biti na čelu Bijele kuće u sljedećem mandatu na kraju će odlučiti hoće li čovječanstvo postojati ili ne.

Zato je tako važno još jednom pogledati dva kandidata na ovim izborima i razumjeti njihove platforme i pozicije.

“Joseph Biden je danas slaboumni invalid s očitim znakovima senilne demencije.” On je samo fasada, reklamni znak za političke elite Demokratske stranke, koje čvrsto drže vlast u Sjedinjenim Državama.

U principu, Biden bi mogao vladati kao zombi i to ne bi ništa promijenilo. Iza njega stoji kohezivna skupina globalista (ponekad nazvana ‘svjetska vlada’), koja ujedinjuje ne samo većinu američke duboke države, već i liberalnu elitu u Europi i na svjetskoj razini”, kaže Dugin.

Ideološki, Biden je globalizam, odnosno projekt ujedinjenja čovječanstva pod vlašću liberalnih tehnokratskih elita uz ukidanje suverenih nacionalnih država i potpuno miješanje naroda i vjera. Ovo je svojevrstan projekt za novu Babilonsku kulu.

Pravoslavni kršćani i mnogi kršćanski tradicionalisti drugih vjera to vide kao “dolazak antikrista”.

Demokratima u Sjedinjenim Državama sve je manje stalo do samih Amerikanaca, a sve više do održavanja globalne dominacije pod svaku cijenu – čak i pod cijenu svjetskog rata (s Rusijom i Kinom). U određenom smislu, oni su spremni žrtvovati same Sjedinjene Države, što ih čini iznimno opasnima.

“Za čovječanstvo će pobjeda Bidena ili jednostavno činjenica da on ostaje na vlasti u bilo kojem svojstvu biti katastrofa.” Globalisti će nastaviti graditi Novi Babilon, držeći se svjetske vlade, što je bremenito eskalacijom postojećih sukoba i početkom novih. Biden je rat. Bez kraja i konca”, ocjenjuje Dugin.

Donald Trump – svijetla, originalna, impulzivna osobnost snažne volje – drži ruski ideolog.

Iza Donalda Trumpa stoje sasvim druge snage, koje su, doista, alternativa Bidenu i njegovoj skupini globalista. Stoga je prvi Trumpov predsjednički mandat bio jedan od kontinuiranih skandala.

Američki ga je establišment kategorički odbio prihvatiti i nije se smirio sve dok ga nisu zamijenili Bidenom.

“Trump je, za razliku od Bidena, bistra, originalna, impulzivna osoba snažne volje.” Individualno, unatoč godinama, u dobroj je formi, strastven, energičan i veseo. Štoviše, ako je Biden timski čovjek, a u biti štićenik globalističkih krugova, onda je Trump samotnjak, utjelovljenje američkog sna o osobnom uspjehu. “On je narcis i egoist, ali vrlo vješt i uspješan političar”, kaže Dugin.

Glavna razlika između Trumpa i Bidena je u tome što će se prvi usredotočiti na racionalno proračunate američke nacionalne interese (koje odgovaraju realizmu u međunarodnim odnosima) i to će učiniti s pragmatičnim proračunom ravnoteže snaga i resursa.

I dok je ideologija globalista iza Bidena u određenom smislu totalitarna i beskompromisna, za Trumpa je nuklearna apokalipsa neprihvatljiva cijena za bilo što.

Za Bidena i, što je najvažnije, za one koji sebe zamišljaju kao vladare Novog Babilona, ​​sve je na kocki, a njihovo je ponašanje, čak i u kritičnoj situaciji, nepredvidivo.

Trump je samo igrač, vrlo čvrst i hrabar, ali sputan racionalnošću i procjenama konkretnih koristi. Trumpa je teško uvjeriti, ali se s njim može nagoditi.

“Biden i njegovi gospodari su ludi. Američki izbori u studenom 2024. dat će odgovor na pitanje ima li čovječanstvo šanse ili nema. Ni više ni manje.” (RT)

Continue Reading

Vijesti

“Odlično ti ide”, “stvarno si jaka…”

Published

on

I svi će reći:
“odlično ti ide”, “stvarno si jaka”, “kako sve to podnosiš?” “
i nitko ne shvaća da ista osoba koju gledaju kao snažnu preko dana navečer plače,
da ista osoba koja se preko dana glasno smije, navečer legne tužna.

Da je ta osoba ponekad umorna, iscrpljena, neispavana. Ponekad sve boli zbog slabosti, jer ne može uvijek sve složiti da bude dobro.

Nitko ne nudi pomoć ako si dobro.
Svatko samo lijepi etiketu, ona se snalazi.

I padneš, ali sve izdržiš, jer imaš etiketu osobe koja će se uvijek snaći.

Ne želite pokazati da je i vama ponekad teško ili je možda krajnje vrijeme?
Nitko nije savršen, nitko nije neuništiv.

Svatko ima pravo biti tužan, imati loše dane, posrnuti, zaplakati.
Zapamti to i ti.

preneseno: R. Kelam/fb

Continue Reading

Vijesti

Prof. dr. Josip Vrandečić: Naš konzervativizam jači je i otporniji nego na zapadu

Published

on

Razgovor s povjesničarom prof. dr. Josipom Vrandečićem “Premda se pitanje krize kršćanskoga identiteta u suvremenoj Europi, dio koje je i hrvatski narod, često spominje u propovijedima i drugim istupima hrvatskih biskupa, uoči lipanjskih europskih izbora o tome se oglasila i Komisija HBK-a »Iustitia et pax«.”

Da se o toj temi progovori (ponovno) i na stranicama Glasa Koncila nije manjkalo povoda, posebice ako se uzme u obzir i nekoliko značajnih hrvatskih obljetnica koje mogu biti pouke suvremenoj Europi. To je prije svega aktualna 500. godišnjica smrti Marka Marulića, ali i 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda, koje dolaze u idućoj godini. Kao sugovornik koji može povezati prošlost i sadašnjost Staroga Kontinenta, čiju je civilizaciju oblikovalo upravo kršćanstvo, pokazao se povjesničar sa splitskoga Filozofskoga fakulteta prof. dr. Josip Vrandečić.

Ako promišljamo o današnjoj Europi, koja se srami svojih kršćanskih korijena, i koja je vidno izmorena – duhovno i demografski – čemu nas naš veliki humanist Marko Marulić može poučiti?

Poučava nas da se uvijek treba oslanjati na čvrstu stijenu Katoličke Crkve i njezino učenje. Potrebe njegova trenutka: turskoga osvajanja, krize Crkve i otkrića novoga svijeta nalagale su promjene, no Marulić je znao da je rješenje u građenju, a ne rušenju. Kada je objavio »Juditu« 1521. godine, Klis i Rodos bili su pred padom, reformacija je izrodila novi bijesan izljev protukatoličke sile.

U tom ozračju krize staroga i nastanku novoga svijeta i morala provincijski plemić s europske periferije stvara veličanstveno djelo koja svijetu u oluji ponavlja praktične upute kako krjeposno živjeti po Božjem i naravnom zakonu kao izvoru životne radosti i vječnoga spasenja. U tom moralnom korpusu nastaje »Judita« koja zorno pokazuje nazočnost standardiziranoga hrvatskoga jezika u sva tri dominantna društvena medija: Crkvi, školi i na ulici. Za vrijeme Marulića, preko Zoranića, Držića i Gundulića naša je književnost, nadahnuta kršćanstvom, dostigla europsku razinu kakvu nikada nakon toga nismo dosegnuli. Da je početkom 17. stoljeća na Marulićevu temelju tiskana Kašićeva Biblija, ne bismo i danas morali voditi jezične apologije i dokazivati nanovo i uvijek nanovo vlastitu samobitnost hrvatskoga jezika. S koje god strane gledali na Marulića: duhovne, nacionalne, kulturne, temelj je naše društvene kohezije, sinteza čitavoga našega srednjovjekovlja i renesanse. U svjetskim je okvirima vrh etičke teologije, o čemu svjedoči njegova onodobna široka međunarodna recepcija.

Pojedini filozofi ponekad i opravdano postavljaju pitanje je li današnja Europa uopće kršćanska.

Europa jest povijesno kolijevka kršćanstva, no nažalost još od nastanka kršćanstva postoje razlike u kvaliteti njezine evangelizacije. Postoji čvrsta mediteranska jezgra unutar Rimskoga Carstva – unutar limesa – u kojem je kršćanstvo produžilo život Rima i stvorilo veliku srednjovjekovnu civilizaciju. No postoje i vrlo slabo evangelizirani rubovi sjeverne i istočne Europe. Ti rubni dijelovi kršćanstva u povijesti su bili pokretačima reformacijskoga rascjepa u modernosti te protukršćanskih i protukatoličkih ideologija: komunizma, nacizma i liberalnoga progresivizma u suvremenosti. S toga europskoga ruba uvijek su povijesno dolazili izazovi za europsku kršćansku civilizaciju. U 20. je stoljeću Pruska dva puta izazvala Europu te je i njezine katoličke saveznice poput Austro-Ugarske povukla u krvavi svjetski sukob. Komunistički je izazov s europske periferije zaustavljen padom Berlinskoga zida, no neomarksistička je kulturna revolucija »hodom kroz institucije« ovladala Zapadom i postala temeljnim gorivom progresivnoga liberalizma.

Kako se kršćani mogu oduprijeti naletu progresivnoga liberalizma i obraniti »oaze kršćanstva« u današnjoj Europi?

Dosad su se iskristalizirale na intelektualnom planu barem tri opcije odgovora na navedenu dekristijanizaciju Zapada. Prva je tzv. Benediktova opcija koja zagovara stvaranje paralelnoga kršćanskoga društva u kojem će vjernici osnivati svoje institucije i u malim oazama živjeti autentična kršćanska načela. Drugo je viđenje da vrata Europe treba otvoriti migrantima koji će preminuloj Europi koja se odrekla Krista donijeti novu, svježu snagu. Problem je s obje te opcije to što zagovaraju povlačenje, odnosno odustajanje od Europe, koju smatraju mrtvom. Naši katolički predci nisu od nje odustali ni kada su u 6. stoljeću svi njezini dvorovi osim onoga Klodvigova postali arijanski – dakle heretički – ni kada su od 9. do 13. stoljeća Europljani odolijevali najezdi Saracena, Normana i Mongola.

Treća je opcija pak da kršćani preko postojećih institucija, uz suradnju sa sklonim demokršćanskim političarima i politikama, nastave borbu za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima. Najveći katolički povjesničar Hilaire Belloc s pravom je prije stotinu godina istaknuo da Europa jest vjera, da vjera jest Europa odnosno da Europa jest Crkva, da Crkva jest Europa. Nadodao je da će se Europa vratiti vjeri ili će propasti. Ne može se kuća graditi na pijesku, nego na čvrstoj stijeni. Dobar primjer takve opcije u hrvatskim okvirima nudi bl. Ivan Merz koji je kao vrhunski intelektualac, no srcem posve ispunjenim i vođenim Duhom, u prvoj polovici prošloga stoljeća vjeru svjedočio u javnim nastupima, predavanjima, novinskim člancima, stručnim i znanstvenim radovima, stvaranjem katoličkih udruga i njihovim povezivanjem s europskim katoličkim pokretom.

Gdje je granica između »religije samopoboljšanja« i istinske kršćanske izgradnje?

Ne bismo trebali imati ništa protiv »samopoboljšanja«. Ali kao – »Devotio moderna«, kao nasljedovanje Krista, a time i lomljenje sebe u korist drugoga, rođenje novoga čovjeka. Izgradnja sebe u kršćanskom smislu spasonosna je kršćanska praksa. Bez obzira na povijesne pritiske Crkva je od apostolskih i koncilskih vremena uspjela očuvati čvrstu stijenu katoličke dogme koja je kao plod Božje objave uvijek bila čvrsto sidro nade čitavomu svijetu. Ta se stijena ne da razoriti. Unatoč valovima crkvene su institucije uvijek čuvale misao Smisla, reda i odnosa. Katolička je dogma vrlo jednostavna, sažima se u nekoliko rečenica Apostolskoga vjerovanja. No ona je temelj opstanka pojedinca, naroda i čovječanstva u cjelini.

Spominjete primjere iz srednjovjekovne povijesti. Bliže nam se i dvije važne obljetnice u hrvatskoj povijesti: 2025. godine navršava se 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda 925. i 928. godine. Možemo li iz tih događanja izvući suvremene pouke?

Hrvatski je narod Božja providnost, od svih naroda, izuzimajući Talijane, zemljopisno dovela najbliže Petrovoj stolici. Po tome, kao i po ljepoti naše zemlje, mi doista jesmo vrlo privilegirani. Na žalost na prostoru koji su naselili naši predci nisu zatekli veličajne starokršćanske bazilike i gradove kakve su zatekli Franci u Galiji, Angli i Sasi u Britaniji i Vizigoti u Španjolskoj, nego potpuno opustošeni Ilirik, nakon što su njime 200 godina vladali Avari. U tom razdoblju porušili su 40 gradova, od Sirmiuma do Salone, i taj nedostatak urbane komponente Hrvati su kroz povijest žalosno osjetili.

No oslonili su se na jadranske gradove. Nadomak Petrove stolice, sve su sami uz pomoć Crkve morali ponovno sagraditi počevši od skromnih predromaničkih crkvica – simbolično predstavljenih crkvicom sv. Križa u Ninu, »najmanjom katedralom na svijetu« – i našim skromnim stolnim gradićima: Ninom, Klisom, Kninom, Biogradom, Bihaćem… Crkva nam je dala pismo, i svu baštinu rimskoga svijeta: građevinske elemente, organizaciju prostora, uprave, školstva.

Uspostavom Ninske biskupije i pismom pape Ivana VIII. Branimiru iz 879. postali smo politički i crkveni dio Zapada, a splitskim saborima simbolično nam je predana čitava duhovna baština starokršćanskoga mediteranskoga svijeta koja je kroz metropolitansku jurisdikciju splitske Crkve obuhvatila i ujedinila sav hrvatski etnički prostor.

Naša se nacija, povijesno gledano, razvijala kroz duga stoljeća bez vlastitoga državnoga okvira i stoga se morala jače osloniti na našu tradiciju: naglasiti naše prirodno i političko pravo na vlastitu državu, na naš jezik, osloniti se na katoličku vjeru i običaje. Zbog toga je naš konzervativizam jači i otporniji nego na Zapadu, jer smo se morali boriti za vlastiti nacionalni identitet u višenacionalnim političkim zajednicama. Zbog toga smo također, za razliku od drugih europskih naroda, sačuvali nacionalnu i kršćansku »svježinu« koja bi trebala biti izvor naše samosvijesti, ponosa, poniznosti i odgovornosti. Budući da smo blagotvorno smješteni u samoj jezgri nekadašnjega kršćanskoga carstva, nadomak Petrove stolice, velika je naša odgovornost za očuvanje europske kršćanske baštine i naš stalni doprinos njoj. Misija je hrvatskoga naroda – kako su to isticali i bl. Alozije Stepinac i sv. Ivan Pavao II. – snažiti i svjedočiti kršćansku duhovnost u Europi, na ovom našem prostoru koji je na razmeđu svjetova i kultura.

I u našem su se kontekstu u ne tako davnoj prošlosti događale »revolucionarne promjene« u znaku kršćanskoga nadahnuća. Dovoljno je prisjetiti se impulsa koji je sedamdesetih i osamdesetih dao projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Sva velika duhovna gibanja, pa i ono u sklopu spomenutih Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, odraz su svojega vremena. Valja pridodati i da su se sva velika crkvena gibanja odvijala u razdoblju snažnoga pritiska na Katoličku Crkvu i vjernike. Jer progoni uvijek snaže Crkvu. Nedvojbeno je i da su gibanja unutar Trinaest stoljeća kršćanstva pripremila Hrvate za sudbonosne događaje devedesetih.

Ali i danas u našem narodu svjedočimo mnoštvu vjerničkih inicijativa posve prikladnih vremenu u kojem živimo. Od tjednih i mjesečnih molitvenih susreta mladih, euharistijskih klanjanja u brojnim našim gradovima do hodočašća, križnih putova i hodova mladih, duhovnih koncerata i drugih hvalevrijednih inicijativa.

Pomalo je zabrinjavajuće što se u kampanji za europske izbore tek povremeno govorilo o odnosu suvremene Europe prema njezinim kršćanskim korijenima. I to najčešće iz krugova tzv. populističkih pokreta koji pak u kršćanstvu nerijetko vide »alat u odnosima s javnošću«.

Hrvatski odvjetnik i katolički aktivist i mučenik Ivo Protulipac prokazao je »politički katolicizam« kao mahanje zastavama i busanje u prsa. Ako želimo mijenjati svijet, počnimo od sebe. Preduvjet je svake kršćanske akcije preobraženo srce nadahnuto Duhom Svetim i Kristovom zapovijeđu ljubavi i dobrote.

Moderna je politika po Machiavelijevu načelu odijelila politiku od morala. Problem je desnoga i lijevoga protukršćanskoga populizma to što potječu iz istoga antikatoličkoga Voltaireova izvora koji tvrdi da Smisao ne postoji, nego da čovjek treba konstruirati vlastiti smisao, odnosno »gajiti vlastiti vrt«. Marx je tvrdio slično kada je zapisao da filozof ima zadatak stvoriti smisao, koji ne postoji. Takva ideologija u svojoj je komunističkoj, nacističkoj i progresivističkoj preradi, u nedostatku našega vlastitoga državnoga okvira, privukla i dio našega naroda. S tim uvezenim i stranim ideologijama tradicijski nismo imali nikakvu vezu.

Današnji kršćanski političari moraju djelovati u ozračju u kojem nacionalni interesi, kršćanska vjera, brak i obitelj postaju predmetom agresivnoga ideološkoga pritiska i kada su konzervativne opcije postavljene u defenzivu. Demokršćanski političari u Europskom parlamentu i institucijama imaju prevažan zadatak da budu hrabriji i da se barem deklarativno usude povezati suvremenu Europu s kršćanskim korijenima i s premisom da Bog postoji. To bi trebalo biti minimum njihova kršćanskoga svjedočenja.

I među hrvatskim katolicima – dijelom i opravdano s obzirom na sve silne stranputice kojima u zadnjih desetljeće-dva polazi europska politika (od promoviranja pobačaja do tzv. rodne ideologije) – sve se češće javlja euroskepticizam. Strahujete li kao povjesničar da bi se taj euroskepticizam u nekom trenutku mogao »preliti« i u neku vrstu promjene povijesne orijentacije?

Na konstruktivističke i aktivističke ideologije fašizma i komunizma navezala se isto takva ideologija liberalnoga progresivizma. Ona pak naglašava da je svako isticanje identiteta: onoga spolnoga i nacionalnoga, štetno jer zagovara nadmoć i hegemoniju. Zagovaraju ukidanje identiteta i posvemašnji relativizam, koji vodi u »osamu duše« – besmisao, kaos i ništavilo koji su glavni postulati egzistencijalizma. Tvrde da čak i takav narativ besmisla trebamo neprestano dekonstruirati – rušiti i ponovno ga interpretirati da bismo sebe uspostavili kao gospodare narativa i smisla. Na temeljno Augustinovo pitanje tko je Bog – on ili ja, moderni čovjek, nažalost, izabire ovo drugo. Ali, unatoč njezinoj krizi, od Europe ne smijemo odustati.

Istočnu orijentaciju koju spominjete odabiru pojedine interesne skupine, lijevi i desni antieuropski radikali koji preziru kršćanstvo i ovakvu Europu. Katolici nisu zadovoljni stanjem ovakve Europe, no za nju se treba boriti jer ona je civilizacija, naš dom, duhovno najvažniji kontinent. Unatoč našoj slavenskoj uzajamnosti, povijesno, duhovno i civilizacijski mi ne pripadamo svijetu »istočne, orijentalne despocije«. Zemljopis stvara povijest, Istok nije naš povijesni i duhovni ambijent. Premda je Europa u duhovnoj i materijalnoj krizi jer je prihvatila teozofiju čovjeka i odbacila kršćansku antropologiju, Zapad je naše prirodno povijesno okružje.

Na europskoj političkoj pozornici postoje političke snage koje se deklariraju kao demokršćanske. Jesu li i one u svojim izričajima sramežljive, »politički korektne«? Što vidite kao njihov »mandat« na aktualnoj povijesnoj prekretnici?

Nakon odlaska velikih demokršćana poput De Gasperija, Adenauera, Monneta, kasnije i Kohla, došlo je do krize demokršćanske ideje koja je morala preživjeti u vrlo nasilnom sekularističkom, pozitivističkom i globalističkom ozračju postmoderne.

Još od razdoblja velikih geografskih otkrića raste utjecaj gospodarskih moćnika koji se trude slomiti sve moralne zasade koje priječe nesmiljeno gospodarsko natjecanje.

Danas su u Europskom parlamentu demokršćani u ime stabilnosti prisiljeni koalirati sa socijaldemokratima i zelenima. Demokršćanski političari trebali bi ponajprije nastojati vratiti Boga i kršćanstvo u javni diskurs koji je prožet pozitivističkim materijalizmom. Katolička Crkva, koja je sačuvala cjelokupnu antičku baštinu, pokrenula znanost i osnovala sveučilišta, proglašena je neprijateljicom znanja i znanosti. No ne trebamo se uzdati samo u političare, to je refleks totalitarnih ideologija koje idolatriziraju političare jer smatraju da su dužni svakomu pojedincu osigurati sreću. Naše je temeljno ljudsko pravo težiti sreći, što ne uključuje pravo na sreću. Političari trebaju stvoriti plodno društveno ozračje za rast u slobodi ljudi i naroda. Kao vjernici znamo da samo Krist i Crkva donose i nose pravu slobodu. Ali kršćansko ozračje uključuje i poticanje obitelji i rađanja, stvaranje novoga života, od čega mnogi odustaju.

Zašto među kršćanima – katolicima, protestantima i pravoslavnima – ne dolazi do neke vrste »ekumenskoga štita« prema takvim promjenama? Kako u tom kontekstu kao povjesničar gledate na nastojanja pape Franje u povezivanju razjedinjenih kršćana?

Ekumenski je štit na žalost nesmotreno razbijen u 16. stoljeću. Zajednička je kuća ostala podijeljena. To je oslobodilo neviđenu gospodarsku energiju, no poricanje slobodne volje u ljudskom spasenju uklonilo je moralne zasade i postalo plodno tlo za razvoj protukršćanskih ideologija: nacizma, komunizma i liberalnoga progresivizma. Francuski revolucionarni progresivizam odbacio je Boga i moral učinio dogovornom kategorijom. Tragična zbivanja u Ukrajini potvrđuju vrijednost nacionalne slobode i nezavisnosti. Već se Kant u eseju »Prema vječnomu miru« 1795. založio za ukidanje nacionalnih posebnosti i uspostavu globalnoga društva, no nama četvrta Božja zapovijed nalaže: »Ljubi oca i majku«, dakle ljubi svoju domovinu. Europa je u mnogočemu okrenula leđa Kristu i kršćanskoj antropologiji po kojoj je čovjek slika Božja obdarena besmrtnom dušom, razumom i sviješću o moralnom djelovanju. Kao posljedicu takvoga okretanja od Krista imamo danas moralni relativizam, gubitak središta i spasonosnoga, uporišnoga sidra. Nikakav novac i nikakvi socijalni programi i politike ne mogu zamijeniti razorenu domovinu, obitelj i susjedstvo.

Biografija: Josip Vrandečić (1964.) redoviti je profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji predaje modernu i suvremenu povijest. Doktorirao je na američkom sveučilištu Yale 2000. godine. Autor je i urednik dvadeset knjiga te dvjestotinjak radova znanstvenoga i stručnoga profila. Kao predavač angažiran je i na doktorskim studijima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivan je i kao urednik Bračkoga zbornika te kao potpredsjednik Književnoga kruga Split.

Marino Erceg
Glas Koncila

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved