Vijesti
“FAZ, ruševina od nekad ozbiljnih novina – sada objavljuje huškačke članke”
Dopisnik FAZ-a M. Martens nije trebao u Berlinu tražiti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, imao ih je u Austriji
Nobelovac Ivo Andrić u knjizi „Znakovi pored puta“, omiljenom štivu Michaela Martensa, dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) iz Beča, ima jedan aforizam koji glasi: „Nisu svi ljudi tako rđavi kao što rđav čovek misli“.
Na mrežnim stranicama FAZ-a objavljen je članak Michaela Martensa „Skrivena nacistička simbolika u Hrvata?“ (18. ožujka 2023., 20:50 sati). U podnaslovu autor piše: „Popularni hrvatski restoran u Berlinu na panou iznad vrata u natpisu ima šahovnicu. To nije tako bezopasno kako se čini.“ Taj članak objavio je 12. ožujka FAZ u tiskanom nedjeljnom izdanju (Frankfurter Allgemeine Sonnntagszeitung) pod nešto drukčijim naslovom: „Restaurantkritik“, ali i drukčijim podnaslovom: „Hrvatski lokal u Berlinu privlači goste šahovnicom. To nije bezopasno kako se čini.“
Deutsche Welle (DW) preuzeo je naglaske, koje je priredio Zoran Arbutina, naslovivši informaciju: „Domaća kuhinja začinjena neoustaštvom“. Pritisnut najvjerojatnije reagiranjem čitatelja, a vjerojatno zbog bojazni da bi protiv njega i izdavača vlasnik lokala mogao podnijeti tužbu mjerodavnomu njemačkomu sudu, Martens se još istoga dana na Twitteru ogradio napisavši, uz ino, kako ne bi rekao da svi koji se koriste „bijelom“ šahovnicom automatski podržavaju ustašku ideologiju. To bi bilo, kako je dodao, previše jednostavno.
No ponajviše zbog naglasaka u članku i zaslugom DW „gruda snijega“ se zakotrljala. Uslijedilo je prenošenje naglasaka iz autorskoga članka u hrvatskim medijima, srbijanskim i bosanskohercegovačkim. Reagirali su i saborski zastupnici na društvenim mrežama.
Portal Narod.hr objavio je tekst pod naslovom: „Njemački novinar ‘ulovio’ hrvatski grb s prvim bijelim poljem u Berlinu“; 7Dnevno tekst je naslovio: „Njemački mediji napali vlasnika restorana! ‘Ugledni’ novinar vidi ustaše čak i po Berlinu: Hrvat ostao u potpunoj nevjerici”; portal Dnevno.hr donio je tekst: „I Thompsonu ‘stao na žulj’. Opet on burgija protiv Hrvatske“; portal Teleskop.hr objavio je tekst s naslovom: „Suverenist: Goldstein je u svom uredu u Parizu imao Titovu sliku, a sad nas ‘cinka’ zbog šahovnice“ (priopćenje Hrvatskih suverenista, op. a.). Lovinu iz njemačke tiskovine nije propustila beogradska „Politika“, koja je izvijestila: „Hrvatski restoran u Berlinu reklamira se šahovnicom iz vremena NDH“.
Tomu naslovu najbliža je osnovna poruka Martensova članka kojemu je krajnja svrha zbrisati grb s restorana, odnosno potaknuti njemačke vlasti da zabrane hrvatski grb s početnim bijelim poljem.
Je li članak pisan po narudžbi i od koga, ne bismo špekulirali. Prije ili poslije to se uvijek otkrije. Činjenica je, međutim, da srbijanski tabloidi posljednjih godina vode žestok promidžbeni rat protiv Hrvatske. Nastavljaju oko istih tema, u svrhu iskrivljavanja, krivotvorenja ili prisvajanja hrvatskih vrjednota, tamo gdje su stali devedesetih prošlog stoljeća. Glavna njihova fiksacija su navodno progon Srba, ustašluk, genocidnost Hvata i identitetske teme, među kojima, hrvatski jezik, nacionalni simboli, kultura, vjera. Cilj je hibridnim alatima promicati velikosrpski pogled u zamišljenom prostoru „srpskog sveta“.
Tom orkestru povremeno se priključuje dopisnik FAZ-a iz Beča, Michael Martens. Najnoviji uradak, objavljen u tiskanom i online izdanju FAZ-a, koji se odnosi na hrvatski grb, s početnim bijelim poljem, istaknut na ulazu u lokal u Berlinu, samo potvrđuje postavljenu tezu.
Koji se naglasci mogu pročitati u navedenom novinskom članku?
Martens upozorava da većini Nijemaca ništa ne znači kojom bojom počinje prvo polje hrvatskoga grba jer prepoznaju šahovnicu kao zaštitni znak Hrvatske. No za one koji poznaju problematiku kompliciranosti hrvatske heraldike to nipošto nije bezazlena promjena u odnosu na službeni grb Hrvatske, koji počinje crvenim poljem u gornjem lijevom kutu. „Raspored boja na šahovnici nije samo raspored boja na šahovnici. Barem ne u hrvatskom slučaju. Prije je to pitanje ideologije“, naglašava Martens.
Stanimo ovdje i zapitajmo: u čemu je „kompliciranost hrvatske heraldike“ i po čemu „nije riječ o bezazlenoj promjeni“, zbog čega je to „pitanje ideologije“, koje ideologije?
Hrvatska heraldika, nasuprot Martensovu mišljenju, nije uopće komplicirana, vrlo je jednostavna. U njezinoj višestoljetnoj povijesti jedan od najvažnijih hrvatskih identitetskih simbola bio je i jest grb, koji se pojavljivao i s prvim crvenim ili s bijelim poljem. Na crkvi sv. Lucije, u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, jednom od najstarijih hrvatskih spomenika, iz vremena romanike, prvo polje hrvatskoga grba je uzdignuto, dakle heraldički govoreći, zlatno, odnosno crvene boje.
U toj crkvi pronađena je i Bašćanska ploča, s početka 12. stoljeća, koju je hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić nazvao „zlatnom pločom“ hrvatskoga jezika, „dragim kamenom“ koji će Hrvati čuvati „dok bude koljena Hrvata“. Kameni hrvatski grb na crkvi u Jurandvoru mogao bi biti najstariji, jer su upravo najvažniji spomenici koje Hrvati baštine u kamenu. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuva najveću riznicu tih spomenika kojima se mnogi dive.
Jedna od najstarijih inačica hrvatskoga povijesnoga grba na kamenim spomenicima, koji potječe iz 1491. godine, jest onaj senjske plemićke obitelji Perović koji se nalazi na reljefu sv. Trojstva u senjskoj katedrali sv. Marije.
Grb senjske plemićke obitelji
Za hrvatsku državnost od posebne je važnosti Cetingradski sabor, zbor hrvatskoga plemstva, 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527., na kojem je nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju za hrvatskoga kralja izabran austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški. Izbor je potvrđen pisanom poveljom, pod nazivom Cetingradska povelja, koja se čuva u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Na njoj je veliki pečat Ujedinjenoga Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, prvi datirani hrvatski grb (8×8) s prvim crvenim poljem, uporabljen u diplomatske svrhe.
Kad je riječ o hrvatskom grbu, nema tu nikakvih promjena. Ideologiziranje toga grba počelo je 1941., odnosno nastavilo se 1945., za dvaju totalitarnih sustava. No o tome nešto kasnije.
Martens iz Beča nije trebao putovati u Berlin kako bi pronašao hrvatski grb s prvim bijelim poljem, na gostionici. Ima ga na više mjesta u Austriji. Grbovi Dalmacije i Hrvatske koje je nacrtao Albert Duerer čuvaju se u grafičkoj zbirci Albertine u Beču. Hrvatski grb, čak onaj koji je njemu suspektan, nalazi se na Wappenturmu u Innsbrucku, iz 1499., zatim, reljefni s njemu prihvatljivim rasporedom boja, na vrhu zvona u Schwazu kod Innsbrucka, iz 1503. Hrvatski grbovi mogu se vidjeti na stropu Gradskoga magistrata (Stadtrichter Zeller Haus) u Innsbrucku, iz 1495./96. Ti hrvatski grbovi počinju prvim bijelim poljem.
Hrvatski grb na Wappenturmu, 1499.
Grb na stropu u Gradskom magistratu u Innsbrucku
Nismo gotovi s hrvatskim grbovima rasutim po Europi, jednako s onima s prvim bijelim ili crvenim poljem, u 19. i početku 20. stoljeća srećemo ih gotovo na svakom koraku. No o tome upućujemo Martensa na prikaz: „Hrvatski grb tijekom stoljeća“, na mrežnim stranicama, što ga je 2005. priredio predani promicatelj hrvatske kulture, napose glagoljice, Darko Žubrinić.
Zastava Sveučilišta u Zagrebu
Martens objašnjava da postoje različiti primjeri hrvatskoga grba, u nekim slučajevima – kao primjerice na krovu Markove crkve u Zagrebu – šahovnica počinje bijelim poljem, u većini drugih crvenim.
To nije točno, jer i na zgradi Hrvatskoga sabora sa zapadne strane može se vidjeti također hrvatski grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednica), koji počinje bijelim poljem.
Na krovu crkve sv. Marka riječ je o dekorativnom hrvatskom grbu, unatoč heraldičkom pravilu o prioritetu boja (crvena/bijela, odnosno zlato/srebro). Hrvatski majstori znali su stoljetni grb vješto rabiti u dekorativne, umjetničke svrhe.
Trojednica (1868. – 1918.) imala je hrvatski jezik kao službeni, zastavu i grb. Stoga je posve netočno da zastava i grb nisu postojali u službenom obliku, da raspored boja nije bio kodificiran, dok, kako piše, prvi put nije uspostavljen u travnju 1941. godine – od strane hrvatskih ustaša, fašističke skupine koja je tek uz Hitlerovu pomoć došla na vlast i uspostavila strahovladu u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do 1945. godine na temelju nacionalsocijalističkoga modela.
Martens podmeće postojanje „ustaškoga hrvatskoga grba“, prikrivajući činjenicu da iznad hrvatskoga grba stoji znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U, oznaka Ustaškoga pokreta. Grbovi i zastave koje ne sadrže takav znak nisu grb i zastava NDH, kako misli Martens i njegovi sugovornici, napose beogradski sekundanti jer ih srećemo tijekom višestoljetne povijesti, ne samo u Hrvatskoj, već na različitim mjestima širom srednje i sjeverne Europe. Ideologizirani hrvatski grb i zastava nastavili su život i nakon 1945. Hrvatski grb dobio je zvijezdu i počinjao je crvenim poljem. Može ga se u nekim prilikama pronaći i s prvim bijelim poljem, ali zvijezda na vrhu grba bila je neizostavna, i ona mu je davala, kao i zastavi, ideološko obilježje.
„Tuđman je u prosincu 1990. dao odrediti hrvatski povijesni grb u obliku šahovnice, na način da je prvi kvadratić u gornjem lijevom kutu štita crvene boje“, piše Martens, dodajući kako se time jasno distancirao od ustaškoga režima.
To ne odgovara prethodno iznijetim činjenicama, koje Martens ne razumije ili ne želi razumjeti, kao što neki nisu razumjeli kad je izabrao naziv hrvatskoga novca – kuna. Osim toga prvi hrvatski predsjednik bio je povjesničar i morao je poznavati heraldiku, kao pomoćnu povijesnu znanost koja je s njom usko povezana. Vrsni poznavatelj heraldike Bartol Zmajić objavio je u Školskoj knjizi 1971. godine knjigu „Heraldika, sfragistika, genealogija“ u kojoj je opisao dopuštene boje i kovine u heraldici: crveno, plavo, zeleno, crno te zlato – žuto; srebro – bijelo.
Iz Tuđmanova „Osobnoga dnevnika“ (1973. – 1989.), u tri sveska, može se zaključiti kako je vrlo pozorno pratio nakladništvo. Jednostavno bi nevjerojatno bilo da nije znao za spomenuto izdanje, kojemu su na ovitku minijature iz Hrvatskoga glagoljskoga misala, s početka XV. stoljeća. Osim toga u donošenju odluke o hrvatskom grbu sudjelovao je predsjednik prvoga saziva višestranačkoga Sabora dr. Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti i leksikograf, glavni urednik Likovne enciklopedije Jugoslavije i Enciklopedije hrvatske umjetnosti. Njemu je bez sumnje bila također poznata likovna strana hrvatskoga grba.
Martens napominje kako redoslijed boja s bijelim kvadratom na početku nije služben, a u Austriji je čak i zabranjen. „Šahovnicu u bijelo-crveno-bijelom rasporedu Beč je klasificirao kao simbol ideologije ‘koja je u suprotnosti s osnovnim demokratskim vrijednostima’“, tvrdi Martens. Ako je tako, zašto ne ukloni sve hrvatske grbove po Austriji koji počinju bijelim poljem, koje smo prethodno u tekstu manjim dijelom naveli? Zar to ne bi bio kulturocid?
Martensova huškačka drskost prema kraju članka samo raste. Podsjeća kako su zabranjeni simboli terorističkih skupina poput „Islamske države“ ili Al-Qaide, turskih „Sivih vukova“, Hamasa i Hezbollaha.
U članku donosi mišljenja različitih stručnjaka u svezi s korištenjem hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem, primjerice Alexandera Kolba, povjesničar sa Sveučilišta u Leicesteru, koji smatra da je „korištenje (te) simbolike ponajprije signal da se ‘Nezavisna Država Hrvatska’ od 1941. do 1945. smatra povijesno legitimnim projektom“.
Ovo se može smatrati opakom optužbom, ispaljenom bez argumenta, što nije baš odlika vjerodostojnih znanstvenika. Martensov česti novinski sufler Florian Biber, voditelj Centra za studije jugoistočne Europe u Grazu smatra pak da „takav simbol ne bi trebao biti prihvatljiv u javnom prostoru, pogotovo u Njemačkoj i Austriji“ jer grb s bijelim poljem na početku, kako dodaje, označava potporu ustaškomu režimu ili desničarskim ekstremističkim skupinama koje se na njega pozivaju. „Korištenje šahovnice s bijelim poljem jasno je povezano s desničarskim ekstremističkim značenjem“, izjavio je, dodavši kako je simbol puno stariji od fašističke ideologije, ali u ovoj shemi boja od 1945. godine „više se ne može odvojiti od fašizma, kolaboracije i genocida“.
Forme radi, Martens je telefonski razgovarao i s Petrom Vujčićem, vlasnikom restorana, od 1981. „To, zaboga, nema veze s ustaštvom!“, kaže za svoj grb, ali novinaru FAZ-a zanimljivo je objašnjenje: „Ustaše su postojale u Drugom svjetskom ratu, i to je to.“
„No je li to baš tako jednostavno“, pita se Martens i odgovara: „Uz ovaj bi se argument opet mogle rabiti i svastike. Uostalom, već su se nalazile na vazama iz minojskih vremena, a nacisti više nisu na vlasti“, napisao je a da mu očito nije zadrhtala ruka.
Na kraju se raspitivao o rečenom grbu kod Ive Goldsteina, profesora na zagrebačkom sveučilištu, „jednoga od najpoznatijih hrvatskih povjesničara“. On je sasvim, kako navodi, jednoznačan: „Šahovnica je jedan od simbola u ratu između ekstremne hrvatske desnice i liberalnoga, demokratskoga društva. Nema sumnje da se svatko tko se koristi šahovnicom koja počinje bijelim poljem deklarira kao neoustaša“, izjavio je Goldstein.
Vratimo se Andrićevim „Znakovima pored puta“. Na početku smo već rekli, to je jedna od Martensovih najomiljenijih Andrićevih knjiga, u kojoj na jednom mjestu ovako kaže: „Kad čitam u knjigama i novinama šta sve ljudi pišu, i kako pišu, ja se manje čudim onom nastranom vladaru na Istoku koji je došao na misao da spali sve što je zapisano i napisano od ljudi o ljudima i njihovim mislima i doživljajima, ili o javnim događajima, prirodnim pojavama itd. Razume se da se takav postupak ne može prihvatiti ni pravdati. Ali…“
Ne bismo željeli slijediti Andrićevu preporuku – spaljivanja, ni knjiga ni novina. To ne pripada europskoj civilizaciji.
No što učiniti nakon ovakva Martensova članka, izjava njegovih sugovornika? Hrvatska policija trebala bi pozornije nadgledati objekte na kojima hrvatski grb počinje bijelim poljem jer se može koješta očekivati. Novinar je sa svojom družbom bacio „fetvu“ na hrvatski grb s prvim bijelim poljem, dovevši ga u izravnu vezu sa svastikom i simbolima najokorjelijih terorističkih organizacija. Što se može dogoditi u europskim državama gdje ima takvih hrvatskih grbova, ne bismo mogli znati. Njemačkomu gostioničaru predložili bismo za početak da okupi iskusni odvjetnički tim te pravdu i zaštitu od huškanja potraži na mjerodavnom njemačkom sudu.
Što reći o autoru članka koji je pokazao vrlo nisku informiranost, zapravo površnost, ali vrlo visoku ideološku ostrašćenost pišući o hrvatskom grbu koji počinje bijelim poljem? Možda se sa svojim beogradskim istomišljenicima sprema poduzeti „denacifikaciju“ Hrvatske? FAZ je na ovim prostorima nekad uživao glas iznimno ozbiljnih novina. Što reći nakon ovoga huškačkoga članka? Treba se upitati: zašto o svemu šuti Ministarstvo kulture RH? Kako bilo, ne ćemo dopustiti gaženje hrvatskih simbola kao što su grb i zastava, njihovo valjanje po blatu u Martensovu stilu!
Marko Curać
Na ovogodišnjoj Dori, pobjednik je postao Marko Bošnjak sa svojom pjesmom Poison Cake koja je izazvala brojne reakcije i podijelila javnost. Jedan od privih svećenika koji je za ovu pjesme rekao: ”Posion cake – pjesma je puna otrova. Izbjegavajte!”, je fra Ante Vučković.
Upravo je on upozorio da trebamo paziti što slušamo. Donosimo vam još jedan duhovni osvrt na ovu pjesmu, a to je od teologa i psihologa patera Mije Nikića, koji je za Glas Koncila komentirao pobjedničku pjesmu Dore – Marija Berić u Vjera.hr.
Pater Nikić je izrazio zabrinutost zbog duhovne poruke koju pjesma nosi. Prema njegovom mišljenju, tekst pjesme, koji sadrži stihove poput “Zagrizi moj otrovni kolač” i “Sutra ćeš biti pokopan”, odražava pesimistički i destruktivni duh današnjeg društva. Nikić ističe da su ove riječi izraz frustriranog duha koji ne može pronaći smisao u životu i koji se okreće otrovnoj osveti kao rješenju.
Otrovne i negativne poruke i utjecaj glazbe
Prof. Nikić također postavlja pitanje jesmo li postali “bolesno osjetljivi” na ovakve sadržaje, kao i jesmo li postali “bolesno neosjetljivi”. On smatra da smo postali previše neosjetljivi na otrovne i negativne poruke koje dolaze kroz moderne komunikacijske platforme, što može imati ozbiljan duhovni utjecaj.
Nikić naglašava da pravi izlaz iz ove situacije nije u osveti i otrovnim reakcijama, već u iskrenom oprostu, koji je jedini put do iscjeljenja na osobnoj i društvenoj razini.
O utjecaju glazbe na čovjeka govorio je Matija Šafran na otvorenom susretu zajednice ”Nanovo rođeni” koji je tom prilikom istaknuo kako je tema glazbe jako bitna za čovjeka.
”U ovom vremenu kada smo prisiljeni na slušanje bilo kakve glazbe, nameće nam se glazba, većina potrošača glazbe danas, glazbu shvaća kroz materijalne oči i većina ju smatra kao zabavu ili jednu robu, a glazba je nešto puno dublje”, objasnio je.
”Kad govorimo o utjecaju glazbe na čovjeka, važno je sagledati tri razine na kojima se taj susret događa.
Čovjek je biće sastavljeno od tri dimenzije: tijela, duše i duha. Tijelo reagira na ritam, duša obuhvaća naše emocije, osobine i karakter, dok duh teži nečem neograničenom – možemo ga zamisliti kao dah koji nam je udahnut od Boga.
Glazba djeluje kroz tri ključna elementa: ritam, harmoniju i melodiju. Ona može oplemeniti društvo, ali ga također može i narušiti – ovisno o tome kako je koristimo”, istaknuo je Matija Šafran.
Ovih sati izlazi ogromna količina dokumenata vezanih uz atentat na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja – piše Cesare Sacchetti… Neki su još uvijek užasnuti, a nije teško razumjeti njihove razloge…
Foto: J.F. Kennedy s Ben Gurionom, izraelskim premijerom, s kojim je imao dosta loše odnose…
Još uvijek smo tek na prvim otkrićima i potvrdama onoga što se može definirati kao pravi državni udar, a među tim otkrićima i potvrdama je da CIA nije htjela objaviti dokument koji je praktički potvrdio kako je američkim obavještajcima upravljala izraelska obavještajna služba kroz kontrolu ljudi lojalnijih Izraelu nego Sjedinjenim Američkim Državama, poput bivšeg šefa CIA-ine kontraobavještajne službe, Jamesa Angletona.
Angleton je bio jedan od onih ljudi koje su Izraelci upućivali što treba, a što ne smije govoriti, a nije teško zamisliti da je CIA proizvodila dezinformacije koje su osmislili i napisali ljudi iz Mossada u Tel Avivu.
Stoga se još jednom čini nemogućim razumjeti dinamiku koja je dovela do JFK-ove smrti bez ispitivanja svakog pojedinog elementa ove priče koja vodi natrag, točno, do židovske države.
Niti cionističke zavjere protiv JFK-a i priča o Kennedyju
A da bismo to učinili, možemo započeti rekonstruiranjem niti zavjere protiv predsjednika iz nedavno procurjelog audio zapisa između američke poduzetnice Billie Sol Estes, već osuđene za prijevaru, i Cliftona Cartera, desne ruke bivšeg potpredsjednika i predsjednika Lyndona Johnsona.
Carter ne škrtari riječi u ovom razgovoru. On jasno kaže da je nalog za ubojstvo predsjednika Sjedinjenih Država, JFK-a, dao njegov potpredsjednik, Lyndon Johnson, koji je imao dubok prezir i odbojnost prema Kennedyju i njegovoj obitelji, smatrajući ih previše neprijateljskim prema određenim interesima moćnih lobija u Washingtonu.
Audio je držao u ladici nećak Billie Sol Estes, kao da čuva policu osiguranja preko koje može sačuvati vlastiti život ili da može ucjenjivati vrlo isplativog Lyndona Johnsona.
Kennedyjevi su se sukobili s previše moćnih osoba u Washingtonu, a iznad svega usudili su se izazvati bijes stvarne cionističke sile koja je kontrolirala Sjedinjene Države tijekom 20. stoljeća i ranih godina sadašnjeg stoljeća.
Cionistički i židovski svijet jako je mrzio obitelj Kennedy ne samo zato što su bili pripadnici katoličke vjere, prava bauk u talmudskom svemiru, već i zato što su namjeravali stati na kraj moći koju je ovaj iznimno moćni lobi imao nad Amerikom.
Rat između Kennedysa i Židova već je započeo godinama prije, za vrijeme zabrane zabrane, kada su ulice američkih gradova i Chicaga krvale bande ne samo Al Caponea, već su prije svega pripadnici židovske mafije, poput Meyer Lanksyja i Mickyja, kad je itacija, koja je bila pamtila, u skladu s holillyjem, kojim se ne pamti, a to je, što je samo pamćeno, u skladu s Hollywoodom.
Joe Kennedy začetnik je ove obitelji irskih emigranata koja se probila u svijet američkog kriminalnog podzemlja zahvaljujući svojim vezama s tim likovima s kojima je surađivao i s kojima je počeo ilegalno uvoziti alkoholna pića iz Kanade i Europe.
Čini se da je veza plodna sve dok Joe konačno ne prekine s gangsterima poput Cohena i dvije strane započnu žestoki rat.
Tridesetih godina prošlog stoljeća Joe Kennedy postaje respektabilan poslovni čovjek te čak započinje svoju karijeru u svijetu diplomacije, te dobiva prestižno mjesto američkog veleposlanika u Londonu, jednu od najvažnijih pozicija u ovoj sredini.
Tih godina Kennedy je razvio bliske veze s tadašnjim premijerom i visokorangiranim masonom Winstonom Churchillom, no to ga nije spriječilo da shvati da su financijski krugovi koji su računali pokrenuli moćnu mašineriju koja je pod svaku cijenu htjela uvući Sjedinjene Države u Drugi svjetski rat.
Shvatio je to i slavni i legendarni avijatičar švedskog podrijetla Charles Lindbergh, koji je izričito doveo u pitanje spletke cionističkog lobija i Velike Britanije da uključe Sjedinjene Države u rat koji bi koristio samo onima koji su htjeli izgraditi određeni red iz kaosa, da upotrijebim izraz vrlo popularan u ložama.
Naredba je bila izgraditi američki imperij koji bi kao svoju primarnu svrhu imao zaštitu i osiguranje interesa onih, poput Churchilla, koji su htjeli izgraditi svjetsku vladu i onih koji su željeli izgraditi židovsku državu koja će postati najutjecajnija nacija 20. stoljeća.
Američki predsjednici bili su samo instrumenti te moći.
Oni su bili izvršitelji oporuka koje su već bile napisane negdje drugdje znatno unaprijed, a Joe je, unatoč svojoj nejasnoj prošlosti, savršeno razumio tko je zapravo glavni u Americi i želio je da to znanje prenese svojoj djeci kako bi imali oružje koje on nije mogao imati da se suprotstavi takvoj moći.
John Kennedy i cionističko pitanje
Joeov se san ostvaruje kada u Bijelu kuću stiže njegov sin John Fitzgerald, koji je već bio senator od poslijeratnog razdoblja i koji je već shvatio korijen cionističkog problema u Sjedinjenim Državama.
Osoba koja mu je to dala do znanja bio je čovjek poput Benjamina Freedmana, poduzetnika židovskog podrijetla, čija se priča nikad dovoljno ne proučava jer je previše “iritantna” za neke koji žele prešutjeti ono što neki Židovi koji su prešli na katoličanstvo imaju za reći.
Freedman je bio cionist od samog početka, onaj koji je savršeno dobro znao koji su pravi ciljevi ovog moćnog svijeta, koji bi pretvorio Sjedinjene Države u svoju dugu gospodarsku i vojnu ruku da se ništa nije učinilo da se to spriječi.
Tako je počela popularizacija poduzetnika koji je postao katolički aktivist i uspio se obratiti Kennedyju kako bi ga obavijestio o prijetnji koju cionizam predstavlja za Sjedinjene Američke Države i za cijeli svijet.
Mladi senator sluša, uči čak i više nego što je već naučio od svog oca, i stiže u Bijelu kuću s vrlo jasnim idejama o tome što je stvarna sila koja kontrolira njegovu zemlju.
Odmah počinje rat s cionizmom. U to je vrijeme u Tel Avivu postojao čovjek poput premijera Ben Guriona, koji se smatra jednim od utemeljitelja Izraela, s prošlošću terorista Hagane, koji je sudjelovao u nekoliko masakra nad civilima.
Izrael je želio postati nuklearna sila. On nije težio izradi atomske bombe da bi se zaštitio od napada, već da bi imao to razorno oružje koje može staviti pod kontrolu cijeli arapski svijet i one koji se nisu htjeli pokoriti ekspanzionističkim željama židovske države.
Počinje vrlo težak sukob između Kennedyja i Ben Guriona (s naslovne slike).
Izraelski premijer Kennedyja naziva nekom vrstom novaka koji nije u stanju razgovarati s njim, dok je američki predsjednik savršeno svjestan da mu Izraelci lažu o nuklearnom programu pokrenutom u Dimoni, u izraelskoj pustinji.
U mjesecima prije smrti, američki je predsjednik bio uporan u stavu da će se AIPAC, iznimno moćni izraelski lobi, smatrati stranim agentom te da će se pod svaku cijenu spriječiti da Izrael postane nuklearna sila.
Kennedy je ušao u zabranjenu zonu. Ušao je u sanctum sanctorum, da tako kažemo, stvarne moći koja vlada Amerikom i morao je biti eliminiran pod svaku cijenu.
Zavjera u Dallasu
Predsjednika je u studenom 1963. u Dallas pozvao predsjednik lokalne židovske zajednice Julius Schepps koji ga je odveo u grad u kojem se dogodila spletka.
Oswald, žrtveni jarac kojeg su već označili njegovi stari lutkari u CIA-i, nije čak ni bio tamo gdje će ga Warrenova komisija kasnije smjestiti, to jest na peti kat spremišta knjiga.
Bio je vani, na ulici, što je pokazala i snimka Associated Pressa.
Na oružju kojim je pucano nisu bili čak ni njegovi otisci prstiju, koji su se pojavili tek više od tjedan dana nakon što su znanstveni testovi već utvrdili da Lee Harvey Oswald nije uzeo tu pušku Carcano.
Pucnjevi nisu došli s leđa kako tvrdi Warrenova komisija. Krenuli su sprijeda, što se jasno vidi iz Zapruderovog filma.
Kennedyja je ustrijelio netko ispred predsjednika, a ne iza njega, a Bill Cooper, bivši vojnik američke mornarice, već je u kasnim 1980-ima otkrio da je vidio povjerljive dokumente u kojima se navodi da je Kennedyja ustrijelio njegov vozač William Greer.
Na restauriranoj snimci tih dramatičnih trenutaka, Greer se može vidjeti kako u lijevoj ruci drži predmet koji je uperen u Kennedyja, a ne treba ga brkati s odrazom sunca na glavi guvernera Connallyja pored vozača Tajne službe.
Kennedyjeva glava eksplodira, a Jacqueline, njegova žena, pokušava pobjeći jer je vidjela jasnu scenu.
Povijest mijenja tok. Predsjednik koji se htio suprotstaviti židovskoj državi eliminiran je samo zahvaljujući masovnoj suradnji snaga sigurnosti koje su umjesto da ga zaštite sudjelovale u njegovom ubojstvu.
Lyndon Johnson: Suučesnik pučista u ubojstvu predsjednika
Lyndon Johnson je u rekordnom roku odmah postao predsjednik SAD-a, kada bi u svakoj sudskoj istrazi na popisu osumnjičenika trebao završiti sam američki potpredsjednik, kao prvi dobitnik te smrti.
Johnson je već dan prije priznao svojoj ljubavnici Madeleine Brown da je sve spremno da ubije predsjednika Kennedyja.
Potpredsjednik je bio sve što Kennedy nije. Namjeravao je staviti Sjedinjene Države u službu Izraela, a pod njegovom administracijom ne samo da bi AIPAC povećao svoju moć, već bi Izrael izgradio vlastito nuklearno oružje, koje i danas tajno i ilegalno drži.
Izrael i danas pamti Johnsona kao jednog od predsjednika koji su najbliži židovskoj državi u američkoj povijesti i ne čudi što on tako govori.
Johnson je predsjednik koji je dopustio Izraelcima da napadnu američki brod USS Liberty, što je dovelo do smrti 34 američka mornara, u pokušaju da Sjedinjene Države uđu u rat protiv Egipta.
Izrael ubija američke vojnike i umjesto da bude kažnjen, nagrađuju ga predsjednici poput Johnsona.
Predsjednik koji je zamijenio Kennedyja u golemoj organiziranoj zavjeri, prema nekoliko izraelskih izvora, također je bio židovskog podrijetla i to bi pomoglo da se još bolje razumije njegova privrženost izraelskoj stvari.
U ubojstvu Kennedyja, cionistička prisutnost je posvuda. To je u Jacku Rubyju, mafijašu židovskog podrijetla, pravim imenom Jacob Rubenstein, poslan da ubije Oswalda kako bi izbjegao pretjerano neugodno suđenje.
Ruby je otvoreno rekao da je to učinio kako bi spasio Židove od mogućeg pogroma ako se sazna istina.
Tako je i u Warrenovoj komisiji, gdje je i sam Earl Warren bio židovskog podrijetla kao i 10 od 22 člana tog tijela koje je htjelo učiniti sve da optuži Oswalda i izostavi sve dokaze koji su pobijali teoriju o usamljenom ubojici i jednom metku koji napravi sedam okreta u zraku prije nego što pogodi Kennedyja u glavu.
Teorija koja bi možda bila u redu za fliper, ali koja je nevjerojatno prijevara koju je ova komisija podnijela Amerikancima.
Stroj koji je doveo do JFK-ove smrti je onaj koji kontrolira duboku državu u Washingtonu, onaj koji kontrolira CIA-u i onaj koji je pisao vanjsku politiku svakog američkog predsjednika od poslijeratnog razdoblja do dolaska Trumpa.
Kennedyjeva palica prešla je Trumpu
Predsjednik koji je prekinuo taj kontinuitet nedvojbeno je Donald Trump, koji je, za razliku od svog prethodnika, odabrao mnogo suptilniju i vještiju strategiju.
Nije izabrao put frontalnog i otvorenog sukoba protiv židovske države, već se uvijek deklarirao kao njezin “prijatelj”, a zatim se upustio u geopolitiku jasno suprotnu onoj koju je želio Tel Aviv, koja je započela povlačenjem trupa na Bliskom istoku i nastavila se završetkom posredničkih ratova koje je Washington pokrenuo u ime cionističkog lobija.
Ovo je tema o kojoj se mnogo raspravlja i jedan je od glavnih bojnih konja lažnih protuinformacija koje, u svom bjesomučnom pokušaju da Trumpa povežu s Izraelom, ne kažu da je Trump bio prvi predsjednik koji je okončao beskrajne ratove na Bliskom istoku i čak ne kažu da je Trump bio predmet niza beskonačnih pokušaja njegova života, a sve su organizirale iste cionističke sile koje su ubile Kennedyja 62 godine ranije.
Ne riskirate da budete višestruko ubijeni ako niste izazvali bijes krugova poput AIPAC-a, raznih neokonzervativaca i svih onih židovskih financijskih fondova koji su se dan prije napada u Butleru u Pennsylvaniji kladili na njegovu smrt jer su jasno znali, baš kao što su znali razni fondovi koji su prije 11. rujna stavljali svoje kratke oklade protiv zrakoplovnih kompanija uključenih u 11. rujna.
Trump je od ovih sila bio predodređen da dobije metak u glavu, baš kao i predsjednik Kennedy, ali Providnost je na dan trećeg ukazanja Fatime htjela da mu se život poštedi jer je iza puta ovog čovjeka očito stajao i postoji puno veći plan, a to je stati na kraj despotizmu ovih sila koje su htjele podići globalnu tiraniju, kakvu smo vidjeli u vrijeme pandemijske farse.
Trump je uspio doći do točke u kojoj JFK nažalost nije uspio, a to je neovisnost Sjedinjenih Država o stranim lobijima i uklanjanje FED-a iz njegove financijske moći.
Kennedy nije samo razgnjevio cionizam, već i njegov financijski ogranak, Federalne rezerve, koje su osnovale obitelji poput Warburga, Vanderbilta, Rockefellera i Morgana, raznih povjerenika obitelji Rothschild u Sjedinjenim Državama.
Predsjednik Kennedy je zapravo potpisao Izvršnu naredbu 11110 kako bi se Ministarstvu financija omogućilo tiskanje vlastitog novca bez da ga proslijedi iz FED-a u ruke privatnih bankara.
Čini se da je Trump također otvorio put kraju moći FED-a mjerama posljednjih godina, zahvaljujući kojima je učinkovito prisilio američku središnju banku da tiska novac kako bi pomogla malim i srednjim poduzećima, za razliku od onoga što su činili njegovi prethodnici, koji su računalima koja su tiskala novčanice puštali da rade samo za bankarske institucije kao što su Goldman Sachs i JP Morgan.
Promjena paradigme bila je jasna i oštra, toliko da se razni visoki financijski bankari sada boje da bi više od stoljeća moći FED-a nad Sjedinjenim Državama moglo doći do kraja.
Povijesna nit koja povezuje dvojicu američkih predsjednika, Kennedyja i Trumpa, čini se očiglednijom i čvršćom nego ikad.
Trump je u potpunosti preuzeo naslijeđe svog nasljednika i uspio ga je provesti do kraja.
Amerika konačno ulazi u eru u kojoj više nije podložna dominaciji aškenaskih financija i globalnog cionističkog pokreta.
Kennedyjev san sada postaje stvarnost, a Donald J. Trump to je omogućio.
Cesare Sacchetti/LaCrunadellAgo
Napomena: Mišljenja navedena u tekstu ne moraju odgovarati stavovima Redakcije Croativ.net-a
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Hrvati, Hrvatska i Trump
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Hrvati, Hrvatska i Trump
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
ETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti1 tjedan agoPoznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti4 dana agoOVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti1 tjedan agoHrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti2 dana agoDr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti4 dana agoETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti2 tjedna agoAmerička odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti6 dana agoKeir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti1 tjedan agoSrbija koristila grozno sonično oružje protiv prosvjednika?