Da ne ide sve beštijama po planu govori i ova vijest o bankarskom kartelu ‘Net Zero’ koju prenosimo s portala transition-news.org. ‘Net Zero Banking Alliance’ osnovan je u travnju 2021. – na vrhuncu Covid histerije – pod pokroviteljstvom UN-a. Članovi NZBA-e predani su načelima koja uključuju prijelaz na nultu emisiju stakleničkih plinova, odnosno preokret ljudskog napretka u korist klimatskog narativa. Sada se povukao i BlackRock… – prenosimo s portala Hrvatski ratnik.

Bankarski kartel ‘Net Zero’ nastavlja se urušavati nakon Trumpove pobjede

BlackRock je u četvrtak objavio da napušta Net Zero Banking Alliance (NZBA). Div za upravljanje imovinom posljednja je američka mega-korporacija koja je napustila koaliciju koja promiče klimatski narativ za zaštitu okoliša, društva i upravljanja ESG (Environment, Social and Governance) nakon Trumpove pobjede na izborima.

Ranije je kartel napustilo šest najvećih američkih banaka: Goldman Sachs, Wells Fargo, Citi, Bank of America, Morgan Stanley i JP Morgan.

Charles Gasparino iz New York Posta, koji je prvi objavio vijest o izlasku BlackRocka, objasnio je na X da je to bio “veliki udarac pokretu ulaganja u ESG”.

‘Net Zero Banking Alliance’ osnovan je u travnju 2021. – na vrhuncu Covid histerije – pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. NZBA je izvorno uključivala 43 velike globalne banke, koje su predstavljale značajan dio globalne bankarske imovine.

Članovi NZBA-e su se obvezali na niz načela koja uključuju prelazak na nultu emisiju stakleničkih plinova, odnosno preokret ljudskog napretka u korist klimatskog narativa.

Inicijativa je pokrenuta s ciljem usklađivanja aktivnosti kreditiranja, ulaganja i tržišta kapitala bankarskog sektora s ciljem postizanja nulte emisije do 2050. godine, ili ranije.

“Nastojali su postići te ciljeve tvrdeći, na temelju mišljenja pažljivo odabranih ‘klimatskih znanstvenika’ (mislimo na one koji su na platnom popisu kartela), da čovječanstvo ima sposobnost i resurse smanjiti temperaturu nekoliko stupnjeva Celzijusa na razinu prije industrijske revolucije. Ono što nikad neće reći je da će takvi manevri naštetiti cjelokupnoj svjetskoj populaciji kako bi služili klimatskoj mafiji”, zaključuje The Dossier .

NZBA je bio moćan bankarski kartel koji je stvorio niz ‘toksičnih poticaja’ koji su štetili ljudskoj dobrobiti. Ne samo da je bio ludo destruktivan po ljudski napredak, već je slijedio niz inicijativa usmjerenih na potkopavanje ekonomske slobode i nacionalnog suvereniteta.

Ovaj aspekt agende ‘globalnog upravljanja’ doveo bi američke banke u sukob s interesima njihovih klijenata i partnera. Ekstremna ideološka ekološka politika Ujedinjenih naroda u biti bi diktirala nacionalne bankarske prakse.

NZBA je bila ideološki namet financijskom sektoru, nastavlja portal. Nastojao je narušiti slobodno tržište zahtijevajući od banaka da slijede određene ideološke ciljeve i prisiljavajući ih da daju prednost političkim ciljevima nad gospodarskom stvarnošću.

Kapital se dosljedno preraspodijeljivao u destruktivne, ali ‘zelenije’ projekte. “Viđat ćemo ostatke ovog smeća još desetljećima”, strahuju u The Dossieru.

Umjesto odobravanja kredita na temelju održivosti i isplativosti projekata, kupci i partneri bili su prisiljeni ispunjavati proizvoljne političke-ekološke standarde.

Naravno, ovo bi imalo katastrofalne posljedice zbog gušenja inovacija i uništavanja rasta tradicionalnih sektora (nafta, plin, itd.) i u tvrtkama koje vode odbori koji ne podržavaju ESG.

“Trumpova pobjeda pokrenula je globalni domino efekt”, zaključuje Dossier.

A s kolapsom NZBA-e američko bi gospodarstvo moglo postati slobodnije od neprimjerenog državnog ili međunarodnog organizacijskog utjecaja koji vrše mizantropska, globalistička i nakazna ‘jedna svjetska vlada’ poput Ujedinjenih naroda.

Izvor: InfoTeam / transition news | Hrvatski ratnik

Elon Musk kaže da “Mnogi ljudi u Europi nemaju nade za budućnost ili misle da je Europa na neki način ‘loša’.

Sveopći pesimizam.

To će dovesti do kraja Europe. Stoga se mora promijeniti.”, pa optimistički dodaje:

“From MAGA to MEGA (od ‘Učinimo Ameriku ponovo velikom’ do ‘ MEGA – Učinimo Europu ponovo velikom)”. Bravo Elon.

Ali onda ide još bolji komentar Scotta Lewisa (@WarriorSpeech28) na Muskov post:

“Elon je u pravu, Europa se utapa u pesimizmu, i to je planirano. Globalistička agenda cvjeta na beznađu.
Kad ljudi izgube ponos na svoje nacije, kad im se kaže da je njihova povijest sramotna, a budućnost mračna, prestaju se boriti.

To je upravo ono što “sustav” želi, samozadovoljstvo, predaja i podložnost.

Europa ne mora završiti. Treba se probuditi.
Nije “loše” voljeti svoju domovinu, čuvati svoje granice, ponositi se svojim nasljeđem.
Nije “loše” željeti budućnost u kojoj su vaša djeca sigurna, u kojoj vaša kultura napreduje i gdje prilike cvjetaju. Moćnici žele da vjerujete da je gotovo.

Nije.

Europa je preživjela invazije, ratove i kuge, preživjet će i ovo.

Ali opstanak zahtijeva akciju, hrabrost i vjeru.
Borite se za ono što volite. Nada nije samo ideja, to je iskra koja obnavlja nacije. Europa zaslužuje bolje, pa tako i vi.

Elon is right, Europe is drowning in pessimism, and it’s by design.

The globalist agenda thrives on hopelessness.

When people lose pride in their nations, when they’re told their history is shameful and their future is bleak, they stop fighting.

That’s exactly what “the…

— Scott Lewis (@WarriorSpeech28) January 18, 2025

Kriza vodstva koja se odvija u Kaliforniji nije anomalija. To je dio američkoga kulturnoga pomaka koji daje prednost „sigurnim prostorima“ i osjećajima nad stvarnošću i funkcionalnošću. Polagano klizanje u nesposobnost koje je Amerikance stajalo života i sredstava za život napreduje godinama.

Amerika gleda čitave četvrti Los Angelesa kako gore do temelja. Tijekom ove krize bez presedana svi uključeni očekuju vodstvo.

Kada su stanovnici Los Angelesa prvi put tražili vodstvo, otkrili su da je njihova gradonačelnica, Karen Bass (D), izvan zemlje. Bass je bila u „diplomatskoj misiji“ nazočivši inauguraciji ganskoga predsjednika Johna Dramanija Mahame.

Zašto bi gradonačelnik velikoga grada sa širokim izazovima i problemima napustio zemlju baš u trenutku kada su izdana upozorenja o oluji s ozbiljnim mogućim posljedicama? Mora se preispitati njezino razumijevanje svoje uloge vođe.

Tijekom krize često se razotkriju nesposobni lideri. Popularnost i društvene vještine postaju nevažne jer je potrebno donijeti stvarne odluke i djelovati. Vođe sa sposobnostima i iskustvom dorast će situaciji, preuzeti vodstvo i riješiti probleme. Oni bez toga petljat će, okrivljivati druge i bježati u zaklon.

Iako postoji nekoliko tipova i stilova vođa, nitko ne može pogriješiti osobu koja jednostavno ne bi trebala biti u ulozi voditelja. Mogu se skrivati na sastancima i stapati s drugim birokratima mjesecima, godinama, desetljećima bez prethodne najave, ali kada se dogodi kriza, nedostatak vodstva biva očit i katastrofalan.

Oni s niskim liderskim kvalitetama daju prednost prikrivanju vlastitih propusta i traženju odgovarajućega žrtvenoga jarca. Krivica za požare u Los Angelesu vjerojatno će bjesnjeti još dugo nakon što se kriza smiri. Političari koji se smatraju „previše važnima da bi propali“ bit će zaštićeni od strane moći kojima su potrebni na njihovim položajima. Oni koji su manje cijenjeni ili jednostavno zgodni, simbolično će pasti.

Osnovne vještine vođenja nisu toliko rijetke da se oni s takvim vještinama ne bi mogli tražiti za javne dužnosti. Nema mnogo vođa koji se transformiraju, ali neki su prilično uspješni kao autentični vođe, prilagodljivi vođe ili vođe sluge.

Nažalost, glasači često prilikom glasovanja ne uzimaju u obzir vještine vođenja. Oni s privlačnom osobnošću i izgledom biraju se umjesto kandidata s potrebnim vještinama vođenja. Više traže „lijepe“ nego kompetentne. Asertivnost i odlučnost nazivaju se „opresivnim“, a izravan razgovor može biti „govor mržnje“ ako to prozvana osoba koja tako smatra. Ovo treba promijeniti.

Povijesno gledano, nekoć smo poštovali i cijenili snažne, odlučne vođe. Nekad smo cijenili vođe po onome što su postigli i kako su uspjeli, a ne nužno po njihovoj šarmantnoj osobnosti, emocionalnoj privlačnosti ili promišljenim gestama.

General Douglas MacArthur dugo se smatra jednim od najvećih vođa u američkoj povijesti. Imao je dugu povijest briljantne vojne strategije i izvršenja. Bio je poznat po odlučnim akcijama. Nije bio poznat po tome što je nježan i ljubazan, barem u javnosti. Da je X postojao u to vrijeme, možda bi čak slao opake tweetove.

Naša trenutačna kultura odbacila je mnoge atribute vodstva. Pravi vođe mogu se doživjeti kao agresivni, zastrašujući i oštri. Pop-kultura ponizila je i demonizirala sposobnosti, vještine, stajališta i pristupe povijesno identificirane kao one osobine koje se traže od dobrih vođa. Umjesto toga, prioritet dajemo politici identiteta, društvenoj pravdi i osjetljivim osobinama kao što je sposobnost slaganja s drugima.

Kriza i vrijeme kaosa one su ključne točke kada nas sve skupo stoji naše kulturno nezadovoljstvo kvalitetama vodstva. Kad vam kuća gori, možda ćete biti zahvalni vidjeti „toksičnoga muškarca“ kako trči u pomoć. Možda nam ne bi smetao patrijarhat ako spasi naše susjedstvo i naš grad.

Tijekom krize, tempo donošenja odluka i djelovanja dramatično se povećava. Brzina postaje nužnost. Brzina može značiti taktiku prisilne moći i mogu se rabiti oštre riječi.

Uspješni lideri često su hrabri i asertivni. Ne mogu se brinuti za vlastitu popularnost kada se brzo kreću i govore naglo. Oni zgrabe uzde moći i zapovijedaju akcijom na svojem terenu i među svim relevantnim igračima.

Oni koji donose odluke ne mogu biti skloni izbjegavanju rizika ili oklijevati. Moraju biti uvjereni i sigurni u vlastite sposobnosti donošenja odluka. Oni kojima treba više vremena za analizu, prikupljanje podataka i dobivanje komentara od drugih, bit će izgubljeni u oblaku zbunjenosti. Kaos vlada kada vođa ne može ili ne će voditi.

Izabrani dužnosnici mogu biti neprovjereni dok se penju na položaj bez iskustva u izvršnom vodstvu. Kada se suoče s krizom, mogu biti potpuno nespremni, a da toga nisu ni svjesni. Samopouzdanje bez postignuća bolest je koja pogađa mnoge političare.

Izabrani dužnosnici, međutim, nisu u potpunosti krivi za svoje neuspjehe. Zaposleni su na poziciju nakon što su prošli kroz selekcijski proces u kojem su birali birači.

Glasači koji su odabrali neuspješne vođe – a danas ih je mnogo očito u gradovima i državama od New Yorka do Chicaga do Los Angelesa – trebaju ponovno procijeniti svoje izbore. Umjesto razmatranja osobnih problema ili osobnosti, fokus bi trebao biti na politici i vodstvu.

Menadžeri izvršne vlasti moraju prije svega biti dobri lideri. Kandidatova stranka, politički položaji i vještine vođenja ključne su komponente koje treba uzeti u obzir, i to ne nužno tim redoslijedom. 

Izvršna uloga, osobito u velikom i složenom gradu kao što je Los Angeles, svakako zahtijeva vještine i iskustvo izvršnoga vodstva. Na glasačima je da to ostvare. Gotovo svatko može biti izabran na političku dužnost. Nije da mnogi mogu voditi kad jednom dođu tamo.

Uloga vođe posljednjih je godina ponižena zbog kulture i progresivnih vrijednosti. Birači trebaju prepoznati važnost liderskih kvaliteta – dobrih, loših i ružnih – i prigrliti kandidata koji ih predstavlja.

Kad bi glasači u našim velikim gradovima mogli birati talentirane vođe, a ne karijerne političare, stanovnici bi vjerojatno bili sigurniji, sretniji i prosperitetniji. Vrijeme je da prepoznamo veličinu posljedica lošega vodstva i ispravimo smjer na budućim izborima. 

Eileen Griffin-Ray/American Thinker