Neobičnom slučajnošću sam nedavno nabasao na događaj koji se zbio prije nekog vremena. Ticao se jednog od najzanimljivijih ljudi našega doba, ali i jednog od problema koji su tipični za našu civilizacije i naše doba. Priču iznosim onako kako sam je čuo. Ona se ni na koga osobno ne odnosi, bila ona istinita ili ne.

            Čini se da je uvaženi kipar gosp. Eric Gill bio angažiran da za Ligu naroda načini spomenik koji bi izražavao potrebu za mirom, koja je sad najizravnija i najvažnija, da ne kažemo po život važna nužnost, za sve kršćane i za sve normalne ljude. Navodno je u zamišljeni nacrt uključio neki kršćanski simbol. I nastale su protivštine, jer ga ne-kršćani možda neće prihvatiti. Sumnjam da su u pitanju toliko bili ne-kršćani izvan Europe koliko anti-kršćani iz same Europe. S obzirom na ono malo što znam o intelektualnim vođama Konfucijevih i Buddhinih sljedbenika, vrlo je malo vjerojatno da će oni naročito prigovarati na mistični znak povezan s Kristom. I nitko ne pretpostavlja da itko osim vođa i intelektualca, ima puno toga za reći o tim suvremenim političkim problemima. A što se islama tiče, dovoljno je reći da već svi muslimani barem toliko visoko cijene Krista, koliko i mnogi modernisti.

            Ono što stvara praktičnu sramotu u ovom slučaju je iskrena i divljačka mržnja koju brojni Europljani osjećaju prema religiji njihove vlastite europske prošlosti. I to me zanima jednostavno kao povijesna poredba jer se zapravo radi o povijesnoj neobičnosti. Radi se o neprilici koja je poprilično svojstvena kršćanskom svijetu. Čini se da u poganstvu nije postojalo nešto slično. U posljednjem razdoblju poganstva, postojao je svaki oblik sumnje i postojao je svaki oblik nijekanja. Ali nije postojala ova posebna vrsta neprilike. Stari bogovi su nekoć valjda doista štovani kao bogovi. Zatim se uživalo u njima kao legendama. Čak su ih se blago doticali u šalama. Ali nikada ih nisu mrzili kao simbole. Možda je postojalo vrijeme, iako sumnjam u to, kad su ljudi doista vjerovali da je Apolon vozio zlatnu kočiju preko neba. Međutim, mnogo kasnije kad je Apolon postao apstrakcija, alegorija glazbe i pjesništva, tradicija koju nitko osim najzabačenijih seljaka nije uzimao sasvim ozbiljno, gotovo sigurno nije postojao kipar od jednog kraja Rimskog carstva do drugoga, koji bi doživio ili naišao na ikakvu poteškoću da iskleše Apolona koji upravlja kočijom. Pogani su ohladnjeli spram svoje religije ili su čak prezirali svoju religiju. Ali ona ih nikada nije razjarivala, zbog čega bi odbili koristiti njezine slike ili likove u carstvu mašte.

            Zasigurno su mnogobrojni intelektualci, živeći na baštini Euripida ili Lukijana, čak s gorčinom, rugalački i pesimistički gledali na bogove. Ili su jednostavno smatrali da na ovom svijetu ne postoje nikakvi bogovi. Ali oni se nikada ne bi protivili načinjenim prikazima bogova. Nikada nisam čuo za slučaj da je ijedan poganski skeptik postao ikonoborac, da je otišao porazbijati narodna božanstva prosvjedujući uime apstraktne istine. Prihvaćali su Apolonovu liru i Merkurov štap, kao što mi još uvijek prihvaćamo Kupida na čestitci za valentinovo ili nimfu na kamenoj fontani. Možemo reći da se Kupid srozao i da više nije pravo božanstvo. Možemo reći da se nimfa susrela s Gorgonom i da je pretvorena u kamen. I oni su u svojim srcima možda znali da je njihova religija mrtva. No baš zato što je ona bila mrtva, još manje su uprezali sve svoje sile da je ubiju. Ako je kršćanstvo doista jedan od kultova koje proučava komparativna religija, ako je ono doista, kao što njezini kritičari ponekad kažu, podignuto od posuđene građe poganstva, ako je ono doista tek posljednji mit ili ritual duge besmrtne smrti Rimskoga carstva, tada nema nikakvog razloga zašto njezine simbole nitko nikada ne bi smio koristiti, kao što simbole nimfe i kupida i dalje svatko stalno koristi. Pravi razlog je što se ova religija u jednoj pojedinosti doista razlikuje od svih tih antičkih i predivnih religija. Ona nije mrtva. Svatko u svom srcu zna da ona nije mrtva. A to najbolje znaju oni koji žele da ona umre.

            Ljudi koji su naručili spomenik Mira za Ligu naroda nimalo ne bi prigovarali da ga se prekrije sa znakovima i simbolima koji su nekoć bili religijski. Ne bi prigovarali da kip Mira poput kipa Minerve drži maslinovu granu. Ne bi prigovarali simboličnom prikazu Zore s Apolonovom lirom ili njegovim konjima. Ne bi im smetalo ako bi netko ženstvenost zamislio kao Dijanu lovkinju ili muževnost kao Herakla umornog. Sve su to sada zapravo alegorije. I ako bi kršćani prihvatili tako tričavu modernističku promjenu njihovog nazora pristavši da je kršćanstvo mrtvo, bez imalo brige bi mogli koristiti sve svoje povijesno i hagiografsko bogatstvo slika i prikaza. I nitko ne bi prigovarao na deset tisuća anđela, na milijun mučenika ili na bezbroj križeva i aureola. Ali na to ne pristajemo, jer je sva ta suvremena usporedba između propasti poganstva i propasti kršćanstva, pogrešna. Poganstvo je, u povijesnom smislu mnogoboštva, propalo jednom zauvijek. Kršćanstvo je propalo dvadesetak puta. Ali nitko tko ga je mrzio nikada nije bio sasvim siguran da je ono mrtvo. Racionalistički povjesničari 19. stoljeća lako su iscrtali krivulju uspona i pada neke religije. Sasvim pronicljivo su, na vlastito zadovoljstvo, pokazali da je takva povijesna čudovišnost prvo bila mit, zatim praznovjerje, onda tradicija pa na koncu apstrakcija i alegorija. I ono što su pisali, ako su pisali o povijesti Jupitera-Amona, uglavnom je istina. No što se tiče povijesti post-poganske Europe, što je obično povijest kršćanskoga svijeta, to jednostavno nije istina. To nije priča o nečemu što je vladalo cijelim svijetom, kao što je pogansko božanstvo vladalo cijelim gradom. To nije priča o nečemu što se izgubilo kad je čovjek napustio vlastiti grad i kad je proširio svoj um razmotrivši bogove drugih gradova. Ono u početku nije bilo moćno poput poganstva. Ono nikada nije postalo tako nemoćno poput poganstva. To je priča o nečemu što je nesigurno kad je krajnje sigurno, i što je doista živo kad je krajnje iznemoglo. To je nešto što uvijek izlazi iz katakombi i u nj se vraća. To je nešto što nikada nije u potpunosti prihvatljivo kad se pojavi, i što nikada nije u potpunosti zaboravljeno kada nestane.

            Upravo ta krajnje jedinstvena pa čak i neprirodna budnost, jedino može objasniti nepriliku poput ove koja je nastala oko prikaza Mira. Čak i kad proglašava politički mir, ona proglašava i duhovni rat. Njezine odlike se ne mogu iskoristiti kao mrtvi uresi za ijedan strani trijumf. Mi nećemo biti kostur ni na jednoj poganskoj gozbi ili leš za ikakvo znanstveno tjelokrađe. No, sasvim odvojeno od naših raznih pojedinačnih nazora na ta filozofska pitanja, ovdje imamo izrazito praktičan povijesni problem. Njezina otajstva su temelji suvremene europske prošlosti, kao što su oni mitovi bili temelji najskeptičnije poganske prošlosti. I ova problematika se može staviti na savršeno praktičan ispit. Da ste jednom od posljednjih grčkih kipara rekli da ne smije prikazati ništa iz slavnih grčkih mitova, vjerojatno bi odgovorio: „A što ću onda prikazati?“ Te stvari su činile svu slikovnost njegove mašte. Kažete li umjetniku kršćanske kulture, bez obzira na njegov nazor, da mir, milosrđe ili univerzalnu ljubav treba prikazati s nekim poznatim i jasnim znakom, pa što će taj jadničak učiniti? Stanite i zamislite se nad tim, jer to je savršeno praktično pitanje. Koji su to popularni znakovi mira, ako izbacimo sve što nam dolazi od mitova ili od otajstava ili od prošlosti?

The Glass Walking-Stick and Other Essays, from Illustrated London News, 1905-1936, str. 60-64.

G. K. Chesterton

(prijevod: Nikola Bolšec)