Vijesti
Gavran: Pod demonskim je međunarodnim pritiskom pala Herceg-Bosna, a danas bi bila za Hrvate jamstvo ravnopravnosti i opstanka u BiH
Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države.
A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”.
Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.
Dopisnik i komentator Večernjeg lista Jozo Pavković podsjetio je prije tri dana kako se na današnji dan, 18. studenoga 1991., osim pada Vukovara, dogodilo i utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB). Dogodilo se nešto što se u javnosti Republike Hrvatske uglavnom prešućuje, pogotovo u danu u kojem se komemoriraju vukovarske, škabrnjske i sve druge žrtve Domovinskog rata. No Herceg-Bosnu nipošto ne smijemo zaboraviti, ni kao povijest, ni kao moguću opciju za budućnost.
Komentator Pavković sažeto je opisao što je prethodilo osnivanju HZ HB, opisao razloge, okolnosti, sadržaje i funkcioniranje tadašnje „zajednice” te kako se ona poslije preimenovala u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HR HB). Prikazao je i kako je osnivanje HZ HB i njoj prethodećih hrvatskih zajednica u raznim dijelovima BiH bilo izazvano najprije nužnošću obrane hrvatskih ljudi i većinski hrvatskih prostora od agresije JNA i srbskih paravojnih formacija, a zatim potaknuto prijedlozima najviših posrednika međunarodne zajednice o ustavnom preustoju po kojima bi se BiH u sebi razgraničila na više zasebnih područja unutar države kako bi se takvim političko-pravnim rješenjem mogla biti zadovoljna sva tri temeljna naroda i kako bi prestao rat. Podsjetio je kako se poslije HR HB ugradio i pretočio u washingtonski ustroj Federacije te u daytonski ustroj Bosne i Hercegovine.
Zašto ne bi postojala tri entiteta?
Tema o kojoj je riječ proizvodi već 31 godinu nepregledne bujice riječi, članaka, analiza, opravdanja, kritika, reakcija i svakovrsnih ocjena, a naravno i važnih i manje važnih političkih i drugih odluka. Nema potrebe da se s time nastavi unedogled. Ali ima potrebe da se istakne nekoliko stvari koje mogu pomoći razumijevanju i toga tada i onoga što se dalje događalo u postdaytonskom razdoblju i onoga što imamo danas odnosno što Bosnu i Hercegovinu i dio ukupnoga hrvatskog naroda u njoj čeka ili ne čeka sutra. Posebice zaslužuje osvrt posve opravdano i posve legitimno Pavkovićevo pitanje: „Jesu li Hrvati pogriješili što su se olako odrekli Herceg Bosne? Odnosno: Bi li Bosna i Hercegovina bila funkcionalnija da u njoj na trima većinski nacionalnim prostorima žive tri građanska entiteta?”
Nedvojbeno je da velika većina Hrvata u BiH nije bila za ukidanje HR HB, da nikada to ukidanje nije prežalila te da i danas obnovu neke vrste hrvatskog entiteta ili republike vidi kao jedino pravo rješenje, koje bi Hrvatima u BiH jamčilo i jednakopravnost s drugim dvama konstitutivnim narodima i dugoročne izglede za opstanak, za normalan socijalni, gospodarski i kulturni razvoj, za siguran mirnodobski život i time za miran suživot i jačanje razumijevanja i suradnje s pripadnicima drugih naroda, kultura i vjera.
S time u svezi stoga se nerijetko čuje i pitanje zašto su se predsjednik Tuđman i vodstvo HR HB uopće u pregovorima s bošnjačkom stranom i međunarodnom zajednicom, u prvom redu sa SAD-om, odrekli HR HB-a, jesu li to doista „morali” učiniti i nisu li time „izdali” temeljni interes hrvatskoga naroda u BiH, a neizravno dugorčno ugrozili i strateške interese same Republike Hrvatske, posebice njezina jugoistočnog, jadranskog i primorskog tankog teritorijalnog pojasa.
Neki ključni podatci i dokumenti iz tog razdoblja koji bi omogućili cjelovito razumijevanje tadašnje situacije nisu nam poznati – nedostaju u ukupnom puzzle-u. Istina, objavljene su i opsežne knjige dokumenata i njihovih tumačenja, no i nakon njih uvijek ostaju određene nepoznanice. Unatoč tomu, i bez mogućnosti punog i decidiranog odgovora na sva pitanja, svima je poznato da je od trenutka prvog proglašenja, prije 31 godine, pa sve do danas ideja „Herceg-Bosne” nailazila na nevjerojatno žestoke otpore, napade i kritike, poglavito iz najvažnijih zapadnih centara te iz muslimansko-bošnjačko-bosansko-neojugoslavenskog Sarajeva. Političke, diplomatske, obavještajne i druge aktivnosti poduzimali su protiv hrvatskog entiteta i centri iz važnih islamskih zemalja. Velike kritike i otpori bili su vrlo izraženi i u samoj “metropoli svih Hrvata”, u Zagrebu.
Do koje se mjere fronta neprijateljstva prema HR HB-u i Hrvatskom vijeću obrane (HVO) – kao izvršnoj vlasti samoproglašene hrvatske republike – proširila, svjedoči i priopćenje zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blagopokojnog Franje Kuharića, od 15. svibnja 1993., koje je iskorišteno za pojačavanje kampanje protiv HR HB, a na koje je Mate Boban uzvratio otvorenim pismom. Tih mjeseci vodstvo Katoličke crkve u BiH žestoko je kritiziralo Bobana i njegovu politiku, osobito sarajevski nadbiskup i poslije kardinal Vinko Puljić, banjolučki biskup Franjo Komarica i provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović. Nije pomoglo što su se tomu suprotstavljali mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i dio franjevaca iz Hercegovačke franjevačke provincije.
Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu” utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre
Sve to navodi se samo ovlaš, radi podsjećanja. A to je samo mali detalj iz nepregledne mreže što javnih, što potkornih kampanja, što aktivnosti i dopisivanja između brojnih državnika, izaslanika i uglednika. Predsjednik Tuđman poduzimao je nebrojene sastanke, pisao pisma i davao inicijative. No njegova politika potpore Hrvatima u BiH i njegova koncepcija razrješenja bosansko-hercegovačkog unutarnjeg prijepora i rata nailazila je manje-više na odbijanje, kritiku ili osudu s gotovo s premnogih strana. U tako za HR HB nepovoljnim okolnostima i pod gotovo paklenskim pritiscima donošene su zatim odluke koje su donošene ili se na njih i protiv vlastite volje pristajalo, po kojima je dekonstituirana samoproglašena hrvatska republika u BiH.
I istina i pravda i razum bili su tada, a bili su i poslije snažno prigušeni, na štetu Tuđman-Šuškove politike prema BiH, na štetu strategijskoga hrvatskog interesa u BiH, a i na štetu dugotrajne stabilnosti širega, tada uvelike zaraćenoga područja jugoistočne Europe. Glavna struja međunarodne politike (mainstream) nije marila za pravdu i istinu, i nikakve objektivne činjenice koje su svima bile poznate ni realističke ocjene – poput one dane dugo nakon toga od engleskog povjesničara Harrisa: „Da nije bilo HVO-a, Srbi bi uništili Bošnjake, Herceg-Bosna spasila je BiH” – nisu tu pomagale. Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta, valjda svjesni njima važnijih geopolitičkih ciljeva, koncepcija, predrasuda, ideoloških postavki i pragmatičnih interesa i kompromisa, inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu” utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre i „zabrani” za ubuduće. Uz ostalo i tako što će se njezine protagoniste medijski diskvalificirati, politički i pravosudno progoniti, suditi i bez dokaza protiv njih osobno osuđivati, pa i zabranjivati veličanje ili i samo spominjanje Herceg-Bosne i nekih njezinih protagonista, kao, eto, „ratnih zločinaca”.
Takav načelno i u praksi negativan odnos nije bio vidljiv ni prema, dominantno ili uglavnom muslimansko-bošnjačkoj, politici vođenoj iz Sarajeva ni prema Armiji BiH, koja je počinila brojne ratne zločine, a ni prema agresorskoj srbskoj strani. Naprotiv, nakon što je najveća svjetska vika i povika usmjeravana dvije-tri godine na adresu brutalnoga srbskog agresora i osvajačkih politika S. Miloševića i R. Karadžića, međunarodna zajednica sustavno će raditi na tomu da što veći dio “krivnje” prebaci na Hrvate. Pritom će muslimansko-bošnjački i jugoslavenski zločinci i njihovi međunarodni pokrovitelji, saveznici i izvršitelji biti u pravilu pošteđeni i zaštićeni kao “bosanski medvjedi”. Naposljetku će se, s Daytonom, ustavno ustrojiti BiH tako da se srbskom narodu prizna puno pravo na njegovu vlastitu „Republiku Srbsku”, kakve nikada dotad nije bilo, i koja je nastala na osvajanjima, progonima nesrbskog stanovništva i etničkom čišćenju. U Republiku Srbsku međunarodna zajednica ne da dirati sve do danas, pa i unatoč činjenici da njome upravljaju političke snage koje su otvoreno separatistički, velikosrbski i proruski orijentirane, i unatoč tomu što u njoj nije ostvaren u imalo znatnijoj mjeri povratak svih izbjeglih na njihova ognjišta, a koji je bio jedan od prvih proklamiranih ciljeva u ime kojih su i donošena odgovarajuća rješenja i uspostavljani odgovarajući mehanizmi i institucije međunarodnog upetljavanja.
Isto tako, međunarodna zajednica uporno je nastojala da se zločini počinjeni od muslimansko-bošnjačke strane „ne vide”, da ih se ne prizna i da se za njih nikomu ne ispostavi račun, a i šutke su promatrali kako ih se ne istražuje niti procesira ni na Haaškom tribunalu ni u okviru domaćeg pravosuđa. Međunarodna zajednica izravno je odgovorna i za sva derogiranja i za sva činjenja ili nečinjenja u njezino ime putem „visokih predstavnika” koji su se dosad izredali u BiH: Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčák, Valentin Inzko, Christian Schmidt. Nije svaki od njih bih neprijateljski prema Hrvatima, niti je bio u pravom smislu samostalan subjekt, ali većina jest bila prema Hrvatima grubo i agresivno neprijateljska. I ta notorna činjenica pokazuje post festum kolik je odij vladao prema Hrvatima općenito, a prema Hrvatima u BiH napose. Istraživati zašto je tako izlazilo bi izvan ove teme i za to bi trebalo istražiti mnogo toga i napisati čitave knjige da se taj fenomen međunarodnoga antikroatizma in concreto uspije bar donekle razumjeti.
Na čemu su posljednjih godina inzistirali Hrvatski narodni sabor i Vlada Republike Hrvatske – i što su postignuli
Službena politika i gotovo sve političke, stručne i diplomatske aktivnosti pod kapom Hrvatskoga narodnog sabora, a pod vodstvom predsjednika HDZ-a, akademika Dragana Čovića, a isto tako i aktivnosti Vlade Republike Hrvatske, pod vodstvom i pod kapom magistra znanosti i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, imala je posljednjih godina za glavni i gotovo jedini cilj ostvariti izbornu jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Iako se sa Schmidtovim odlukama uvečer na dan posljednjih općih izbora, 2. listopada ove godine, mnogima učinilo da se hrvatskim zahtijevanjima donekle izašlo ususret, takva ocjena samo je djelomice i uvjetno točna. Fakat naime jest da je, unatoč svim uloženim naporima da nikada više ne bude tako, po četvrti put izabran Ž. Komšić, iako golem broj Hrvata nije birao njega, kojega prezire i odbacuje, a i za državni vrh Hrvatske on je persona non grata, nego Borjanu Krišto. A kako će Hrvati moći po novim propozicijama ostvarivati svoje pravo na zaštitu „vitalnog nacionalnog interese” u gornjim domovima Federacije i savezne države BiH i za ostvarivanje ostalih prava, to će se tek vidjeti u praksi.
Kao vrlo neugodna i među Hrvatima pozitivnim očekivanjima oprečna, odjeknula je ovaj tjedan neslužbena najava iz Ustavnog suda BiH po kojoj će Schmidtove odluke biti proglašene neustavnima i time poništene. Što će tada novo i bolje nego dosad ostati na raspolaganju Hrvatima? Ništa! Jedino što će, čini se, i to samo zbog konstelacije među strankama, a ne po svojoj nezaobilaznosti, HDZ opet sudjelovati u dijelu izvršne vlasti, u takozvanoj vladi BiH, a i u tijelima izvršne vlasti na nižim razinama. Zašto „takozvanoj”? – Zato što je ustavni ustroj države takav da glavne političko-izvršne ovlasti ima Predsjedništvo BiH, u kojem hrvatski narod ponovno nema svog predstavnika. Ono je zapravo „prava i glavna vlada”. Ono što se kolokvijalno naziva „vlada” službeno se zove „Vijeće ministara”, i ono ima bitno manju samostalnost u donošenju najvažnijih odluka od svih drugih, pravih vlada na svijetu, osim u polupredsjednički uređenim sustavima vladavine.
U okolnostima koje su ovdje ukratko prikazane vrlo je neugodno odjeknula i jučerašnja čestitka visokog predstavnika Schmidta novoustoličenim članovima Predsjedništva BiH – Denisu Bećiroviću, Željki Cvijanović i Željku Komšiću – u kojoj se uz ostalo kaže: „Preuzimanje ove dužnosti nosi veliku odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine. Vi, kao članovi Predsjedništva, zastupate interese svih građana Bosne i Hercegovine, svih njezinih konstitutivnih naroda i Ostalih, bez razlike.” Još jednom, kroz usta svoga aktualnog „povjerenika” (komisara), po potrebi i „gubernatora”, međunarodna je zajednica pokazala svoje uobičajeno licemjerje i „sljepoću“ spram stvarnosti.
Licemjerna “zaboravnost” onih koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika i zanemareno načelo “vladavine prava”Kao prvo, on jako dobro zna da Komšić nije izabran kao čovjek koji je uopće ikada i izjavljivao da će zastupati interese hrvatskoga kao konstitutivnog naroda? Zna naime jako dobro da ne će. Tko će ih dakle zastupati? Cvijanovićka? Bećirović? Osim toga, Schmidt se je zajedno s dvoličnom međunarodnom zajednicom oglušio o odgovarajuću odluku Ustavnog suda BiH, u predmetu Ljubić, koja je nalagale usklađivanje izbornih pravila u smislu da izabranik bude izabran kao predstavnik hrvatskog naroda, a ne kao (nominalni) Hrvat koji u svarnosti predstavlja neki drugi narod, neke druge političke snage koncepcije, a u određenoj mjeri i samo sebe i svoje probitke.
Oni koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika vrlo su “zaboravni”. Zaboravili su uoči posljednjih izbora na svoje inzistiranje da se izborni sustav izmijeni tako da se za Predsjedništvo BiH može kandidirati i državljanin koji dolazi iz reda „Ostalih”, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava. No Schmidt unatoč tomu sada spominje da će konkretni izabranici zastupati i interese „Ostalih”, dakle manjinskih etničkih skupina, praveći se da je zaboravio na provedbu spomenute presude. Zbog koje je, usput rečeno, međunarodna zajednica dužnosnicima Hrvatske godinama „pila krv”, tvrdeći neutemeljno da su Hrvati glavni protivnici i uzrok neprovedbe te presude. A kada je hrvatska strana u BiH predložila model po kojemu bi se i ta presuda mogla integrirati u ukupno rješenje, i kada im je i Venecijanska komisija dala za pravo, tada su skočile protiv toga bosansko-bošnjačke stranke, a međunarodna zajednica podvila je pred njima rep, „zaboravivši” najednom svoje temeljno načelo „vladavine prava”. Pa se sada i ona i Schmidt u punoj konsenzualnosti prave kao da presuda Europskog suda za ljudska prava nije nikada ni postojala.
Međunarodna zajednica morala je Bošnjake prisiliti na rješenje koje jamči jednakopravnost Hrvata, pa i na poseban, većinski hrvatski, entitet!
Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države. A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”. Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.
izvor: hrvatskonebo.org
Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.
U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.
Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.
Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.
Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.
Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.
Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.
Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.
Istina o Hitlerovom kraju
Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.
Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.
Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.
Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.
Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.
Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.
Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.
Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.
Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.
Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.
Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.
Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.
Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.
Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.
Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.
Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.
Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.
Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.
Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.
JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku
Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.
Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.
Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.
Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.
Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.
Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.
Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.
Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.
Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.
Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.
U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.
Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.
Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera
Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.
Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.
Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.
Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.
Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.
Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.
Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.
Hitlerovo mračno podrijetlo
Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.
Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.
Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.
U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.
Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.
Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.
Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.
Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.
Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.
Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?
Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.
Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.
Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.
Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.
Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.
Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.
Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.
Financijska potpora Wall Streeta nacizmu
Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.
Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.
Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.
Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.
Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.
Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.
Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.
Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.
Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.
Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.
Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.
Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.
U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.
Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.
Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.
Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.
Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.
Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Hrvati, Hrvatska i Trump
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Hrvati, Hrvatska i Trump
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti2 tjedna agoPoznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti7 dana agoOVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti2 tjedna agoHrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti5 dana agoDr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti4 dana agoIZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti1 tjedan agoKeir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti7 dana agoETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti2 tjedna agoAmerička odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima