Connect with us

Vijesti

Gavran: Pod demonskim je međunarodnim pritiskom pala Herceg-Bosna, a danas bi bila za Hrvate jamstvo ravnopravnosti i opstanka u BiH

Published

on

Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države.

A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”.

Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.

Kolumnist Hrvatskog neba

Dopisnik i komentator Večernjeg lista Jozo Pavković podsjetio je prije tri dana kako se na današnji dan, 18. studenoga 1991., osim pada Vukovara, dogodilo i utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB). Dogodilo se nešto što se u javnosti Republike Hrvatske uglavnom prešućuje, pogotovo u danu u kojem se komemoriraju vukovarske, škabrnjske i sve druge žrtve Domovinskog rata. No Herceg-Bosnu nipošto ne smijemo zaboraviti, ni kao povijest, ni kao moguću opciju za budućnost.

Komentator Pavković sažeto je opisao što je prethodilo osnivanju HZ HB, opisao razloge, okolnosti, sadržaje i funkcioniranje tadašnje „zajednice” te kako se ona poslije preimenovala u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HR HB). Prikazao je i kako je osnivanje HZ HB i njoj prethodećih hrvatskih zajednica u raznim dijelovima BiH bilo izazvano najprije nužnošću obrane hrvatskih ljudi i većinski hrvatskih prostora od agresije JNA i srbskih paravojnih formacija, a zatim potaknuto prijedlozima najviših posrednika međunarodne zajednice o ustavnom preustoju po kojima bi se BiH u sebi razgraničila na više zasebnih područja unutar države kako bi se takvim političko-pravnim rješenjem mogla biti zadovoljna sva tri temeljna naroda i kako bi prestao rat. Podsjetio je kako se poslije HR HB ugradio i pretočio u washingtonski ustroj Federacije te u daytonski ustroj Bosne i Hercegovine.

Zašto ne bi postojala tri entiteta?

Tema o kojoj je riječ proizvodi već 31 godinu nepregledne bujice riječi, članaka, analiza, opravdanja, kritika, reakcija i svakovrsnih ocjena, a naravno i važnih i manje važnih političkih i drugih odluka. Nema potrebe da se s time nastavi unedogled. Ali ima potrebe da se istakne nekoliko stvari koje mogu pomoći razumijevanju i toga tada i onoga što se dalje događalo u postdaytonskom razdoblju i onoga što imamo danas odnosno što Bosnu i Hercegovinu i dio ukupnoga hrvatskog naroda u njoj čeka ili ne čeka sutra. Posebice zaslužuje osvrt posve opravdano i posve legitimno Pavkovićevo pitanje: „Jesu li Hrvati pogriješili što su se olako odrekli Herceg Bosne? Odnosno: Bi li Bosna i Hercegovina bila funkcionalnija da u njoj na trima većinski nacionalnim prostorima žive tri građanska entiteta?”

Nedvojbeno je da velika većina Hrvata u BiH nije bila za ukidanje HR HB, da nikada to ukidanje nije prežalila te da i danas obnovu neke vrste hrvatskog entiteta ili republike vidi kao jedino pravo rješenje, koje bi Hrvatima u BiH jamčilo i jednakopravnost s drugim dvama konstitutivnim narodima i dugoročne izglede za opstanak, za normalan socijalni, gospodarski i kulturni razvoj, za siguran mirnodobski život i time za miran suživot i jačanje  razumijevanja i suradnje s pripadnicima drugih naroda, kultura i vjera.

S time u svezi stoga se nerijetko čuje i pitanje zašto su se predsjednik Tuđman i vodstvo HR HB uopće u pregovorima s bošnjačkom stranom i međunarodnom zajednicom, u prvom redu sa SAD-om, odrekli HR HB-a, jesu li to doista „morali” učiniti i nisu li time „izdali” temeljni interes hrvatskoga naroda u BiH, a neizravno dugorčno ugrozili i strateške interese same Republike Hrvatske, posebice njezina jugoistočnog, jadranskog i primorskog tankog teritorijalnog pojasa.

Neki ključni podatci i dokumenti iz tog razdoblja koji bi omogućili cjelovito razumijevanje tadašnje situacije nisu nam poznati – nedostaju u ukupnom puzzle-u. Istina, objavljene su i opsežne knjige dokumenata i njihovih tumačenja, no i nakon njih uvijek ostaju određene nepoznanice. Unatoč tomu, i bez mogućnosti punog i decidiranog odgovora na sva pitanja, svima je poznato da je od trenutka prvog proglašenja, prije 31 godine, pa sve do danas ideja „Herceg-Bosne” nailazila na nevjerojatno žestoke otpore, napade i kritike, poglavito iz najvažnijih zapadnih centara te iz muslimansko-bošnjačko-bosansko-neojugoslavenskog Sarajeva. Političke, diplomatske, obavještajne i druge aktivnosti poduzimali su protiv hrvatskog entiteta i centri iz važnih islamskih zemalja. Velike kritike i otpori bili su vrlo izraženi i u samoj “metropoli svih Hrvata”, u Zagrebu.

Do koje se mjere fronta neprijateljstva prema HR HB-u i Hrvatskom vijeću obrane (HVO) – kao izvršnoj vlasti samoproglašene hrvatske republike – proširila, svjedoči i priopćenje zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blagopokojnog Franje Kuharića, od 15. svibnja 1993., koje je iskorišteno za pojačavanje kampanje protiv HR HB, a na koje je Mate Boban uzvratio otvorenim pismom. Tih mjeseci vodstvo Katoličke crkve u BiH žestoko je kritiziralo Bobana i njegovu politiku, osobito sarajevski nadbiskup i poslije kardinal Vinko Puljić, banjolučki biskup Franjo Komarica i provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović. Nije pomoglo što su se tomu suprotstavljali mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i dio franjevaca iz Hercegovačke franjevačke provincije.

Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu” utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre

Sve to navodi se samo ovlaš, radi podsjećanja. A to je samo mali detalj iz nepregledne mreže što javnih, što potkornih kampanja, što aktivnosti i dopisivanja između brojnih državnika, izaslanika i uglednika. Predsjednik Tuđman poduzimao je nebrojene sastanke, pisao pisma i davao inicijative. No njegova politika potpore Hrvatima u BiH i njegova koncepcija razrješenja bosansko-hercegovačkog unutarnjeg prijepora i rata nailazila je manje-više na odbijanje, kritiku ili osudu s gotovo s premnogih strana. U tako za HR HB nepovoljnim okolnostima i pod gotovo paklenskim pritiscima donošene su zatim odluke koje su donošene ili se na njih i protiv vlastite volje pristajalo, po kojima je dekonstituirana samoproglašena hrvatska republika u BiH.

I istina i pravda i razum bili su tada, a bili su i poslije snažno prigušeni, na štetu Tuđman-Šuškove politike prema BiH, na štetu strategijskoga hrvatskog interesa u BiH, a i na štetu dugotrajne stabilnosti širega, tada uvelike zaraćenoga područja jugoistočne Europe. Glavna struja međunarodne politike (mainstream) nije marila za pravdu i istinu, i nikakve objektivne činjenice koje su svima bile poznate ni realističke ocjene – poput one dane dugo nakon toga od engleskog povjesničara Harrisa: „Da nije bilo HVO-a, Srbi bi uništili Bošnjake, Herceg-Bosna spasila je BiH”  – nisu tu pomagale. Gospodari (zapadnoga dijela) svijeta, valjda svjesni njima važnijih geopolitičkih ciljeva, koncepcija, predrasuda, ideoloških postavki i pragmatičnih interesa i kompromisa, inzistirali su da se hrvatsku republiku i svaki oblik hrvatske posebnosti u „tamnom vilajetu”  utrne, a zatim i svaku takvu ideju zatre i „zabrani”  za ubuduće. Uz ostalo i tako što će se njezine protagoniste medijski diskvalificirati, politički i pravosudno progoniti, suditi i bez dokaza protiv njih osobno osuđivati, pa i zabranjivati veličanje ili i samo spominjanje Herceg-Bosne i nekih njezinih protagonista, kao, eto, „ratnih zločinaca”.

Takav načelno i u praksi negativan odnos nije bio vidljiv ni prema, dominantno ili uglavnom muslimansko-bošnjačkoj, politici vođenoj iz Sarajeva ni prema Armiji BiH, koja je počinila brojne ratne zločine, a ni prema agresorskoj srbskoj strani. Naprotiv, nakon što je najveća svjetska vika i povika usmjeravana dvije-tri godine na adresu brutalnoga srbskog agresora i osvajačkih politika S. Miloševića i R. Karadžića, međunarodna zajednica sustavno će raditi na tomu da što veći dio “krivnje” prebaci na Hrvate. Pritom će muslimansko-bošnjački i jugoslavenski zločinci i njihovi međunarodni pokrovitelji, saveznici i izvršitelji biti u pravilu pošteđeni i zaštićeni kao “bosanski medvjedi”. Naposljetku će se, s Daytonom, ustavno ustrojiti BiH tako da se srbskom narodu prizna puno pravo na njegovu vlastitu „Republiku Srbsku”, kakve nikada dotad nije bilo, i koja je nastala na osvajanjima, progonima nesrbskog stanovništva i etničkom čišćenju. U Republiku Srbsku međunarodna zajednica ne da dirati sve do danas, pa i unatoč činjenici da njome upravljaju političke snage koje su otvoreno separatistički, velikosrbski i proruski orijentirane, i unatoč tomu što u njoj nije ostvaren u imalo znatnijoj mjeri povratak svih izbjeglih na njihova ognjišta, a koji je bio jedan od prvih proklamiranih ciljeva u ime kojih su i donošena odgovarajuća rješenja i uspostavljani odgovarajući mehanizmi i institucije međunarodnog upetljavanja.

Isto tako, međunarodna zajednica uporno je nastojala da se zločini počinjeni od muslimansko-bošnjačke strane „ne vide”, da ih se ne prizna i da se za njih nikomu ne ispostavi račun, a i šutke su promatrali kako ih se ne istražuje niti procesira ni na Haaškom tribunalu ni u okviru domaćeg pravosuđa. Međunarodna zajednica izravno je odgovorna i za sva derogiranja i za sva činjenja ili nečinjenja u njezino ime putem „visokih predstavnika” koji su se dosad izredali u BiH: Carl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petritsch, Paddy Ashdown,  Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčák, Valentin Inzko, Christian Schmidt. Nije svaki od njih bih neprijateljski prema Hrvatima, niti je bio u pravom smislu samostalan subjekt, ali većina jest bila prema Hrvatima grubo i agresivno neprijateljska. I ta notorna činjenica pokazuje post festum kolik je odij vladao prema Hrvatima općenito, a prema Hrvatima u BiH napose. Istraživati zašto je tako izlazilo bi izvan ove teme i za to bi trebalo istražiti mnogo toga i napisati čitave knjige da se taj fenomen međunarodnoga antikroatizma in concreto uspije bar donekle razumjeti.

Na čemu su posljednjih godina inzistirali Hrvatski narodni sabor i Vlada Republike Hrvatske – i što su postignuli

Službena politika i gotovo sve političke, stručne i diplomatske aktivnosti pod kapom Hrvatskoga narodnog sabora, a pod vodstvom predsjednika HDZ-a, akademika Dragana Čovića, a isto tako i aktivnosti Vlade Republike Hrvatske, pod vodstvom i pod kapom magistra znanosti i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, imala je posljednjih godina za glavni i gotovo jedini cilj ostvariti izbornu jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Iako se sa Schmidtovim odlukama uvečer na dan posljednjih općih izbora, 2. listopada ove godine, mnogima učinilo da se hrvatskim zahtijevanjima donekle izašlo ususret, takva ocjena samo je djelomice i uvjetno točna. Fakat naime jest da je, unatoč svim uloženim naporima da nikada više ne bude tako, po četvrti put izabran Ž. Komšić, iako golem broj Hrvata nije birao njega, kojega prezire i odbacuje, a i za državni vrh Hrvatske on je persona non grata, nego Borjanu Krišto. A kako će Hrvati moći po novim propozicijama ostvarivati svoje pravo na zaštitu „vitalnog nacionalnog interese” u gornjim domovima Federacije i savezne države BiH i za ostvarivanje ostalih prava, to će se tek vidjeti u praksi.

Kao vrlo neugodna i među Hrvatima pozitivnim očekivanjima oprečna, odjeknula je ovaj tjedan neslužbena najava iz Ustavnog suda BiH po kojoj će Schmidtove odluke biti proglašene neustavnima i time poništene. Što će tada novo i bolje nego dosad ostati na raspolaganju Hrvatima? Ništa! Jedino što će, čini se, i to samo zbog konstelacije među strankama, a ne po svojoj nezaobilaznosti, HDZ opet sudjelovati u dijelu izvršne vlasti, u takozvanoj vladi BiH, a i u tijelima izvršne vlasti na nižim razinama. Zašto „takozvanoj”? –  Zato što je ustavni ustroj države takav da glavne političko-izvršne ovlasti ima Predsjedništvo BiH, u kojem hrvatski narod ponovno nema svog predstavnika. Ono je zapravo „prava i glavna vlada”. Ono što se kolokvijalno naziva „vlada” službeno se zove „Vijeće ministara”, i ono ima bitno manju samostalnost u donošenju najvažnijih odluka od svih drugih, pravih vlada na svijetu, osim u polupredsjednički uređenim sustavima vladavine.

U okolnostima koje su ovdje ukratko prikazane vrlo je neugodno odjeknula i jučerašnja čestitka visokog predstavnika Schmidta novoustoličenim članovima Predsjedništva BiH – Denisu Bećiroviću, Željki Cvijanović i Željku Komšiću – u kojoj se uz ostalo kaže: „Preuzimanje ove dužnosti nosi veliku odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine. Vi, kao članovi Predsjedništva, zastupate interese svih građana Bosne i Hercegovine, svih njezinih konstitutivnih naroda i Ostalih, bez razlike.” Još jednom, kroz usta svoga aktualnog „povjerenika” (komisara), po potrebi i „gubernatora”, međunarodna je zajednica pokazala svoje uobičajeno licemjerje i „sljepoću“ spram stvarnosti.

Licemjerna “zaboravnost” onih koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika i zanemareno načelo “vladavine prava”Kao prvo, on jako dobro zna da Komšić nije izabran kao čovjek koji je uopće ikada i izjavljivao da će zastupati interese hrvatskoga kao konstitutivnog naroda? Zna naime jako dobro da ne će. Tko će ih dakle zastupati? Cvijanovićka? Bećirović? Osim toga, Schmidt se je zajedno s dvoličnom međunarodnom zajednicom oglušio o odgovarajuću odluku Ustavnog suda BiH, u predmetu Ljubić, koja je nalagale usklađivanje izbornih pravila u smislu da izabranik bude izabran kao predstavnik hrvatskog naroda, a ne kao (nominalni) Hrvat koji u svarnosti predstavlja neki drugi narod, neke druge političke snage koncepcije, a u određenoj mjeri i samo sebe i svoje probitke.

Visoki predstavnik Christian Schmidt

Oni koji stoje iza Schmidta i svih dosadašnjih visokih predstavnika vrlo su “zaboravni”. Zaboravili su uoči posljednjih izbora na svoje inzistiranje da se izborni sustav izmijeni tako da se za Predsjedništvo BiH može kandidirati i državljanin koji dolazi iz reda „Ostalih”, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava. No Schmidt unatoč tomu sada spominje da će konkretni izabranici zastupati i interese „Ostalih”, dakle manjinskih etničkih skupina, praveći se da je zaboravio na provedbu spomenute presude. Zbog koje je, usput rečeno, međunarodna zajednica dužnosnicima Hrvatske godinama „pila krv”, tvrdeći neutemeljno da su Hrvati glavni protivnici i uzrok neprovedbe te presude. A kada je hrvatska strana u BiH predložila model po kojemu bi se i ta presuda mogla integrirati u ukupno rješenje, i kada im je i Venecijanska komisija dala za pravo, tada su skočile protiv toga bosansko-bošnjačke stranke, a međunarodna zajednica podvila je pred njima rep, „zaboravivši” najednom svoje temeljno načelo „vladavine prava”. Pa se sada i ona i Schmidt u punoj konsenzualnosti prave kao da presuda Europskog suda za ljudska prava nije nikada ni postojala.

Međunarodna zajednica morala je Bošnjake prisiliti na rješenje koje jamči jednakopravnost Hrvata, pa i na poseban, većinski hrvatski, entitet!

Sve dosad viđeno potvrđuje naše dosad iznošene ocjene – pri čemu se misli na ocjene iznesene na portalu Hrvatsko nebo – po kojima je obnova Hrvatske republike Herceg-Bosne ili formiranje nekog zasebnog političko-reprezentativnog entiteta u kojem bi mogla dolaziti do izražaja demokratski izražena volja glavnine hrvatskog naroda kao konstitutivnoga jedino pravedno i jedino propulzivno rješenje za budućnost i opstanak „tamnog vilajeta” kao države. A i za izbjegavanje budućih antagonizama, obračuna i sukoba „na nacionalnoj osnovi”. Ako službena bošnjačka strana, zaluđena svojim ekspanzionističkim i hegemonističkim ambicijama te neskrivenom mržnjom ili prijezirom prema svemu hrvatskomu, koju međunarodna zajednica uopće „ne primjećuje”, nije htjela prihvatiti ozakonjenje jednakopravnosti Hrvata i njihovu ambiciju da imaju svoj većinski entitet, kakav uostalom imaju Srbi i nitko im u njega ne dira, tada ih je međunarodna zajednica morala na to prisiliti. Ni manje ni više nego prisiliti. Jednako onako kao što je hrvatsku stranu prije 28 odnosno 27 godina prisilila da se odrekne svoje republike Herceg-Bosne, stvorene i krvlju obranjene u posljednjem ratu.

izvor: hrvatskonebo.org

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

on

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Continue Reading

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

on

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Continue Reading

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

on

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati ​​kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved