Tekst fra Andrije Nikića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, pod naslovom,
U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. prenosimo:

U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva
Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke
tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate
hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u
obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i
naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve
hrvatsko u Hercegovini.

Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke
zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i
književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u
Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: “Neretvanska
deklaracija o bosanskom jeziku”.

Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod
tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazana
teritorijalno presezanje prema prostoru neretvanske doline, koji bi u
budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega,
hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni
konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.

Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i
lingvističkih netočnosti.

I. Povijesne činjenice:

1. Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu od ranoga srednjega vijeka
nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon
osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina
Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu
Papi, a ne stambolskomu Sultanu.

2. Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda
(Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U
popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili:
H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.

3. Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami su se nazivali
Turci, postali narodom tek koncem 19. i u 20. stoljeću političkim odlukom u
komunističkoj Jugoslaviji i to pod imenom Muslimana (Ustar, 1974.).

4. U velikosrpskoj četničkoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu
1991.-1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom
redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.

5. U ratnom razdoblju 1991.-1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo
hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i
Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti
neretvansku dolinu.

6. Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz
potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim
atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što
je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih prostora.

Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.

II. Lingvističke činjenice o “bosanskom” jeziku:

1. U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti “bosanski” je prema
dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika,
istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu.
Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1636.

2. U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski,
hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim
visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i
pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (Stjepan
Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je
u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.)

3. Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).

4. Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao
Hrvatsku pjesmu — Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb,
1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.

5. U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci
niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna
književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske
narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske
deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i
jezike osim svoga.

6. U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične
razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske
austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj
Jugoslaviji.

7. Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili
zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke,
za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike,
ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost “našega” kazuje da autori baš i
nisu sigurni da je sve njihovo (“naše”) kako pišu. Kad bi bili sigurni u
istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.

8. Među “našim” književnicima pobrojenim u deklaraciji ima i onih koji su se
javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu
ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive
da podsjete na njihov izbor.


Zaključno:

Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav
neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u neretvanskoj
dolini i na čitavom prostoru BiH, nego i onih bosanskih građana koji se
osjećaju Hrvatima islamske vjere.

Hrvatski narod je tijekom više stoljeća živio rastavljen na tri međusobno
neprijateljski zavađene države (Austrija na sjeveru, Turska u Bosni i
Hercegovini i šire, te Mletačka Republika u Dalmaciji i slobodna Dubrovačka
Republika) u franjevcima Bosne Srebrene imao jedinu snagu koja ga
ujedinjuje. U Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji su djelovali i hrvatski
svećenici s latinskim jezikom koji su propovijedali i dijelili sakramente na
hrvatskom. A u pojedinim dijelovima BiH djelovali su hrvatski popovi
glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.

U svakojakim nijansama okupacijskih vlasti franjevci pod turskom okupacijom,
te u Dalmaciji i Slavoniji – pa i šire sve do Budima i Crnog mora,
svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje se
povezuju s narodom: propovijedali mu Evanđelje i dijelili sakramente na
hrvatskom jeziku, predvodili ga u oslobodilačkim borbama, uvodili hrvatsku
pismenost, promicali znanost i književnost i donosili plodove svetosti.

U skladu s gornjim primjedbama potrebno je osigurati dosljednu primjenu
hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i
političkom životu. kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da
službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali,
službeno rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Prisjećajući se uporozorenja popa Martinca iz vremena Krbavske bitke 1493.
kako Turci “nalegoše na jazik harvatski” ovim odgovorom na Deklaraciju
posvješćujem da je u Hercegovini teško bilo Hrvat biti, te upravljam
navedene primjedbe cjelokupnoj javnosti da se osvjesti pred novim napadom.
Zato je jedini način, piše Domagoj Tolić, “da se Hrvati izbore za svoju
federalnu jedinicu… Sve drugo je srljanje u maglu iz koje izlaz jedino
vodi izvan zemlje u kojoj su rođeni.” (Hrvatski tjednik, 28. travnja 2016.,
str. 46.-47.)

Akademik fra Andrija Nikić, predsjednik
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva
Napredak u Mostaru