Connect with us

Vijesti

Gordan Lauc: Ucjene s covid propusnicama su tempirana bomba

Published

on

Znanstvenik i član Vladinog Znanstvenog savjeta Gordan Lauc ponovo je zatražio ukidanje svih epidemioloških mjera te na facebooku pojasnio zašto je to opravdano i neophodno.

“Dosta ljudi koje cijenim se ne slažu da treba ukinuti sve mjere, pa očito nisam bio dovoljno jasan. Pokušat ću sada malo bolje objasniti logiku”, piše Lauc.

1) Ako smo odustali od zero-covid politike, a jesmo, to znači da ćemo se svi kada tada zaraziti ovim virusom (i to ne jednom, već više puta u sljedećih nekoliko godina). “Mjere” neće smanjiti broj zaraženih, one će eventualno samo malo produljiti period u kojem ćemo se svi zaraziti.

2) Jedine stvari koje mogu smanjiti broj teških oblika bolesti su cijepljenje i sezonalnost. Mjere možda imaju smisla ako ćemo zahvaljujući njima uspjeti cijepiti značajan broj starijih prije nego što se zaraze. Kako već dugo cjepiva ima više nego onih koji se žele cijepiti, tu sam vrlo skeptičan. S druge strane, “mjere” bi mogle širenje zaraze pogurati u zimski period kada se virus puno učinkovitije širi. Do onda će i imunitet onih koji su cijepljeni dodatno opasti, a zimi nam je imunitet i generalno slabiji nego ljeti. Dakle sve “mjere” tijekom ljeta i rane jeseni samo povećavaju, a ne smanjuju broj teško bolesnih koje ćemo imati tijekom zime (oni koji prebole tijekom ljeta, bit će zaštićeni na jesen).

Dakle “mjere” nam sada ne donose nikakvu korist, a donose razne štetne posljedice. Teško je donijeti radikalnu odluku, posebice budući da većina “velikih” EU zemalja zemalja radi suprotno. No tri generalno vrlo uspješne zemlje, UK, Danska i Švedska, su tu odluku već donijele. Mislim da se trebamo ugledati u njih i napraviti isto. Da, oni imaju nešto više cijepljenih od nas, no mi imamo više oporavljenih i razlika zapravo nije velika. A i da je, što su nam opcije?

Ljudi se ne žele cijepiti i mi ih očito ne možemo na to nagovoriti. Možemo čekati do beskonačnosti, no to će se teško promijeniti. A ucjene s kovid-propusnicama su tempirana bomba, budući da znamo da i cijepljeni u značajnoj mjeri šire zarazu (oko dva do tri puta manje od necijepljenih, no to je još uvijek jako puno).

Ovo naravno ne znači da svaki pojedinac i dalje ne treba pokušavati izbjeći zarazu kako ovim, tako i bilo kojim drugim virusom. Isto tako pojedine institucije poput bolnica i domova za umirovljenike mogu zaštititi svoje korisnike rutinskim testiranjem zaposlenika, ili možda čak i svih koji ulaze u te institucije”, komentirao je Gordan Lauc na facebooku.

Vijesti

Prof. dr. Josip Vrandečić: Naš konzervativizam jači je i otporniji nego na zapadu

Published

on

Razgovor s povjesničarom prof. dr. Josipom Vrandečićem “Premda se pitanje krize kršćanskoga identiteta u suvremenoj Europi, dio koje je i hrvatski narod, često spominje u propovijedima i drugim istupima hrvatskih biskupa, uoči lipanjskih europskih izbora o tome se oglasila i Komisija HBK-a »Iustitia et pax«.”

Da se o toj temi progovori (ponovno) i na stranicama Glasa Koncila nije manjkalo povoda, posebice ako se uzme u obzir i nekoliko značajnih hrvatskih obljetnica koje mogu biti pouke suvremenoj Europi. To je prije svega aktualna 500. godišnjica smrti Marka Marulića, ali i 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda, koje dolaze u idućoj godini. Kao sugovornik koji može povezati prošlost i sadašnjost Staroga Kontinenta, čiju je civilizaciju oblikovalo upravo kršćanstvo, pokazao se povjesničar sa splitskoga Filozofskoga fakulteta prof. dr. Josip Vrandečić.

Ako promišljamo o današnjoj Europi, koja se srami svojih kršćanskih korijena, i koja je vidno izmorena – duhovno i demografski – čemu nas naš veliki humanist Marko Marulić može poučiti?

Poučava nas da se uvijek treba oslanjati na čvrstu stijenu Katoličke Crkve i njezino učenje. Potrebe njegova trenutka: turskoga osvajanja, krize Crkve i otkrića novoga svijeta nalagale su promjene, no Marulić je znao da je rješenje u građenju, a ne rušenju. Kada je objavio »Juditu« 1521. godine, Klis i Rodos bili su pred padom, reformacija je izrodila novi bijesan izljev protukatoličke sile.

U tom ozračju krize staroga i nastanku novoga svijeta i morala provincijski plemić s europske periferije stvara veličanstveno djelo koja svijetu u oluji ponavlja praktične upute kako krjeposno živjeti po Božjem i naravnom zakonu kao izvoru životne radosti i vječnoga spasenja. U tom moralnom korpusu nastaje »Judita« koja zorno pokazuje nazočnost standardiziranoga hrvatskoga jezika u sva tri dominantna društvena medija: Crkvi, školi i na ulici. Za vrijeme Marulića, preko Zoranića, Držića i Gundulića naša je književnost, nadahnuta kršćanstvom, dostigla europsku razinu kakvu nikada nakon toga nismo dosegnuli. Da je početkom 17. stoljeća na Marulićevu temelju tiskana Kašićeva Biblija, ne bismo i danas morali voditi jezične apologije i dokazivati nanovo i uvijek nanovo vlastitu samobitnost hrvatskoga jezika. S koje god strane gledali na Marulića: duhovne, nacionalne, kulturne, temelj je naše društvene kohezije, sinteza čitavoga našega srednjovjekovlja i renesanse. U svjetskim je okvirima vrh etičke teologije, o čemu svjedoči njegova onodobna široka međunarodna recepcija.

Pojedini filozofi ponekad i opravdano postavljaju pitanje je li današnja Europa uopće kršćanska.

Europa jest povijesno kolijevka kršćanstva, no nažalost još od nastanka kršćanstva postoje razlike u kvaliteti njezine evangelizacije. Postoji čvrsta mediteranska jezgra unutar Rimskoga Carstva – unutar limesa – u kojem je kršćanstvo produžilo život Rima i stvorilo veliku srednjovjekovnu civilizaciju. No postoje i vrlo slabo evangelizirani rubovi sjeverne i istočne Europe. Ti rubni dijelovi kršćanstva u povijesti su bili pokretačima reformacijskoga rascjepa u modernosti te protukršćanskih i protukatoličkih ideologija: komunizma, nacizma i liberalnoga progresivizma u suvremenosti. S toga europskoga ruba uvijek su povijesno dolazili izazovi za europsku kršćansku civilizaciju. U 20. je stoljeću Pruska dva puta izazvala Europu te je i njezine katoličke saveznice poput Austro-Ugarske povukla u krvavi svjetski sukob. Komunistički je izazov s europske periferije zaustavljen padom Berlinskoga zida, no neomarksistička je kulturna revolucija »hodom kroz institucije« ovladala Zapadom i postala temeljnim gorivom progresivnoga liberalizma.

Kako se kršćani mogu oduprijeti naletu progresivnoga liberalizma i obraniti »oaze kršćanstva« u današnjoj Europi?

Dosad su se iskristalizirale na intelektualnom planu barem tri opcije odgovora na navedenu dekristijanizaciju Zapada. Prva je tzv. Benediktova opcija koja zagovara stvaranje paralelnoga kršćanskoga društva u kojem će vjernici osnivati svoje institucije i u malim oazama živjeti autentična kršćanska načela. Drugo je viđenje da vrata Europe treba otvoriti migrantima koji će preminuloj Europi koja se odrekla Krista donijeti novu, svježu snagu. Problem je s obje te opcije to što zagovaraju povlačenje, odnosno odustajanje od Europe, koju smatraju mrtvom. Naši katolički predci nisu od nje odustali ni kada su u 6. stoljeću svi njezini dvorovi osim onoga Klodvigova postali arijanski – dakle heretički – ni kada su od 9. do 13. stoljeća Europljani odolijevali najezdi Saracena, Normana i Mongola.

Treća je opcija pak da kršćani preko postojećih institucija, uz suradnju sa sklonim demokršćanskim političarima i politikama, nastave borbu za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima. Najveći katolički povjesničar Hilaire Belloc s pravom je prije stotinu godina istaknuo da Europa jest vjera, da vjera jest Europa odnosno da Europa jest Crkva, da Crkva jest Europa. Nadodao je da će se Europa vratiti vjeri ili će propasti. Ne može se kuća graditi na pijesku, nego na čvrstoj stijeni. Dobar primjer takve opcije u hrvatskim okvirima nudi bl. Ivan Merz koji je kao vrhunski intelektualac, no srcem posve ispunjenim i vođenim Duhom, u prvoj polovici prošloga stoljeća vjeru svjedočio u javnim nastupima, predavanjima, novinskim člancima, stručnim i znanstvenim radovima, stvaranjem katoličkih udruga i njihovim povezivanjem s europskim katoličkim pokretom.

Gdje je granica između »religije samopoboljšanja« i istinske kršćanske izgradnje?

Ne bismo trebali imati ništa protiv »samopoboljšanja«. Ali kao – »Devotio moderna«, kao nasljedovanje Krista, a time i lomljenje sebe u korist drugoga, rođenje novoga čovjeka. Izgradnja sebe u kršćanskom smislu spasonosna je kršćanska praksa. Bez obzira na povijesne pritiske Crkva je od apostolskih i koncilskih vremena uspjela očuvati čvrstu stijenu katoličke dogme koja je kao plod Božje objave uvijek bila čvrsto sidro nade čitavomu svijetu. Ta se stijena ne da razoriti. Unatoč valovima crkvene su institucije uvijek čuvale misao Smisla, reda i odnosa. Katolička je dogma vrlo jednostavna, sažima se u nekoliko rečenica Apostolskoga vjerovanja. No ona je temelj opstanka pojedinca, naroda i čovječanstva u cjelini.

Spominjete primjere iz srednjovjekovne povijesti. Bliže nam se i dvije važne obljetnice u hrvatskoj povijesti: 2025. godine navršava se 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda 925. i 928. godine. Možemo li iz tih događanja izvući suvremene pouke?

Hrvatski je narod Božja providnost, od svih naroda, izuzimajući Talijane, zemljopisno dovela najbliže Petrovoj stolici. Po tome, kao i po ljepoti naše zemlje, mi doista jesmo vrlo privilegirani. Na žalost na prostoru koji su naselili naši predci nisu zatekli veličajne starokršćanske bazilike i gradove kakve su zatekli Franci u Galiji, Angli i Sasi u Britaniji i Vizigoti u Španjolskoj, nego potpuno opustošeni Ilirik, nakon što su njime 200 godina vladali Avari. U tom razdoblju porušili su 40 gradova, od Sirmiuma do Salone, i taj nedostatak urbane komponente Hrvati su kroz povijest žalosno osjetili.

No oslonili su se na jadranske gradove. Nadomak Petrove stolice, sve su sami uz pomoć Crkve morali ponovno sagraditi počevši od skromnih predromaničkih crkvica – simbolično predstavljenih crkvicom sv. Križa u Ninu, »najmanjom katedralom na svijetu« – i našim skromnim stolnim gradićima: Ninom, Klisom, Kninom, Biogradom, Bihaćem… Crkva nam je dala pismo, i svu baštinu rimskoga svijeta: građevinske elemente, organizaciju prostora, uprave, školstva.

Uspostavom Ninske biskupije i pismom pape Ivana VIII. Branimiru iz 879. postali smo politički i crkveni dio Zapada, a splitskim saborima simbolično nam je predana čitava duhovna baština starokršćanskoga mediteranskoga svijeta koja je kroz metropolitansku jurisdikciju splitske Crkve obuhvatila i ujedinila sav hrvatski etnički prostor.

Naša se nacija, povijesno gledano, razvijala kroz duga stoljeća bez vlastitoga državnoga okvira i stoga se morala jače osloniti na našu tradiciju: naglasiti naše prirodno i političko pravo na vlastitu državu, na naš jezik, osloniti se na katoličku vjeru i običaje. Zbog toga je naš konzervativizam jači i otporniji nego na Zapadu, jer smo se morali boriti za vlastiti nacionalni identitet u višenacionalnim političkim zajednicama. Zbog toga smo također, za razliku od drugih europskih naroda, sačuvali nacionalnu i kršćansku »svježinu« koja bi trebala biti izvor naše samosvijesti, ponosa, poniznosti i odgovornosti. Budući da smo blagotvorno smješteni u samoj jezgri nekadašnjega kršćanskoga carstva, nadomak Petrove stolice, velika je naša odgovornost za očuvanje europske kršćanske baštine i naš stalni doprinos njoj. Misija je hrvatskoga naroda – kako su to isticali i bl. Alozije Stepinac i sv. Ivan Pavao II. – snažiti i svjedočiti kršćansku duhovnost u Europi, na ovom našem prostoru koji je na razmeđu svjetova i kultura.

I u našem su se kontekstu u ne tako davnoj prošlosti događale »revolucionarne promjene« u znaku kršćanskoga nadahnuća. Dovoljno je prisjetiti se impulsa koji je sedamdesetih i osamdesetih dao projekt Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Sva velika duhovna gibanja, pa i ono u sklopu spomenutih Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, odraz su svojega vremena. Valja pridodati i da su se sva velika crkvena gibanja odvijala u razdoblju snažnoga pritiska na Katoličku Crkvu i vjernike. Jer progoni uvijek snaže Crkvu. Nedvojbeno je i da su gibanja unutar Trinaest stoljeća kršćanstva pripremila Hrvate za sudbonosne događaje devedesetih.

Ali i danas u našem narodu svjedočimo mnoštvu vjerničkih inicijativa posve prikladnih vremenu u kojem živimo. Od tjednih i mjesečnih molitvenih susreta mladih, euharistijskih klanjanja u brojnim našim gradovima do hodočašća, križnih putova i hodova mladih, duhovnih koncerata i drugih hvalevrijednih inicijativa.

Pomalo je zabrinjavajuće što se u kampanji za europske izbore tek povremeno govorilo o odnosu suvremene Europe prema njezinim kršćanskim korijenima. I to najčešće iz krugova tzv. populističkih pokreta koji pak u kršćanstvu nerijetko vide »alat u odnosima s javnošću«.

Hrvatski odvjetnik i katolički aktivist i mučenik Ivo Protulipac prokazao je »politički katolicizam« kao mahanje zastavama i busanje u prsa. Ako želimo mijenjati svijet, počnimo od sebe. Preduvjet je svake kršćanske akcije preobraženo srce nadahnuto Duhom Svetim i Kristovom zapovijeđu ljubavi i dobrote.

Moderna je politika po Machiavelijevu načelu odijelila politiku od morala. Problem je desnoga i lijevoga protukršćanskoga populizma to što potječu iz istoga antikatoličkoga Voltaireova izvora koji tvrdi da Smisao ne postoji, nego da čovjek treba konstruirati vlastiti smisao, odnosno »gajiti vlastiti vrt«. Marx je tvrdio slično kada je zapisao da filozof ima zadatak stvoriti smisao, koji ne postoji. Takva ideologija u svojoj je komunističkoj, nacističkoj i progresivističkoj preradi, u nedostatku našega vlastitoga državnoga okvira, privukla i dio našega naroda. S tim uvezenim i stranim ideologijama tradicijski nismo imali nikakvu vezu.

Današnji kršćanski političari moraju djelovati u ozračju u kojem nacionalni interesi, kršćanska vjera, brak i obitelj postaju predmetom agresivnoga ideološkoga pritiska i kada su konzervativne opcije postavljene u defenzivu. Demokršćanski političari u Europskom parlamentu i institucijama imaju prevažan zadatak da budu hrabriji i da se barem deklarativno usude povezati suvremenu Europu s kršćanskim korijenima i s premisom da Bog postoji. To bi trebalo biti minimum njihova kršćanskoga svjedočenja.

I među hrvatskim katolicima – dijelom i opravdano s obzirom na sve silne stranputice kojima u zadnjih desetljeće-dva polazi europska politika (od promoviranja pobačaja do tzv. rodne ideologije) – sve se češće javlja euroskepticizam. Strahujete li kao povjesničar da bi se taj euroskepticizam u nekom trenutku mogao »preliti« i u neku vrstu promjene povijesne orijentacije?

Na konstruktivističke i aktivističke ideologije fašizma i komunizma navezala se isto takva ideologija liberalnoga progresivizma. Ona pak naglašava da je svako isticanje identiteta: onoga spolnoga i nacionalnoga, štetno jer zagovara nadmoć i hegemoniju. Zagovaraju ukidanje identiteta i posvemašnji relativizam, koji vodi u »osamu duše« – besmisao, kaos i ništavilo koji su glavni postulati egzistencijalizma. Tvrde da čak i takav narativ besmisla trebamo neprestano dekonstruirati – rušiti i ponovno ga interpretirati da bismo sebe uspostavili kao gospodare narativa i smisla. Na temeljno Augustinovo pitanje tko je Bog – on ili ja, moderni čovjek, nažalost, izabire ovo drugo. Ali, unatoč njezinoj krizi, od Europe ne smijemo odustati.

Istočnu orijentaciju koju spominjete odabiru pojedine interesne skupine, lijevi i desni antieuropski radikali koji preziru kršćanstvo i ovakvu Europu. Katolici nisu zadovoljni stanjem ovakve Europe, no za nju se treba boriti jer ona je civilizacija, naš dom, duhovno najvažniji kontinent. Unatoč našoj slavenskoj uzajamnosti, povijesno, duhovno i civilizacijski mi ne pripadamo svijetu »istočne, orijentalne despocije«. Zemljopis stvara povijest, Istok nije naš povijesni i duhovni ambijent. Premda je Europa u duhovnoj i materijalnoj krizi jer je prihvatila teozofiju čovjeka i odbacila kršćansku antropologiju, Zapad je naše prirodno povijesno okružje.

Na europskoj političkoj pozornici postoje političke snage koje se deklariraju kao demokršćanske. Jesu li i one u svojim izričajima sramežljive, »politički korektne«? Što vidite kao njihov »mandat« na aktualnoj povijesnoj prekretnici?

Nakon odlaska velikih demokršćana poput De Gasperija, Adenauera, Monneta, kasnije i Kohla, došlo je do krize demokršćanske ideje koja je morala preživjeti u vrlo nasilnom sekularističkom, pozitivističkom i globalističkom ozračju postmoderne.

Još od razdoblja velikih geografskih otkrića raste utjecaj gospodarskih moćnika koji se trude slomiti sve moralne zasade koje priječe nesmiljeno gospodarsko natjecanje.

Danas su u Europskom parlamentu demokršćani u ime stabilnosti prisiljeni koalirati sa socijaldemokratima i zelenima. Demokršćanski političari trebali bi ponajprije nastojati vratiti Boga i kršćanstvo u javni diskurs koji je prožet pozitivističkim materijalizmom. Katolička Crkva, koja je sačuvala cjelokupnu antičku baštinu, pokrenula znanost i osnovala sveučilišta, proglašena je neprijateljicom znanja i znanosti. No ne trebamo se uzdati samo u političare, to je refleks totalitarnih ideologija koje idolatriziraju političare jer smatraju da su dužni svakomu pojedincu osigurati sreću. Naše je temeljno ljudsko pravo težiti sreći, što ne uključuje pravo na sreću. Političari trebaju stvoriti plodno društveno ozračje za rast u slobodi ljudi i naroda. Kao vjernici znamo da samo Krist i Crkva donose i nose pravu slobodu. Ali kršćansko ozračje uključuje i poticanje obitelji i rađanja, stvaranje novoga života, od čega mnogi odustaju.

Zašto među kršćanima – katolicima, protestantima i pravoslavnima – ne dolazi do neke vrste »ekumenskoga štita« prema takvim promjenama? Kako u tom kontekstu kao povjesničar gledate na nastojanja pape Franje u povezivanju razjedinjenih kršćana?

Ekumenski je štit na žalost nesmotreno razbijen u 16. stoljeću. Zajednička je kuća ostala podijeljena. To je oslobodilo neviđenu gospodarsku energiju, no poricanje slobodne volje u ljudskom spasenju uklonilo je moralne zasade i postalo plodno tlo za razvoj protukršćanskih ideologija: nacizma, komunizma i liberalnoga progresivizma. Francuski revolucionarni progresivizam odbacio je Boga i moral učinio dogovornom kategorijom. Tragična zbivanja u Ukrajini potvrđuju vrijednost nacionalne slobode i nezavisnosti. Već se Kant u eseju »Prema vječnomu miru« 1795. založio za ukidanje nacionalnih posebnosti i uspostavu globalnoga društva, no nama četvrta Božja zapovijed nalaže: »Ljubi oca i majku«, dakle ljubi svoju domovinu. Europa je u mnogočemu okrenula leđa Kristu i kršćanskoj antropologiji po kojoj je čovjek slika Božja obdarena besmrtnom dušom, razumom i sviješću o moralnom djelovanju. Kao posljedicu takvoga okretanja od Krista imamo danas moralni relativizam, gubitak središta i spasonosnoga, uporišnoga sidra. Nikakav novac i nikakvi socijalni programi i politike ne mogu zamijeniti razorenu domovinu, obitelj i susjedstvo.

Biografija: Josip Vrandečić (1964.) redoviti je profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji predaje modernu i suvremenu povijest. Doktorirao je na američkom sveučilištu Yale 2000. godine. Autor je i urednik dvadeset knjiga te dvjestotinjak radova znanstvenoga i stručnoga profila. Kao predavač angažiran je i na doktorskim studijima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivan je i kao urednik Bračkoga zbornika te kao potpredsjednik Književnoga kruga Split.

Marino Erceg
Glas Koncila

Continue Reading

Vijesti

STRADANJA DJECE U DOMOVINSKOM OBRAMBENOM I OSLOBODILAČKOM RATU (Prof. dr. sc. Mihovil Biočić)

Published

on

Ne postoji na svijetu veća bol od gubitka djeteta, osobito ubojstvom. I ne postoji na ovom svijetu razlog ili ideologija koja bi opravdala ubojstvo djeteta! Danas, posebno boli relativiziranje svega i zaborav koji promiču glavni mediji. Ni žrtva nevine djece se ne spominju. U glavno-strujaškim medijima se njeguje rasizam među žrtvama, jer jedne su žrtve svete, a druge nisu, jedne zaslužuju posvećenje, drame, književna djela, a druge zaborav!

”Ubojstva djece je najteži čin zločina protiv civila”navodi ratni ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang.

Konvencija o pravima djeteta, izglasana u UN u studenom 1989., potpisana je i od Jugoslavije. U ratu su djeca posebno zaštićena brojnim međunarodnim konvencijama (najzaštićenija kategorija stanovništva), međutim, ubojstva djece su bila namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkog agresora.

JNA i paravojne četničke horde da razaraju objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Od kolovoza 1991. do prosinca 1995. liječeno je 94 ranjena djeteta (od 3-16 g).  Iz Hrvatske 16, iz BiH 76 djece (za dvoje je nepoznato odakle su) i oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH. Bilo je 62 dječaka i 32 djevojčice.

Od granatiranja je stradalo 28 djece (10 dječaka i 18 djevojčica), a od zaostalih minskoeksplozivnih sredstava 26 djece. Trajna je invalidnost ostala u 37 djece.  Oko 300 ranjene djece liječili smo u 8 malih ratnih bolnica u BiH.

Iz BiH smo u KBC Split liječili: Ukupno 4200 uglavnom bolesne djece,  4493 djece iz BIH rođeno u splitskom rodilištu,  975 novorođenčadi zahtijevalo neonatološku intenzivnu skrb.

Treba istaknuti, da djeca žrtve rata, nisu samo ona ubijena od agresorskog streljiva bilo koje vrste, to su i bolesna djeca umrla ili bolesna s teškim posljedicama, radi nedostatka lijekova i nemogućnosti dobivanja liječničke pomoći zbog neprijateljskog djelovanja. Sredinom 1992. od 325.806 prognanih Hrvata,  gotovo polovica su djeca. Krajem 1992. zajedno prognane i izbjegle djece bilo je oko 350.000 Rujan 1993. samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin), bilo oko180 000 izbjeglica s djecom iz BiH, a s prognanicima i do 300 tisuća. 1995. g. bilo je još 45.000 prognane i 58.000 izbjegle djece.

Ipak, evidencija o stradanjima civila u DR, vođena je u Odjelu za informiranje Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva RH, Podaci su se svakodnevno skupljali tijekom rata u svim sanitetskim jedinicama i ustanovama na terenu, a obrađivali i arhivirali u Glavnom stožeru saniteta Ministarstva zdravstva i na Odjelu za informiranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je vodio akademik Ivica Kostović, odnosno Centru za razvoj informacijskog sustava  za krizna stanja pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Prema knjizi prof. Hebranga ‘Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’ u Domovinskom obrambenom ratu smo mu Hrvatskoj imali:

345 izravno ubijene djece tijekom rata i 57 ubijene djece mina. Dakle, 402 ukupno ubijena djeteta i 15 nestale djece

1.184 ranjene djece,108 trajni invalidi

219 zatočeno u Srpskim konc. logorima 

4.285 djece ostalo bez 1 roditelja54 djeteta ostalo bez oba roditelja. 

Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. 

Isto tako u Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, kojeg vodi dr.sc. Ante Nazor, postoji poimence zapisana sva djeca, međutim ovo nisu konačni brojevi, a nisu još ni svi podaci o žrtvama dostupni, iz brojnih razloga.

Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57%). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Prvo dijete Kisegić, Jadranka 16. g. 22.07.1991. je ubijeno, ispred kuće u Novim  Jankovcima.

’U ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom.

PRIMJERI UBIJENE DJECE:

OVČARA: Imao sam podatak o najmlađem ubijenom djetetu, me ali iznenadio brutalnom istinom branitelj – dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, časni Srbin, Predrag Peđa Mišić koji pita ”…je li dijete izvađeno iz utrobe Ružice Markobašić, staro 6 mjeseci, dijete, on, ona ili nešto…?” Prema iskazu optuženog  Bože Latinovića na sudu 1. rujna 2005., srpski dobrovoljac Zoran Dašić s Karaburme  (Beograd),  svjedočio je da je vidio dvije žene i  Ružicu Markobašić, ”koju su šutali i šamarali… ” sjeća se i kako je ”molila da je ne ubiju, ali Dašić je ispucao rafal u trbuh”.

BOROVO SELO:  Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri i pol godine, 31. ožujka 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja. Ubijena je iz mržnje sa sedam metaka, u dijete od četiri i pol godine!

VUKOVAR:  ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci.  

SLAVONSKi BROD:  u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod.

ERVENIK: zaseok Šašići: paravojne formacije milicije jedne paradržave tzv. RSK upale u kuću obitelji Čengić 18. siječnja 1992., na okupiranome području, gdje nije bilo ratnih djelovanja, u i zvjerski ubili četveročlanu obitelj, roditelje oca Dragu (39), majku Nevenku (32) i dvoje djece, Slobodana (11) i Gorana (5). Nakon toga su im kuću zapalili.

PETRINJA: pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, 9-godišnjeg Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.

GLINA: Nikolina Fabac, 9 godina, sestra joj Željka 14 godina s roditeljima i Darko Dvorneković 10 godina, ubijen s majkom, bakom i djedom, koje su ubili zloglasni srpski ‘Šiltovi’ 1991. Ubili su sve ljude koji su ostali u selu Gornje Jame kraj Gline, ukupno 14 civila s djecom.

MUĆ, SPLIT: 1992.,  kada sam bio službujući dječji kirurg u KBC Split i kada je tog dana iz pravca Knina tzv. JNA bacila kasetne bombe (zabranjene Ženevskom konvencijom!) po zaleđu Splita. Bolnička kola su dovela ranjenog dječaka (J.B. 13 godina), kojeg je ”zvončić” iz kasetne bombe masakrirao.

BiH:

Na ulazu u katoličko groblje Topola u Vitezu stoji ploča na kojoj piše: ‘Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijeno je 653 Hrvata’.

  1. lipnja 1993. muslimanske snage bacile minobacačku granatu od 120 mm na dječje igralište u Vitezu, masakrirano je 14 djece, od kojih je 8 poginulo. Istoga dana je na području Viteza ranjeno još dvanaestero hrvatske djece. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su ‘Hrvati pobili muslimansku djecu’.

Svih ovih, još nitko, baš nitko da ih se sjeti, od svih glasnih udruga za ljudska i ženska prava, raznih BaBa, Gonga, antifašističkih ženskih udruga, Centra za mirovne studije, Dokumenta, Kuće ljudskih prava Zagreb itd. Nikada i nitko! Valjda ne pripadaju lijevom spektru njihovih boja, Ako netko nešto i napiše, ne će vidjeti stranice ”mainstrem” medija!

VOJVODINA: U priopćenju Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a u svezi komemoracije za obitelj Zec, stoji:  ”Moramo se podsjetiti da su za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti:  obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca , Abjanović iz Morovića (dva brata). Među ubijenim članovima je  dijete Franjo MatijevićMaloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđimaPrilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine… U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.’’

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja 2018. Sudjelovali su I roditelji ubijene i ranjene djece, povjesničari, zdravstveni djelatnici i drugi. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, pod pokroviteljstvom predsjednice RH  Kolinde Grabar-Kitarović. Tada su na Okruglom stolu, naziva ”Prekinuta rijeka na izvoru života”koji je imao je za cilj definirati prava ubijenoga, nestaloga, ranjenoga, zatočenoga i bolesnoga djeteta za vrijeme srbocrnogorske agresije na Hrvatsku.  doneseni su zaključci, koji su upućeni Hrvatskom saboru, predsjednicima države i vlade.

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

*Riječ je o predavanju održanom na okruglom stolu „Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu“ na kojem su uz dr. Biočića sudjelovali: prof. dr. Ante Nazor, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr.sc. Petar Perić. 16.06.2024. u Kaštel Lukšiću u organizaciji KUD Karol Wojtyla, Gradske knjižnice Kaštela i Hrvatske udruge Benedikt.

Continue Reading

Vijesti

NE SAMO ZABORAVILI ZLOČINE… Poruke Svesrpskoga sabora – “Srbija nikad tako radikalna i šovinistička”

Published

on

Dr. sc. Saša Mrduljaš: Povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada

Prvi Svesrpski sabor, pod nazivom „Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska“, koji je održan 8. lipnja 2024. u Beogradu i na kojem su sudjelovali najviši dužnosnici Republike Srbije, Republike Srpske i Srpske pravoslavne Crkve, izazvao je mnoge reakcije, a najviše u samoj Srbiji u kojoj su analitičari postavili pitanje: kakav je to Svesrpski sabor na kojem nije sudjelovala srbijanska oporba, već samo Vučićevi i Dodikovi poslušnici? Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskoga naroda, prihvaćena na prvom Svesrpskom saboru, u komentarima uspoređena je s Memorandumom SANU iz 1987. koji je Miloševiću poslužio za pokretanje ratova u svrhu stvaranja tzv. velike Srbije.

Glasnogovornik EU Peter Stano u odgovoru Radiju Slobodna Europa napisao je da Bruxelles „očekuje od čelnika Zapadnog Balkana da podržavaju načela i vrijednosti za koje se zalaže EU“. „Očekujemo da politički čelnici iz zemalja koje teže pridruživanju Europskoj uniji njeguju dobrosusjedske odnose i regionalnu suradnju, načela i vrijednosti za koje se EU zalaže“, napisao je.

O značenju toga skupa kao i glavnom dokumentu – Deklaraciji, razgovarali smo sa znanstvenim savjetnikom dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem Splitskoga područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

Svesrpski sabor održan je samo dan uoči europskih parlamentarnih izbora. Može li se taj skup tumačiti kao općesrpska poruka i zastupnicima novoga Europskoga parlamenta i tijelima koja će biti konstituirana temeljem europskih izbornih rezultata?

Ne znam sad koliko je taj „Svesrpski sabor“ posebno registriran na europskoj razini. Čini mi se da nije imao nekoga posebnoga odjeka ni ovdje kod nas pa čak ni u samoj Srbiji. Mislim da je više riječ o manifestaciji potrebnoj Vučiću da kod svojih pobornika dodatno učvrsti dojam o sebi kao o brižnom i nezamjenjivom „ocu nacije“. Same poruke tog sabora također nisu ništa novo i u skladu su s onim što znamo o aktualnoj srpskoj politici i ciljevima. Jasno, sukladno zahtjevima vremena, sve je to upakirano u prikladni i blagotvorni zen-budistički celofan. Kad se on odstrani, kada se zanemare mantre tipa „mir, mir do neba“, poruka je: čuvajmo i jačajmo pozicije potrebne za rekonfiguraciju ovdašnjih geopolitičkih odnosa i za nastanak male-velike Srbije.

Je li se dokumentom u 49 točaka, „Deklaracijom o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, Svesrpski sabor uopće odmaknuo od velikosrpskih memorandumskih ciljeva i politika?

To čak nisu ni memorandumski ciljevi već ciljevi koji su nastali u 19. stoljeću kad su Srbi shvatili gdje ih sve ima te na temelju toga zaključili da je sve te prostore najprimjerenije natkriliti Velikom Srbijom. Jednako kao i one gdje ih nema ili ih ima malo, ali koji su nekoć bili srpski ili bi bilo lijepo da budu srpski. U međuvremenu se dogodio znatan ali ipak nepotpun krah te ideje. Ostalo je dovoljno prostora da se ustraje na njoj, no u reduciranoj formi. Dakle, i dalje će se ustrajavati na nekakvom povratku Kosova pod Srbiju, Republici Srpskoj pokušavat će se osigurati što viši stupanj samobitnosti do priželjkivanih globalnih preokreta koji bi navodno trebali osigurati njezino pripajanje Srbiji, u Crnoj Gori će se utvrđivati i nadalje jačati srpske pozicije do trenutka u kojem će, kako se vjeruje, biti moguće zadati joj završni udarac i svesti ju na dio Srbije.

Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu

Može li se to razumjeti kao jasna prijetnja miru na zapadnom Balkanu?

Mislim da je i Vučiću jasno kako se s vremenom, ako se ništa konkretno ne događa gubi taj nacionalni entuzijazam i dolazi do idejnoga razvodnjavanja „nacionalnih redova“. Tako da se posredstvom „Svesrpskog sabora“ sve to želi i malo oživiti, uliti novu energiju u nacionalni korpus kroz naglašavanje značenja obrazovanja, Crkve, programiranih druženja, ekskurzije đaka itd. Pa da nacionalni elan bude na visini u vremenu u kojem baš i nije potreban. Začudo, sve u duhu one Titove: „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“

Kosovo i Metohiju smatra se neotuđivim dijelom Srbije, njezinom južnom pokrajinom. Kako promatrati takvo gledište s obzirom na činjenicu da je neovisnost Republike Kosovo priznalo stotinjak država i na pragu je primanja u UN?

Još je Dobrica Ćosić ispravno shvatio da je Kosovo izgubljena stvar i zalagao se za njegovu podjelu tako da Srbija u konačnici dobije barem onaj njegov dio na kojem su Srbi većina. Tu je ideju prihvatio i Vučić zajedno s garniturom s kojom vlada. Međutim, Srpska Crkva uzdignula je Kosovo na religijsku razinu nekakve svete zemlje i time ne samo blokirala svako razumno rješenje već srpskom narodu stavila uteg oko nogu koji se ne će lako riješiti. U tim uvjetima sastavni segment srpskoga političkoga pravovjerja postalo je zaklinjanje u Kosovo i fantaziranje o tome kako ga valja vratiti pod okrilje Srbije. Upravo se u tom pitanju političko srpstvo ponajviše udaljilo iz sfere racionalnoga. Ujedno, ovo je i za druge dobar primjer kako nije posebno smisleno dopustiti Crkvi da njezina bude zadnja.

Svesrpski sabor s jedne strane izražava pijetet prema svim žrtvama stradalim u ratu u Bosni i Hercegovini, a s druge ne podržava Rezoluciju o Srebrenici. Kako to razumjeti?

Kao prvo, jasno je da se u Srebrenici dogodio genocid. Gotovo ukupan muški dio populacije je uništen čime je nestalo mogućnosti za reprodukciju bošnjačkoga življa iz tog dijela Podrinja. I to je neosporivo. No jednako tako je neosporivo da se mnogočim pa i stvarnim ili pretpostavljenim genocidom može manipulirati u korist sasvim konkretnih političkih ciljeva. Srbi su zaključili da nečega takvoga ima i u kontekstu spomenute Rezolucije, da je njezin cilj, pored ostaloga, u slabljenju njihovih političkih pozicija te joj se zbog toga i protive. Istovremeno, teško je i u ovom slučaju ne primijetiti da su „čudni putevi Gospodnji“. Od vremena raspada Jugoslavije prevladavajuća srpska politika kontinuirano i bez mnogo ustručavanja lijepi Hrvatima etiketu „genocidnoga naroda“ sa svrhom slabljenja hrvatskih i snaženja vlastitih pozicija. I na kraju dobijemo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Izgleda da se time potvrđuje jedna od prvih poslovica koju smo naučili u djetinjstvu, tj. ona „tko drugom jamu kopa, sam u nju upada“.

svesrpski sabor

U odnosu na BiH glavni je cilj, ne samo Deklaracije, sačuvati što veći stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana pristupilo njezinu pripajanju Srbiji

Kad se analiziraju sve točke u Deklaraciji koje se odnose na relacije Republike Srbije i Republike Srpske, može li se zaključiti kako je glavni cilj Deklaracije razgradnja suverene BiH?

U odnosu na BiH glavni cilj, ne samo Deklaracije nego prevladavajuće srpske politike, jest da se u postojećim, Srbima nesklonim uvjetima, sačuva što viši stupanj samostalnosti Republike Srpske kako bi se jednoga dana, u povoljnijim uvjetima pristupilo njezinu pripajanju Srbiji.

Samo nekoliko dana nakon što je Svesrpski sabor apostrofirao „poštovanje srpskog naroda u Crnoj Gori u skladu s njegovim znatnim udjelom u ukupnom broju stanovnika“, mediji pišu da je u Podgorici počela reforma Zakona o državljanstvu kojim će se ta država podčiniti Srbiji. Ide li se prema, kako se tvrdi, aneksiji Crne Gore?

Još se nije otpočelo s tim procesima koji bi trebali rezultirati dijeljenjem crnogorskoga državljanstva onomu dijelu Srba koji se doselio u Crnu Goru, a još ga uvijek nema te brojnim Crnogorcima u Srbiji koji se u promijenjenim uvjetima deklariraju kao Srbi. Taj je proces tek najavljen i kad bi se ostvario, rezultirao bi slomom Crne Gore. Naime, stjecanjem državljanstva u osnovi bi se otvorio prostor i za stjecanje biračkoga prava. Uz takvu masu srpskih birača bilo bi praktički nemoguće demokratskim putem zaštititi crnogorske pozicije u odnosu na procese koji bi vodili nestanku Crne Gore i izlasku Srbije na Jadran. No držim da u Crnoj Gori ipak postoji dovoljno snažna kritična masa koja će spriječiti mogućnost takvoga vida manipulacije s crnogorskim državljanstvom, a samim tim i urušavanje vlastite domovine.

Svesrpski sabor predlaže dodatnu internacionalizaciju teme stradanja Srba u NDH. Kako komentirate ovaj zahtjev, nakon sveukupne srpske mitomanije o tom stradanju, koje se povremeno nekritički napuhavalo, više od osam desetljeća?

Zanimljivo, na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici srpska prevladavajuća politika pokušava prebaciti lopticu na drugi teren, tj. u sferu hrvatsko-srpskih odnosa dodatnim potenciranjem i internacionaliziranjem priče o Jasenovcu. Ovo me podsjeća na onu uzrečicu kojom se duhovito pokušavalo objasniti uzroke tragičnoga hrvatsko-bošnjačkoga sukoba u BiH. Naime, na uzrečicu: „Pobiše nas četnici, mater im ustašku“. Naime, bilo bi očekivano da se sa srpske strane na rečenu Rezoluciju odgovorilo isticanjem zločina koje su pojedinci ili grupe iz redova bošnjačkoga naroda počinili nad Srbima. No, eto, kako se već kaže, „kud će suza neg na oko“ i koga će se prevladavajuća srpska politika dohvatiti ako ne će Hrvata. Ima biti da ovakvom srpstvu treba slika o „zločestim, strašnim, podmuklim itd.“ Hrvatima kako bi se zadržalo formu do nekih, kako očekuju, budućih utakmica. No i ako ih bude, igrat će se na drugom terenu, najvjerojatnije u BiH, ponajprije između Srba i Bošnjaka. Za hrvatsko je društvo bitno da sa znanstvenoga aspekta točno utvrdi i javnosti na adekvatan način približi spoznaje o dimenzijama i lokacijama stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću kao i u Domovinskom ratu. I to stradanja svih ljudi, neovisno o nacionalnosti. Pa da se u tom sklopu konačno stekne i jasnija sliku o razmjerima četničkih likvidacija hrvatskoga i bošnjačkoga življa.

U posljednjoj točki Deklaracije navodi se da državna tijela srpskoga naroda trebaju ponuditi susjednim narodima sporazum o povijesnom pomirenju, trajnom miru i razvoju. Tko bi od neovisnih država takav sporazum, čitajući tekst navedene Deklaracije, mogao potpisati?

Današnje, prevladavajuće političko srpstvo kipti od mržnje prema Hrvatima, Albancima i Crnogorcima. U odnosu na Bošnjake zbog određene „grižnje savjesti“, ali i želje da ih se „pridobije“ za nekakav budući savez, tj. da ih se „prevesla“, pri čemu se inspiracija nalazi na relaciji Putin – Čečeni, donekle se kontroliraju emocije koje u osnovi nisu bitno drukčije od onih koje se ima prema spomenuta tri naroda. Sve u svemu, deklarirati se može svašta, ali svi mi živimo život i vidimo što se u stvarnosti događa. A u stvarnosti, po mom sudu, i to povijesno gledano Srbija nikad nije bila radikalnija i prožetija šovinističkim nabojem nego što je sada.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać/HKV

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved