Connect with us

Vijesti

Gordan Malić: ‘Ivica Puljak, politički lešinar na grobu novinara’

Published

on

Hrvatska politička scena već dugo nije imala tako beskrupuloznog aktera kakav je gradonačelnik Splita, Ivica Puljak. Fizičar elementarnih čestica postao je jedan u nizu hrvatskih “karizmatskih” gradonačelnika koji sanjaju da vode državu, a tu je svoju ambiciju odlučio realizirati preko ranjenih i mrtvih.

Prvo se uoči lokalnih izbora solidarizirao s navijačima Torcide koji su na cesti A1 napali policiju, a jučer se na društvenim mrežama javio podužim statusom o tragičnoj smrti splitskog novinara Vladimira Matijevića.

Matijević je umro od posljedica covida, vjerovatno i uslijed nemara medicinskog osoblja splitske bolnice. Sam državni vrh, premijer i ministri zauzeli su se oko pokretanja istrage, šta uglavnom nije slučaj s preminulim covid pacijentima. Ali čitajući Puljkovo obraćanje, stječe se dojam da je u pitanju svojevrstan politički atentat (“ubila ga je korupcija”, “ubile su ga HDZ-ove afere”) pa nikakva istraga nema smisla jer je ubojica sam sustav, odnosno država, a covid, osoblje hitne pomoći i liječnici na infektivnoj u tome su sporedni.

Nije iznio konkretnija saznanja. Matijevića i ne naziva novinarom “nego građaninom našega grada” (novinari, naime, u Splitu nisu svima omiljeni). Kako nije liječnik nego političar, izbjegao je “govoriti o dijagnozi”, i javnosti ponudio ono u šta se bolje razumije, a nisu elementarne čestice – spin i politički pamflet.

Ponudio je i moguće rješenje slučaja, “zgaziti HDZ-ov model upravljanja”! Time se splitski gradonačelnik, meni jako nalik na dobrodušnog Monsieura Hulota, svrstao među one koji zahtjevaju brutalnu odmazdu ne birajući riječi. Povodom smrti splitskog novinara, na portalima i u mainestream medijima možemo čitati kako ovakva država “ne zaslužuje da slavi svoje obljetnice”, niti “da postoji”. Dane pobjede “trebalo bi pretvoriti u dane poraza”. Radi se o državi koja kod nekih “izaziva povraćanje”, “po kojoj se teba posrati” jer je “besmislena i uzaludna”. Državi “koja propada” i u kojoj “treba proglasiti fajront”, odnosno “raspustiti je”.

Ova emotivna zapažanja u neskladu su s većinskim raspoloženjem društva i stanjem u državi. Ne znam šta misle birači u Puljkovom Splitu, ali u tijeku je uspješna turistička sezona, zaposlenost raste kao i investicijski rejting, ljudi ponovo rade, ekonomija stoji bolje nego ikad u protekloj dekadi ili dvije, Hrvatska je u eurozoni i ulazi u Schengen, šta je povijesni iskorak s Balkana u političkom i u pejorativnom smislu – ma što to kome značilo. Meni znači. Imamo demokratsku prozapadnu vladu koja vodi promanjinsku politiku, u kojoj participiraju predstavnici srpske manjine i koja je po svim kriterijima otvorena, politički uključiva i tolerantna vlada, iz čijeg se budžeta financiraju i stajališta “o državi koja je propala i gdje treba proglasiti fajront” (osim subvencija medijima i NGO-ima, jer od njih se živi).

Što se dogodilo pa da javni govor kod nas postane kloaka za fiziološke izljeve bunta i mržnje, za vulgarno poricanje svega, pa i Ustava koji garantira zaštitu države, duga je priča. Ja mislim da je afirmaciji netrpeljivosti i prostačkog govora , temeljno pridonio predsjednik države. On to čini iz dana u dan. Za doručkom, ručkom i večerom slušamo njegova uvredljiva zapažanja, rasističke dosjetke i primitivizam od kojeg se čovjeku doista povraća. Ima li išta pogubnije za društvo od toga da Z. Milanovića (kako pokazuju istraživanja) podupiru mlađi, urbani i obrazovani hrvatski birači? Gdje im je takozvani mozak? U šta su ulupali godine obrazovanja i upoznavanja svijeta?

Sad vidimo da se Milanović otvoreno insinuira splitskom gradonačelniku, ili je možda obratno… Skupa već mjesecima ostavljaju dojam političkog tandema, jednog na Pantovčaku drugog u niskom startu za Banske dvore. Navodno grade novu strukturu na oporbenoj sceni, sastavljenu od drugih “karizmatskih načelnika i gradonačelnika”. Kao da nije bilo dovoljno referendumskog terora prvog MOST-a, već se gradi i drugi.

Gradonačelnička funkcija Puljka, očito, ne ispunjava. On o tom poslu nema pojma. Nema ni vizije ni strategije razvoja grada. U intervjuima djeluje kao prostodušna politička neznalica i amater koji propovjeda poštenje i “promjenu paradigme”. Dok ga čitaš ili slušaš ne možeš saznati ništa o upravljanju financijama, prometu, stambenoj politici, prostornom planiranju, poljoprivrednoj politici, socijali ili o upravljanju ljudskim resursima.

Raspisat će javne natječaje, dobro, a kakve i za što? S kojim ciljem? Otvorit će vrata svima, pogotovo stručnjacima, dok su mu prvi suradnici i dalje svojevrsni politički komesari. Kada ne agitiraju i ne uvode red na peškariji, svađaju se s novinarima i prijete im. Na društvenim mrežama, gdje očito provode puno vremena, prostače i zajebavaju se s Holokaustom ili razmjenjuju intimne selfije s “atraktivnim maloljetnicama”. Promjena paradigme, nema šta. Kerum je, barem, u te svrhe iznajmljivao jahte i plaćao svojim kešom.

Ukoliko Puljak i Milanović sada zajedno rade na novoj političkoj paradigmi (MOST 2), što bi bio njen zajednički nazivnik ? Hrvatski birači pokazali su da ih ideologija zanima sve manje. U Splitu je glasove lijevih dobio kandidat koji na svadbama reve ustaške pjesme, a Milanović ogrezao u ksenofobiji i dalje ima potporu ljevice. Šta bi onda bila paradigma pod kojom se formira nova oporbena fronta, ako ona nije ideološka?

Sigurno ne neki zahtjevni koncept reforme zdravstva ili neka suvisla demografska politika. Bit će to nešto puno jednostavnije, s čime možeš mahati HDZ-ovcima pred nosom kao crvenom krpom. A to je – poštenje. Kako Puljak i najavljuje, imat ćemo još jednu inicijativu poštenih, preciznije, onih koji za sebe kažu da su pošteni i zaslužuju da vode državu. On je tako pobjedio na lokalnim izborima. Jer je pošten. Nije dodao još i da je visok i lijep, ali i ovako je dobro prošao. Šta bi u državi koju neki nazivaju kriminalnom, propalom i besmislenom, značilo pošteno upravljanje?

Politika naklapanja o korupciji i širenje teorija zavjere ? Statementi tipa « ja sam pošten » i « moja supruga je poštena » ? Ili neovisno funkcioniranje institucija zaduženih da istražuju i sankcioniraju one koji krše zakon? Pratim rad DORH-a i policije već više desetljeća i pouzdano znam da nikad nisu funkcionirali neovisno, sve do danas. U ratu su djelovali u skladu s ratnom politikom, Račan ih je u cjelosti imobilizirao (jer se bojao desne hunte), Sanader također (da bi se slobodno kralo).

Milanović ih je koristio protiv političkih protivnika, otprilike kao i Jadranka Kosor , a Plenković je prvi koji njima ne upravlja. Njegova vlada omogućila je formiranje Europskog ureda za borbu protiv prijevara koji je podigao optužnice protiv nekih njegovih ministara. Na čelu USKOK-a nalazi se tužiteljica koja je progonila HDZ. O korupciji i kriminalu mediji danas pišu slobodno i bez političke cenzure.

Premijer je zabranio svojim ministrima i državnim tajnicima da tuže novinare i time poslao poruku javnosti, ali i svojoj administraciji. Je li to bolje od « poštene vlade » u kojoj se ne hapsi ministre ili direktore javnih tvrtki jer su oni “pošteni”? Ja smatram da jest. Ova vlada u tom je pogledu puno poštenija od prethodnih. A je li poštena, o tome neka odlučuju Olaf i DORH. Kako bi izgledala Puljkova vlada vidljivo je iz lešinarskog graktanja nad grobom preminulog novinara. Zato unaprijed upozoravam parafrazirajući Goranove stihove, kada kucne i moj čas ”nitko da ne dođe, ni prijatelj drag”!

Gordan Malić/facebook

Advertisement

Vijesti

Ususret inicijativi da se u Saboru donese odluka o obilježavanju Dana sjećanja na djecu koja su stradala u Domovinskom ratu

Published

on

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su, dana 10. lipnja 1993. poginula u eksploziji granate, ni nakon 27 godina nitko nije odgovarao. Taj strašan zločin počinili su pripadnici Armije BiH, a najmlađa žrtva je bila devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar.

Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

Zašto ni nakon 31 godinu nakon te strašne tragedije nema procesuiranih upitali su se sudionici okruglog stola pod nazivom ‘Spomendan na djecu ubijenu u obrambenom Domovinskome ratu’ prof. dr. sc. Ante Nazor, dr. sc. Mihovil Biočić, dr. sc. Tihomir Rajčić i mr. sc. Petar Perić. Okrugli stol se održao u nedjelju 16. lipnja 2024. u Kulturnom centru Kaštel Lukšić, a u punoj dvorani uz sudionike okruglog stola sudjelovali su gosti udruge ‘Osmica’ iz Viteza. Prije okruglog stola KUD Karol Wojtyila je u suorganizaciji s Hrvatskom udrugom Benedikt i Gradskom knjižnicom Kaštela izveo antiratnu predstavu ‘Brod’ (tekst i režija Doris Grgurin). Okupljeni su imali prilike čuti potresno svjedočanstvo preživjelog Ivana Garića iz Viteza, a ovdje prenosimo, dopuštenjem autora, izlaganje dr.sc. Tihomira Rajčića na temu ”Spomendan na djecu stradalnike Domovinskog rata”.

»Dragi prijatelji najprije želim pozdraviti našu hrvatsku braću iz Bosne i Hercegovine koja još uvijek nisu u punoj mjeri ostvarila svoje legitimno pravo na jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda. To je problem koji, u znatnoj mjeri, moramo rješavati, ne samo u BIH nego i u Hrvatskoj.
Večerašnje ću izlaganje ću započeti vrlo ružnim i vrlo opasnom događajem koji se nekidan zbio u Beogradu. Naime, na Svesrpskom saboru (nazvan “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i Srpska”) iza kojega stoji Vlada Republike Srbije, poručeno je, kako Srbija i dalje namjerava manipulirati brojem srpske djece koja su stradala u Drugom svjetskom ratu ističući logore smrti Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška.

Iz ovoga je posve jasno da službeni Beograd ne namjerava prihvatiti svoj dio odgovornosti za strahote 20. stoljeća nego namjerava nastaviti propagandnu agresiju na Hrvatsku.
Zato je večerašnji skup vrlo važan jer nastoji iz zaborava istrgnuti hrvatsku djecu koja su bila žrtve vojnih i paravojnih formacija što su ih beogradska gospoda, koja su prije tridesetak godina bili drugovi, slala na Hrvatsku.

Taj zaborav je posebno težak jer su pripadnici jugoslavenske (beogradske) vojske i njihove pročetničke paravojne postrojbe u Hrvatskoj ubili oko 400 djece. Na nekoliko tisuća djece su na različite načine bile žrtve jugoslavensko-srpske agresije.
Ja se već vrlo dugo i temeljito bavim vanjskom politikom i dobro znadem manipulacije u vladinim vrhovima velikih sila. To je nešto na čemu trebamo učiti.

Zato sam odlučio posegnuti zapadnim primjerima njegovanja sjećanja na stradalu djecu. Ti primjeri bi nas trebali potaknuti na odlučnije zalaganje za očuvanje ovoga važnog povijesnog sjećanja.
Za nas kao europski narod vrlo je poučno držanje Velike Britanije koja vrlo pažljivo artikulira, čuva i u svijetu promiče svoje povijesno sjećanje. Dio toga sjećanja je Spomenik djeci koja su na početku Drugoga svjetskoga rata poginula u nacističkome bombardiranju Londona.
Velika Britanija je bila prva prava antifašistička velesila koja se uspješno oduprla Hitleru. Na toj činjenici Britanci i danas grade svoj nacionalni prestiž ne zaboravljajući djecu koja su stradala u teškim danima nacističke agresije.
Zato i mi moramo čuvati naše nacionalno sjećanje i graditi svoj nacionalni prestiž ali i čuvati sjećanje na djecu koju su u Domovinskome ratu stradala od ruke beogradskih agresora i mučitelja.

Drugi važan i poučan primjer je muzej Yad Vashem u Jeruzalemu koji je 2005. i 2006. organizirao putujuću izložbu „Bez dječje igre“ koja je, kako piše u službenome priopćenju UN-a, trebala potaknuti čuvanje sjećanja na oko 1,5 milijuna djece koju su u Drugom svjetskom ratu ubili nacisti.
Naši večerašnji domaćini, a posebno naši mali glumci postupili su upravo na takav način. Predočili su nam sliku dječje igre koju su prekinuli pucnji oružja.
Na nama odraslima, posebno na odraslima kojima je narod povjerio sudbinu Hrvatske, je da postupamo isto. Njegovati sjećanje na stradanje hrvatske djece od okupatora.

Poučan je primjer i češkoga mjesta Lidice gdje danas stoje pojedinačni spomenici u sjećanje na 82 djece koja su u II. svjetskom ratu ubili nacisti. Nešto slično bi korisno bilo i Hrvatskoj.
Možda bi u Vukovaru koji je danas ključna točka nacionalnoga sjećanja na stradanje iz Domovinskoga rata trebalo podignuti spomenik dječaka i djevojčice koji bi simbolizirali svu djecu koja su poginula i stradala od ruku beogradskih okupatora.

Koliko je to važno pokazuje i slučaj Ukrajine gdje Rusija ne samo da ubija nego i krade djecu. U strahoti ovoga najnovijega europskoga rata je prema najnovijim podacima poginulo 550 ukrajinske djece čije je stradanje 6. lipnja obilježeno izložbom „Nenapisana knjiga života“ na kojoj su posjetitelji mogli ostaviti igračku na prigodni „Žrtvenik djeci“. Obilježavanje je održano u Muzeju ukrajinske povijesti i zbog moralnih, diplomatskih i političkih razloga dobilo je publicitet u Americi i Europi. To je ono čemu i mi trebamo težiti.

Govoreći na ovome skupu ukrajinska prva dama je rekla kako se ukrajinsku djecu može zaštititi samo zatvaranjem ukrajinskoga neba što bi ih zaštitilo od ruskih projektila.
Poruka je jasna. Moramo biti snažni, odlučni i diplomatski mudri. Moramo Europi i svijetu, uporno koristeći provjerene podatke, objašnjavati sjećanje na potisnute hrvatske žrtve 20. stoljeća. A među njima i djecu stradalu u Domovinskome ratu.
Na koncu valja spomenuti da je Vlada kantona Sarajevo u Bosni i Hercegovini 2019. odredila da se 5. svibnja obilježava kao Dan sjećanja na preko 1600 djece poginule u srpskoj opsadi tog grada od 1992. do 1996. godine. Još jedna strahota koju službeni Beograd ne želi priznati.


Završit ću gdje sam i počeo, nedavnim vrlo opasnim prijetnjama iz Beograda. Naime iz Beograda su nam Vlada Republike Srbije i Republike Srpske u BiH u točci 34. svoje Deklaracije poručile sljedeće:
„Potrebno je svetu predstaviti enormno stradanje i genocid koji je izvršen nad Srbima u sistemu logora NDH, i u svetu jedinstvenim logorima smrti za decu Jastrebarsko, Sisak, Đakovo i Stara Gradiška. Logori i masovna stratišta i gubilišta Jasenovac, Donja Gradina, Sajmište, Banjica, Sremska Mitrovica, Kragujevac, Gospić, Jadovno, Pag, Jablanac, Mlaka, Slana, Zenica, Sarajevo, Vlasenica, Višegrad, Paklenica, Prebilovci, nebrojene jame u hercegovačkom i dinarskom kršu, kozaračka i druga srpska sela širom današnje Republike Srpske, Republike Srbije, Federacije BiH i Hrvatske bila su samo neka od mesta u kojima su vršeni svirepi zločini i masovna ubistva srpskog naroda.“

Dakle, ista stara beogradska priča. Ova zastrašujuća propagandna prijetnja iz Beograda uči nas da zaista moramo biti hrabriji i odlučniji u čuvanju i promicanju vlastitoga povijesnoga sjećanja.
Naime, u razmišljanju službenoga Beograda ne postoji priznanje za zločine koje su srbijanska vojska i srpski pobunjenici počinili u Hrvatskoj i susjednoj BiH.
U njihovu razmišljanju ne postoje djeca koja su u Domovinskome ratu poginula i stradala od ruku beogradskih agresora.

U njihovom razmišljanju samo su oni žrtve, a svi ostali se trebaju klanjati stvarnim ili izmišljenim srpskim žrtvama. Zato ne čudi što u Beogradu postoji spomenik djeci poginuloj u američkome bombardiranju 1999. godine kojim je ustvari zaustavljeno etničko čišćenje Albanaca na Kosovu.
Poruka je jasna. Srbija, navodno, nije činila zločine i ona je, opet navodno, isključivo žrtva.
Ovakva nakaradna logika nas uči da moramo biti oprezni i izbjegavati otrovno mitološko povijesno sjećanje na kojemu se gradi ova užasna propaganda iz Beograda.

Zato sa današnjega skupa podupiremo dugogodišnji rad Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske. Podupiremo njihov zahtjev poslan Odboru za hrvatske branitelje Hrvatskoga sabora da se ustanovi spomendan za najmlađe mučenike Domovinskoga rata. Najprikladniji nadnevci za taj spomendan su 1. listopad (na blagdan Svete Male Terezije) i 3. svibnja 1991. godine, kada su od strane beogradskih vojnika poginula djeca u Slavonskome Brodu.
Nadamo se da će novi saziv Hrvatskoga sabora uskoro ustanoviti ovaj spomendan i tako na prikladan način obilježiti sjećanje na djecu-mučenike Domovinskoga rata kako se to više ne bi ponovilo u europskoj povijesti.
To je na prvom mjestu njihova dužnost prema stradaloj djeci.
No, gledano u širem smislu, taj čin je potreban u smislu obrane od beogradske propagandne agresije koja nas želi uvjeriti da njihove zločine moramo zaboraviti a njihovim žrtvama, stvarnim ili izmišljenim se klanjati.
Ustanovljenje spomendana ili dana sjećanja na djecu stradalu u Domovinskome ratu značilo bi da Beogradu poručujemo „dosta“ i da smo se spremni sa istinom i knjigom u ruci suprotstaviti njihovim lažima.
Hvala vam na pozornosti«.

Tihomir Rajčić/HUB

Continue Reading

Vijesti

DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU I SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI

Published

on

Hrvatska matica iseljenika – podružnica Split i ogranak Matice hrvatske u Splitu, s Hrvatskom udrugom Benedikt i Hrvatskim nadzemljem, pozivaju vas na manifestaciju

“DANI HRVATA BUNJEVACA U SPLITU i SPLITSKO-DALMATINSKOJ ŽUPANIJI”

Na susretu će se predstaviti Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko izdavačka ustanova “Hrvatska riječ”, uz tamburašku pratnju orkestra “Festival bunjevačkih pisama” iz Subotice.

Skup će se održati u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Ul. Zrinsko-frankopanska 19, u subotu 22. lipnja u 19:30 sati.

Cijela smotra se ostvaruje u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.

Pogledajte plakat…

Sutradan 23. lipnja Hrvatska matica iseljenika, Župa sv. Josipa na Mertojaku i Likovna udruga “Emanuel Vidović”, u sklopu gornje manifestacije predstavljaju likovno svralaštvo u tehnici slame Galerije prve kolonije naive iz Tavankuta (Vojvodina) te Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo iz Tavakuta.

Predstavljanje će se održati u nedjelju, 23 lipnja 2024. a započinje Svetom misom u 9:30 sati.

Cijela realizacija skupa je u suradnji s Splitsko-dalmatinskom županijom, Gradom Splitom i Gradom Kaštela.

Continue Reading

Vijesti

IZVANREDNA VIJEST IZ MEĐUGORJA: ‘GOSPA JE ISPRUŽILA RUKE NAD SVE PRISUTNE’ – Posebna devetnica

Published

on

Portal Međugorjeinfo, podijelio je izvanrednu vijest iz Međugorja koja se proširila društvenim mrežama čime je pojačan intenzitet i dramatičnost ovog poziva – prenosi Zrinka Požežanac u Vjera.hr.

Naime 15. lipnja započela je priprema za devetnicu u župi Međugorje, a kao priprema za obljetnicu ukazanja 24. lipnja. Sve se odvijalo 15. lipnja oko 18. 40 kad, kako kažu vidjelica Marija Pavlović Lunetti ima svoje redovito privatno ukazanje.

Ovoga puta ipak,  dogodilo se nešto posebno, kažu da je Gospa uputila poseban poziv svima.

Mir, mir, mir riječi su kojima je započela komunikaciju Gospa sa svijetam u Međugorju: ilustracija/pexels

Ukazanje svih dana devetnice: moli se za mir u svijetu

“Gospa je pozvala sve vjernike, župljane i hodočasnike da se ujedine u molitvi krunice od sutra, nedjelje 16. lipnja u 22:00 sata na Brdu ukazanja kod Gospina kipa.

Tamo će nakon molitve, oko 23.30 sati biti i ukazanje vidjelici Mariji tokom svih ovih dana devetnice. Gospa je, naime rekla da se moli za mir u svijetu,” piše u pozivu, a pozivaju se i svi vjernici van Međugorja da ovih dana mole upravo za tu nakanu.

Mnogi su se odazvali. Naime, u večeri prvog dana devetnice 16. lipnja na Podbrdu su se okupile stotine ljudi u molitvi krunice, po želji Gospe. A još tisuće su molitvu pratile preko video prijenosa.

Po riječima vidjelice Marije,  Gospa je došla za vrijeme krunice, ispružila ruke nad sve prisutne i molila majčinskim jezikom duže vremena. Nakon toga je zamolila da se još više ljudi uključi u molitvu sutradan 17. lipnja, jer mir je prijeko potreban. Blagoslovila je narod i otišla u nebo, po kazivanju Marije Pavlović.

Molitvu pratite uživo

OVDJE je link na kojem možete pratiti molitvu s Podbrda u 22 sata svih devet dana devetnice.  

“Gospa nikad u 43 godine ukazanja nije ovako izvanredno pozivala na molitvu kao što se dogodilo sada.

“Molitvom i postom čak se i ratovi mogu zaustaviti” govorila je prije nego je krenuo rat u HR i BiH ali bili smo gluhi na njen poziv. Nemojmo dopustiti da nas sotona zavede i ukrade nam vrijeme za molitvu da ne sudjelujemo zajedno s Gospom u njezinu planu.

U predzadnjoj Gospinoj poruci Gospa nas podsjeća koliko je Sotona jak (to jer rekla više od 20 puta), a njegova jakost može se slomiti samo molitvom i postom.

Poruka 25. travanja 2024. glasila je: “Draga djeco! S vama sam da vam kažem da vas volim i potičem na molitvu, jer sotona je jak i svakim danom njegova snaga je jača preko onih koji su izabrali smrt i mržnju. Vi, dječice, budite molitva i moje ispružene ruke ljubavi za sve one koji su u tami i traže svijetlo Boga našega. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu. ”, stoji u apelu koji se dijeli društvenim mrežama.

izvori: Medjugorje.info | Vjera.hr | Croativ.net

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved