Od uvaženog hrvatskog teologa don Josipa Mužića dobili smo novu biografsku knjigu o sv. Ivanu Pavlu II.

Knjiga opsega 276 stranica pod naslovom „Gospin Vitez“ i podnaslovom „Ivan Pavao II. – Hrvatima brat“ [1] je u dobro pogođenoj mjeri čitko štivo svakome tko želi saznati sve bitno o biografiji ovog omiljenog sveca današnjice, i izvrstan izvor temeljito provjerenih informacija za svakoga tko o tom velikom papi namjerava pisati.

Vičnim perom Josipa Mužića koji je kao sveučilišni redovni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu – i iskusan pisac ovladao vještinom razumljivog i zanimljivog prenošenja znanja saznajemo sve ono bitno o neizmjerno bogatom životu i djelu sv. Ivana Pavla II., nesumnjivog velikana kršćanske civilizacije, koji je u 85 godina života (1920. – 2005.) postao najprije vrlo ugledni teolog i biskup, a od 1978. godine i papa koji je vodio Crkvu u vremenima konačnog sloma komunizma u Europi.

Otkrivamo tu doista dojmljivi portret sveca koji je u roditeljskom domu živio uz zajedničku molitvu krunice i čitanje Svetog Pisma uz svojega oca (str. 17), da bi tijekom formacije u sjemeništu svoje učenje teologije učinio neodvojivim od molitve – te će kasnije svaku stranicu bilo kojeg svojeg teksta obilježavati nekim zazivom gospi: Zdravo Marijo, Totus tuus, Maria, Maria Mater Gratia (str. 29). Naposljetku je znameniti katolički talijanski novinar i pisac Vittorio Messori, temeljem svojega dobrog poznavanja tadašnjeg pape mogao zapisati: „Naš papa ne ‘vjeruje’ u Gospu. Jer je, blažen, postigao stupanj očitosti, sigurnosti. On ‘živi’ duhovnu stvarnost kao da je tjelesna stvarnost. Njemu je Gospa zorna, stvarna osoba, o njoj razmišlja onako kako se misli o članu vlasti obitelji. Karol Wojtyła nije Gospin ‘štovatelj’, on je ‘zaljubljenik’ u Mariju, u doslovnu smislu riječi i živi taj osjećaj snažno i potpuno.“ (str. 31).

Ta duboka marijanska pobožnost – zbog kojega su sv. Ivana Pavla II. prozvali „marijanskim papom“ – bila je od djetinjstva i rane mladosti oslonjena na iskustva hodočašća u svetište Kalvarija Zebrzydowska kod Krakowa, gdje je pobožnost Mariji na dojmljiv način povezano s Križnim putem, tj. sa slavljenjem Kristove muke i smrti. Prenosi J. Mužić riječi samog Karola Woytiłe: „Hodočasnici koji tamo dolaze, tijekom boravka u svetištu Kalwaria, najprije prolaze ‘stazama’, što su križni put, na kojima čovjek nalazi svoje mjesto uz Krista po Mariji. Raspeće je i topografski najviše mjesto koje dominira okolicom svetišta. Svečana marijanska procesija, koja se odvije prije blagdana Uznesenja, tek je izraz vjere kršćanskog naroda u osobito sudjelovanje Majke Božje u Uskrsnuću i slavi vlastitog sina. Od moje rane dobi marijanska pobožnost bila je u meni usko povezana s kristološkom dimenzijom. U tom smjeru odgajalo me upravo svetište Kalwaria.“ (str. 35).

Početkom 1940.-ih godina, kao mladi radnik u kamenolomu u Poljskoj pod grubom njemačkom okupacijom, Karol Woytiła se upoznaje s djelom sv. Ljudevita Grignona Montfortskog (1673.-1716., zaštitnik propovjednika), koji ga u knjižici „Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji“ uspijeva razuvjeriti od tih desetljeća u Crkvi popularne ideje da treba umanjiti svoje štovanje Marije, kako se njime ne bi dovelo u pitanje prvenstvo štovanja koje dugujemo Kristu. Zapisao je kasnije sv. Ivan Pavao II. o svojem otkriću „Rasprave o pravoj pobožnosti“: „U njoj sam našao odgovor na svoje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista… Tada sam razumio  zašto Crkva moli Angelus tri puta na dan.“ O godinama pred kraj II. svjetskog rata, kada je odlučio postati svećenikom (u sjemenište, koje je djelovalo potajice od okupacijskih vlasti, stupio je 1944. godine) sv. Ivan Pavao II. će zapisati: „ … u razdoblju u kojem se oblikovalo moje svećeničko zvanje… moje je razumijevanje štovanja Majke Božje doživjelo određenu promjenu. Već sam bio uvjeren da nas Marija vodi Kristu, no u to sam vrijeme počeo shvaćati da nas i Krist vodi k svojoj Majci.“ (str. 47-48).

Prema prijedlogu sv. Ljudevita Grignona Montfortskog, Karol Woytiła je prihvatio pobožnost tzv. savršene posvete Mariji, zvanoj još „marijansko ropstvo“ – gdje se vjernik zavjetuje Mariji kao gospodarici, a sebe i sve svoje smatra potpunim vlasništvom Svete Bogorodice. Polazeći baš od takve marijanske teologije, u vrijeme kada je (od 1958. godine) Karol Woytiła bio pomoćni biskup Krakowa – uz bok krakowskom nadbiskupu blaženom Stefanu Wyszyńskom kojega će naslijediti na nadbiskupskoj stolici 1964. godine – poljski biskupi su tijekom punih 9 godina pripravljali Poljsku da o tisućitoj obljetnici pokrštenja te zemlje izvrše posvetu posvemašnjeg ropstva Majci Božjoj „za slobodu Crkve u Poljskoj i cijelom svijetu“ (str. 51-53).

Montfortanski marijanski slogan „Totus Tuus“ („Sav Tvoj“, „Potpuno Tvoj“) će kasnije uzeti i slogan svoje papinske službe, a paradoks ropstva Mariji će već 1978., tj. u godini dolaska na Petrovu Stolicu, objasniti sv. Ivan Pavao II. ovako: „Vrhovna sloboda je ona koja proizlazi iz potpunog darivanja Bogu. Slobodan čovjek je čovjek posve posvećen Bogu. Može se reći u Božjoj službi! Čovjek posve posvećen služenju do smrti. Kao Marija, službenica Gospodnja“ (str. 55).

Narednih desetljeća će Woytiła kao teolog i istinski Marijin sin duboko pronicati u otajstvo Svete Bogorodice, te će uvesti pojam „genij žene“.  Woytiła tu nastoji iz dostojanstva kojega je Bog u Mariji pridao ženi osvijetliti misterij žene. Budući papa će u predavanju studentima teologije 1962. godine o Mariji govoriti: „Krist je u njoj imao ne samo Majku, nego je u njoj imao i zrelu, samostalnu suputnicu svojega života, suputnicu svojega djela.“ U Enciklici Redemptoris Mater iz 1987. godine će Ivan Pavao II. pisati: „U Marijinu svjetlu Crkva na licu svake žene promatra odsjeve ljepote koja je odraz najuzvišenijih osjećaja što ih može imati ljudsko srce“.  U Apostolskom pismu Mulieris Dignitatem iz 1988. godine će dodati: „…u Mariji, Eva ponovo otkriva koje je pravo dostojanstvo žene, ženske ljudskosti.“ (str. 80).

Marijanska pobožnost je za Karola Woytiłu, na osobit poljski način bila povezana i s kršćanskom hrabrošću: taj narod pamti molitve Mariji – koju Poljaci zovu i „Nebeska Kapetanica“ i „Djevica Ratnica“ – koju su njihove vojskovođe upućivali pred velike bitke. Poljski sabor je još u 17. stoljeću dao nacionalnom svetištu u Čenstohovi naslov „Jasna Gora od Pobjede“ (str. 96). U svojoj knjizi „Prijeći prag nade“ iz 1984. god. papa Ivan Pavao II. piše: „Jasna Gora je ušla u povijest moje domovine u XVII. stoljeću kao neka vrsta ‘Ne bojte se!’ što je izgovorio Krist kroz usta svoje Majke… Snažna u svojoj vjeri, ona se ‘nije bojala’“ (str. 148).

Riječi „Ne bojte se!“ (usp. Lk 1,30, Mt 1,20, Mt 14,27) se u govorima pape Ivana Pavla II. pojavljuje barem 368 puta, a osloboditeljski učinak vjere u Krista po Mariji opisuje dugogodišnji (1966.-2005.) osobni tajnik Stanisław Dziwisz u knjizi „Una vita con Karol“ iz 2007. godine (hrvatski prijevod pod naslovom „Život s Papom“, Verbum 2008.). Dziwisz se prisjeća prvog Papinog posjeta Poljskoj 1979. godine ovako: „Bio je prisutan osjećaj kako se događa nešto i da to nešto prolazi iznad nas. Od toga trenutka ljudi su se uz papu počeli osjećati slobodni, slobodni iznutra, više se nisu bojali. Ne samo u Poljskoj nego i u drugim zemljama, pogotovo u onima nama bliskima na Istoku, zatim u onima Trećeg svijeta koji su shvatili kako papa svojom nazočnošću stvara ozračje slobode. Upravo je to bila snaga i novost pontifikata Ivana Pava II.: osloboditi ljude straha!“ (str. 149).

Među odvažnim koracima Ivana Pavla II. u prvim desetljećima pontifikata bila je i svečana posveta Svijeta i Rusije Mariji 1984. godine, prema Gospinom traženju upućenom Papi još u Fatimi 1917. godine; ali koja se posveta desetljećima odgađala. Generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza Mihael Gorbačov će 1992. godine posve jasno opisati da takvog kraja komunizma bez Pape Ivana Pavla II. ne bi bilo.  Šef poljskog komunističkog režima general Wojciech Jaruzelski će, pak, kasnije papu Ivana Pavla II. slikovito prozvati „detonatorom bombe koja je raznijela komunistički svijet“. Sam sveti papa će 1992. godine izreći: „Nisam to ja učinio. To je djelo Djevice Marije, kako je ona to najavila u Fatimi i Međugorju“ (str. 97-98).

Josip Mužić na str. 145-167 svoje knjige govori o suglasju između misli i djela zagrebačkog nadbiskupa i primasa hrvatske Alojzija Stepinca sa onim krakovskog nadbiskupa Stefana Wyszyńskog, kojemu je Karol Wojtyła bio koadjutor, a kojega su komunisti također poslali u zatvor; te potom i s mišlju i djelom samog sv. Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. će u pozdravnom govoru prigodom svojega posjeta Zagrebu 1994. godine opisati kardinala Alojzija Stepinca kao „bedem Crkve u Hrvata“ koji je „svoju vjeru i hrabrost“ svjedočio suprotstavljajući se „jarmu ateističkog komunizma“ (str. 163). Nakon što je dobio vijest da će Papa već te iste godine proglasiti Alojzija Stepinca blaženim, kardinal Franjo Kuharić će u svoj Dnevnik zabilježiti: „Ovom beatifikacijom je nagrađena i pobožnost hrvatskih katolika koju je Božji narod (i hrvatski narod) njegovao prema Sluzi Božjem vjerujući u njegovu nevinost… Uvjeren sam da Božja providnost proslavom Sluge Božjega želi utješiti Crkvu u Hrvata i hrvatski narod zbog svih nepravdi i nasilja koja su izvršena u ovom stoljeću nad hrvatskim narodom baš zato jer je katolički narod… Svemu tome je simbol i znak mučenik kardinal Alojzije Stepinac, najnevinija među svim nevinim žrtvama“ (str. 164).

Pontifikat Ivana Pavla II. označio je okrjepu Katoličke Crkve u vrijeme njene izrazite krize započete 1960.-ih godina. Pontifikat pape Pavla VI. (1963.-1978.) protjecao je u boli, rastućoj samoći i  nerazumijevanju – dok je više od 70 tisuća svećenika i približno jednak broj redovnica napustilo svoje zvanje, Pavao VI. je otvoreno govorio o „samouništenju“ Crkve. U takvoj situaciji, koja je samog Pavla VI. dovela u stanje teške duševne boli – izbor odlučnog i hrabrog Karola Wojtyłe za papu vratio je ponos i hrabrost katolicima, najviše u zemljama gdje su bili najviše progonjeni (str. 165-166). Tako je bilo i u Hrvatskoj: već u prvom obraćanju na hrvatskom jeziku 1979. godine novi Papa je prepoznao i ohrabrio „… odanost Hrvata prema Rimskoj crkvi, prema Petrovoj Stolici. Ova Crkva uistinu je majka vaša ‘u kojoj su se i preci vaši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka… Budite vjerni, budite postojani, budite ponosni na svoje kršćansko ime!“ (str. 183).

Na stranicama 218-228 knjige „Gospin Vitez“ daje nam don Josip Mužić izbor molitvi i marijanskih pjesama sv. Ivana Pavla II. Ovdje ćemo iz tog izbora prenijeti završni dio Čina povjeravanja mladih Mariji:

O Marijo,

pomozi ih da odgovore na njihov poziv.

Vodi ih u upoznavanje prave ljubavi

i blagoslovi njihova čuvstva.

Podrži ih u trenutku patnje.

Učini ih neustrašivim navjestiteljima

Kristova pozdrava

na dan Uskrsa: Mir vama!

S njima, i ja se povjeravam

još jednom Tebi

i ponavljam ti s osjećanjem pouzdanja:

Totus tuus ego sum!

Sav sam tvoj!

I također svatko od njih

sa mnom ti kliče

Totus tuus!

Totus tuus!

Amen

Valja na kraju ove prezentacije dodati da sama biografija sv. Ivana Pavla II. zauzima 218 stranica knjige don Josipa Mužića. Preostali dio su važni pregledi, među kojima gusto pisani popis literature – čitava jedna biblioteka, čiji naslovi zauzimaju čak 38 stranica knjige – koju je J. Mužić pročitao studirajući o Ivanu Pavlu II.; biblioteka kojom se može poslužiti svatko tko je zainteresiran za produbljivanje znanja koje može dobiti iz knjige „Gospin Vitez.“ Tekst knjige je potkrijepljen referencama, na način kako se to čini u znanstvenim djelima: čak s njih 983. Pomoću njih čitatelj koji traži detalje o bilo kojoj od tih brojnih informacija, može nastaviti čitanje u djelima drugih autora – nerijetko djelima samog sv. Ivana Pavla II.

Dario Čehić

[1] Josip Mužić, Gospin Vitez, Ivan Pavao II. – Hrvatima brat, Zagreb: Vigilare, 2021.