Danas, od izolacije zbog Covida do Traditionis Custodes do kineske populacijske politike, cijeli je planet upleten u različite tiranije koje se sve mogu pripisati pogreškama u vezi s legitimnošću, autoritetom i moći piše Charles Coulombe.

Imamo kralja, ali nemamo kralja,
Jer on je izgubio svoju moć;
Jer ‘protiv njegove volje njegovi su podanici
Zatvoren u Toweru.
Imali smo neke zakone (ali sada ih nema)
Za koji je držao svoju krunu;
I imali smo posjede i slobode,
Ali sada su odbijeni.
Imali smo religiju, ali kasno
To se tuče palicama;
Dok je ta profanost ovlaštena
Podriguje se u kadama.
Bili smo slobodni podanici rođeni, ali sada
Na silu smo robovi,
Po nekima koje smo računali u svoje prijatelje,
No, na kraju dokazani nitkovi.
— Anonimno, “To je lud svijet, moji gospodari”

Anonimna balada čiji smo tekst otvorili nastala je oko 1642. U to je vrijeme puritanski parlament započinjao svoja neprijateljstva ne samo protiv kralja Charlesa I. (koga će na kraju ubiti) i njegovih pristaša iz Cavaliera, već i protiv svega toga je ostalo od Sretne — štoviše, katoličke — Engleske. Tako je, također, zaratilo protiv svega što je bilo najistinitije i najbolje u drugim kraljevstvima Njegovog Veličanstva Škotskoj i Irskoj, da i ne govorimo o Walesu, Cornwallu i američkim plantažama – prenosi The Crisis Magazine.

Doista, posljednja bitka tog jadnog sukoba vođena je desetljeće kasnije u Marylandu. Kraljev stariji sin vratio bi se kao kompromis 1660., manje-više mirno vladao četvrt stoljeća, a naslijedio bi ga njegov mlađi brat katolik, Jakov II. Imajući dvije kćeri protestantkinje koje će ga naslijediti, mogli su ga tolerirati nasljednici onih koji su mu ubili oca. No rođenje njegova sina 1688. natjeralo je oligarhe koji su kontrolirali Parlament da ga svrgnu. On i njegova obitelj otišli su u progonstvo; njihovi jakobitski (od latinskog Jacobus, za “Jamesa”) pristaše pokušali su ih vojno obnoviti 1715., 1719. i 1745. – posljednji pokušaj koji je u početku predvodio Jamesov unuk, “Bonnie princ Charlie”.

Nakon što je to završilo tragedijom Cullodena, jakobitizam je preživio kao neka vrsta osjećaja, ponekad jači, ponekad slabiji – ali usput utječući na stvari poput Oxfordskog pokreta i raznih keltskih nacionalizama. Kao i sa sličnim narodom diljem europskog kontinenta od 1789. do danas, Kavaliri i Jakobiti pjesme i priče bili su motivirani pitanjima koja se tiču ​​triju značajki ljudskog života: legitimnosti, autoriteta i moći. Njihov poraz zasigurno je rezultirao trenutnom situacijom u cijeloj anglosferi (ne samo u Britanskom Carstvu; na mnogo načina, američka revolucija i građanski rat bili su djelomice reperkusije tog ranijeg sukoba).

Danas, od izolacije zbog Covida do Traditionis Custodes do kineske populacijske politike, cijeli je planet upleten u različite tiranije koje se sve mogu pripisati pogreškama u vezi s legitimnošću, autoritetom i moći. Što su oni? Pogledajmo svaki redom.

Moć je sposobnost učiniti da se stvari dogode – biti u stanju uvjeriti ili prisiliti sebe ili druge da učine nešto; imati resurse s kojima učiniti ili natjerati druge da čine ono što netko želi. Danas se često čuje razlika između “meke” moći, što je vrsta utjecaja crkava, umjetnika, udruga raznih vrsta i tako dalje, i “tvrde” moći. Potonje znači, u biti, grubu silu koju koriste pojedinci, kriminalne obitelji, pravosuđe, policija, oružane snage i crkvene vlasti nad onima kojima su u stanju upotrijebiti svoju moć. Sama po sebi, moć je instrument – oruđe, i stoga je po definiciji moralno neutralna sama po sebi. U srednjem vijeku moć je bila difuzna – kralj, plemstvo, crkva, plemstvo, trgovački i obrtnički cehovi, čak i seljaci i kmetovi, svi su imali nešto. Danas je, kao što je Covid lockdown pokazao, koncentriran.

Autoritet je pravo reći što treba učiniti. Dakle, liječnik ima ovlasti reći pacijentu što treba učiniti. U Crkvi, državi i privatnom životu, autoritet se tradicionalno koristio za reguliranje uporabe moći za određeni cilj: opće dobro. Jednako tome suprotstavljena je neselektivna uporaba moći – svi protiv svih, što je anarhija; ili korištenje moći za čisto privatne i osobne ciljeve, bez obzira na autoritet ili zakon. Ovo je uvijek kriminalno; ali kad to čine vladari s autoritetom, to je despotizam. U srednjem vijeku vlast je bila koncentrirana u monarhu; danas ju dodjeljuju ili njemu ili biračkom tijelu i pravosuđu.

Da bi se s pravom naložila poslušnost, autoritet zahtijeva legitimitet. To se obično dodjeljuje vladarima od strane neke vrste religije (ne mora biti jedno s Bogom; komunizam i moderni liberalizam funkcioniraju slično etabliranim crkvama iz prošlosti). Dogme vjere određuju pravila prema kojima se društvom upravlja; oni također definiraju opće dobro i krajnji kraj upravljanja.

U srednjem vijeku i Crkva i država vjerovale su da je posljednji kraj čovjeka njegovo spasenje i da obje institucije postoje kako bi mu pomogle postići to blaženo stanje: Crkva izravnom primjenom Kristove milosti na vjernike putem sakramenata, a Država pomaže Crkvu financijski i na druge načine, te stvarajući stanje stvari u kojemu je pojedinac bio dovoljno siguran u svoju sigurnost i svoj život da je mogao usmjeriti svoju pozornost na dobro svoje duše. Crkva je dodijelila legitimitet – a time i politički autoritet – monarhu putem krunidbe; on je pak – u idealnom slučaju – koristio svoj autoritet da koordinira, poput vođe orkestra, različite moći u državi da djeluju za ovaj pogled na opće dobro.

Crkva je dodijelila legitimitet – a time i politički autoritet – monarhu putem krunidbe; on je pak – u idealnom slučaju – koristio svoj autoritet da koordinira različite moći u državi da djeluju za ovaj pogled na opće dobro… Tweet

S protestantskim ustankom, revolucijama koje su uslijedile – poput onih kojima su se oduprli kavaliri i jakobiti i njihovi kontinentalni ekvivalenti – svjetskim ratovima i tehnološkom transformacijom društva, tijekom stoljeća nastala je situacija s kojom se sada suočavamo. Dominantne animirajuće filozofije današnjeg svijeta zamijenile su Čovjekovo putovanje u Nebo kao krajnji cilj upravljanja i Općeg dobra s najvećim zadovoljstvom za najveći broj.

U određenom smislu, moderno vodstvo ima dva lica. Jedna je vrlo egalitarna jer je želja da gurnu njušku u zajedničko korito u istim poslovima koje proglašavaju pravim ciljem svojih podanika sasvim iskrena. No, istovremeno su krajnje despotski, dajući sve od sebe da potisnu alternativne poglede ili odgovore na pitanja koja nas muče. Dok s jedne strane govore o slobodi, s druge su revni u suzbijanju onoga što smatraju krivovjerjem – iako ljubaznijim, nježnijim sredstvima kao što su kultura otkaza ili “doxxing”.

U međuvremenu, njihova obrazovna i medijska industrija daju sve od sebe kako bi svele aspiracije podanika na one njihovih gospodara – isto korito. Da budemo pošteni, prema toj vladavini, sve više – sasvim sigurno ono što se smatralo Općim dobrom u davnim danima – mnogima, ako ne i većini onih koji su trenutno na vlasti, vidi se kao fantazija ili iluzija, protiv čega se moraju boriti da oslobode one kojim vladaju.

Ništa od toga Katoličku Crkvu nije ostavilo nepovrijeđenu. Ono što se dogodilo u državi i kulturi zasigurno je u velikoj mjeri utjecalo na njezino vodstvo – to je bio ukupni učinak otvaranja prema svijetu. Ono što je Benedikt XVI. 2016. osudio kao gotovo opći univerzalizam katolika jednostavno je prihvaćanje gledišta svijeta oko nas. Zasigurno, ako je spasenje osigurano svima, onda Crkva mora ukazati svojoj djeci da mogu sudjelovati u moralnom svinjskom koritu koje nudi Svijet – Crkva postoji da bi nad njim dala milost, da tako kažemo. Ali oni hijerarsi koji imaju ovo gledište, poput svojih ekvivalenata u Državi i Kulturi, odmah smatraju one koji ne žele prihvatiti ovu reviziju prijetnjom koju treba potisnuti i kazniti.

U oba slučaja, dakle, sva moć dostupna modernoj vladavini bit će korištena za potiskivanje onih koji se ne slažu s njihovim pogledom na Opće dobro. Međutim, ono što ovo čini problematičnim je to što to nije samo pitanje sukoba između dva gledišta. To što je zagovarala velika većina naših otaca i mnogi od nas danas je objektivno točno; ono što mu se suprotstavlja objektivno je lažno. Sada, ovo nije samo pitanje dobra protiv zla, iako to objašnjava zašto su Kavaliri, Jakobiti, itd., neprestano vodili svoju naizgled osuđenu na propast i beskrajnu borbu.

Također je pitanje što je objektivno istinito, što stvarno funkcionira. Čovjekov konačni kraj izvan ovog svijeta grijeha i sjena nije san – iako ga naša pala priroda i đavolska razaranja ne čine izvjesnim. Bog daje legitimitet autoritetu samo iz tog posljednjeg razloga; da bi bio legitiman, autoritet nema pravo usmjeravati moć, osim dovesti čovjeka prema njegovom pravom Posljednjem Kraju. Moć se pak nema pravo koristiti osim za taj cilj. Kao i obično, Dom Gueranger vrlo snažno izražava ovu stvarnost:

Kako veliko, dakle, nije dostojanstvo ljudskog Zakona! Zakonodavca čini predstavnikom Boga, au isto vrijeme pošteđuje subjekta poniženja da se osjeća poniženim pred bližnjim! Ali da bi zakon obvezivao, to jest bio doista zakon, očito je da mora biti, prije svega, u skladu sa zapovijedima i zabranama onoga Boga čija mu volja jedina može dati sveti karakter, čineći ulazi u domenu čovjekove savjesti. Iz tog razloga ne može postojati zakon protiv Boga ili njegovog Krista ili njegove Crkve. Kad Bog nije s onim koji vlada, moć koju on koristi nije ništa bolja od grube sile. Suveren, ili parlament, koji se pretvara da upravlja zemljom u suprotnosti s Božjim zakonima, nema pravo na ništa osim revolta i prezira od strane svakog čestitog čovjeka; dati sveto ime zakona tiranskim aktima te vrste je profanacija, nedostojna ne samo kršćanina, nego i svakog čovjeka koji nije rob.

Bez obzira na to nailazi li takva uzurpacija na protivljenje ili ne, postoje inherentna ograničenja nelegitimnoj primjeni vlasti i korištenju moći. Kada se koriste tijekom dugog vremenskog razdoblja protiv autentičnog općeg dobra za čiju su službu uspostavljeni, skloni su se slomiti u rukama svojih zlorabitelja. Podanici daju sve od sebe da izbjegnu izjave svojih gospodara, nesvjesno ih prezirući. Dužnosnici srednjeg ranga izbjegavaju svoju dužnost, često frustrirajući volju onih koji su na čelu puke zabave, ako ne i ideologije. Mašinerija upravljanja postaje sve neučinkovitija i počinje se klimati. Dajte mu dobar vanjski pritisak, i on će se srušiti. Povijest je prepuna takvih primjera.

Nažalost, sve to u početku čini veliku štetu legitimnom i od Boga danom vršenju vlasti od strane onoga tko se uzdigne na vrh u crkvenoj i svjetovnoj sferi. Koliko god dugo trajalo ovo razdoblje u kojem živimo, moramo nastojati držati u vidu sve legitimne primjene vlasti koje postoje oko nas. Ako doživimo da vidimo njegov kraj, na nama će biti da pomognemo onome koga Bog podigne da ponovno izgradi ugled i snagu različitih institucija Crkve i države. Baš kao što svi preljubi u povijesti ni najmanje ne mijenjaju ideal braka, sve zlouporabe zakona i moći koje su se ikada dogodile ne negiraju Bogom danu važnost legitimne i propisno korištene vlasti, niti našu obvezu da budemo poslušni njemu – koliko god zamagljen zloporabom i pogrešnom primjenom bio.

Prije svega, sjetimo se da čak i u onim razdobljima kada su Crkva i država imale svete pape i monarhe, život je bio daleko od idealnog, a ni autoritet ni moć nisu se vršili savršeno. To može biti samo u onom svijetu, kada ćemo – ako spasimo svoje duše – i mi biti dio tog Nebeskog Kraljevstva koje je uvijek bilo i uvijek će biti vrhunac savršenstva.

Charles Coulombe

Charles A. Coulombe urednik je suradnik Crisisa i europski dopisnik časopisa. Prethodno je radio kao kolumnist za Catholic Herald of London i filmski kritičar za National Catholic Register. Slavni povjesničar, njegove knjige uključuju Puritansko carstvo i Zvjezdana kruna. Živi u Beču, Austrija i Los Angelesu, Kalifornija.