Koliko god konzervativci uživali u zajedničkom cilju s istaknutim sekularistima koji su protiv buđenja, moramo se sjetiti ograničenja sklapanja političkih saveza s onima koji imaju svjetonazore suprotne vjeri – piše Casey Chalk u Crisis Magazine-u.

Britanski evolucijski biolog i istaknuti ateist Richard Dawkins požalio je što je sebe opisao kao “kulturnog kršćanina” prošle godine u intervjuu. “Neoprezno sam rekao da sam ‘kulturni kršćanin’, a nisam čuo kraj tome”, napisao je Dawkins u nedavnom tekstu za The Spectator.

Iako je ostao pri svojim ranijim komentarima—u kojima je izrazio cijenjenje za određene kulturne elemente kršćanske tradicije—brzo je dodao: “no ništa od toga ne potkopava moje uvjerenje da je ono što oni vjeruju o prirodi stvarnosti besmislica.” Štoviše, Dawkins označava tezu o “rupi u obliku boga” – koja tvrdi da će bez organizirane religije društvo pasti u moralni kaos – “pokroviteljskom” i “uvredljivom” za čovječanstvo.

Posljednjih godina Dawkins se pridružio kadru drugih javnih intelektualaca koji su proslavljeni zbog svog odbacivanja raznih ideoloških izraza ljevice. Dawkins je, primjerice, trans ideologije nazvao “oblikom kvazireligioznog kulta, utemeljenog na vjeri, a ne na dokazima”, koji “niječe znanstvenu stvarnost”, “nemilosrdno proganja heretike” i “zlostavlja ranjivu djecu premalu da znaju vlastitu um.” Jordan Peterson stekao je ime (i karijeru) kritizirajući kanadski zakon koji zabranjuje diskriminaciju rodnog identiteta i izražavanja. Evolucijski biolozi Bret Weinstein i Heather Heying postali su poznati po opiranju politici buđenja na Evergreen State Collegeu. Ekonomist Sveučilišta Brown Glenn Loury vratio se desnici nakon desetljeća izbivanja, napadajući Black Lives Matter i druge rasne pokrete.

Ipak, koliko god konzervativci (i kršćani) uživali u zajedničkom cilju s takvim istaknutim osobama, Dawkinsovi nedavni komentari otrežnjujući su podsjetnik na ograničenja sklapanja političkih saveza s onima koji imaju svjetonazore suprotne vjeri. Briljantan znanstvenik kakav Dawkins može biti, on nije prijatelj kršćanstva, nazivajući religiju “jednim od najvećih svjetskih zala”. I kao što su primijetili kršćanski mislioci kao što su Ed Feser i David Hart, njegove kritike kršćanstva obično su nešto više od djetinjastih karikatura loše vjere.

Dawkins je možda klasa za sebe kada je u pitanju njegov odnos s kršćanstvom. Peterson, nasuprot tome, iako nije baš osoba od vjere, barem je naklonjen Bibliji i kršćanstvu, što dokazuje njegova nedavna knjiga u kojoj primjenjuje svoj danas poznati psihoanalitički pristup tumačenju Starog zavjeta. Iako je njegova supruga nedavno ušla u Crkvu, Peterson je za EWTN rekao da je “malo vjerojatno” da će se obratiti. I nakon što sam pročitao i pregledao Petersonovu knjigu, priznajem da nisam siguran da on uopće vjeruje u Boga, barem ne u teističkom smislu.

Nemojte me krivo shvatiti. Vrlo sam zahvalan što je Peterson iskoristio svoje nevjerojatne retoričke darove kako bi se suprotstavio ludilu seksualnih i rasnih ideologa koji bi, u svojoj naizgled bezgraničnoj želji da potaknu narative i pritužbe žrtava, htjeli preobraziti svijet u distopijsku noćnu moru daleko goru od “bijelog supremacista” ” i “patrijarhalnu” zapadnu civilizaciju koju žele istisnuti. I koliko god Dawkins želi napasti trans pokret zbog njegovih pogrešnih pokušaja da preoblikuju samu ideju muškog i ženskog, nepopravljivo oštećujući tisuće, ako ne i milijune ljudi u tom procesu, više moći za njega.
Koliko god Dawkins želio napasti trans pokret zbog njegovih pogrešnih pokušaja da preoblikuju samu ideju muškog i ženskog, nepopravljivo oštećujući tisuće, ako ne i milijune ljudi u tom procesu, više moći za njega.

Ali trebali bismo zapamtiti da mnogi naši saveznici koji potječu iz sekularne, liberalne akademije prihvaćaju načela i premise koji su očigledno pogrešni i nepomirljivi s našom katoličkom vjerom. Svatko tko pristaje na materijalizam (odbacivanje svake transcendentne stvarnosti) ili promiče slobodu govora ili osobnu samoostvarenje kao najviša dobra živi isti filozofski svjetonazor kao i naši zajednički politički neprijatelji. Stoga, kakvu god pomoć mogli ponuditi u borbi protiv zla transrodnosti ili rasne nepravde, malo je od pomoći u širem ratu ponovnog stavljanja u prvi plan najviših, najvažnijih prirodnih dobara (npr. vrline, prijateljstva) i nadnaravnih dobara (npr. milost, zajedništvo s Bogom).

Za mnoge takve svjetovne ličnosti, njihov savez s nama je ad hoc: za njih su probuđene seksualne i rasne ideologije loše ne zato što onemogućuju čovjeka da postigne svoj telos kao onaj koji uživa imago Dei, već zato što onemogućuju lažni individualistička i materijalistička obećanja modernosti. Zbog toga mnogo manje čujemo od mnogih od njih o drugim pitanjima koja su jednako ponižavajuća ili štetna za ljudsku osobu, kao što su pobačaj, surogat majčinstvo, in vitro oplodnja ili kontracepcija. Sve to, čak i sekularni intelektualci protivnici probuđenja, vjeruju, sastavni je dio zaštite i promicanja individualnih prava i slobode da živimo onako kako smatramo prikladnim.

Štoviše, kako je rekao vlč. Robert Spitzer, S.J., tvrdi u svojoj nedavnoj knjizi Znanost na pragu Boga: Znanost i razum u prilog Bogu, duši i životu nakon smrti, scijentizam (gledište da svaka tvrdnja o istini mora biti podvrgnuta znanstvenoj potvrdi), kojeg drže mnogi od tih istih javnih intelektualaca, sasvim je nekoherentan. Razlog za to je taj što znanost ovisi o stvarima kao što su logika, načelo neproturječja i matematika, od kojih se nijedna ne može krivotvoriti podacima promatranja, već se moraju pretpostaviti a priori. I, fr. Spitzer također tvrdi da se postojanje Boga ne može opovrgnuti jer se klasično shvaćanje Boga kao “jedinstvenog, neuzrokovanog, neograničenog Stvoritelja” ne može procijeniti znanstvenom metodom promatranja podataka, već samo racionalnim, metafizičkim ispitivanjem.

Zbog toga najbolji argumenti za postojanje Boga ostaju oni koje je iznio sveti Toma Akvinski prije 750 godina, oslanjajući se na induktivno i deduktivno rezoniranje dostupno svim osobama. To što su Dawkins i drugi ismijavali ove argumente jadno neuspješno zbog osnovnog nerazumijevanja logike i rezoniranja koji su u njihovoj osnovi samo dodatno pokazuje zašto bismo trebali biti razboriti u pogledu naših saveznika. Budući da njihova zajednička točka s nama ne proizlazi iz klasične ili katoličke koncepcije stvarnosti, već potpuno moderne, pod utjecajem prosvjetiteljstva, njihov svjetonazor i shvaćanje logike su neadekvatni i nekoherentni.

Richard Dawkins i mnogi drugi slični njemu vjeruju da civilizacija može uživati ​​u prosperitetu i napretku bez pribjegavanja transcendentnim istinama i poniznom štovanju božanskog. Oni misle da su bizarne seksualne i rasne ideologije našeg zeitgeista amblematične za pogrešni religijski impuls zajednički čovjeku, dok su zapravo posljedice njihove individualističke, utilitarističke filozofske paradigme koja slavi autonomiju i ispunjenje naših senzualnih apetita kao najviša dobra . Oni misle da će nepristrano znanstveno istraživanje i tehnološki napredak osigurati našu sreću bez obzira na praznovjerja religiozne vjere.

Ipak, dokazi su sve očitiji da osim moralnog kodeksa koji znanost nije u stanju pružiti, čovječanstvo nije u stanju ne oblikovati orwellovsku budućnost koja će nas iskorištavati i degradirati. To je onaj u kojem je seks anonimiziran i steriliziran, djeca su proizvodi, a neželjeni su eliminirani. Tko je taj koji bi se trebao osjećati pokroviteljski i uvrijeđeno?
izvor: Crisis Magazine

Casey Chalk je autor knjiga The Obscurity of Scripture: Disputing Sola Scriptura and the Protestant Notion of Biblical Perspicuity (Emmaus Road Publishing) i The Persecuted: True Stories of Courageous Christians Living Their Faith in Muslim Lands (Sophia Institute Press). Magistrirao je teologiju na Christendom Collegeu i magistrirao nastavu na Sveučilištu Virginia.

Zanimljivo je ovo oko Trumpa – Povratak normalnosti nakon godina retardiranosti, zaustavljanje puta u totalitarizam.

Okupio ‘all stars’ tim, neki od najbriljantnijih ljudi svijeta mu se pridružuju, čak i totalitaristi kao Bill Gates sad žele biti dio toga. Ulažu 500 milijardi dolara u najveći tehnološki projekt ikada.

Hrvatski seljoberi iz naše zemljice s 3,8 mil. stanovnika su toliko jadni da s visoka pljuju po njemu, Musku i ostalima, i onima koji su zadovoljni ovim preokretom. Oni kojima je Gates uzor, prave se da ne vide njegov salto mortale, ali pljuju po onima koji su i malo prije Gatesa shvatili što se događa (to se zove: shizofrenija).

Podsjećaju na one seljobere koji su još 2010.-2020. s prezirom gledali na tržište (‘kapitalizam’) i slavili Yugu, bankrotiranu socijalističku zatupljenost i zatucanost kao ‘intelektualno i društveno nadmoćno društvo’ – jer to je ‘iznad’, tako su ih učili.

Možeš se ne slagati s ovim što se događa, ne voljeti, ali iz ove žabokrečine, zadojen primitivnim socijalističkim idejama s visoka pljuvati i docirati – nevjerojatno. To je kao da neki trenerčić naše županijske lige a visoka pljuje po Realu. Možeš ga ne voljeti, biti naklonjen Barceloni – ali s visoka docirati – govori samo o tebi, ne Realu. Ili vozač polovne dvanaestice bez klime koja je iskočila iz tračnice o Muskovim raketama, komentirao je Nenad Bakić na facebooku.

Tim uzaludno  utrošenim novcima mogla  se izgraditi  poneka ambulanta, dječji vrtić ili sportska dvorana od kojih bi svi stanovnici Hrvatske imali koristi. Ovako su novac dobili novinari, kolumnisti i urednici SNV-ovih Novosti za širenje govora mržnje , neviđenog u svijetu,  prema narodu i državi koja ih plaća.

Kakav je to mentalni sklop ljudi koji pljuje najgorim izrazima mržnje prema onome koji ga hrani, koji mu osigurava egzistenciju?

Činjenica je da nijedan hrvatski novinar i kolumnist ne piše o Srbima takve gadarije, kao što novinari SNV-ovih Novosti pišu o Hrvatima. To je ispod svake civilizacijske razine. Očito je u  pitanju stanje duha, civilizacijskog dostignuća, opće kulture i indoktrinirano usađene mržnje prema svemu hrvatskom.

„ Hajka prema drugačijima opasnost je za svaku zemlju“ mudro kaže Tamara Opačić, a upravo Novosti  i Bilten, kojega ona uređuje već 25  godina vode hajku protiv Hrvata , jer smo drugačiji od njih. Tamara Opačić, u Biltenima fašističkm   metodama  uhođenja, praćenja i prokazivanja napada  braniteljske udruge, nabraja svaki grafit ,svako napisano ZDS i presuđuje bez Suda i presude.

SNV kao manjina, nameće svoj velikosrpsko- jugoslavenski sustav vrijednosti  i nikako ne priznaje Hrvatima pravo na njihov hrvatski sustav vrijednosti. Prizemno i primitivno, sve što je hrvatsko proglašavaju ustaškim, ultrakonzervativnim ekstremizmom,  a  jugoslavensko je sve progresivnim, antifašističko i demokratsko.

Milorad Pupovac je veliki mirotvorac, borac za ljudska prava, ali samo za one koji su na njegovo crti vrijednosti!

I onda kada im se ukazuje na takvo ponašanje , oni su jadni ugroženi. „ ugroženi „ sa milijunima eura koje dobivaju od države Hrvatske!?

Može li niže i pokvarenije? Od Novosti može!

Boris Postnikov novinar SNV-ovih novosti zapjenio se od mržnje prema svima koji organiziraju proslavu 1100 obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

https://www.portalnovosti.com/losa-zmajebancija

Koja je to moralna izopačenost, brojiti koliko će Vlada uložiti u proslavu 1100 obljetnice Hrvatskog kraljevstva, a pri tome potpuno zanemariti da se Novosti  financiraju  iz  Proračuna kojeg pune svi porezni obveznici u RH!?

Nepojmljiv moralni i etički primitivizam i nesnosan smrad mržnje koja naprosto kulja i širi se iz svakog teksta. Pročitala sam dva teksta Borisa Postnikova, rođenog  1979. godine za kojeg navode da je publicist, esejist i književni kritičar.

Kakav on književni kritičar može uopće biti i koje djelo ocjenjivati kada su njegovi tekstovi teški primitivni spam-smeće.!?

Citiram samo neke riječi „ loša zmajebancija“, „Pavelićeva  koljačka satrapija“ , „neizbježni privjesak koljačkog ustašluka“

Nije to ni satira, ni sarkazam, to je najprimitivnije uličarsko prostačenje, ponižavanje i  vrijeđanje zdrave pameti. Uspoređivati 1100 obljetnicu sa „koljačkim ustašlukom“ je čisti dilentantizam. Nazivati državu i ljude 2025. imenima od prije 80 godina, i to on koji je rođen 1979. godine? Ne samo dilentantizam, nego teška indoktrinacija uma! Što može znati dijete koje je imalo 11 godina 1990.? Samo ono što čuje kod kuće!

“ Ako je nešto ipak drugačije, onda su to dosad neistražena prostranstva ludila u kojem se čitav ovaj cirkus odvija“ Da doista se sam pisac izgubio izluđen od ogromne usađene mržnje prema hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, vjeri, njegovim vrijednostima i svemu što ga čini narodom.

Sa koje pozicije, sa kojim pravom? Koga i što ta spodoba predstavlja? Ako se uopće može usporediti, on je loša, nedorasla i neuspješna kopija Borisa Dežulovića.  Dežulović ima znanja, poznaje povijest, mada s njom manipulira, ali ovaj ne zna ni povijest. Njegov način pisanja  nije sloboda mišljenja i izražavanja svog mišljenja, to je degutantan i huškački  govor mržnje!

Zapitati će se netko sa kojim pravom se ja očitujem  na njegove tekstove? Sa punim pravom, jer on riga mržnju prema hrvatskim vrijednostima koje ja živim , a ničim ga nisam ni vrijeđala, ni ponižavala, ni omalovažavala.

Novosti slave 25. obljetnicu postojanja. Sami sebi pišu panegirike. Hrabro novinarstvo sa hrvatskim novcima. Neka budu hrabri novinari nas tržištu rada u konkurenciji i traženju  izvora financiranja. Lako je biti „hrabar“ sa sigurnošću financiranja.

„Iz kontinuiteta, dugotrajnosti, žilavosti i borbenosti Novosti, na što su nas često primoravale okolnosti, proizašlo je i slobodno, kritičko i hrabro novinarstvo“

Proizašlo je primitivno, prostačko i huškačko novinarstvo! Dvadeset i pet godina sijanja mržnje, nekulture, ponižavanja hrvatskog identiteta, jezika, vjere, hrvatskih branitelja, hrvatske himne i sve to financirano hrvatskim novcima.

• Zašto se  Boris Postnikov okomio na  kralja Tomislava,  koji je stvarna povijesna ličnost?  

Papa Ivan X, napisao je  925. pismo „ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata …“ koje eto Boris Postnikov ne priznaje. On tvrdi da  je lik kralja Tomislava „ parapovijesna izmišljotina!“ U tom svom  „ prostranstvu ludila“  umislio  da je „ veći papa od samog Pape“!?

• Zbog čega mu smeta Matica Hrvatska?
• Zbog čega se okomio na Družbu Hrvatskog zmaja?
• Zbog čega se okomio na Hrvatsku biskupsku konferenciju?
• Zašto mu smetaju obljetnice koje  Hrvati obilježavaju ?

Zato što su to hrvatske vrijednosti, koje su za njih neprihvatljive, jer oni se i dalje vode jugoslavenskim vrijednostima, države koje nema, koja ne postoji. Propala država, propala NOB, propao socijalizam, propali nesvrstani, ali za SNV Novosti nisu, oni im daju umjetno disanje da još uvijek žive.

Samo za usporedbu sa njegovim  šefom Miloradom  Pupovcem da vidimo što oni obilježavaju i to opet našim novcem:

Obilježavanje Dana ustanka naroda  Hrvatske  u Srbu. Nije to bio nikakav Dan ustanka naroda Hrvatske, već četnički dernek i iživljavanje u ubijanju Hrvata!

U Bosanskom Grahovu, su  župnika Jurja Gospodnetića četnici zvjerski  mučili.  Uhvatili su ga, vodili ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine, i to pred njegovom majkom. Grob mu se ne zna.

 I nisu mučili i ubili samo svećenika, već su se zvjerski  iživljavali na vjernicima, Anica Barać je zvjerski ubijena istog dana kad i župnik don Juraj, zajedno sa svojih devetoro maloljetne djece. Morbidno obilježavanje!

Obilježavaju Jadovno, gdje su kao ,“ Srbi klani kod jedne jame zvane Šaranova jama“  Prije nekoliko godina u Šaranovu  jamu spustili  su se speleolozi i u njoj nisu našli ni jednu košćicu, nikakvih posmrtnih ostataka. Prema tome radi se  o najobičnijoj protuhrvatskoj propagandi Osim toga i najstariji iskazi svjedoka ne potvrđuju priče o Gospiću tj. Jadovnom kao logoru smrti.

http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/15383-lai-pred-kojima-zastaje-pamet-cijeloj-hrvatskoj-podvaljena-aranova-jama-kao-masovna-grobnica-srba-i-idova

Komemoracija dječjeg ustaškog logora u Sisku, opet prljava manipulacija. Djeca su spašavana na inicijativu tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tako je spašeno oko 8 tisuća djece.

Postnikovu umu obuzetom mržnjom smeta i hrvatski jezik , naravno zato što je jezik osnovno obilježje jednog naroda.

https://www.portalnovosti.com/mrsko-hrvatski-jezik

U tekstu mrsko-hrvatski jezik piše doslovno nebuloze. Svaki osmoškolac zna da je hrvatski jezik postojao prije srpskog jezika, a ne da je „polovica jednog jezika“

Postnikov nema ili manipulira, znanje o povijesti hrvatskog jezika. Dok su Srbi 500 godina robovali pod turskim jarmom, nisu imali ni svoj jezik, ni kulturu, ni književnost, ni arhitekturu koju je Europa razvijala. I sada da nadoknade tu veliku prazninu, umjesto da uče, oni kradu hrvatsku povijest, kulturu, književnost, umjetnost i pismenost. 

Nakon Kosovske  bitke 1389.godine u kojoj je izginulo skoro cijelo srpsko plemstvo,  srpska srednjovjekovna  država  potpala je  pod tursku vladavinu.  Sva pismenost bila je ograničena na prepisivanje crkvenih knjiga u manastirima.

Po oslobođenju od Turaka, početkom  19.stoljeća, konkretno 1814. godine, Vuk Stefanović Karadžić, objavio je prvu  zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika.   1818.godine objavio je Srpski rječnik.

Kako je Vuk došao do srpskog jezika? To je najbitnije;

Kako su Srbi 5 stoljeća bili pod turskom vlašću,  nisu imali nikakvu  književnost na narodnom jeziku. Radeći neko vrijeme kao upravnik carinarnice u Kladovu i Negotinu, Vuk Stefanović Karadžić,  napustio je, nakon sloma ustanka 1815. Srbiju i otišao u Beč. Ondje ga pod svoje uzima slavenski filolog i bečki cenzor Jernej Kopitar,

Jernej Kopitar (1780-1844), bio je čovjek  voltairovskog duha,  protivnik svake  crkve, nepomirljiv  neprijatelj Jezuitizma i austrijske policije.  Vuku Karadžiću je nedostajala klasična naobrazba,  kao i znanje njemačkog jezika, da bi mogao sam napraviti ogroman posao oko Rječnika i tu je veliku ulogu odigrao upravo Jernej Kopitar, koji ga je opskrbio bogatim hrvatskim rječnicima i leksikografijom.

Uz Kopitarjevu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske  leksikografije štokavsko narječje za svoj “Srpski rječnik”  1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hrvatsku akcentuaciju.

Hrvatski jezik ima tri narječja; čakavski, kajkavski i štokavski, s time da je štokavsko narječje preuzeto za standardni hrvatski jezik.

I sada nadobudni ne poznavatelj povijesti nastanka srpskog jezika Boris Postnikov, za hrvatski jezik kaže da je „  ionako samo polovica jednog jezika“ !?

Vukov stav prema Hrvatima bio je tipično velikosrpski, jer je smatrao  Hrvate “Srbima rimskoga zakona”, a sadašnji  jezikoslovci  “katolicima srpskohrvatskog jezika”  ili  jednostavno pokatoličenim Srbima. To je ta srpska etika po kojoj  se bogato  koriste hrvatskom baštinom, u isto vrijeme negiraju Hrvate kao narod.

Hrvati su sami pridonijeli takvom stavu. Bečki književni dogovor 1850.  je za  Srbe povijesni dogovor, a za Hrvate odricanje od izvornog hrvatskog jezika i svog identiteta, sa ogromnim posljedicama.

Zadojeni idejom, južnoslavenstva vodeći Hrvati onoga vremena, Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevitom, Gajem  žrtvuju svoj identitet, svoju tradiciju, svoje rasprostranjene stare dijalekte čakavski i kajkavski, na kojima je stvorena vrijedna hrvatska književnost i na kojoj im mogu Europljani samo  zavidjeti. Čak se Gaj ponosio sa sporazumom „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo“

E jadan ne bio, da je znao za posljedice, ne bi Bogu zahvaljivao!

Dogovor su potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda, jer ih kao takve nitko nije ni izabrao niti delegirao; pet Hrvata , predstavnika Ilirskog pokreta Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter,  Vinko Pacel i Stjepan Pejaković.  i jedan Slovenac Franc Miklošić., potpisali  su taj dogovor o zajedničkom standardnom jeziku Južnih Slavena.

Upravo ovo tragično povijesno prihvaćanje  štokavskog jezika u ime “bratstva i jedinstva”  osvetilo se budućim hrvatskim generacijama, jer su Srbi počeli osporavati identitet Hrvata.  Srbi su, naime, zadržali, ne držeći se spomenutog  dogovora, i ćirilicu, i ekavicu, i fonetsko pisanje a  štokavski prerađeni jezik koji je Srbima bio većinski razumljiv. Tako je  hrvatski jezik postao  ideološko oružje  u rukama srpske hegemonije.

Velikosrpska politika uvelike je ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se  na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su  Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na  Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima  i leksikografijom  pri pisanju Rečnika srpskog jezika!

Istine radi, jer istina u SNV-ovim Novostima ne stanuje, spomenuti ću nekoliko povijesnih činjenica o hrvatskom jeziku.

Hrvati su razvijali svoj jezik i kulturu vezanu uz jezik kroz 5 stoljeća koje su Srbi proveli pod turskom vlasti i bili turski vazali! Još se nisu ni oslobodili turskog jarma, a već su razradili velikosrpsku ideologiju kao motiv i politiku otimanja tuđe zemlje, jezika i kulture. To je ustvari kompleks niže vrijednosti kod srpskog naroda, koji je uzrokovan turskim ugnjetavanjem, pod kojom se nisu mogli razvijati kao narod, nisu mogli razvijati ni jezik, ni pismenost, osim u samostanima, pa posežu za hrvatskom jezičnom i kulturnom baštinom da nadoknade taj gubitak.

Hrvati su dolaskom na sadašnje prostore prihvatili kršćanstvo, prihvatili su pored hrvatskog jezika latinski jezik i  srednjoeuropsku kulturu.

Hrvatski jezik izričito s spominje u spomenicima i dokumentima kroz povijest;

1. Bašćanska ploča  je najstariji poznati dokument u kojem je hrvatsko ime upisan hrvatskim jezikom, i štoviše, hrvatskim glagoljičkim pismom. Izrađena 1100 godine nađena na otoku Krku, na kojoj je isklesan  natpis na  hrvatsko – čakavskom jeziku s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljičko. Njena važnost je u tome što u njenom trećem retku imamo zapis “Zvonimir, kralj hrvatski”.

2. Istarski razvod je  najstariji dokument pisan na njemačkom , latinskom i  hrvatskom jeziku: Pisan od 1275 do 1325.godine  a napisao ga je u originalu hrvatskim jezikom pop Mikula iz Gologorice. Riječ je o pravnom dokumentu, pisanom glagoljicom, koji je pisan godinama na terenu, a radilo se o točnom razgraničenju  posjeda između susjednih komuna,  njiva, oranica i šuma u kojem se hrvatski jezik naziva „hrvackim“ i to više od 20 puta. Danas su sačuvana samo dva prijepisa iz 16. stoljeća nađena u Momjanu i Kršanu.

3.Povaljska listina je  posjedovna isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom -bosančicom 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnome uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana, što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću.

4.Vinodolski zakon  napisan dana 6. siječnja 1288. godine u Novom (tada Novon Gradu) kojim se uređuju odnosi između knezova Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina.To je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku, napisan  glagoljicom.

Nakon nespornih povijesnih dokaza o postojanju hrvatskog jezika, postoje dokazi iz književnosti na hrvatskom jeziku.

Hrvatski jezikoslovci

1.Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Venecija,1617.) rođen je u Šibeniku, a školovao se u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika.

2. Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) 1590.postaje  pitomac Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju. Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.) Njegova Gramatika je služila kao podloga hrvatskim leksikografima sve do sredine devetnaestog stoljeća.

3. Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652.– Beč, 1713.) školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji.  Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke, koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola. Napisao je Lexicon Latino–Illyricum (rukopisni rječnik) svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan i teče od lista 2 do 527.stranice.

4. Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) istarski je odnosno  hrvatski  jezikoslovac. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Napisao je Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika(1803.) U rječniku je polazni  jezik hrvatski, a talijanski i njemački odredišni su jezici. Služio se  tzv. slavonskom grafijom, ali i riječima iz svih triju narječja čakavskom, kajkavskom i štokavskom.

5. Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 1861.) hrvatski je pisac i političar. Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. U Veneciji je 1818. g. pronašao jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana i dovršio ga. Dio njegove glasovite pjesme Horvatska domovina, koja je tiskana u Danici 1835., postao je hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša. Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) Jedini primjerak prvoga izdanja knjižice Reč domovini čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici (MR 1171)

6. Ivan Kukuljević Sakcinski i (Varaždin, 1816.‒ Puhakovec -Hrvatsko zagorje, 1889.) gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, odlučio se za vojnički poziv te polazio kadetsku školu u Kremsu. Upoznavši se s Gajem, postao je oduševljeni ilirac, tako da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure.

Godine 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77–78) iznio je svoj politički program, čije su temeljne točke:

• uvođenje narodnoga jezika u javni život,
• osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj,
• prosvjećivanje „ilirskoga” naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti.

Taj je politički program izrekao na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitome govoru na hrvatskome jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski je sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Od 1851. pa do 1858. Kukuljević je bio predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) bio je prvi predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Hrvatska književnost je bogata hrvatska  kulturna baština od  Marka Marulića (1450 – 1524).  i njegova  epskog spjeva “Judita” (1501),  Marina Držića (1508 – 1567),  sa svojim remek-djelom Dundo Maroje,  Ivana Gundulića (1589 – 1638) s epovima “Osman” i “Dubravka“, filozofa i pisca Ruđera Boškovića (1711-1787) do  Ivana Mažuranića (1814 – 1890) sa svojom poemom “Smrt Smail-age Čengića” i dopunom Gundulićeva epa “Osmana”,  Petra  Preradović (1818 – 1872), Augusta Šenoe (1838 – 1881) koji je tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa “Vijenac“, Silvija Strahimira Kranjčevića (1865 – 1908), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike 20 stoljeća, Eugena Kumičića (1850 – 1904), pisca iz  Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti; Začuđeni svatovi, Vjenceslava Novaka (1859 – 1905) koji je u svojim djelima opisivao Zagreb i Prag i  propadanje senjskih patricija (“Posljednji Stipančići“), Antuna Gustava Matoša (1873 – 1914), Tina Ujevića (1891 – 1955),Miroslava Krleže ((1893. – 1981.) i čitave plejade pisaca, pjesnika i esejista.

Bogata hrvatska kulturna baština neprestana je meta i službenoj srpskoj politici, ne samo diletantima SNV-ovih Novosti, a za njihovu informaciju svjetski je priznata na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947.  kao dokaz da u Istri, Rijeci, Hrvatskom primorju, Zadru, Šibeniku i otocima Krk, Cres i Palagruža žive Hrvati kao većinski narod sa svojim hrvatskim jezikom, bogatom tradicijom i kulturnom baštinom!

Hrvatski jezik  zaštićen je Ustavom RH, Zakonom  o hrvatskom jeziku (NN 14/2024),  a ulaskom Hrvatske u EU, kao jedan od 27 službenih jezika EU.

SNV piskarala mogu samo iz  jala i jada pisati svoje primitivne, mrziteljske pamflete!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Napomena:

Manjine Hrvatska „nagrađuje, mazi i pazi“ po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina  NN 155/02, 45/10, 80/10 I 93/11,

po  članku  28. iz sredstava Državnog proračuna i jedinica lokalne samouprave,

po članku 29. od donacija, poklona, nasljedstva; ili po drugom osnovu,

po članku 11. Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture