Nakon kraće pauze tijekom koje premijer Plenković i predsjednik Milanović svojim istupima nisu dominirali udarnim terminima u vijestima i na naslovnicama portala, dva ključna hrvatska političara opet su preuzeli pozornost javnosti.

 

autor: Alen Fućak

Ovaj put ne radi se o trivijalnim razlozima njihovog stalnog sukoba već je tema krajnje ozbiljna – geopolitičko pozicioniranje Hrvatske.

Foto: EPA

Premijer Plenković odazvao se pozivu francuskog predsjednika Macrona i predstavljao Hrvatsku u Parizu na sastanku “Koalicije voljnih”.

Ova britansko-francuska inicijativa nastala je kao odgovor na sve upitniji status NATO-a nakon Trumpovog rezerviranog stava prema ovom vojnom savezu. Koalicija voljnih okuplja 30-ak najmoćnijih i manje moćnih europskih sila i još poneku državu izvan starog kontinenta.

Tema udruživanja u koaliciju je, naravno, Ukrajina i model financijske i vojne pomoći državi koju je zapravo zapad gurnuo u rat s Rusijom. Samo ime koalicije također je vrlo indikativno.

S druge strane, Zoran Milanović bio je u službenom posjetu Crnoj Gori odakle je poslao nekoliko svojih već uobičajenih poruka.

Hrvatski Predsjednik tako je izjavio da “upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo Carevo novo ruho. Istaknuo je i da Rusija nema dovoljno vojnika ni za Ukrajinu.

Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri

Istovremeno, na svom je facebooku bio vrlo konkretan i između ostalog napisao; Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje. Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja.

Predsjednik i Premijer tako imaju dijametralno suprotna stajališta oko ključnog političkog i vojnog pitanja današnjeg svijeta.
Pritom Plenković slijedi prevladavajući europski stav da Rusiju treba odvratiti argumentima sile.

Europska ratna propaganda

Zlo koje je preplavilo Europu, demonski utjecaj izazvan silnim nemoralom, javnim sotonističkim ritualima i politikama koje umjesto života podržavaju kulturu smrti za posljedicu imaju potpunu duhovnu, a onda i racionalnu sljepoću europskih čelnika.

Crno-bijeli pogled na najozbiljniju krizu u Europi od 2. svjetskog rata prihvaćaju podjednako i europski političari i razni stručnjaci za geopolitičke odnose. Na žalost, njima su se pridružili i mnogi europski građani koji već dugo nisu iskusili rat.

Mnogi u Europi, a i Plenkoviću odani poslušnici u našoj domovini, potpuno su uvjereni da se zlo utjelovilo u ruskom predsjedniku koji je odlučio pokoriti Europu.

Propagandna mašinerija je u punom pogonu. Nakon silnih tekstova o vojnom i gospodarskom slomu Rusije tijekom prve dvije godine rata sada se promijenila priča. Rusija više nije na koljenima nego je postala zlokobna prijetnja europskim narodima.

Fascinantna je ta uvjerenost hipnotiziranih zagovaratelja rata da je sukob u Ukrajini početak velike ruske invazije na Europu.
Tu se prvenstveno radi o zaslijepljenosti strahom i potom mržnjom koja dolazi kao njegova posljedica.

Obuzeti ovim osjećajima koji su duhovne naravi ti ljudi uopće ne mogu razumski rasuđivati.

Zanimljivo je primijetiti da je istovjetna matrica bila primjenjivana i u krizi koja je prethodila Ukrajinskoj.

Riječ je naravno od Covid krizi kod koje je također strah, tada od zaraze, rezultirao mržnjom prema necijepljenima i tzv. “antivakserima”.

Protagonisti su bili isti. Isti mediji, a često čak i isti novinari koji su onda provodili ispiranje mozga, čine to i sada.

Isti političari koji su pozivali na cijepljenje eksperimentalnim pripravkom sada pozivaju na oružje.

Heroji dnevnih boravaka koji su u lockdownu preplavljivali društvene mreže svojim očajničkim statusima o “bakoubojicama” sada dosađuju s “putinofilima”. Znakovito je i kako je Covid kriza nestala sa stupaca medija i iz statusa podizača panike onaj dan i sat kad je započeo rat u Ukrajini.

U medijima se zaziva oštar odgovor europskih država. Zamjera im se što su od raspada Varšavskog pakta prepustile SAD-u sigurnosnu politiku i vojnu obranu njihovih interesa. Kao posljedica tih propusta, eto, iznenada su se našle same nasuprot moćnog ruskog medvjeda.

Europske sile sada kreću u naoružavanje svojih vojski za koje će Europska unija osigurati silne milijarde eura. Službeno se nadaju da će postići odvraćanje ruskih posezanja za europskim teritorijem i istovremeno ih natjerati da napuste okupirane dijelove Ukrajine, a ustvari se pripremaju za rat.

Njemačka privreda u potpunosti se preorijentirala na ratno gospodarstvo. Njihova autoindustrija već se dobrim dijelom prebacila na proizvodnju borbenih vozila, a pravo naoružavanje tek će uslijediti nakon što sredstva postanu dostupna.

Slična je situacija i u Francuskoj i Italiji.

Istovremeno Macron, Starmer i europska “ministrica vanjskih poslova” Kaja Kallas izjavljuju da nema teritorijalnih ustupaka i da se Rusija mora povući iz Ukrajine.

Ruska pozicija

Samo onaj tko je potpuno izgubio sposobnost racionalnog sagledavanja stvarnosti može pomisliti da će Rusija pristati na takve zahtjeve. Bilo bi nelogično da nakon ukrajinskog odbijanja Istanbulskog sporazuma još tamo početkom rata u travnju 2022. sada popusti pod prijetnjom europskog “tigra od papira”.

Podsjećamo, Rusija je tada Ukrajini nudila teritorijalnu cjelovitost (izuzev Krima) u zamjenu za njenu demilitarizaciju, odustajanje od ulaska u NATO i njen neutralni status. U tim su zahtjevima defacto sadržani razlozi zbog kojih je Rusija napala Ukrajinu.

Tada, kad su Ukrajinci već bili pristali na ruski prijedlog, pojavio se danas zaboravljeni bivši britanski premijer Boris Johnson i zaprijetio Ukrajincima. Najavio je izostanak svake pomoći zapada ako na sporazum pristanu. Istovremeno im je ponudio pružanje pune financijske i vojne podrške ako ustraju u borbi za svoju teritorijalnu cjelovitost.

Što se tada sve događalo u Istanbulu može se pročitati ovdje.

Zapad je tada mislio da će sankcijama slomiti kičmu Rusiji i da će preko Ukrajinaca i na njihovoj žrtvi oslabiti svog ipak najopasnijeg geopolitičkog suparnika.

To se nije dogodilo, u međuvremenu je pored stotina tisuća Ukrajinaca, poginulo i stotine tisuća Rusa i potpuno je iluzorno očekivati da će se ovi sada, kad dominiraju na svim dijelovima bojišnice, vratiti na ponudu iz Istanbula. Tvrdo ustrajavanje Europskih sila na tom zahtjevu isto je što i objava rata s odgodom.

Hrvatski ratni jastrebići

Na predsjedničkim izborima u prosincu 2024. Zoran Milanović odnio je uvjerljivu pobjedu upravo zahvaljujući njegovom odbijanju davanja svoje suglasnosti za sudjelovanje hrvatskih vojnika u NSATU. Ova vojna misija ustvari je bila svojevrsna prethodnica onome u što će se, vrlo izvjesno, jednom pretvoriti Koalicija voljnih.

Hrvatski narod na tim je izborima pokazao Plenkoviću što misli o uplitanju naše zemlje u sukob u kojeg nas njegova vlada želi uvući.

Naoružavanje pa “ako treba i rat” najviše zazivaju “junaci” koji nikad nisu iskusili artiljerijsku paljbu po svom položaju ili fijukanje snajperskih hitaca oko njihovih glava. Dronove nećemo ni spominjati.

Heroji koji su eskivirali priliku da iskuse borbu u pravednom Domovinskom ratu sada su odlučni da rješavaju geopolitičke razmirice velikih sila i Rusima pokažu zube.

U tom svijetlu posebno je zanimljivo promatrati naše zastupnike u Europarlamentu. SDP-ovci i Možemovci tamo slijede retoriku Socijalista i Zelenih. U Hrvatskoj, zbog utjecaja Milanovića, Možemo i SDP se drže rezervirano prema sudjelovanju Hrvatske u ratnim koalicijama,

Stavovi Socijalista i Zelenih tako se po ovom pitanju uopće ne razlikuju od stavova Europskih pučana. SDP-ov Picula i HDZ-ov Stier zahtijevali su dozvolu da se zapadnim raketama gađa Rusija. O njihovim zahtjevima može se pročitati ovdje.

Možemovac Gordan Bosanac još je jedan primjer beskrupuloznog “ratnika” koji se izrazito zalaže za militarizaciju Europe. Njegove izjave mogu se pogledati na poveznici ovdje.

Već vidimo Bosančeve trupe kako utjeruju strah u kosti Crvenoj armiji. Dok je po ukrajinskim ravnicama budu ganjale orit će se stihovi njihove koračnice: “Jer još trava nije nikla gdje je stala moja štikla”.

Naš Premijer koji je za vrijeme Domovinskog rata bio nesposoban za vojnu službu slijedi ratnu retoriku svojih političkih uzora. Istini za volju, ipak se radi o nešto blažoj verziji od one koju iznose njeni najratoborniji predstavnici.

Plenkovićeva umivena ratna retorika

Plenković se nakon sastanka u Parizu izjasnio da je za raspoređivanje europskih vojnika u zapadnom dijelu Ukrajine. Tvrdi da bi to bilo svojevrsno jamstvo i odvraćajući element za daljnju rusku agresiju na Ukrajinu. Također, kritizira Trumpa jer je američkom predsjedniku mirotvorstvo važnije od pravednog mira.

Koliko zao ili nerazuman moraš biti da ti 3. svjetski rat bude prihvatljiviji od nepravednog mira. Raspoređivanje francuskih, britanskih i ostalih europskih postrojbi na drugu liniju Ukrajinskog sukoba samo je jednu iskricu udaljen od sukoba svjetskih razmjera.

Ovaj naš mali ratni tigar kao da zaboravlja da i on ima muškog potomka i da će biti jako nezgodno svog sina skrivat, a tuđe slati u rat.

Plenković usamljen u svojim ratnim namjerama

Ali, na svu sreću, dobri su izgledi da do toga ipak neće doći. Teško je zamisliti situaciju u kojoj Plenković uspijeva poslati hrvatske vojnike izvan Hrvatske bez suglasnosti predsjednika Milanovića. Osobito je to teško nakon već spomenutih izbora na kojima je Milanović trijumfirao upravo na toj temi.

Zbog postotka podrške koju ljevica uživa u hrvatskom narodu, potpuno je jasno da je Milanović dobio značajnu podršku glasača desnice. Mnogi od njih su ga odlučili podržati usprkos različitom svjetonazoru. Uspio ih je uvjeriti da će se oduprijeti slanju naših vojnika u tuđe ratove i stavljanju mete na čelo hrvatskom narodu.

Ljevica nema izbora, mora slijediti Milanovića jer nit ima sadržaja niti neku drugu osobu koja bi je mogla održati na površini političkih zbivanja. U posvemašnjoj bezidejnosti njenih politika Milanović je jedina preostala bova za koju se drže.

Plenkovićev koalicijski partner, Domovinski pokret, oglasio se na konferenciji za medije preko Stipe Mlinarića i jasno naznačio da se protivi slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu.

Premijer se očigledno našao u ozbiljnim problemima. Zbog svojih savezništava s Macronom i tko zna kojim briselskim centrima moći dužan je Hrvatsku privesti u vojni tabor koji će ratovati protiv Rusije.

Predsjednik države s kojim u jednakom omjeru dijeli ovlasti za vanjsku politiku i koji je ujedno i vrhovni zapovjednik vojske ne podržava njegove namjere.

Ne podržavaju ih ni koalicijski partneri u nikad tanjoj parlamentarnoj većini. Jednako tako, pitanje je i kako bi se tu postavio rezervni Pupovac. Poznato je da Srbi nisu baš voljni zamjerati se pravoslavnoj braći. Pritom treba uzeti u obzir da glasovi SDSS-a u trenutnoj konstelaciji nisu dovoljni.

Muka po Andreju

Plenkovićeve ratne namjere ne podržavaju ni svi njegovi ministri i što je najvažnije ne podržava ih ni narod. Opet, “tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju” i Plenković je sasvim izvjesno pritisnut i nema mogućnost svojim nalogodavcima reći – ne!

Stisnut između čekića i nakovnja Plenković za sada diplomatski tvrdi da slanja naših vojnika u Ukrajinu neće biti. Istovremeno, svoju prisutnost u Koaliciji voljnih pravda tezom da mora biti za stolom kad se kreira sigurnosna arhitektura Europskog kontinenta.

Očigledno je dobio još vremena da smisli kako razriješiti svoje unutarnjopolitičke nevolje. Tu mu je na ruku išlo i značajno razilaženje u čvrstoći stava prema Rusiji kod članica koalicije. Za sada su tamo i voljni i bezvoljni za sviranje u ratne trube.

Bude li pritisak postajao jači, Plenkoviću će preostati jedino – odstupanje. Ne bi bilo čudno niti da ga njegovi europski “prijatelji” kazne ako ne odradi ono što se od njega očekuje.

Informacije o njegovoj ulozi u nekoj od mnogobrojnih afera vrlo vjerojatno bi u tom slučaju ugledale svijetlo dana. Objavila bi ih neka od medijskih kuća koje pored ostalog djeluju i kao povremeni alati stranih obavještajnih agencija.

Uskoro bi mu Laura Koveshi pokucala na vrata, a Andrija Jarak izvještavao uživo ispred njegovog stana.

Da Plenkovićeva pozicija nije baš bajna pokazuje i njegovo zdravstveno stanje, problemi sa srcem indikator su enormnog stresa.

Ali i neke druge informacije upućuju da je Plenkovićeva pozicija poprilično klimava. Iz dobro obaviještenih izvora saznali smo da su političke stranke u Hrvatskoj, za predstojeće lokalne izbore, dobile znatno manje iznose kredita od uobičajenih. Odgovor banaka bio je – veliki su izgledi da padne vlada!

Hrvatska treba novo vodstvo koje će biti duboko uronjeno u Boga

Možda je doista došao trenutak da hrvatski narod iznova izađe na birališta. Zalog je prevelik, radi se o svrstavanju u sukobu koji bi mogao biti najkrvaviji u povijesti.

Za takvo doba Hrvatska treba novo vodstvo, treba ljude visokih moralnih vrijednosti. Premijer koji po svoje mišljenje ide u Pariz i kojem su svi ministri koje je odabrao ili smijenjeni ili opterećeni aferama pripada prošlim vremenima.

Hrvatska treba kompetentne, sposobne i što je najvažnije, treba ljude duboko uronjene u Boga. Kako sada stvari stoje, europskim narodima, u koje se i naš narod ubraja, samo Bog može pomoći.

Distanciranje Crkve od lažnih demokršćana

Posebna odgovornost u vremenima koja su pred nama je na Crkvi. Hrvatska Crkva na svom čelu ima čovjeka herojskih kreposti koji je to pokazao svojim djelima.

Jasnim distanciranjem od rodne ideologije, pastirskim pismom i podsjećanjem na ugovor sa svetim papom Agatonom o nenapadanju drugih naroda i konačno znakovitom čestitkom Milanoviću, Kutleša je pokazao da duhovnog vođu imamo, a više o ovoj temi može se pročitati na poveznici ovdje.

Nadbiskupu Kutleši sada se trebaju pridružiti i ostali biskupi, svećenici i vjernici. Hrvatska treba duhovni preporod.

Jasno distanciranje od lažnih demokršćana utjelovljenih u HDZ-ovim političarima potrebno je kao zadovoljština za sva ona pozivanja s oltara da se glasa za HDZ kojima smo svjedočili desetljećima unazad. HDZ je “uzvratio” Istanbulskom konvencijom.

Od prvog hrvatskog premijera pa do ovog aktualnog samo je Tihomir Orešković bio vjernik, ali on se zadržao svega nekoliko mjeseci i bio je prvi kojem je u saboru izglasano nepovjerenje.

Hrvatska je spremna za lidera koji će se u svemu nadopunjavati s duhovnim vodstvom naroda. Možda je došlo vrijeme da nam postanu jasnija i međugorska ukazanja, proroštva don Gobija i mnogih drugih koji su Hrvatsku naznačili kao mjesto odakle će se Kristovo svijetlo iznova proširiti Europom.

izvor: Dijalog.hr

Sa svojom obitelji napuštam Zagreb jer ga više ne prepoznajem. Grad koji je nekoć bio ponos hrvatske kulture, utvrda gospodštine i jednog specifičnog identiteta, sada je tek svojevrsni eksperimentalni poligon progresivnih ideologa. Vladajućoj strukturi nije u interesu sukreirati zajednicu zdravih, autentičnih pojedinaca, već oblikovati amorfnu masu koja se kameleonski prilagođava unaprijed zadanim shemama “naprednih” politika. Zagreb više nije prostor u kojem su Zagrepčani domaćini; on je postao kulisa nečijeg društvenog inženjeringa, a mi statisti u predstavi koja nije naša. 

Pitam se, dok ovo pišem, gdje su svi oni istinski Zagrepčani, ljubitelji ovoga grada koji ga vrednuju iznad prolaznih radikalnih ideja današnjeg duha vremena? Jesu li se oni već odselili, jesu li dopustili da ih ušutkaju ili se njihov glas jednostavno ne uspijeva probiti kroz jeku aktualnog pravovjerja?

Svakome kome ispravna vrijednosna hijerarhija nije narušena – kome je dobrobit vlastite okoline važnija od pukog usađivanja ideologije – jasno je da je u Zagrebu nešto trulo. Toliko trulo da se mnogi pošteni građani okreću nostalgiji prema prethodnoj vlasti, o kojoj je suvišno trošiti riječi. Jer koliko god bila obilježena korupcijom, ta je vlast barem održavala donekle funkcionalan grad, dok ga ova trenutna, čini se, namjerno urušava. Trulež koja se uvukla u Zagreb nije samo posljedica urbanističkih intervencija koje brišu njegovu povijest već i načina na koji se građane tretira – ne kao baštinike nečega vrijednog, nego kao smetnju realizaciji vizije koja s njima nema veze.

Ako netko, primjerice, danas izrazi zabrinutost što je u vlastitom kvartu, na vlastitom placu, prisiljen govoriti stranim jezikom, odmah biva etiketiran zamornim i predvidljivim optužbama – od šovinizma preko rasizma do nacionalizma. Iako su mnogi naši preci kroz stoljeća ginuli za obranu hrvatskog jezika, on se sada promatra kao nešto sporedno, pa čak i nepoželjno. Autentični zagrebački duh guši i očita simbolička preobrazba grada. Pitamo se generalno što Zagreb ima s radikalnim parapolitičkim rasno nabijenim ili seksualno eksperimentalnim pokretima iz SAD-a? Zašto ne možemo prošetati svojim gradom bez da nas se na svakih parsto metara pokušava indoktrinirati njihovim parolama i uvjerenjima, i to o našem trošku? Zašto gradonačelnik koji glasno odbija vodeću vjeru naše države kleči pred nekim drugim svjetovnim pseudobožanstvima? 

Nadalje, povijesne fasade zamjenjuju se sterilnim staklenim kockama, koje su jednako beživotne bilo da se nalaze u Zagrebu, Briselu ili Londonu. Arhitektura je prestala biti nadogradnja duha grada i postala njegova negacija. Kada se pak građani pobune, kada jasno kažu da žele nešto drugo, bivaju ignorirani. Sjetimo se ankete u kojoj je oko 90% građana iskazalo želju da se na Langovom trgu izgradi zgrada u tradicionalnom zagrebačkom stilu ili opravdane reakcije većine na zapanjujuće ružan novi gradski logotip. Odgovor vlasti? Potpuno ignoriranje. Dobili smo samo floskule o tome kako “arhitektura/umjetnost mora gledati prema naprijed”. Prema čemu, gospodo? Što je to u vašem “napretku” toliko vrijedno da bismo zbog njega trebali prodati vlastiti grad? I zašto o tome kukavički šutite?

Nije samo arhitektura ta koja svjedoči o raspadu Zagreba. Tu su i komunalije, koje su postale sinonim gradske potkapacitiranosti. Osim uvredljivih vrećica koje su sve prisutnije na ulicama nekadašnjeg “belog grada”, primjećujemo kako su troškovi upravljanja otpadom i prometom porasli, dok je njihova kvaliteta pala, što značajno utječe na svakodnevni život Zagrepčana. Planovi se ne donose sukladno našim potrebama i željama, unatoč tome što smo mi kao građani glavni financijeri gradskog proračuna, već prema idejama onih koji naš novac kontinuirano preusmjeravaju sebi podobnoj mašineriji pseudoumjetnika, proizvođača industrije zabave, režimskih novinara i sličnih struktura. 

Glavne prometnice se sužavaju, ceste se zatvaraju, a vožnja automobilom postaje nemoguća misija. Pješaci i biciklisti ni sami ne znaju trebaju li se osjećati sigurno na “prilagođenim” stazama ili očekivati još jednu nelogičnu preinaku. Odluke o prometnoj politici donose se bez temeljitih analiza, bez referiranja na upozorenja struke i bez stvarnog dijaloga s građanima. Zagreb kakav smo poznavali tako nestaje pred našim očima te se pretvara u još jednu bezličnu, raščovječenu, identitetski nekoherentnu, gužvom zagušenu i namjerno poružnjenu metropolu, karakterističnu za ovu duhovno opustošenu civilizaciju koju smo nekada nazivali zapadom. 

I zato odlazim. Ne mogu živjeti u gradu kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno – zato što ono što se danas naziva Zagrebom više nije grad. Grad ima svoju baštinu, svoje crkve koje nisu u skelama, svoj jezik, svoje običaje i specifičnosti koje poznaju samo oni koji njime koračaju od malih nogu. Ovo što danas gledamo – taj takozvani “15-minutni grad” – uistinu jest betonska džungla, dehumanizirana i iskorištavana kao platno za nečije ideološke eksperimente.

Odlazim jer ne pristajem na laž da su nabrojane promjene neizbježne i “napredne”. Ne pristajem ni na to da se svoga grada moram odreći jer tako nalaže bilo koja od umjetno uzdignutih “kriza” današnjih pravovjernih vitezova. Destrukcija tradicije ne može biti preduvjet razvoja; naprotiv, sama riječ razvoj podrazumijeva očuvanje određenih temeljnih vrijednosti, na koje se postupno nadograđuju nove ideje i postignuća. Razvoj ne znači uništavanje postojećeg, već njegovo unapređenje i prilagodbu aktualnim potrebama, čineći ga boljim, a ne radikalno novim. Zagreb koji volim još postoji, ali sve više samo u sjećanjima, starim fotografijama i pričama onih koji pamte bolje dane. U praksi on blijedi te gubi bitku s prevalentnim zagušljivim jednoumljem. 

Stoga biram otići tamo gdje tradicija još nešto znači; gdje se grad tretira kao zajednica prošlih, trenutnih i budućih generacija umjesto kao mjesto tiranizirajuće sadašnjosti ili progresivnosti. Možda ne mogu zaustaviti taj proces, pogotovo ako će većina i dalje nepromišljeno davati glas za njega, ali mogu odbiti sudjelovati u toj igri. A ponekad je i to dovoljan oblik otpora. Ovo pritom nije zbogom, nego moje doviđenja Zagrebu – jer od njega nikada neću odustati.

izvor: SapereAude

Stanovnici Švicarske imaju najduži prosječni životni vijek u Europi, koji iznosi 84,3 godine, dok ih s vrlo sličnim rezultatom slijedi Španjolska s 84,0 godine.

Među zemljama s visokom dugovječnošću nalaze se i Francuska (83,0 godine), Italija (83,5 godina), Norveška (83,1 godina) te Island i Malta, gdje prosječni životni vijek iznosi 83,4 godine.

Skandinavske zemlje također bilježe visoku očekivanu životnu dob, dok u Irskoj stanovnici u prosjeku žive 82,9 godina, a u Portugalu 82,5 godina.

S druge strane, najniži prosječni životni vijek u Europi zabilježen je u Rumunjskoj (76,4 godine), Bugarskoj (75,8 godina) i Mađarskoj (76,7 godina). Hrvatska se smjestila u sredinu ljestvice s prosječnim životnim vijekom od 78,6 godina (Nacional).