Vijesti

H. Hitrec: “…a jedanaesterce smo odavno uvježbavali, još od srednjega vijeka, uz epske deseterce i osmerce.“),

Published

1 godina ago

13 prosinca, 2022

Vrijeme nikakvo, da nas ne grije sunce iz Katara, bili bismo u vječnoj magli, kiši i smrzotini. Prošli je tjedan bio toliko dinamičan da smo gotovo zaboravili svakodnevne jade. Ušli smo u malo misto koje se zove Schengen i ima 400 stanovnika, a govore nam da smo unišli u područje od 400 milijuna, ali zaboravimo matematiku i nategnuti humor, ipak smo se još jednim korakom udaljili od balkanskih gudura.

Hrvatska bez granica, barem prema zapadu, sjeveru i jugu, sada možemo bez zastajkivanja preko cijele Europe, ali i preko Brazila, vjerojatno i Argentine. Bili bismo zadovoljni, glede Schengena, da s nama putuju i Hrvati iz Herceg-Bosne, ali bit će i to. U svemu, Europska je unija riješila svoj najveći problem na jugoistoku i vratila se povijesnoj baštini koja govori da Hrvati i opet čuvaju Europu od istočnih najezda, premda više nisu štitovi kršćanstva, budući da je kršćanstvo u Uniji postupno izbacivano iz rječnika „velike europske obitelji“, pa glede toga nemamo što braniti. A granica je duga, užasno duga. Zašto je tako duga također možemo zahvaliti povijesti koja je tako dobro uredila (sredila) hrvatski zemljopis. Mala zemlja s velikom granicom. Doduše, taj pridjev „mala“ također je podcjenjivački, a nedavnih se dana ponavlja skupa s nogometom, te svi govore mala, pa mala, a nije tako. Po kvadratima, ha, spadamo u zemlje srednje veličine, po ljepoti smo među najljepšima glede prirode i Hrvatica, u kotrljanju lopte među najvećima, u jedanaestercima apsolutno najbolji. A jedanaesterce smo odavno uvježbavali, još od srednjega vijeka, uz epske deseterce i osmerce. I u novomu vijeku, eto recimo Matoš („U katedralu, kad su teške noći / Na Banov grob zna neka žena doći“), pa nije čudo da smo tako dobri, tradicija je to.

Svake četiri godine u zadnje se vrijeme pojavi hrvatski narod. U pauzama između svjetskih nogometnih prvenstava riječi kao domoljublje i vjera bivaju zaboravljene ili nasilno prognane u rezervate „tvrdih desničara“, poklopljene nasiljem političke korektnosti, valjda, a one dvije riječi „hrvatski narod“ nestaju kao Avari i Gepidi, ili se pojavljuju samo u iznimno svečanim prilikama, bojažljivo, kao da smo u nekoj neslobodnoj naddržavi. Pa kad se političari skanjuju, pojavi se izbornik nogometne reprezentacije i u slobodnom govoru, takoreći, izvuče na svjetlost hrvatski osjećaj i baštinu, krunicu hrvatskih branitelja – i eto melema za dušu. A čitajući životopise naših nogometaša (poslije Brazila i predaka sve do devetoga koljena) ili slušajući pjesme koje pjevaju, vidimo i čujemo da su i oni doista izvučeni iz klasične jezgre hrvatstva, pa nije fraza da se ne bore samo za nogometne pobjede, nego su i te kako svjesni da u jednom, veličanstvenom trenutku, predstavljaju Hrvatsku i tjeraju ignorante na guglanje, pa gdje je ta Hrvatska, pa otkud ona, pa nismo mi znali (recimo Ameri koji su inače u zemljopisu nikakvi). Pišem ovo prije Argentine, s nadom da ćemo u finalu igrati protiv Francuske, ovaj put s drukčijim ishodom nego u Rusiji, a i Rusija će u ratu s Ukrajinom doživjeti potpuno drukčiji ishod nego što se nadala, to jest Putin.

U tom nogometnom šušuru gotovo je neopaženo prošla obljetnica smrti Franje Tuđmana, bez kojega vjerojatno ne bi bilo hrvatske reprezentacije kao i, vrlo vjerojatno, ni hrvatske države, premda generali poslije bitke iz redova velikih političkih analitičkih umova tvrde drukčije – da bi i bez njega bilo isto. Oni valjda znaju više nego mi koji smo u tom strašnom času neizvjesnosti svjedočili zagorskoj tvrdoglavosti čovjeka i onda kada su neki pomislili da je iracionalan ili suviše fanatično uvjeren u svoju misiju pa hoće i nemoguće. Shodno trenutnoj nogometnoj opijenosti, poredba: igrao je taktički vrlo dobro, u obrani čvrst i kada je bilo osam na jedan, s protunapadima (Maslenica itd., ali i na diplomatskom planu), doveo do produžetaka (Bljesak, Oluja), a zatim i do jedanaesteraca (mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja). A za sve to vrijeme imao je za vratom zapadne sile koje se od Jugoslavije jednostavno nisu mogle oprostiti, na kraju se rasplakali kao Brazilci, pa nešto (Ameri) i pomogli. Imao je Tuđman za vratom i one u Hrvatskoj (uz „domaće“ srpske teroriste i labradore) kojima je nezavisna Hrvatska i nadalje bila pojam nepodnošljiv, kao što je i sada, dijelove crvenih svjesnih sve više da im smrt Jugoslavije donosi silazak sa scene, zauvijek (u čemu su se varali), i na kraju imao je Tuđman posla i s ljudima u vlastitim redovima koji su htjeli biti Tuđman umjesto Tuđmana, i onih koji su srljali kada je trebalo stati na loptu, kao i onih koji su u hrvatskoj tradiciji mutili vodu tek toliko da mu zagorčaju život. Jedno treba reći, glede Tuđmanove autoritarnosti ili „autoritarnosti“. Bio je povjesničar, znao puno o povijesti, pa i to što su Rimljani činili kada je Rim bio u opasnosti. I to da bi svaka oporba Banskih dvora (potom Pantovčak) i Vlade i Sabora (neko vrijeme u istoj zgradi na Trgu sv. Marka) bila pogubna (kao što je danas nepodnošljiva između predsjednika i premijera). A da je usred rata došlo do opasne situacije s pokušajem „saborskoga puča“ (u stvari puča bez pridjeva) mogao je Tuđman zahvaliti i svojoj ponekad nedalekosežnoj kadrovskoj politici. Znate o čemu govorim. Da je bilo i onih ljudi, pristaša Tuđmanove politike, koji su njegov autoritet teže podnosili jer su se tko zna kako rodili kao nezavisne, slobodne osobe, uz to opčinjeni demokracijom čiju narav još nisu bili ni spoznali – jest, bilo ih je, i takvi su mu u nekim trenutcima išli na živce, iako ih je cijenio. I da, trebao se nositi sa stranim agenturama usjedištenim posebno u Zagrebu, a bilo ih je na svakom uglu, imali su novac i njime stvarali nove medije, znajući kako se u to i svako doba nagriza nečija vlast. Na kraju, imali su i svoje „kemičare“, pa kada nije išlo drukčije posegnuli za navodno suptilnim trovanjem i tako napokon, uz Šuška, eliminirali i Tuđmana.

Nedokazano do danas, ali ne i neuvjerljivo, te se s dozom sumnje može reći da je Franjo Tuđman završio kao i Alojzije Stepinac. Mediji dotle otrovali birače, pa je zasjela stara crvena garnitura i počela se odmah ponašati kao da je došla nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Retardirano, da. I zato je kratko trajala. I tako dalje. Barem smo ponovili gradivo. Nisam, govoreći o ratnom dobu, dosta snažno spomenuo hrvatske branitelje bez kojih naravno ništa ne bi moglo biti ostvareno, ali ih nije zaboravio Zlatko Dalić u onom baš hrvatskom istupu nakon Brazila, branitelje kojima je taj uspjeh i posvećen. I hrvatskomu narodu koji se na trenutak vratio iz politički korektnih naziva kao što su hrvatski građani, hrvatska javnost, hrvatski birači i sličnih (ne slučajno) zamjenskih sklopova. Ako, dao Bog, postanemo prvaci svijeta u toj igri koja fascinira milijarde ljudi, tvorci rečenih sklopova bit će na velikom iskušenju, morat će preživjeti navalu domoljublja (i rodoljublja) kakvu nisu ni slutili. Nije nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, nije najvažnija, ali nije ni sporedna. I nismo maleni ni brojem: četiri milijuna u Hrvatskoj, tri milijuna izvan domovine, plus pola milijuna u Bosni i Hercegovini, autohtonih ondje više i mnogo više nego ostala dva naroda, konstitutivnih i dovitljivih Hrvata koji su, čini se, ovih dana iz donedavno složene i na trenutke očajne situacije isplivali kao relativni dobitnici.

Još se jedna obljetnica, pomalo jeziva, zbila u prošlom tjednu: stota godišnjica pokojnoga (?) Sovjetskoga Sojuza, koji je milijunima i milijunima ljudi donio suze, patnje i smrt. S tim u svezi citiram staroga Šibla, citat istaknut i u hvaljenoj knjizi Nevena Sesardića Konsenzus bez pokrića: „Spomenuo sam hrvatsko pitanje. Mi hrvatski komunisti potisnuli smo ga, moram priznati, u drugi plan. Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnoga proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali. Danas više ni sama sebe iz onoga doba ne mogu razumjeti.“

Preskočena zbivanja

Neka zbivanja i događaje u kulturi i umjetnosti preskočio sam u nedavnim javljanjima. I u školstvu, naime stota obljetnica čuvene III. gimnazije u Kušlanovoj, održana u maloj dvorani Lisinskoga, uglavnom zabavno i ponešto poučno, otvorena (proslava) špicom „Smogovaca“ na kojoj se vidi zgrada škole u kojoj sam i ja derao klupe. Toplog obroka nije bilo, samo tvrde žemlje koje smo mogli kupiti na portirnici. Sjećanja. Između ostalih i moje na nastavnicu matematike koja je imenikom udarala đake po glavi ako nisu bili u učionici nakon zvona. Pa eto zašto ne volim matematiku, osim toga u životu sam naučio da dva i dva nisu četiri.

Preskočeno glede umjetnosti i to kazališne: tužno je da glumci ne znaju prirediti sadržajnu dodjelu nagrada hrvatskoga glumišta, te se sve pretvori u teško gledljivu improvizaciju, ali nije to najgore. Ove godine nije ni bilo toliko tužno koliko komično i podcjenjujuće prema nekim „kategorijama“: u prvom dijelu dodjeljivalo se mladim glumcima do 28 godina, predstavama i glumcima u njima kazališta za mladež i djecu, kostimografima, scenografima itd., sve prenošeno na četvrtom ili trećem televizijskom programu. Onda je publika zamoljena da izađe, pa se vrati za pola sata na drugi dio gdje su dijeljene nagrade za „odrasla“ kazališta, a to je prenosio prvi program. Tako je to bilo, a ne bi trebalo biti. Da, a nagrade za životno djelo dijelile se na trećoj lokaciji (unutar zgrade, ipak), znači rastrećen događaj koji je trebao biti jedinstven. Ne ću reći sramotno, vraćam se ocjeni: otužno.

Negdje u pozadini svega rečenog odvijala se još jedna tragedija. Podsjetila me je gospođa Nora Krstulović koja na portalu teatar.hr komentira zbivanja ne samo kazališna. Sažeto: dok je politika sebi dizala plaće, slobodni su umjetnici ostali na istom, znači ispod crte preživljavanja. Njihove su mirovine, vjerovali ili ne, oko dvije tisuće kuna, pa sad vi preračunajte u glupe eure. I aktivni su slobodni umjetnici slobodni od novca, osim iznimaka. O lijepa, o draga, o …slobodo.

Hrvoje Hitrec

Vijesti

Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija

Published

4 sata ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Pred predstojeće europske parlamentarne izbore, Hrvatska paneuropska unija – Ogranak Split i Hrvatska udruga Benedikt pozivaju vas sutra (četvrtak), 6. lipnja s početkom u 18 sati na tribinu: Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija: Coudenhove-Kalergi, Stjepan Radić, Mahatma Gandhi. Razmišljanja pred Europske izbore u XXI. stoljeću.

Glavni govornik: akademik Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske paneuropske unije. Prisutnima će se obratiti: prof. dr. sc. Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, prof. dr. sc. Ivan Pavić, predsjednik splitskog ogranka Hrvatske paneuropske unije i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.

Tribinu će voditi Marija Barić Đurđević, Hrvatska paneuropska unija.

U konferencijskoj dvorani hotela Dioklecijan u Splitu (Splitska kuća zdravlja), Kranjčevićeva 45.

Hrvatska udruga Benedikt

Vijesti

PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo

Published

10 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”

Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.

Foto: Drago Sopta/HNS

Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.

Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:

“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.

Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:

“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.

Foto: Drago Sopta/HNS

“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.

Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.

“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.

Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet.

U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.

“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.

Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!

Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS

Vijesti

Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje

Published

12 sati ago

5 lipnja, 2024

Uredništvo

Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier

U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.

Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.

Promjena imena i nova knjiga

Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.

Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.

Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.

Nije politička filozofija nego način života

Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.

Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.

U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.

Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.

Korijeni lokalizma

Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.

Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.

Pozivanje na razgovor

Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.

Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.

Vrijednost štedljivosti

Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.

Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.

Fr. Michael Rennier/Altea