Vijesti
Haag: Agent KOS-a o ‘Oluji’ – Svjedočenje koje je ‘potopilo’ Slobodana Miloševića i Beograd
Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević
Znajući tko je stao na mjesto za svjedoke Milošević se iza neprobojnog stakla prvi put ozbiljno uznemirio, izgubio kontrolu i, na čuđenje svih, otvoreno mu zaprijetio: ”Tvoja žena se zove Zorica. Budeš li se petljao sa mnom, ja ću se pozabaviti s tvojom obitelji. Ti znaš da ima još ljudi u regiji koji su meni odani.”
Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević
Bila je to očito smrtonosna prijetnja Lazareviću da pazi što priča i morbidno podsjećanje na ono što se dogodilo Zoranu Đinđiću. No, nakon što je 4 godine svakodnevno gledao užasne zločine i posljedice Miloševićeve politike na okupiranom dijelu Hrvatske, Lazarević se nije pokolebao.
Prvi put je na suđenju Milošević izgledao toliko ponižen i utučen snagom nepobitnih dokaza i količinom informacija iznutra da nakon Lazarevićeva svjedočenja nije izlazio iz svoje zatvorske sobe tjedan dana, žaleći se na iscrpljenost.
Tko je Slobodan Lazarević i što je to njegovom svjedočenju pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na suđenju Miloševiću i u obrani generala Gotovine dalo toliku važnost i težinu?
Radi se o potpukovniku kontraobavještajne službe JNA koji je za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) radio kao visoki oficir za vezu jugoslavenske vojno obavještane službe i bio predstavnik vojne i političke vlasti ‘Krajine’ na međunarodnim mirovnim pregovorima s Hrvatskom.
U prosincu 1991. odlazi na okupirano područje Hrvatske gdje kao kao pripadnik 8. Operacijske grupe JNA kojoj je zapovjednik bio Mile Mrkšić, radi u 21.korpusu tzv. vojske RSK kao oficir za vezu s raznim međunarodnim organizacijama na terenu poput UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa, ECMM i stranim novinarima.
Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni kontakti s vodećim ličnostima iz vrha vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije, ‘Krajine’ i tzv. Republike Srpske (RS) u BiH, omogućili su mu da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijh događaja iz tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se događalo na okupiranom dijelu Hrvatske od početka velikosrpske agresije do nestanka ‘Krajine’ u Oluji.
Tzv. Krajina – leglo zločina
Pravni stručnjaci i svjetski mediji bili su jedinstveni u ocjeni da je nakon uhićenja i privođenja pred Haaški sud Slobodana Miloševića, svjedočenje Slobodana Lazarevića pred tim sudom bilo najznačajniji momenat za međunarodnu pravdu. Da se doista radi o itekako važnom svjedoku potvrdilo je i pisanje BBC Newsa (20.02. 2003.) u kojem se ističe kako je Lazarević pružio ‘najokrivljuće svjedočenje koje je Haaški sud ikada čuo’, a po priznanju (Hrvatskoj nesklonog) londonskog ‘The Economista’ on je bio ‘real insider’- upućeni član zatvorenog kruga koji je točno znao kako je zamršeni srpski zapovjedni lanac od Beograda na dolje za vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH funkcionirao.
Na suđenju Miloševiću u Haagu Lazarević je na sažet i pregledan način razotkrio kako je tzv. Krajina, čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, bila područje zločina, kriminala i pljačke kojoj je jedina svrha bila nasiljem proširiti granice Velike Srbije. Iz njegovog svjedočenja potkrijepljenog vjerodostojnim dokumentima, fotografijama i dokazima kristalno jasno se uočio kriminalni karakter te terorističke paradržave koju su velikosrbi iz Beograda stvorili, nadgledali i čvrsto kontrolirali u svim njenim segmentima.
Na upit suca Maya da objasni odnos i razlike između JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH Lazarević je odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci – JNA ili srpskoj vojsci.
Dalje je pojasnio da su imena kao vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno nevažni pojmovi u stvarnom smislu jer je sve oružje, oprema, oficirski kadar i financije dolazili iz Beograda, odnosno Srbije. Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama vojne operacije na području Hrvatske i BiH.
Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa vojske RS i tri korpusa vojske RSK. Sve vojne akcije tzv. vojski RSK i RS planirao je i koordinirao Generalštab JNA u Beogradu. Zapovjedni lanac te odnose i strukturu Lazarević je objasnio ovako: Zapovjednik Generalštaba JNA u Beogradu bio je general Momčilo Perišić, a onda se zapovjedništvo KOS-a granalo u dvije grane. Na lijevoj je bila unutarnja sigurnost ili sjeverni sektor s pukovnicima Petrom Surlom i Mladenom Karanom.
Na desnoj, vanjska sigurnost KOS-a kojoj je na čelu bio pukovnik Nikola Zimonja. Idući prema dolje bilo je vojno zapovjedništvo u Kninu s generalom Čeleketkićem i Milom Mrkšićem izravno povezanim s 21-im korpusom RSK predvođen puk. Čedom Bulatom, kojem je oficir za vezu bio on (Slobodan Lazarević).
Mile Mrkšić: ‘Pobij ta govna!’
Pukovnik Bulat je svako jutro nakon sastanka s svojim osobljem morao slati izvješće izravno u Generalštab JNA u Beograd generalu Momčilu Perišiću i prije poduzimanja bilo kakvih vojnih akcija morao se konzultirati s njime i čekati njegovo odobrenje (str. 12321.).
Na pitanje suca Maya da mu opiše tko je bio Mile Mrkšić, Lazarević je rekao da je on bio zapovjednik 8. Operacijske grupe JNA koji je kasnije, 1995., postao zapovjednik vojske RSK. Prisjećajući se razgovora s Mrkšićem u vezi vukovarske bolnice Lazarević je posvjedočio da mu je Mrkšić priznao kako je on zapovjedio Šljivančaninu da pobije ranjenike i bolesnike riječima: ”Pobij ta govna!” (str. 12318.)
Onda je sudac May zamolio Lazarevića da objasni zapovjedni lanac i strukturu Službe državne bezbjednosti Srbije (SDBS). On je to ovako opisao: Na čelu SDBS u Beogradu bio je Jovica Stanišić, a njegovi izravni pomoćnici bili su Frenki Simatović, pukovnik Ulemek (Legija) i pukovnik Božović, koji su naizmjenice radili u zapovjednom stožeru na okupiranom dijelu Hrvatske, na Petrovoj gori.
Ispod njih je bio Tošo Pajić, šef policije tzv. RSK koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa Stanišićem u Beogradu kojeg je uvjek oslovljavao s ‘tata’, a Miloševića s ‘gazda’. Na izravnoj vezi s Beogradom bio je i Miloš Pajić, ministar unutarnjih poslova’RSK’. U zapovjednom stožeru MUP-a Srbije, ‘Pauk’, na Petrovoj Gori, 21. Korpus predstavljao je gen. major Mile Novaković, a Arkanove tigrove puk. Pejović i kap. Šarac. I svi su oni isto tako bili izravno povezani s Jovicom Stanišićem u Beogradu (str. 12363)
Upitan kako se Vanceov plan o totalnoj demilitarizaciji i demobilizaciji svih jedinica ‘vojske RSK’ odrazio na stanje u ‘Krajini’ Lazarević je odgovorio da taj plan nije imao nikakvog efekta budući da nije stavio nikakvo ograničenje na veličinu policijskih snaga. Vojska RSK je preko noći zamjenila sivomaslinaste vojne odore s onim policijskim, plave boje i u roku od 10 sati sva vojna vozila prebojala u plavo, tako da se u stvari ništa nije promjenilo. Osim boje odora, boje vozila i dobijanja iskaznica policije RSK. ”Svi smo mi i dalje bili pripadnici jedinica JNA i KOS-a i podložni njihovom lancu zapovjedanja”.
Po mišljenje u Beograd
Na pitanje suca Maya koliki je bio približan broj oficira JNA na službi u vojsci ‘Krajine’ Lazarević je odgovorio: ”Punih sto posto” .
Objasnio je da su svi oficiri vojske ‘Krajine’ bili u stvari aktivne starješine JNA koji su se smjenjivali svakih 6 mjeseci jer su uglavnom stanovali u Beogradu, Nišu, Kruševu, Dragojlovu i dalje dolje na jugu Srbije. Za službu u vojsci ‘Krajine’ dobivali su ekstra plaću, a onima koji su bili voljni ostajali duže od 6 mjeseci bili su zagarantirani ključevi od stana po povratku u Beograd ili bilo od kud da su došli (str. 12340.).
Na pitanje da li je Hrvatska na neki drugi način osim vojnom akcijom mogla vratiti natrag svoja područja, Lazarević, koji je četiri puta kao predstavnik ‘krajinskih vlasti’ sudjelovao na u međunarodnim mirovnim pregovorima s hrvatskom delegacijom u Austriji, Švicarskoj i Norveškoj, odgovorio je da to nije bilo moguće. Objasnio je kako se uoči svih mirovnih pregovora išlo u Beograd po mišljenje. Tu bi dobili novac, (on čak i lažnu putovnicu u kojoj je pisalo da je rođen u Kninu, umjesto u Beogradu) i striktne instrukcije koje su uvijek bile – ‘ne pristajte ni na što”.
Toliko o tvrdnjama srbijanskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu da ‘Srbija nije nadzirala, usmjeravala ni upravljala paravojnim jedinicama koje su činile teške zločine’!?
U svijetlu tog procesa i srbijanske protutužbe’za genocid hrvatske vojske nad Srbima u Oluji’, svjedočenje Slobodana Lazarevića, potpukovnika kontraobasvještajne službe JNA koji je sve vrijeme proveo na službi u tzv. Krajini, izuzetno je važno za Hrvatsku. Za razliku od Josipovića, Milanovića, Jovića, Puhovskih i sličnih koji nisu izravno sudjelovali u ratu već su sve ratne događaje promatrali nezainteresirano i izdaleka.
U usporedbi s njihovim salonskim rekla-kazala izjavama koje srbijanski pravni tim navodi kao argumente za svoju protutužbu, svjedočenje Slobodana Lazarevića, koji je bio izravni sudionik i vjerodostojan svjedok svega što se događalo na okupiranom području Hrvatske, prava je pravna bomba.
Da bi do kraja razobličio lukavo izokretanje istine u ‘srpsku istinu’ srbijanskog pravnog tima u Haagu, sve što bi hrvatski pravni tim možda trebao učiniti je sucima dati na uvid transkript Lazarevićeva svjedočenja i prikazati srpski dokumentarni film ‘Jedinica’.
Opovrgnuta optužnica
Naime, Lazarević je pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u više navrata vrlo efektno opovrgnuo montiranu optužnicu tužiteljstva tog suda i njihovog glavnog suradnika Save Štrpca da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji ‘protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine’. U sučeljavanju s ‘predsjednikom RSK’ Milanom Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao upravo suprotno. To jest da je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. A tekst te zapovijedi njegovog ‘Vrhovnog savjeta za obranu’ bio je objavljen u vodećem beogradskom listu Politika.
Činjenica da je braniteljski tim na suđenju hrvatskim generalima, Gotovini i Markaču, odlučio za prvog svjedoka obrane uzeti upravo Slobodana Lazarevića jasno ukazuje o koliko se dragocjenom svjedoku radi. Interesantno, čim se on pojavio kao svjedok obrane u postupku protiv generala Gotovine, Haaški sud je nestao s radara zanimanja svjetskih medija. Srpski i vodeći mediji ‘međunarodne zajednice’ o svjedočenju Slobodana Lazarevića u procesu protiv hrvatskih generala šutili su kao zaliveni kako ne bi pokazali istinu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i potpunom kolapsu politički motivirane optužnice protiv generala Gotovine.
Ali ova zavjera šutnje nije mogla sakriti da je Lazarević pred Haaškim sudom (2. 6. 2009.) do u detalje dokazao da je istina upravo suprotno od onog što su ‘haaški’ tužitelji u optužnici protiv hrvatskih generala tvrdili. I izjavio da ako ikog treba optužiti za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu.
Kao razlog naveo je da su ‘krajinske vlasti’ uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širili strah od dolaska ustaša, koji je planski pokrenut iz Beograda:
”Vlasti RSK željeli su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informisanja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve”.
Pripreme za zbijeg počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ”ustaše da kolju decu”.
Svi civili bili naoružani
Na upit Gotovinina branitelja zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ”U Krajini nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima.”
Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja ‘krajinske vojske i policije’.
Bilo bi dakle vrlo interesantno saznati tko je i na čiji nagovor naknadno, za vrijeme Račanove vlade, iz hrvatske tužbe izbacio upravo taj ključni navod kojim se za organizirano i prisilno etničko čišćenje hrvatskih Srba s prostora tzv. Krajine teretila Srbija. Kako bi se, u Mesićevom uredu nevješto friziranim transkriptom, otvorio prostor ‘haškim’ tužiteljima i Savi Štrpcu da na temelju tog ‘dokaza’ osude Tuđmana i stigmatiziraju hrvatsku državu.
Lazarević je dalje pred sudom potvrdio da je dva dana prije Oluje od jednog europskog promatrača (Berta Jensena, iz Danske) dobio detaljan plan i vrijeme početka napada hrvatske vojske, no vlast u Beogradu oglušila se na njegova upozorenja jer je već imala svoj scenarij masovnog iseljenja hrvatskih Srba i njihovog naseljavanja u BiH i Kosovo.
Prema Lazarevićevim riječima, vodstvo u Beogradu masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ”željelo je steći jeftine političke poene”.
Taj lukavo pripremljeni zbijeg trebao je u očima svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju pred međunarodnom javnošću od četverogodišnjeg genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja Hrvata na okupiranim teritorijama.
Da je sve unaprijed isplanirano u Beogradu Lazarević je rekao da je shvatio nakon što je nazočio u Kninu razgovoru svog nadređenog, zapovjednika 21-og korpusa, Čedomira Bulata, s generalom Perišićem u Beogradu.
”Mi smo opkoljeni, sami, što da radimo” vikao je Bulat. ”Izdržite” uslijedio je odgovor i prekid veze. ”Bilo je bolno i očigledno da nas je Beograd izdao i napustio. Da smo sami”. Nakon telefonskih poziva najvišim vojnim, sigurnosnim i političkim dužnosnicima u Beogradu ”svi smo znali da smo žrtvovani” kazao je Lazarević.
”Odjednom su se ponašali kao potpuni stranci. Ponavljali su jednu te istu riječ- izdržite. Svi smo znali da je riječ o bitci koju ne možemo dobiti i da nema drugog izbora nego predati se”. Iako okruženi sa svih strana nisu imali nikakvu šansu, Milošević je naredio da izvrše kontranapad i tako možda izginu svi do jednoga. Po Lazarevićevim riječima, Miloševićeva ideja je bila je da zbog njihove ‘izdržljivosti’ i žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska od Topuskog napravi krajinsku Srebrenicu kako bi Beograd svijetu mogaoporučiti – ”Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi isti.” No, plan nije uspio.
Lazarević je dalje opisao kako im je, nakon predaje u Topuskom, Hrvatska vojska dopustila povlačenje preko cijele Slavonije do Šida u Srbiji, odakle su ih Srpske vlasti, blokirajući sve izlaze s autoputa proslijedile ravno na Kosovo.
Kazna za predaju
Pripovjedajući o mukama koje su nakon egzodusa prošli mnogi hrvatski Srbi u Arkanovom centru za obuku u Erdutu ”kao kaznu što su se predali”, rekao je: ‘To je ličilo na koncentracijski logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani stražari. Ljudi su bili tjerani da s jednog kraja logora na drugi nose kamenje svoje težine i nisu smjeli da ga ispuste. Bili su vezani za bandere u dvorištu i svatko tko prođe pored njih mogao ih je udariti”.
Tako maltretirani i ponižavani ”trenirani su za nastavak rata protiv Hrvata”, a svakog koji je pokušao pobjeći arkanovci bi upucali u leđa.
Čovjek osjeti mučninu u trbuhu čitajući detaljne opise S. Lazarevića o podmetanjima, mučenjima i hladnokrvnim likvidacijama preostalog hrvatskog življa na okupiranom području, ali i karakternih Srba koji su pokazivali bilo kakvu samilost prema tim bespomoćnim ljudima ili prigovorili takvom ponašanju.
Budući da se ‘krajina’ temeljila na uvjerenju da Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima, sustavno su ubijani i protjerivani preostali Hrvati. Tko god od hrvatskih Srba nije tako mislio ili se nije slagao s time bio je prebijan ili likvidiran. Lazarević je kao primjer naveo gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića, kojeg je likvidirala tzv. antiteroristička jedinica jer se zalagao za pregovore i protivio likvidaciji Hrvata.
Takve antiterorističke jedinice koje su se sastojale od 40-45 mladih ljudi s teškim kriminalnim dosjeom imali su svi korpusi ‘vojske RSK’, a izvršavali su prljave zadatke koje drugi ‘obrazovani oficiri i vojnici ne bi izvršavali’. Tu se radilo o izazivanju nemira, izgreda i ubijanju iz čista mira Hrvata i muslimana pa čak i nepodobnih Srba.
Zapovjednik takve ‘antiterorističke’ jedinice pri 21. korpusu bio je Siniša Martić zvan Paraga. Sve takve jedinice oformio je Pero Ajdanović, zadužen za ‘unutrašnju sigurnost’ (!?). Kasnije, kada se Ajdanović vratio u Beograd, naslijedio ga je također pukovnik kontraobavještajne službe JNA, Mladen Karan.
Za bolje razumijevanje izvrnute istine koju trenutno demonstrira srbijanski pravni tim u Haagu, vrlo je indikativan dijalog (str. 12325.) kojeg je vodio sudac May s Slobodanom Lazarevićem o načinu na koji je likvidiran gosp. Obradović i kako je objašnjena njegova smrt u javnosti. Lazarević je rekao da je Obradović ubijen iz zasjede samo stotinjak metara daleko od zapovjedništva 21. Korpusa u kojem je on radio.
Istragu o njegovom ubojstvu vodili su 21. Korpus, lokalna policija i policija UN-a. Istražitelji 21. korpusa, među kojima je bio i Lazarević, pronašli su da su Obradovića ubili pripadnici antiterorističke jedinice vojske ‘Krajine’ i čak se nakon toga hvalili kako su time izvršili ‘patriotsko djelo’ jer je Obradović bio poznat po tome što se zalagao za miran suživot s Hrvatima. Službeno priopćenje za javnost je bilo da su se hrvatski teroristi po noći uspjeli prebaciti preko granice na Kupi, doći u blizinu Topuskog i ubiti gradonačelnika Obradovića.
Budući da je bio oficir za vezu 21. Korpusa s međunarodnim organizacijama, Lazarević kaže kako je zbog ubojstva gradonačelnika Obradovića ‘od strane hrvatskih terorista’ uručio protestno pismo generalu UN-a Musi Bamayi iako je znao da je sadržaj pisma potpuno lažan.
Bezakonje
Zaslijepljenost velikosrpskom idejom i mržnjom, zločin i kriminal doveli su nasilje u ‘Krajini’ do nezamislive razine. Okupirana područja bila su pustošena gangsterskim klanovima ratnih kriminalaca. Vladalo je bezakonje. Nitko nije bio siguran i nitko nije mogao zaštiti nikoga. ”Svaki se problem i poravnanje starih računa rješavalo oružjem u međusobnim obračunima”, posvjedočio je Lazarević.
Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo svjedočenja (svakako pronađite i pročitajte na internetskim stranicama Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvređivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se zaključak da je Hrvatska vojska morala intervenirati onako kako je intervenirala i da je jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.
Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na sudu u Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih krajinskih vođa prikazujući ih onakvim kakvi zapravo jesu.
Lazarevićevo svjedočenje u Haagu trebali si pročitati svi Hrvati, a poglavito oni koji se bave politikom.
Trebali bi ga pročitati svi Srbi, a poglavito Milorad Pupovac ( ako on već nije izgubljen slučaj?) i pokazati zrnce razuma i elmentarnog ljudskog i političkog poštenja i ne obilježavati Oluju s Aleksandrom Vučićem i uz slogan “Zločin koji traje”, nego proslaviti Oluju kao završnu operaciju Hrvatske vojske i policije kojim je oslobođena Hrvatska, a i time i svi njeni građani.
Željko Dogan /hkv/foto: Icty
Vijesti
Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija
Pred predstojeće europske parlamentarne izbore, Hrvatska paneuropska unija – Ogranak Split i Hrvatska udruga Benedikt pozivaju vas sutra (četvrtak), 6. lipnja s početkom u 18 sati na tribinu: Mirotvorci u stoljeću svjetskih ratova i revolucija: Coudenhove-Kalergi, Stjepan Radić, Mahatma Gandhi. Razmišljanja pred Europske izbore u XXI. stoljeću.
Glavni govornik: akademik Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske paneuropske unije. Prisutnima će se obratiti: prof. dr. sc. Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, prof. dr. sc. Ivan Pavić, predsjednik splitskog ogranka Hrvatske paneuropske unije i Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.
Tribinu će voditi Marija Barić Đurđević, Hrvatska paneuropska unija.
U konferencijskoj dvorani hotela Dioklecijan u Splitu (Splitska kuća zdravlja), Kranjčevićeva 45.
Hrvatska udruga Benedikt
Vijesti
PONOSAN NA KORJENE Najtrofejniji američki trener jučer dobio hrvatsko državljanstvo
Bill Belichick posjetio Vatrene: “Ponosan na hrvatske korijene”
Gost hrvatske nogometne reprezentacije danas je bio Bill Belichick, najtrofejniji trener u povijesti američkog nogometa s osam osvojenih naslova Super Bowla.
Foto: Drago Sopta/HNS
Nakon što je uoči prijateljske utakmice između Hrvatske i Sjeverne Makedonije dobio na dar uokvireni dres s brojem osam i prezimenom Biličić na leđima, kao podsjetnik na njegove hrvatske korijene, Belichick je posjetio Vatrene poslije ručka i u ugodnom druženju usporedio neke svoje najveće uspjehe s onim hrvatske nogometne reprezentacije.
Belichick je kao pomoćni trener osvojio dva prstena s New York Giantsima, a potom je kao glavni trener poveo New England Patriotse do šest naslova prvaka. Nakon kratkog videa o njegovoj karijeri, Belichicku je dobrodošlicu ispred Saveza poželio glasnogovornik Saveza, Tomislav Pacak:
“Među nama ima dosta ljubitelja NFL-a, ali za one koji manje prate football, danas je s nama najveći trener američkog nogometa u povijesti, ili možda jednostavnije, Guardiola, Ancelotti i Mourinho u jednoj osobi. Lijepo je vidjeti koliko ističete svoje hrvatske korijene i privilegija nam je ugostiti vas ovdje u Rijeci”.
Belichick je u Hrvatsku stigao na poziv Petea Radovicha, još jednog izuzetnog uspješnog Hrvata u Americi koji je kao TV producent osvojio čak 45 Emmyja. Radovich je kratko predstavio Belichicka i dao uvod u nekoliko anegdota koje je proslavljeni trener podijelio s igračima:
“Kad su 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Brazilu igrali Hrvatska i Meksiko, kladio sam se kondicijskim trenerom New England Patriotsa, koji je Meksikanac, i izgubio okladu jer je Hrvatska doživjela poraz pa sam morao biti odjeven tipično meksikanski, s velikim sombrerom na glavi. Tri godine poslije vi ste, dečki, pobijedili Meksiko 2:1 pa je on morao nositi hrvatsku kapu, hrvatsku zastavu i dres Luke Modrića. Bila je to slatka osveta, ha, ha, ha…“, istaknuo je Belichick, od jučer državljanin Republike Hrvatske, koji je redovito u svojim medijskim nastupima isticao svoje hrvatsko podrijetlo i tijekom nekih najvažnijih utakmica u svojoj karijeri nosio na rukavu hrvatsku trobojnicu.
Foto: Drago Sopta/HNS
“Ponosan sam na svoje hrvatske korijene, moji djed i baka su došli u SAD 1910. godine iz Draganića i imali težak život, ali je zato moj otac, također trener američkog nogometa, uspio doživjeti svoj američki san. Jučer sam postao hrvatski državljanin, sad sam jedan od vas, bez obzira na to što ne pričam hrvatski. Čast mi je biti u vašem društvu, gledao sam jučerašnju utakmicu i zaista ste bili fantastični”.
Belichick je iz prve ruke mogao objasniti kako je u sportu najzahtjevnije uzastopno postizati vrijedne rezultate, poput Vatrenih, koji su se s dva posljednja svjetska prvenstva vraćali s odličjima.
“Često u sportu znamo čuti kako momčadi koje su došle do samog kraja, a nisu uspjele, kažu da će se vratiti sljedeće sezone, a to nije jednostavno jer moraš proći sve iznova. Jednako tako, naravno da je lakše doći do vrha, nego ostati na vrhu jer postaneš meta i jer si postavio standarde svima drugima i svi žele dostići tvoju razinu. Za mene je sve u izgradnji momčadi iz sezone u sezonu i postizanju prave razine forme kad je to najpotrebnije, u mom slučaju tijekom studenoga, prosinca i siječnja, u vašem slučaju uoči velikih natjecanja”, objasnio je Belichick.
Izbornik Dalić i kapetan Modrić uručili su Belichicku potpisani dres i potpisanu loptu, a Belichick je uzvratio potpisanim loptama za američki nogomet.
U nekoliko rečenica objasnio je i svoj odnos s najvećim quarterbackom u povijesti NFL-a, Tomom Bradyjem.
“Tom je nevjerojatan igrač, vrlo pametan, onaj koji pokreće momčad i gradi uspjehe momčadi. Međutim, on je zadužen samo za jedan segment igre, jer kad odvojeno igraju obrana i napad. Dakle, ako momčad želi uspjeti, mora biti dobra u svim segmentima igre. Tom Brady je bio sjajan igrač u sjajnim momčadima, u društvu ostalih odličnih igrača”, zaključio je Belichick, koji se poslije obraćanja Vatrenima zadržao u kratkom razgovoru s kapetanom Lukom Modrićem, koji u hrvatskim, ali i svjetskim okvirima zaslužuje usporedbe s Tomom Bradyjem. Zbog svega što je napravio s Hrvatskom i Real Madridom. Neki će reći i zbog godina, ali u slučaju obojice, i Bradyja i Modrića, one su bile i ostale samo broj.
Ipak ima jedna razlika. Brady je u 46. rekao zbogom aktivnom igranju, Luka je još uvijek na velikoj sceni. I tek mu je 38!
Foto: Drago Sopta/HNS izvor: HNS
Vijesti
Nova knjiga o Chestertonovom pogledu na katoličko socijalno učenje
Uredio predsjednik Društva Gilberta Keitha Chestertona, ‘Lokalizam’ postavlja pitanje bi li Chestertonove ideje za organiziranje društva doista funkcionirale – piše Fr. Michael Rennier
U burnim studentskim danima, kad sam bolno tražio svoj odrasli identitet, isprobao sam puno novih filozofija. Izludio bih svoje roditelje nasumičnom izjavom da sam postao socijalist ili monarhist ili anarhist. Otprilike u to vrijeme sam saznao za nešto što se zove “distributizam”. Nisam imao pojma što je to bilo osim da je imalo neke veze s ekonomijom i da su ljudi koji su bili u katoličkim krugovima bili skloni tome.
Kad god sam čuo da se govori o distributizmu, to je uvijek bilo povezano s katoličkim socijalnim učenjem, srednjim vijekom i G.K. Chestertonom. Tijekom tog vremena prije mog obraćenja, sve katoličko još mi je bilo tajanstveno i donekle odbojno. Iz tog razloga, iako sam čitao nešto Chestertona i sviđao mi se njegov rad, nikad se nisam potrudio dublje čitati o njegovim idejama o distribuciji.
Promjena imena i nova knjiga
Pretpostavljam da čak ni unutar same Katoličke crkve koncepti koji leže u osnovi distribucije nisu široko shvaćeni. Samo ime je čudno. Je li distribucija politička filozofija? Neka vrsta krštene verzije socijalizma? Zahtijeva li to okretanje protiv bogatih i raspodjelu njihove imovine drugima putem kaznenih poreza ili sile? Možda ova nerazriješena pitanja pomažu objasniti zašto bi nestalo malo katolika izvan predanih chestertonovaca označilo sebe kao distributiste.
Chesterton Society želi sve to promijeniti. Konkretno, Dale Alquist predvodi inicijativu za točnije preimenovanje distributivnih načela kako bi ljudi zapravo mogli shvatiti o čemu se radi. Njegov prijedlog je da se to jednostavno nazove “lokalizam”.
Alquist objašnjava svoje razmišljanje u uvodu u Localism: Coming Home to Catholic Social Teaching (Lokalizam: Povratak doma katoličkom socijalnom nauku) iz Sophia Institute Pressa. To je jedna od knjiga na Aleteijinoj ljetnoj listi knjiga za odrasle 2024.
Nije politička filozofija nego način života
Prvo, iako se lokalizam bavi načinom na koji su ljudske zajednice uređene, to nije politička filozofija koja bi se mogla naći u bilo kojoj knjizi ili kojoj bi se pridržavala određena politička stranka. Lokalizam ne zagovara nikakav određeni oblik vlasti ili političara. To je način života namijenjen svima, bez obzira na društvene slojeve, društvene klase, količinu bogatstva i nacije.
Općenito govoreći, ideja iza lokalizma prilično je jednostavna, toliko da mi se, kad sam je prvi put čuo, učinilo da nije ništa više od zdravog razuma. Lokalizam je ideja da vlasništvo nad dobrima, zemljom, poslom, imovinom i slobodom treba distribuirati što je moguće šire na što je moguće više ljudi. Ova zajednička dobra ne bi trebala biti prikupljena u posjed vrlo malobrojnih.
U praksi se ova ideja pretvara u podršku lokalnim zajednicama, obiteljima i vlasništvu malog poduzetništva. Izgleda kao da imate vlastiti vrt, snažnu lokalnu zajednicu, inicijativu da budete kreativni i štedljivi kako biste svoj dom učinili lijepim i sposobnost da zaradite za pristojan život bez nepotrebnog miješanja vlade. Lokalizam djeluje po katoličkom principu supsidijarnosti, što znači da sve što se može učiniti na lokalnoj razini treba ostati na lokalnoj razini.
Iz tog razloga, lokalizam se suprotstavlja socijalističkoj kolektivizaciji ili drugim oblicima društvene organizacije gdje bi sile poput nacionalnih vlada, globalističke kontrole gospodarstava ili velikih kapitalističkih poduzeća koncentrirale vlasništvo među manje ljudi.
Korijeni lokalizma
Mnogi su iznenađeni kada otkriju da lokalistička načela postoje već dugo vremena i imaju katolički pedigre. Papa Lav XIII tvrdi u svom iznimno utjecajnom društvenom dokumentu, Rerum Novarum, napisanom 1891., da što više ljudi zaslužuje imati priliku postati vlasnicima. Ovaj koncept vlasništva uključuje posjedovanje dijela proizvodne imovine, mjesto u sindikatu, malo poduzeće i, da, čak i vlasništvo nad donošenjem zakona, izborom političkog vodstva i načinom na koji zajednica upravlja sama sobom.
Kako objašnjava Lav XIII., Crkva podupire promicanje ljudskog dostojanstva, što uključuje ali nije ograničeno na ekonomsku i društvenu slobodu. Obitelj i mjesna župa naša je najvažnija društvena jedinica. Svaka politička intervencija koja ih slabi je preuzimanje vlasti koja nije pošteno zaslužena.
Pozivanje na razgovor
Lokalizam je pokušaj da se Chestertonove zdravorazumske ideje ponovno učine široko dostupnima. Namijenjeno je potaknuti razgovor. Ne razgovor o određenoj političkoj teoriji ili političkoj stranci, već o tome kako mi kao pojedinci živimo svoje živote. Svi bismo trebali imati pravo glasa u tome što će nam se dogoditi i kako ćemo koristiti svoje slobode doprinosa općem dobru.
Za mene to znači ulaganje velike većine moje energije u moju obitelj, moj brak, moju župu, moj grad i dobro djelo koje mi je Bog osobno dao da izvršim. Ne gubim vrijeme brinući se o stvarima koje su izvan moje mogućnosti promjene. Umjesto toga, uzgajam maline, kupujem lokalno, podržavam privatno katoličko školovanje i školovanje kod kuće i glasam na lokalnim izborima. Ova mala mjesta, naši domovi i obitelji, kaže Chesterton, mjesto su gdje će se “sačuvati sjeme civilizacije”.
Vrijednost štedljivosti
Zbog potpune transparentnosti, napisao sam esej koji je uključen u Localism. Moj esej govori o tome kako je štedljivost kreativna i lijepa. Kada koristimo svoje talente za izradu dobrih i korisnih predmeta za naše domove i župe, oni na kraju ispadaju puno ljepši od ekvivalenta masovne proizvodnje. Lokalni napori, na primjer, izravno su odgovorni za zapanjujuće veličanstvene katedrale gotičke Europe. Te su bogomolje uglavnom rezultat lokalnih obrtnika koji su radili u zajednicama koje su njegovali, i kao takve te katedrale stoje kao spomenici ljubavi.
Pročitao sam sva poglavlja u Localismu i potpuno sam uživao u svakom prilogu. Eseji su različiti, ali postoji zajednička tema: da lokalizam nije apstraktan, kompliciran, okrenut unatrag ili naivan. Upravo suprotno, to je put naprijed. To je najpotpuniji zagrljaj našeg upravljanja kako bi ova zemlja procvjetala i odražavala Božju ljepotu. Pročitajte ovu knjigu ako ste zainteresirani za praktične savjete kako živjeti kreativnije, s više slobode i više radosti u životu koji vam je dan i koji je jedinstveno vaš.
Fr. Michael Rennier/Altea
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti7 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti5 dana ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti1 tjedan ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?