Bilo je vrijeme kada katolicizam i slobodno zidarstvo nisu mogli a da ne hodaju suprotnim i odvojenim putevima.

Bilo je vrijeme kada biti unutar Katoličke crkve značilo je biti protiv masonstva, i to je bilo vrijeme kada se ta institucija još nije odrekla same sebe, nije prisvojila načela ljudskih prava koja su samo naizgled, na sekularnoj površini, ništa više od religije, ali ispod, u dubini, jasno otkrivaju svoju antikršćansku i lucifersku prirodu – piše Cesare Sacchetti u Cruna dell’Ago.

foto: Ultramontes.pl

To je slobodno zidarstvo.

Svakako ne filantropsko udruženje kako se voli predstavljati vanjskom svijetu, već prava sekta, sazdana od krvnih zakletvi, sazdana od neizrecivih tajni koje se otkrivaju samo inicijantima koji dosegnu vrh piramide, i stvorena prije svega na sliku i priliku Lucifera, boga zidara koji do te tajne dolaze tek kada dosegnu više razine ove sekte.

Slobodni zidari sebe nazivaju zidarima jer navodno rade na izgradnji građevine, one univerzalne republike, kojoj su doprinosili stoljećima polažući ciglu po ciglu sve do postupnog razvlaštenja nacionalnih država.

Domovine su strašni neprijatelj pregača.

Zato ih mrze, preziru ih, smatraju ih djecom nasljeđa prošlosti koje koči „napredak“ čovječanstva, dok su u stvarnosti one bitan svjetionik civilizacije i čuvari vrijednosti i identiteta naroda.

Nema sumnje da je 20. stoljeće bilo stoljeće koje je svjedočilo najvećem trijumfu slobodnog zidarstva.

Upravo u ovom stoljeću nacionalne države počinju više nalikovati pravnim simulakrima nego stvarnim entitetima obdarenim političkom i ekonomskom moći, jer su cigle koje su slobodni zidari postavili u prošlom stoljeću oduzele poluge moći državama, predavši ih drugim subjektima, često nepoznatim javnosti.

Slobodno zidarstvo u svom ratu protiv čovječanstva namjerava uništiti narode, ali prije svega namjerava se infiltrirati u Crkvu, bez koje njegov plan za svjetsku dominaciju nema šanse jer sve dok postoji Katolička Crkva koja brani kršćanstvo i postojanje domovina, slobodnom zidarstvu će biti praktički nemoguće vidjeti trijumf svog plana.

Očito nije postojala druga praktična strategija za stajanke osim infiltracije.

Do ovog zaključka su u 19. stoljeću došli privilegirani slobodni zidari Alta Vendite, svojevrsnog super-slobodnog zidarstva za koje neki kažu da i danas postoji i da je tajna i vrlo moćna loža koja upravlja ostalim poslušnostima, često bez znanja čak i najviše rangiranih slobodnih zidara različitih obreda poput onih Velikog Orijenta Italije ili Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, koji su danas u međusobnom ratu zbog strukturne krize talijanskog slobodnog zidarstva, a možda čak i međunarodno.

Roncalli: prvi slobodni zidar papa

Tako dolazimo do onoga što bi se mirno moglo definirati kao prvi masonski papa u povijesti.

Dolazimo do Angela Roncallija, čija biografija, ako se pažljivo pročita, otkriva mnogo o njemu i vrsti infiltracije koja je bila u tijeku u Katoličkoj crkvi.

Prema mnoštvu informacija dobivenih iz različitih izvora, i katoličkih i nekatoličkih, nema sumnje da je Roncalli bio posvećenik slobodnog zidarstva.

Njegova inicijacija bila je poznata već 1930-ih za vrijeme njegova mandata apostolskog nuncija u Parizu.

Don Luigi Villa, svećenik vrlo blizak Padre Piju i u službi kardinala Ottavianija u identificiranju masonske infiltracije u Vatikanu, već je 1960-ih otkrio da je Roncalli navikao prisustvovati sastancima Velikog Orijenta Francuske, gdje je odlazio u civilnoj odjeći, i da ga je redovito viđala lokalna policija koja je znala da je diplomatski izaslanik Crkve bio slobodni zidar.

U svojoj prethodnoj ulozi u apostolskom vikarijatu u Istanbulu, smatran je jednako marljivim posjetiteljem lokalne turske masonske lože, što pokazuje da je Roncallijevu crkvenu karijeru od početka vodio taj krug, upravo onaj iz krugova pregača, koji su već krenuli infiltrirati se u Svetu Rimsku Crkvu.

Njihovo stoljetno strpljenje mora da se konačno isplatilo, jer je u srce Crkve bio postavljen potencijalni i opasni trojanski konj, spreman u svakom trenutku učiniti ono što je obećao drugom moćnom slobodnom zidaru, poput predsjednika Francuske Republike Auriola.

Auriol je već razgovarao s Roncallijem mnogo prije kontroverzne konklave 1958.

Auriol je izričito zatražio od tadašnjeg kardinala iz Bergama da sazove koncil čim postane papa jer je masonstvo već imalo na umu postaviti ovog čovjeka na papinsko prijestolje.

Roncalli je, kao što se može vidjeti, bio pripremljen s velikom pažnjom i pažnjom posvećenom detaljima.

Budući Ivan XXIII. poslužio je da Crkvu povuče prema modernom dobu i tako započne razdoblje transformacije, metamorfoze ove institucije u sekularnu, savršenu za dvadeseto stoljeće, sada sve više dekristijanizirano.

Konklava iz 1958. stoga nije bila ništa više od posljedice metastaza.

Slobodno zidarstvo je već postavilo svoja strana tijela unutar Crkve.

Pokajnička članica Američke komunističke partije, Bella Dodd, otkrila je 1950-ih da su već 20 godina ranije, 1930-ih, za vrijeme pontifikata Pija XI. i Pija XII., u sjemeništa bili smješteni prerušeni komunistički agenti.

To objašnjava briljantnu karijeru „komunista“ Roncallija, koji zasigurno nije skrivao svoje simpatije prema marksizmu već u 30-ima i 40-ima, a njegovo divljenje prema toj ideologiji masonske i antikršćanske prirode u potpunosti se očitovalo kada je Ivan XXIII. u svojoj enciklici „Pacem in terris“ 1963. potvrdio da može postojati „suradnja između komunista i katolika“.

Trojanski konj je pogodio točno tamo gdje ga je masonerija, koja ga je tamo postavila, htjela.

Roncalli se, kroz svoju encikliku, može u svakom pogledu smatrati ocem takozvane teologije oslobođenja, te hereze progresivne prirode koja ima za cilj spojiti katoličanstvo s marksizmom, odnosno s ideologijom utemeljenom na načelu povijesnog materijalizma i na suprotstavljanju religijama, ali prije svega kršćanskoj, glavnom neprijatelju komunizma.

U Moskvi, za vrijeme SSSR-a, to je morala biti glazba za njihove uši.

„Sveti Otac“ koji nije izrekao strogu osudu komunizma, ali se otvorio ovom krvavom režimu, kojeg su svi Roncallijevi prethodnici osudili čvrsto i bez razmatranja.

Naravno, ljudi se raduju ložama.

Koracimo prema dekristijanizaciji Crkve, ali djelo infiltracije još je uvijek bilo daleko od stvarne štete, što će se vidjeti nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je otvorio Roncalli 1962., a zatvorio Montini 1965.

Don Villin povijesni suradnik, dr. Franco Adessa, navodi da je papinstvo Ivana XXIII. poslužilo kao prijelaz, odnosno kao most za dovršetak transformacije Crkve koju su željeli njegovi neprijatelji.

Pavao VI.: Otpadništvo napreduje, a slobodno zidarstvo se raduje

Onaj koji je taj „posao“ odveo mnogo dalje bio je Giovanni Montini, čija je biografija, ako je moguće, još bijednija od one njegovog prethodnika.

Mladi Montini, još dok je bio svećenik, već je 1926. godine otkriven zbog svoje homoseksualnosti, koju je prakticirao bez previše skromnosti u javnosti, kada je uhvaćen s muškarcem u pisoaru u prilično “nepogrešivim” stavovima.

Dokaz o ovom događaju nalazio se u arhivi Ministarstva unutarnjih poslova u izvješću sastavljenom nakon što je monsignor Montini bio osuđen zbog svoje homoseksualnosti.

Ove riječi se mogu pročitati u zapisniku.

„Monsignor Giambattista Montini uhvaćen je u javnom pisoaru u Milanu s osobom istog spola u činjenju opscenih homoseksualnih djela, što je napad na skromnost i javni moral.“

Poslan u progonstvo u London na neko vrijeme, njegove homoseksualne sklonosti nisu pokazivale znakove jenjavanja, štoviše, postale su još izraženije, ali mladi Montini, u to vrijeme član FUCI-ja, već je imao svoje visokopozicionirane prijatelje koji su ga štitili, slično kao i Angelo Roncalli.

I on je imao slabost prema komunizmu.

Montinijeva kuća ugostila je nekoliko crvenih partizana, koji su bili krivi za mnoge zločine prilikom pada fašizma, a i nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali to uopće nije smetalo zamjeniku u Državnom tajništvu, koji je počeo uspostavljati sve bliže odnose s Talijanskom komunističkom partijom i Sovjetskim Savezom, kojima “dobri” monsinjor nije propustio prenijeti informacije o biskupima koji su se protivili režimu, osuđujući ih tako na sigurnu smrt, sve dok ga, otkrivenog od strane Pija XII., nije poslao u Milano, gdje je postao nadbiskup lokalne nadbiskupije, u onome što je bila klasična primjena maksime promoveatur ut amoveatur.

Kaže se da je Montini bio prilično šokiran, prazan i demoraliziran nakon što je poslan u grad Milano ali njegov trenutak je samo odgođen.

Milanski nadbiskup također je bio član crkvenog slobodnog zidarstva, baš kao i njegov prethodnik, i to objašnjava zašto je konklava iz 1963. također bila preoteta zahvaljujući pomoći židovskog slobodnog zidarstva B’nai B’rith, koje ga je izabralo za papu.

Nakon što je postao papa, Montini je radio na tome da slijedi put svog prethodnika i dovrši Drugi vatikanski koncil, čiji su se „plodovi“ ubrzo vidjeli kada su ljudi koje je Crkva nekoć izopćila počeli biti primani s punim počastima od strane Pape.

To je slučaj, na primjer, s rotarijancima koje je Pavao VI. primio u Vatikanu 20. ožujka 1965., kojima je Montini uputio ove riječi.

„Ne možemo zanemariti razvoj koji su Rotary klubovi doživjeli u svijetu. Prošlo je šezdeset godina otkako je odvjetnik gospodin Paul Harris osnovao Rotary u Chicagu 1905. godine; i to vrijeme bilo je dovoljno da se ova institucija proširi posvuda i da bude u stanju zainteresirati skupine ljudi kojima nije lako pristupiti na kontinuiran i metodičan način, poput poslovnih ljudi, profesionalaca, predstavnika znanosti i misli. To je znak da je formula udruživanja bila dobra: prijateljstvo i kultura; i metoda je bila dobra: periodični druželjubivi sastanci, okrunjeni strogo informativnim govorom o nekom aktualnom pitanju. Stoga su i ciljevi bili dobri: usaditi u različite profesije članova potrebu za ozbiljnošću i poštenjem te promovirati napredak kulture i prijateljskih odnosa među ljudima i narodima.“

Čini se kao da je prošla cijela vječnost od riječi osude koje su španjolski biskupi izrekli 1920-ih u vezi s Rotaryjem, koji je bez previše ukora definiran kao sotonistički, baš kao što se čini da je prošlo jednako toliko vremena otkako je Crkva, u vrijeme Pija XII., bila prilično stroga u svojim odnosima s ovim klubom.

Svećenici koji se nisu pridružili, već su samo sudjelovali na sastancima Rotaryja, bili su izopćeni, ali u postkoncilskoj Crkvi “Sveti Otac” je prvi koji srdačno pozdravlja ovo udruženje koje, sjetimo se, nije ništa drugo nego paramasonerija, predvorje slobodnog zidarstva, iz kojeg masoni vole loviti ribu kako bi napunili svoje lože.

Nakon Sabora, međutim, sve se promijenilo i zasigurno nije slučajno da se prvi koji se obradovao vijesti o Montinijevom izboru bio bivši veliki majstor GOI-a, Giordano Gamberini, koji je rekao da je Pavao VI. pravi čovjek za slobodno zidarstvo i koji je, jedinstven u povijesti, nakon svoje smrti 1978. izričito rekao da je Montini bio papa koji je okončao stanje suprotnosti koje je postojalo između Crkve i slobodnog zidarstva.

Papina Montinijeva naklonost prema slobodnom zidarstvu bila je toliko jaka da nije oklijevao pozvati samog velikog majstora Giordana Gamberinija u izradu takozvane “Dogovorene Biblije”, verzije ekumenske “Biblije” koja je napisana u suradnji i “tumačenjima” protestanata i Židova, pokazujući da Bergoglijeva Pachamama iz 2018. i Buda na oltaru asiške bazilike koju je odobrio Ivan Pavao II. nisu slučajne epizode, već rezultat mnogo duljeg otpadačkog procesa koji je započeo mnogo godina ranije.

Takvo je bilo stanje Crkve nakon Sabora.

Pape nisu mislili na katolike, već na masone, komuniste i liberale koji su postali novi ljudi ove lažne crkve, što je prije nekog vremena najavio sveti Pio, već šokiran kada je na radiju saznao da je Roncalli izabran, jer je već znao što će se dogoditi nakon Drugog vatikanskog koncila.

Ivan Pavao I.: Papa protiv crkvenog slobodnog zidarstva

Tako dolazimo do mletačkog patrijarha, Albina Lucianija.

Prije konklave 1978. Luciani je bio takozvani autsajder.

Nije bio među favoritima za papu, za razliku od, primjerice, kandidata zajednice Sant’Egidio, kardinala vikara Polettija, člana crkvenog slobodnog zidarstva.

Luciani je već primio taj popis na svoj stol. Znao je tko je slobodni zidar, a tko nije, i premda zasigurno nije imao profil tradicionalista poput, na primjer, kardinala Sirija, činio se prilično odlučnim riješiti to pitanje.

Ivan Pavao I. želio je nastaviti s uklanjanjem slobodnih zidara iz Božje kuće.

Spremao se učiniti nešto vrlo slično onome što je učinio sveti Pio X., kada je s apsolutnom strogošću i čvrstoćom odlučio ukloniti razne moderniste iz sjemeništa, već svjestan da će jednog dana razni otpadnički svećenici biti peta kolona u službi komunizma i slobodnog zidarstva.

Vizija pape X. bila je toliko dalekovidna da je vidio kamo će modernistički smjer odvesti, ali je također istovremeno znao da nažalost unatoč njegovim velikim naporima još uvijek postoji mnogo modernista koje treba ukloniti, a koji su umjesto toga ostali na svom mjestu i uspjeli napraviti karijeru do te mjere da su postali ne samo biskupi ili kardinali, već i pape Crkve, što se vidi od Roncallija nadalje.

Luciani nema vremena ništa raditi.

Umro je nakon samo 33 dana u vjerojatnoj zavjeri za ubojstvo koju su osmislili i izveli bivši državni tajnik Villot i nadbiskup Marcinkus, čija su se imena nalazila na popisu crkvenih slobodnih zidara koji je objavio Mino Pecorelli samo 16 dana prije smrti Ivana Pavla I.

Ivan Pavao II.: Slobodno zidarstvo jača

Na mjesto Lucianija dolazi čovjek s Istoka, Wojtyla, koji se uopće ne dotiče te teme.

Marcinkus je ostao na svojoj poziciji predsjednika IOR-a čak i nakon skandala s Banco Ambrosianom, koja je završila u stečaju također zbog uloge koju je odigrao nadbiskup podrijetlom iz Chicaga.

Marcinkus je pomogao isprazniti blagajnu banke kojom je predsjedavao mason Roberto Calvi putem fiktivnih tvrtki sa sjedištem u poreznim oazama koje su zapravo isisale svu Ambrosiansku likvidnost.

Vatikanska banka koja je stvorena kako bi Crkva mogla obavljati Božja djela postaje jednostavnije banka Sotone.

Rijeka prljavog novca od mafije prolazi kroz ruke IOR-a, za čije pranje u Latinskoj Americi je odgovoran Marcinkus.

Vatikan odjednom postaje perilica rublja masonstva i mafija, a smrad otpadništva postaje sve zagušljiviji, ali Wojtyla to kao da ne primjećuje.

Čak ni kada je podnesen zahtjev za njegovo uhićenje, Ivan Pavao II. nije razmatrao mogućnost predaje talijanskom pravosuđu nezgrapnog i korumpiranog prelata kojeg bi tijekom cijelog života, sve do smrti, štitila ova crkva toliko podložna crkvenom masonstvu.

Unatoč odbijanju primiti masonsku nagradu, Wojtyla je toliko vjerno slijedio plan slobodnog zidara da je tadašnji veliki majstor GOI-e, Virgilio Gaito, ovo rekao o njemu.

„Naša je namjera odati počast čovjeku koji je, za razliku od svojih prethodnika, pokazao veliku otvorenost uma, rehabilitirajući Galileja, promovirajući kritičku analizu Inkvizicije ili se rukovajući s Fidelom Castrom. Ukratko, čovjeku koji se borio za toleranciju i dijalog između svih religija, na što nas podsjeća povijesni međureligijski samit u Asizu. A u Katoličkoj crkvi mnogi vjeruju da je masonstvo također religija. Istu čast već smo dodijelili predsjedniku Clintonu, pokojnom Rabinu, Jaseru Arafatu i Dalaj Lami. Svi su odgovorili sa zahvalnošću.“

Ivan Pavao II. praktički se odrekao Crkve.

Ispričao se za inkviziciju koja je otjerala herezu i spasila Crkvu od njezinih neprijatelja, radio je za lažnu ekumensku crkvu u Asizu, u kojoj se sve religije stapaju stopama Teozofskog društva Madame Blavatsky, i, možda najsenzacionalniji čin, ušao je u rimsku sinagogu i nazvao Židove “starijom braćom”.

Nitko nije odstupio od ovog “nasljeđa”.

Ni Benedikt XVI., čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u Drugom vatikanskom saboru i žestoki protivnik tradicije, što se vidjelo kod progona monsignora Lefebvrea, ni Franjo, zahvaljujući kojem je ovaj marš vjerojatno dosegao vrhunac.

Bergoglio javno pripada, čak ni tajno kao neki od svojih prethodnika, paramasonskim udruženjima poput Rotaryja, a povezanost između Crkve i slobodnog zidarstva, koja je već postojala ranije, za vrijeme njegovog pontifikata, postaje još očitija jer je papinstvo Franje poslužilo da Drugi vatikanski koncil dovede do njegovog konačnog cilja, a to je bilo raspuštanje Crkve u druge religije i njezino konačno podređivanje slobodnom zidarstvu.

To su ruševine koje danas leže pred nogama pape Lava XIV. koji je jučer izjavio da Crkva treba vratiti svoj kredibilitet, znak da Sveti Otac dobro poznaje zla ove institucije i znak da već postoji namjera provesti jasan diskontinuitet s Franjom, a možda i s drugim papama koji su doprinijeli ovoj katastrofi.

Ako je papa Lav namjera vratiti Crkvi izgubljeni sjaj i veličinu, kako onda ne bismo mogli ponovno krenuti od pitanja koje je ostalo neriješeno na stolu Ivana Pavla I., a to je prisutnost crkvenog slobodnog zidarstva u Crkvi?

Kako ova institucija može jednom zauvijek ozdraviti ako prvo ne izbaci ovo strano tijelo?

Čini se da je glavni put upravo u enciklici prethodnika Lava XIV., Lava XIII., koji je u Humanum Genus s velikom mudrošću osudio bez opasnosti od slobodnog zidarstva.

Papa Prevost će sigurno znati što treba učiniti, a prije svega bit će dobro svjestan da prije nego što uopće pazi na svoje neprijatelje, mora paziti na svoje „prijatelje“.

Cesare Sacchetti/Cruna dell’Ago

Novootkriveni dosjei senatora Chucka Grassleyja razotkrivaju napore FBI-a da cilja na “radikalne tradicionalističke katolike”, što izaziva ozbiljnu zabrinutost zbog političke pristranosti i vjerskog profiliranja.

FBI-jev nadzor tradicionalnih katolika bio je daleko opsežniji nego što se prije priznavalo, prema novim dokumentima koje je dobio republikanski američki senator Chuck Grassley iz Iowe i podijelio s The Washington Timesom.

Dosjei proturječe svjedočenju pod zakletvom tadašnjeg direktora FBI-a Christophera Wraya, koji je 2023. godine opisao zloglasni memorandum iz Richmonda usmjeren na “radikalne tradicionalističke katolike” kao izolirani incident. U stvarnosti, poslan je na preko 1000 zaposlenika i koordiniran s najmanje četiri terenska ureda.

Memo iz siječnja 2023., u kojem se citirao Centar za pravo siromaštva na jugu i optuživali tradicionalne katolike za bijelu supremaciju i “nasilnu retoriku”, izazvao je nacionalnu reakciju kada je procurio sljedećeg mjeseca. Wray je tvrdio da je “zgrožen” i rekao je da je naredio njegovo trenutno uklanjanje.

No, novoobjavljeni dokumenti pokazuju da je memorandum dobio „pozitivne povratne informacije“ unutar ureda. Nije bilo prigovora, a uredi FBI-a u Buffalu, Louisvilleu, Portlandu i Milwaukeeju pomogli su u njegovom stvaranju ili praćenju. U jednoj internoj e-poruci spomenute su dvije katoličke skupine – koje je SPLC označio kao „skupine mržnje“ – unutar nadležnosti ureda u Buffalu.

Grassleyjev tim pronašao je i 13 drugih FBI dokumenata i pet priloga koji koriste izraz „radikalni tradicionalistički katolik“.

Što je još značajnije, senator je otkrio drugi, širi nacrt – namijenjen punoj distribuciji ureda – koji je izostavio citate SPLC-a, ali je zadržao tvrdnje koje povezuju tradicionalni katolicizam s „rasno i etnički motiviranim nasilnim ekstremizmom“ za koji se tvrdilo da će vjerojatno rasti. Ovo Izvršno analitičko izvješće Strateške perspektive (SPEAR) izravno proturječi Wrayevoj tvrdnji da postoji samo „jedan proizvod“.

Grassley je osudio nacrt zbog ponavljanja „neutemeljene veze“ između katoličkog vjerovanja i nasilja. Također je otkrio da je tadašnji zamjenik ravnatelja Paul Abbate naredio trajno brisanje memoranduma i njegovih zapisa. Drugi dužnosnik naredio je uklanjanje popisa koji pokazuje tko je pristupio dokumentu.

Grassley je pozvao novog ravnatelja FBI-a Kasha Patela da utvrdi tko je izdao brisanja, objasni razloge, procijeni je li nadzor bio ometan i pronađe nestale datoteke.

Otkrića naglašavaju dugogodišnju zabrinutost zbog političke pristranosti unutar saveznih tijela za provođenje zakona – i postavljaju hitna pitanja o tome koga vlada smatra prijetnjom.

Izraz „radikalni tradicionalist“ nekima može zvučati kao bezopasna retorika, ali očito potiče nadzor i sumnju prema nevinim. Rimski katekizam upozorava na one koji „lukavo potiču podjele i izazivaju svađe“ kao težak grijeh protiv osme zapovijedi.

Nijedan katolik ne bi smio koristiti jezik koji kleveće njegove istovjernike i poziva na njihov progon od strane civilnih vlasti.

Microsoft je nakon turbulentnog razdoblja početkom 2010-ih ostvario jedan od najvećih poslovnih preokreta u povijesti tehnološke industrije. Pod vodstvom vizionarskog CEO-a Satye Nadelle, kompanija je od zastarjelog diva na rubu relevantnosti postala predvodnik u cloud računarstvu i umjetnoj inteligenciji, dosegnuvši vrijednost od nevjerojatnih 3 bilijuna dolara.

Od vrhunca do ponora: Microsoftova era Billa Gatesa i Stevea Ballmera

Microsoftova priča započinje 1990-ih godina kada je pod vodstvom lukavog osnivača Billa Gatesa ostvarila dominaciju na tržištu osobnih računala. Windows 95 postao je najuspješniji operativni sustav svih vremena, a Microsoft je kontrolirao više od 90% tržišta operativnih sustava. Međutim, iza sjaja uspjeha krila se strategija koja će kompaniju dovesti do ruba propasti – iskorištavanje dominantnog položaja za gušenje konkurencije– piše Mirsad Š. u Logicno.

Najpoznatiji slučaj bio je Netscape, prvi popularni web preglednik, koji je Microsoft uništio svojim besplatnim Internet Explorerom. Ovo je dovelo do antimonopolske tužbe američke vlade koja je 1998. zaprijetila razbijanjem kompanije. Iako je Microsoft izbjegao najgori ishod zahvaljujući “procesnoj grešci” suca, slika kompanije u javnosti bila je nepovratno narušena.

Bill Gates je 2000. predao kormilo Steveu Ballmeru, svom dugogodišnjem prijatelju i komercijalnom direktoru. Iako financijski uspješan, Ballmerov Microsoft bio je obilježen pogrešnim strateškim odlukama koje su dovele do propuštanja tri ključne tehnološke revolucije: pametnih telefona, društvenih mreža i pretraživača.

“Nijedan poslovni čovjek neće platiti tisuću dolara za telefon,” izjavio je Ballmer nakon predstavljanja prvog iPhonea 2007. godine, u potpunosti promašivši značaj revolucije koju je Apple pokrenuo. Dok je Microsoft razvijao Windows Phone, Google je preuzeo tržište svojim Androidom, a povijest je pokazala koliko je Ballmerova procjena bila pogrešna.

Satya Nadella: Arhitekt Microsoftovog uskrsnuća

Kad je Satya Nadella, inženjer rođen u Indiji, imenovan CEO-om u veljači 2014., mnogi su bili skeptični. Za razliku od energičnog Ballmera, Nadella je bio tih, smiren i gotovo sramežljiv. No, posjedovao je ono što je Microsoftu očajnički trebalo – tehničko znanje i viziju.

“Microsoft voli Linux,” izjavio je Nadella na konferenciji nekoliko mjeseci nakon preuzimanja, šokiravši tehnološki svijet. Ova izjava označila je radikalni zaokret u Microsoftovoj strategiji – od zatvorene, monopolističke kompanije prema otvorenoj platformi koja surađuje s konkurencijom.

Nadella je brzo poduzeo drastične poteze. Ugasio je propali Windows Phone projekt, priznajući poraz u utrci za mobilno tržište. Umjesto toga, fokusirao je kompaniju na dvije strateške inicijative koje će se pokazati ključnima: cloud računarstvo i otvorenu suradnju s razvojnim zajednicama.

Azure: Oblak koji je promijenio sve

Nadellino najveće postignuće bilo je transformiranje Azurea, Microsoftove cloud platforme, iz drugorazrednog igrača u vodeću snagu industrije. Iskoristio je postojeće poslovne veze koje je Microsoft imao s korporativnim klijentima, nudeći besplatne probne periode i integracije s Windowsom i Office paketom.

Presudni trenutak dogodio se 2018. godine kada je Microsoft neočekivano dobio prestižni Pentagon “JEDI” ugovor vrijedan 10 milijardi dolara. Iako je Amazon bio favorit, politički sukob između Jeffa Bezosa i tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa rezultirao je dodjelom ugovora Microsoftu. To je dalo nezapamćeni kredibilitet Azure platformi i otvorilo vrata brojnim vladinim i korporativnim klijentima.

“Ako je dovoljno dobar za američku vojsku, dovoljno je dobar i za nas,” postala je neizrečena mantra tehnoloških direktora diljem svijeta, što je dovelo do masovnog priliva klijenata na Azure platformu. Samo četiri godine nakon Nadellinog preuzimanja, Azure je dosegao 16% tržišnog udjela, ozbiljno ugrozivši AWS-ovu dominaciju.

Strateške akvizicije: LinkedIn i GitHub

Paralelno s razvojem Azurea, Nadella je proveo nekoliko ključnih akvizicija koje su se u početku činile preskupima, ali su se dugoročno pokazale genijalnima. Godine 2016. Microsoft je kupio LinkedIn za 26 milijardi dolara, što je mnoge začudilo. Danas je LinkedIn višestruko vrjedniji i pretvoren je u stroj za generiranje prihoda, dok istovremeno pruža Microsoftu neprocjenjive podatke o poslovnim trendovima i potrebama.

Još revolucionarniji potez bio je kupnja GitHuba za 7,5 milijardi dolara 2018. godine. GitHub je bio srce open source zajednice – upravo one zajednice koja je tradicionalno bila najneprijateljskije nastrojena prema Microsoftu. Mnogi su predviđali katastrofu, ali Microsoft je iznenadio sve pristupom “ne diraj što nije pokvareno”. Umjesto da mijenja GitHub, kompanija je podržala njegovu kulturu i postala najveći doprinositelj open source projekata na platformi.

Umjetna inteligencija: Partnerstvo koje je promijenilo svijet

Najvažnija Nadellina odluka bila je partnerstvo s OpenAI, tada malom startupom za umjetnu inteligenciju koji je ostao bez financija nakon odlaska Elona Muska 2019. godine. Microsoft je uložio milijardu dolara i, što je još važnije, ponudio OpenAI-u pristup svojim superračunalima za treniranje modela.

Rezultat ovog partnerstva bio je ChatGPT, koji je lansiran 2022. i trenutno predstavlja najbrže rastuću tehnologiju u povijesti. Microsoft je iskoristio ekskluzivna prava na integraciju OpenAI tehnologije u svoje proizvode, doživavši preporod Office paketa kroz AI asistente poput Copilota. Integracija u GitHub bila je još uspješnija – GitHub Copilot postao je nezamjenjiv alat za programere diljem svijeta.

Budućnost: Kvantno računarstvo i dalje

Nadella ne pokazuje znakove usporavanja. Microsoft je nedavno objavio Majoran projekt, ambiciozni plan izgradnje kvantnog računala nove generacije temeljenog na još neotkrivenim subatomskim česticama. Uspije li u tome, Microsoft bi mogao stvoriti računalo sposobno riješiti u sekundama probleme koji bi današnjim superračunalima trebali stotine godina.

Pod Nadellinim vodstvom, Microsoft je ponovno postao najinovativnija tehnološka kompanija na svijetu, s tržišnom vrijednosti koja premašuje 3 bilijuna dolara. Ovaj spektakularni preokret pokazuje moć vizionarskog vodstva i sposobnosti prilagodbe u brzo mijenjajućoj tehnološkoj industriji.

Ironično, najveći dobitnik ovog preokreta je bivši CEO Steve Ballmer, koji je zahvaljujući svojim dionicama postao deseta najbogatija osoba na svijetu s bogatstvom od 128 milijardi dolara – možda jedini uspješan potez u njegovoj eri vođenja kompanije bilo je zadržavanje vlastitih dionica.