Hrvatska skijašica Zrinka Ljutić pobjednica je slaloma Svjetskog kupa u austrijskom Semmeringu, a 20-godišnjoj Zagrepčanki ovo je prva pobjeda u karijeri i prva za hrvatsko žensko skijanje nakon više od 18 godina i Janice Kostelić.

Ljutić je iskoristila startni broj 2 i činjenicu da je stazu postavio njezin trener i otac Amir Ljutić, te je briljantnom vožnjom ostvarila najbolje vrijeme prve vožnje. U drugom laufu je bila hrabra, izdržala je jednu opasnu situaciju na sredini staze i pobijedila s ogromih 1.75 sekundi.

Iza Ljutić je na drugom mjestu ostala Nijemica Lena Duerr s 1.75 sekundi zaostatka, a treća je Austrijanka Katharina Liensberger (+1.85).
Ljutić je prije točno četiri godine upravo u Semmeringu, mjestu 90-tak kilometara od Beča, imala svoj premijerni nastup u Svjetskom kupu, a otad je skupila četiri slalomska postolja, triput je bila druga, dok odnedavno ima i prvo veleslalomsko.

Zrinka je sada treća slalomašica svijeta s 209 bodova iza vodeće Švicarke Camille Rast (255) i Duerr (235). U ukupnom poretku Ljutić je druga s 334 boda iza Rast (351).

“Nisam znala koliko sam brza u drugoj vožnji, pa sam riskirala i nakraju je ispalo odlično. Proslavit ću ovo pošteno kod kuće”, kazala je Zrinka.

U svom grandioznom istraživanju srži kulture, odnosno samog ishodišta ljudske civilizacije, najveći antropolog dvadesetog stoljeća Rene Girard (1923-2015) pronalazi tzv mimetički mehanizam – piše Ivan Pletikos na svom fb profilu.

Temelji girardovske antropologije jednostavni su: autor smatra da Biblija, a kršćanstvo napose, razotkrivaju osnovni mehanizam funkcioniranja ljudskoga društva utemeljenog na žrtvi i žrtvovanju. Mimeza (grčka riječ za «oponašanje») je u Girardovoj koncepciji postala ključnom pojmovnom kategorijom koja opisuje osnutak stabilne ljudske zajednice preko krvavih obreda i progona u kojima je žrtva prvo demonizirana, a potom divinizirana. To, krvavo utemeljenje ljudskoga društva, nije Girard prvi primijetio no zacijelo je prvi, obiljem argumenata doprinio da se «nasilni mimetizam» i sveti linč postave u središte moderne nedogmatske svijesti.

Da pojednostavim, Girard drži da je ljudska zajednica, a iz nje izvedene kultura i civilizacija, nastala na žrtvovanju, onog što je ostalo i do danas sublimirano u pojmu žrtvenog jarca. Pri tome taj papkar nikako nije jedini pa čak niti najbrojniji među prinesenima na žrtvenik (lat oltar). Ima tamo kroz povijest svakakvih četvero i dvonožaca, a najčešće i najbrojnije prineseni je jedan dvonožac koji bi mogao ovo čak i pročitati.

Iz Biblije možemo iščitati dramu borbe koju je vodio židovski narod (Mojsije) sa baalovim svećeništvom I tom religijom. Ta je religija prinosila na stotine ljudskih pretežno dječijih žrtava (prvorođenaca) svom bogu. Nedavno je u Libanonu pronađen baalski hramski kompleks sa preko stotinu dječijih kostura uredno poslaganih oko žrtvenog središta. O južnoameričkim predkolumbovskim civilizacijama I njihovim religijskim obredima već sam pisao prilikom obljetnice Gospe Guadalupske…

Girard ističe, ali i svako od nas može primijetiti, da kad god je neka zajednica u opasnosti dezintegracije, tj kada se dogodi kakvo teško zlo, da ona atavistički poseže za praiskonskom (dakle histeričnom) potragom za žrtvenim jarcem, koji će platiti za “krivicu”. Njegovo žrtvovanje vratiti će homeostazu zajednice (od najmanje zajednice do države pa i šire), reintegrirati će ponovo društvo, vratiti poredak, red i mir. I to uvijek jednako i to uspješno funkcionira. Od Neanderthala do Prečkog.

Što je lakše “identificirati, locirati I transferirati” žrtvenoga jarca to linč kraće traje i efikasniji je prijeki sud. Što je teže to dulje traje i broj žrtvenih jaraca raste po eksponencijalnoj krivulji te mimetičke žudnje, kojoj se kao I svakoj žudnji teško emocionalno I razumski oprijeti.

Naravno ovo je bio opis, slika I prilika predkršćanskog poganstva. Kristov spasiteljski dolazak bio je upravo spasiteljski zbog toga: Krist je sebe dao kao žrtvu, dobrovoljno je postao žrtveni janjac na tom žrtveniku, da bi jednom za svagda ukinuo tu mimetočku žudnju u čovijeku. Da potreba za žrtvovanjem drugih prestane! Kršćanstvo je tu zadaću ispunilo. Uostalom povijesne činjenice tome u prilog govore. Gdje god se pojavilo kršćanstvo nestao je taj kult obrednog žrtvovanja ljudi, Eliminacija zla i zlih iz društva (što je jedna od vitalnih funkcija civilizacije) time je iz iracionalne prešla je u racionalnu sferu i postala je racionalna djelatnost sa propisanom procedurom (usput najviše zahvaljujući ozloglašenoj Inkviziciji). Naravno nije sve tako jednostavno I jednostrano, ima u kršćanstvu svega i svačega i visova i ponora, ali sve je to uvijek ovisno u ozbiljnosti slijeđenja Kristova tegobnog puta. Jer unutar kršćanstva i izvan kršćanstva uvijek je perzistiralo i perzistira (i perzistirati će) to staro poganstvo koje se baš najbolje vidi u trenutcima kad Zlo eksplodira punom svojom snagom.

Danas u vremenu koje bismo mogli nazvati postmodernim ali i postkršćanskim to se naročito dobro vidi. Diskurs sa današnjim “ateistima” uvijek je lagan kad im pokušavate apologizirati vjeru, dokazivati opstojnost Boga; da, ozbiljno će vas barem uzeti kao sugovornika. Ne ćete ništa time postići, ali barem će vas smatrati legitimnim sugovornikom. Pokušate li im međutim, govoriti o postojanju Đavla, Sotone, Nečastivog (on je samo u komedijama na Filozofskom fakultetu) istog časa će vas ridikularizirati I izazvati ćete kod njih salve smijeha. Bog možda i da, ali Đavao…, ajde ne budimo neozbiljni pa nismo djeca! Pogotovo danas kada grijeh ne postoji, odnosno postoji samo za zatucanike I katotalibane. Zlo više nije zlo, dobro je sve što mi ugodi, i misterij zla time je nestao. Neradosna vijest jest da Zlo i te kako i dalje postoji, i da ga čovijek kroz povijest nije baš nešto uspio diminuirati, ali uvećati mu moć svakako jeste. Mogli bismo čak izreći tezu da je osnovni smisao Moderne od pariških glavosjeka do danas bio u pokušaju da nam se Đavao sakrije ili barem omili kao dosad najefikasniji naćin dekristijanizacije naše civilizacije.

Dakle Zlo postoji. Ono obitava u nama u našoj paloj naravi/poganskoj duši, u smrdljivoj štali našeg srca u kojoj nema Krista. Kod nekih naravno više I otvorenije kod većine manje I zatvorenije. Kod svih sakriveno u tami vlastitog srca.

Ovaj skoro dvokartični uvod napisao sam povodom ovog užasa u Prečkom, kada je Zlo svima nama uzelo mjeru. Takve eksplozije ipak imaju jednu dobru osvjetljujuću stranu, na tren vidimo stvarnost svoju i zajedničku.

Kaže Hannah Arendt da je najbolnija banalnost zla. I doista u ovom slučaju stvari su banalno jednostavne: imamo poremećenog, poludjelog mladića, dakle jasnog počinitelja, imamo nažalost tragičnu i tragične žrtve ( i što je najstrašnije djecu), imamo policiju koja je brzo i efikasno obavila posao (ruku na srce i nije joj bilo teško) zdravstvenu hitnu i kiruršku skrb koja se pokazala također efikasnom.

Pravosuđe će odrediti zakonitu kaznu (u slučaju ubrojivosti za počinitelja, ili zakonitu mjeru u slučaju neubrojivosti. Sustav će nadamo se evidentirati propuste koji su u kauzalnom lancu odgovornosti omogućili zločin I odgovorne primjereno kazniti.

Kada rane budu počele zaraštavati (nažalost kod nekih možda nikad ni ne će) tijelo zajednice dakle našeg društva vratiti će se u normalu. Tu će pomalo I pomoći ljudska sklonost zaboravljanju svega pa i lekcija.

Iz prethodnog pasusa stvorio bi se dojam idile razumnog društva, da je naša mimetička pozicija debelo u racionalmom polju da zna kršćansko razlikovanje grijeha i griješnika. Nažalost stvarnost društvenih reakcija naprosto nije takva.

Suprotno promatram divljanje mimetičkog mehanizma, traži se kažnjavanje,, vidimo da čak i umniji histerično traže krivca, žrtvenog jarca pod svaku cijenu. I neće taj poriv ta mimetička žudnja biti zadovoljena ni da na banderi visi doctor/ica iz Jankomira, da Fuchs napravi hara-kiri, a Božinović otpjeva basovsku ariju iz Othela. Raspni ga, raspni ga, ori se Lijepom našom i s lijeva i sa desna! Čak I friška ministrica zdravstva kriva je i treba je razapeti, jer je neotpakiranih kofera otišla u bolnicu i posjetila ubojicu! I time poslala jasnu poruku da država treba jednako skrbiti za svakog bolesnog na njezinom ozemlju I najboljega i najzlijega! Što je I definicija zdravstvene skrbi jedne države.

Od histeričnih povika gori su još jedino sredstva i ljekovi koji nam svi ti zabrinuti nude: potpuno pretvarenje društva u orwelijansku farmu. Video nazori, security gateovi, policajac po svakom od nas. Evo nudi nam se pro bono I Chaucescu, kaže da mu je dosadno u paklu.

Da i ja bih bio zadovoljan da se točno lociraju prousti u sustavu, koji su kauzalno doveli do ovoga. Ali kako ćemo to utvrditi kad već više od jednog stoljeća psihijatrije koje su nekad služile eliminaciji opasnih pojedinaca (tada se i Zlo znalo prepoznati) dakle njihovoj ekskluziji postale su inkluzivne: temeljna im je svrha inkluzija takvih pojedinaca u zajednicu, reintegracija (uostalom kao i penalni/zatvorski sustav) u društvo? Zar su samo jankomirski psihijatri krivi što u praksi primjenjuju ono što su učili na fakultetu i slušali po brojnim seminarima i konferencijama koje inače plaćaju iz medicinskih korporacija, da psihička bolest nije sramota, da treba s pacijenata skinuti biljeg, da je najbolji lijek povratak u zajednicu, da je najbolji tretman dnevna bolnica!

Želite hara-kiri ministra Fuhcsa? Nema problema, ionako je najbliži slici žrtvenog jarca. A što ćemo sa novom inkluzivnom pedagogijom, waldorfskim školama I inim stupidarijama koje se kroz pedagogiju otprilike kao I kroz psihijatriju etabliraju skoro jedno stoljeće?

Nekad je Učitelj bio u razredu bog koji je svojim autoritetom I znanjem uzdizao učenika iz njegova položaja na dnu društvene ljestvice točno na one visine na koje je učenik bio spreman svojim radom I marom doseći. I prosvjeta je bila ekskluzivna jer je izdvajala time žito od kukolja, I svakom omogućila da dospije do svog cilja po svojoj volji I slobodi. Sad imamo inkluzivne škole u kojoj se učitelj(ica) I statusno I emocionalno spušta prema učeniku, po naputku svojih fakulteta ruši generacijske I time civilizacijske granice, I time infantilizira cijelu ideju pedagogije. Djeca koja žele autoritet koji crta jasne granice njihovog životnog itinerara ostaju time bez osnovnih oslonaca odrastanja . A o znanju ne ću jer bi bilo bolje da barem 50% gradiva niti ne uče.. U toj posvemašnjoj infatntilizaciji prosvjete, koju je s oduševljenjem prihvatila današnja mlada generacija prosvjetar(ic)a, u toj želji za “otvorenom školom” zakonomjerno I moralo se završiti sa zaštitarima, naoružanim vratarima I security gateovima kao na aerodromima ranga hubova. Ne želim prosipati naknadnu pamet, jer sam o tome pisao već u temi onog malog maltreratora cijelog školskog sustava, ali ovo što se dogodilo u Prečkom očekivao sam jer mi je taj primjer pokazao totalnu intelektualnu pa samim tim i organizacijsku nespremnost ne konkretnog hrvatskog već cjelokupnog zapadnjačkog školstva (gdje su slučajevi Prečko uobičajeni) da ostvaruje svoju osnovnu ulogu. Ok nisam očekivao tako brzo i na ovaj užasan način, ali sustav se tada pokazao tako nemoćan da ga je mogao uništiti i najordinarniji amater, sa viškom zla u sebi.

I upravo taj višak zla koji kola u ovom društvu (ne samo našemu) u ovoj civilizaciji vidim da i dalje nikoga ne brine. Novinari I televizije tražiti će raspelo za “odgovorne”, ali će njihove filmske programe devedestetpostotno puniti sve ekstremnije nasilni filmovi (zanimljivo u njima dobro na kraju ne pobjeđuje kao nekada). Čak i za ovo adventsko vrijeme dominira dvije vrste iritantnih filmova. Bljutavi američki “božićnjaci” ili Jason Statham, Tom Cruise & Co. Naravno da i ja biram rađe ovu opciju. Kvalitetni filmovi religijske tematike, ma kakvi, možda poslije ponoći. Ali što ja to uopće tražim? Sve je to već ne znam koja varijanta Nemoguće misije…

Što ćemo sa akademskom zajednicom mislim prvenstveno na tzv humanističke znanosti, koje Curstis Yarvin zove Katedralom koja dogmatski gradi vladajući narativ na Zapadu? Taj Narativ je odgovoran za sve opisane i druge još gore permisije, kojima je zlo uteklo iz svojih dotadašnjih okova I postalo armatura vladajućeg Narativa kojemu se povinuju svi koji žele karijeru i mjesto u društvu visoko… Probajte zagovarati “staru” pedagogiju ili psihijatriju. Završuiti će te negdje u izboru pred kojim je i ubojica iz Prečkog…

I tako smo summa summarum, dobili istinitu sliku o nama samima. Kršćani koji viču raspni ga, ljevičari koji susljedno svom osnovnom core businessu poput džepara žele i na ovoj nesreći izdžepariti čim više. Sjećam se kada me je stari Šeparović učio da je najviše džeparenja bilo na javnim pogubljenjima džepara…

A to je istina o nama: Trijumf poganstva svuda u nama i oko nas. U vrijeme slavljenja lažnog Adventa, kad se očekuje rođenje Djeteta, ubijeno je dijete kao u vrijeme baalove religije. Naravno kada smo ponovno izdali Krista, s time što to sada više i nije neka vijest.

Vijest bi bila suprotno: Krist koji se žrtvovao i posto žrtveno janje da nas iz carstva iracionalnosti prebaci u ljudsku racionalnost, “da se odreknemo bezbožnosti I svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi Narod da revnuje oko dobrih djela” (posl Titu 2,3)

E to bi bila Vijest!

Danas je blagdan Svete obitelji. Evo prigodne molitve za našu današnju nakanu…

Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi. Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane grijeha iscjelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio sakramentom svoga saveza s Crkvom. Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.

Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji – da naša obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen !

Dobro jutro. Na dobro vam došao blagdan Sv. Obitelji!

p. S. Lončar