Andrija Hebrang, HDZ-ov politički veteran rođen je 27. siječnja 1946. godine u Beogradu u Srbiji u obitelji oca Andrije Hebranga i majke Olge Strauss Khon, koji su se u Beograd preselili nakon što je rat završio, budući da je otac Andrija bio jedan od visokih dužnosnika u komunističkoj vlasti

Otac Andrija kao partizan bio je član KPJ-a te ministar poljoprivrede. No budući je radio na hrvatskim interesima, 1948. godine je isključen iz KPJ-a te 1949. godine ubijen. Majka Olga Straussbila je židovskog porijekla iz Pakraca, a partizanima se pridružila nakon što je upoznala Andriju Hebranga s kojim se i vjenčala. Nakon što je odbila svjedočiti protiv njega, odvedena je u zatvor gdje je bila 12 godina. Kada je Olga završila u zatvoru, Andrija se s bratom i sestrom preselio kod tete u Zagreb čiji se suprug u to vrijeme nalazio na Golom otoku. Uslijedila su teška vremena za cijelu obitelj.

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu, a do 1975. godine završio je poslijediplomski studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nakon što je specijalizirao radiologiju, 1975. godine je magistrirao, a pet godina kasnije i doktorirao. Pet godina nakon doktorata, 1985. godine postao je redovan profesor na Medicinskom fakultetu, a samo dvije godine kasnije imenovan je predstojnikom Kliničkog zavoda za intervencijsku radiologiju i dijagnostiku bolnice Merkur.

Kada su krenule velike promjene ’90-ih godina priključio se HDZ-u da bi u prvoj Vladi bio postavljen za ministra zdravstva. Godine 1991. nalazio se u Kriznom stožeru gdje je djelovao kao koordinator Saniteta za pitanje oružanih snaga.

Godine 1992. ušao je u izvršni odbor HDZ-a, a od 1995. godine izabran je za potpredsjednika stranke. U Saboru je bio zastupnik 1993. i 1995. Nakon smrti tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, 1998. je četiri mjeseca obnašao dužnost ministra obrane, ali je zbog razilaženja s predsjednikom Tuđmanom u pogledu financijske discipline u MORH-u  podnio ostavku na mjesto ministra obrane, zastupnika u Saboru i potpredsjednika HDZ-a i povukao se iz svijeta politike.

Sa sinom predsjednika Tuđmana, Miroslavom, 2001. godine osniva Udrugu Hrvatski istinski preporod, a iste godine biva izabran za zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Nakon što ga je tadašnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader nagovorio da se vrati, na 7. Općem saboru stranke, izabran je za potpredsjednika te je poslije pobjede stranke na parlamentarnim izborima 2003. godine u Sanaderovoj Vladi obnašao dužnost ministra zdravstva i socijalne skrbi i bio je potpredsjednik Vlade. No, 2005. godine dao je ostavku u Vladi zbog zdravstvenih razloga da bi se zatim u politiku vratio kao zastupnik u Saboru.

Kada je HDZ ponovno dobio izbore 2007. godine, izabran je za predsjednika Kluba zastupnika Hrvatske demokratske zajednice. Na predsjedničkim izborima 2009. bio je predsjednički kandidat HDZ-a. U prvome krugu osvojio je 12,02 posto glasova, nedovoljno za prolazak u drugi krug. Kandidati ispred njega bili su Milan Bandić i Ivo Josipović. 

Odlikovan je od 1991. do 1995. godine Veleredom kralja Dmitra Zvonimira, Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, Redom Ante Starčevića, Redom Hrvatskog pletera, Medaljama “Bljesak”, “Oluja” i “Ljeto 95”, Medaljom za iznimne pothvate, Spomen medaljom Vukovar i Spomenicom domovinske zahvalnosti. 

Pričuvni je general Hrvatske vojske. Na Sveučilištu u Zagrebu izabran je za profesor emeritusa. Potpredsjednik je Senata hrvatskog liječničkog zbora i privatni poduzetnik. 

Gost je profesor u bolnicama u Njemačkoj i USA, autor više od 200 znanstvenih radova, 10 knjiga, predavač na stručnim kongresima na svih pet kontinenata, ali ono što ga čini najposnijim je: ”Sve je to manje važno, djed sam sedmero unuka!”. 

Idemo početi s onim ”najsvježijim”. Kako ste se osjećali kada su naši Vatreni donijeli u Hrvatsku brončanu medalju? 

Na dan osvajanja brončane medalje osjećao sam se kao na dan Oluje, kada smo definitivno oslobodili Hrvatsku od srpske agresije. Na ta dva događaja dokazali smo da nema malih naroda, nego samo naroda s velikim, ili malim srcem. U oba slučaja pobjede su bile temeljene na domoljublju, radu, upornosti, ljubavi za vjeru i obitelj. Kada bi te osobine prenijeli na ostala područja života, prije svega u politiku, ne bismo čamili na dnu EU po kupovnoj moći, BDP-u, niti na prvim mjestima po korupciji i iseljavanju. 

Pretpostavljam da Vas nije iznenadio i solidan broj onih koji su u javnosti, ali i na društvenim mrežama otvoreno iskazivali svoj prijezir prema njima? Mislim, na takvu pojavu Vi ukazujete godinama, pa Vas stalno prozivaju da živite u prošlosti… 

Prozivaju me da živim u prošlosti samo oni koji na krivotvorenjima krvave hrvatske prošlosti grade svoju budućnost. Povijesno nepismeni, ne znaju za pouku koja se vuče još od Cicerona: Historia magistra vitae est! Narod koji ne uči na žrtvama svojih predaka nema budućnosti! Glede naše novije povijesti, takvi koji se boje vlastite prošlosti, ili je se srame, zaustavili su istine o komunističkim zločinima, a sada i o srpskim zločinima u njihovoj agresiji na Hrvatsku. Ne spominju 7263 ubijena civila u srpskoj agresiji od kojih 402 djece, protjeranih 260.000 Hrvata s okupirane trećine Hrvatske, srušenih 14 bolnica, dugoročnu ratnu štetu od 300 milijardi dolara koju će trpiti i slijedeće generacije… 

Taje dokument Mile Martića s kojim prije početka Oluje zapovijeda evakuaciju civla, koju pripisuju hrvatskoj vojsci da bi nas ponizili i optužili. Oni se boje istine pa nas zato zakopavanjem povijesnih činjenica drže pod kontrolom. Ta je kontrola totalna, a obuhvaća zabranu pisanja i govorenja istine u medijima, u nastavnim programima, djelima iz kulture… U posljednjih mjesec dana tzv. veliki mediji odbili su dva teksta o istinitoj hrvatskoj povijesti potkrijepljenoj dokumentima. 

Moje iskustvo je strašno, odbijaju mi objave povijesnih istina kao i u bivšoj komunističkoj državi. Opstruirali su nam iskopavanje zatajenih grobova žrtava komunizma, objavu podataka o zločinima Srba nad civlilima, drže podjelu u našem narodu vrlo čvrsto i ne daju otkopavanja čak ni u Jasenovcu. Tko se tu boji istine? Ne znam, ali jednoga će dana istine postati javne. Tek s istinama možemo premostiti naše prijepore. Za pouku mrziteljima povijesnih istina, svi naši prijepori vuku tragove u povijesnim događajima i zato ne možemo naprijed, ali zato samo jedna struktura ostaje na vlasti. Utajivači povijesti.

Pa nije li takav otpor prema državi u kojoj živiš, a s kojim se mi suočavamo od strane nekolicine njezinoga stanovništva, zapravo uobičajen svugdje u Europi i svijetu? Ne vjerujem da je to baš isključivo hrvatska ”specifičnost”…

Obišao sam veliki dio svijeta i vidio svašta, protivnika svoje države pa čak i neprijatelja. No, u Hrvatskoj je situacija drugačija. Iako su nam rane od posljednje agresije još otvorene, branitelji su pometeni s javne scene. Od Tuđmanove smrti birači i izborni spavači anestezirani dezinformacijama biraju one koji su se skrivali za vrijeme srpske agresije, takav odnos prema braniteljima nisam nigdje vidio. 

Svi narodi poštuju i uzdaju se u one koji su život stavili na kocku u obrani zemlje. Kod nas su birači okrenuli glavu od dr. Tuđmana, utemeljitelja i ratnog pobjednika u stvaranju države, dok se još nije ni ohladio. Na prvim izborima nakon njega izabrali su njegove najveće političke protivnike. Ivicu Račana, koji je između dva kruga prvih demokratskih izbora, kada je vidio da će ih izgubti, odobrio predaju oružja Teritorijalne obrane agresoru u Beograd. 

Drugi je Stjepan Mesić koji je usred krvavog rata 1994. godine htio rušiti Tuđmana i HDZ, da bi u začetku spriječio planiranje oslobodilačke akcije, nekoliko mjeseci kasnije nazvane Oluja. Ni na izborima koji su slijedili nikada nije izbran ni jedan branitelj, ili antikomunist za predsjednika, premijera, ili neku najvišu dužnost. To je posljedica prekrajanja povijesne istine u medijima i obrazovnim programima. Duboko sam uvjeren da samo ljudi provjereni u velikim krizama, kod nas u Domovinskom ratu, mogu pokretati države. Po našim biračima i izbornim spavačima još ćemo dugo čamiti na dnu EU. 

Kako reagirate na kritike u kojima govore da se ”stalno pozivate na tragičnu sudbinu svojega oca”. Pogađa li Vas to?

Povijesna istina o ubojstvima komunista koji su bili hrvatski, a ne jugoslavenski orijentirani, polako izbija na površinu. Ti hrvatski komunisti, za razliku od većine ostalih, htjeli su da Hrvatska završi II. svjetski rat na strani pobjednika, a ne na strani gubitnika, kamo je vodio Ante Pavelić sa svojom prohitlerovskom koalicijom. Nisu uspjeli ni jedni ni drugi. 

Jugokomunisti su pobili Hrvate nositelje hrvatske državotvorne ideje, a Pavelić je pobio svoje ministre Vokića i Lorkovića, koji su mu pravovremeno savjetovali da prijeđe na stranu pobjednika. Tako su zajedničkim snagama odgodili osamostaljenje Hrvatske za još pola stoljeća. Komunisti su u likvidacijama bili temeljitiji pa su uništavali cijele obitelji. Meni su ubili oca, na 13 godina osudili majku, a djecu kao siročad izopćili iz društva mijenjajući nam čak prezime! 

Naivcima su prodavali laži da su mi oca ubili jer je bio na strani SSSR-a i Rezolucije Informbiroa. I danas mnogi vjeruju tim lažima. Povijesna je činjenica da je Rezolucija IB-a objavljena kada je moj otac već bio u zatvoru pa se nije mogao izjasniti za nju, nije čak ni znao da je donesena! Uhitio ga je general Ivan Gošnjak 7. svibnja 1948., a rezolucija IB s osudom Jugoslavije donesena je u Bukureštu 28. lipnja 1948.g. ! Eto, zbog takvih povijesnih laži današnji slijednici jugokomunista ne žele čeprkanje po povijesti, a iz istih razloga ih smeta i istina o mom ocu. 

Jedan od rijetkih povjesničara koji je razumio te događaje bio je dr. Franjo Tuđman, jer je učio na izvornim arhivima. To je ujedno i glavni razlog Račanove detuđmanizacije koju su kasnije preuzeli i mnogi Tuđmanovi kvazi sljedbenici, ali prije svega sljedbenici jugokomunizma.  

Svaka država može bolje. A što bi sve Hrvatska trebala učiniti da i nama bude tako? Dugačak je popis?

Hrvatska je danas, nakon 30 godina postojanja, među zadnjima po plaćama, pri dnu EU po kupovnoj moći, konkurentnosti i BDP-u, pri vrhu po korupciji i iseljavanju, po uvozu poljoprivrednih proizvoda… Nema reformi, projekata. Trenutni manji pozitivni pomaci uzrokovani su EU donacijama, koje će prestati čim dođu nove članice, i velikim zaduživanjem koje će otplaćivati generacije. 

Za uspješnu državu treba veliko resetiranje, otkup u bescjenje prodanih banaka, energetskih tvrtki, turističkih objekata…pa mi danas ni ne znamo tko će upravljati najvrijednijom hrvatskom plodnom zemljom bivšeg Agrokora, Rusi, ili arapski šeik?! Zbog zanemarivanja poljoprivrede naša je plodna zemlja najjeftinija u EU. Obala je devastirana, rijeke zagađene. Igramo se s Hrvatskom kao da nije plaćena krvlju i kao da je nismo dužni sačuvati za buduće generacije. 

Što je Vas osobno najviše smetalo u političkoj karijeri?

U dvadesetgodišnjoj poltičkoj karijeri smetalo me je podmetanje lijevih medija i lobija i to ne zato što ih nisam očekivao, o da, znao sam za njihove nakane. Smetalo  me je što ti pritisci ne slabe nego jačaju. Bio sam im meta jer sam bio jedini ministar u prvoj Vladi koji nikada nije bio član zločinačke komunističke partije, što sam bio među prvim dragovoljcima specijalne policije od 1991.g., pripadnik rezervne policije od travnja 1991.g., utemeljitelj i voditelj ratnog saniteta i ratni ministar zdravstva, od 1993. pripadnik HV u činu brigadira, a kasnije generala, član Udruge hrvatskih dragovoljaca od 1994.g. s potpisom predsjednika Udruge Tomislava Merčepa, što sam sudionik oslobađanja Dinare i Kupresa, što sam ulazio u potpuno okruženje Nove Bile i za to dobio 10-godišnju zabranu ulaska u Englesku, Kanadu i Australiju pod opaskom ”mogući ratni zločinac”… takvom branitelju i anikomunistu nije bilo budućnosti u politici njegove Hrvatske.

Ostala mi je i neispunjena želja da u politiku vlastiti primjerom uvedem skromnost u trošenju narodnog novca. Kao ministar svakih sedam godina sam naručivao aute srednje klase, nikada nisam imao bankovnu karticu niti je dao suradnicima, na sastancima sam gostima nudio isključivo Cedevitu, deset godina nisam koristio dopust, nakon 17 sati sve sam obavljao svojim osobnim autom… sanjao sam solidarnu Hrvatsku! Ostao je samo san. 

Jeste li u politici bili i dalje liječnik, ili političar? Ili je to teško odvojiti?

Cijelo vrijeme bavljenja politikom radio sam u svojoj struci, u bolnici i na Medicinskom fakultetu, dijelom zbog svoje ljubavi prema medicini, a dijelom znajući da mi je budućnost u hrvatskoj politici ograničena zbog iskrene ljubavi prema Domovini. No, ipak sam sretan, jer sam bio dijelom velike hrvatske pobjede nad okupatorskom srpskom vojskom, jer da smo rat izgubili, nas dragovoljce bi vješali po stupovima. 

Za čime žalite, a što niste uspjeli napraviti?

Žao mi je da nisam uspio kao kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima. Znao sam da su mi šanse male, jer sam jedini među izglednijim kandidatima bio antikomunist i dragovoljac Domovinskog rata, a takvi na izborima u Hrvatskoj ne prolaze. I moja stranka mi je objesila utege u vidu dva bivša svoja ministra, koje je pustila da se kandidiraju uz mene. Iako su bili autsajderi bez ikakva izgleda, bili su dovoljni da uzmu mrvice i da izgubim za manje od tri posto od bivših komunista i nebranitelja Bandića i Josipovića. 

Ta dva podmetnuta kandidata bili su Nadan Vidošević, danas u Remetincu za djela koja su bila poznata i u vrijeme izborne kampanje i Dragan Primorac, koji je cijelu srpsku agresiju proveo u SAD-u. No mediji su uspješno krili ta nedjela, jednako kao i Bandićevo neplaćanje poreza za donacije u kampanji što su objavili tek znatno kasnije. To mi je bio znak da se gubim iz politike, sretan da sam bio dio stvaranja Hrvatske i da je došlo vrijeme da svoje mjesto, po želji birača, prepustim onima koji su se u vrijeme krvave agresije skrivali na sigurnim mjestima. 

Preživio sam mnoge granate, najbliža 13 metara od mene na južnom bojištu, srećom pala je u škrapu, preživio sam prevrtanje vozila pod tenkovskom paljbom kod Županje, snajpere u Pakracu i Osijeku, ali nisam preživio političku paljbu u svojoj Hrvatskoj. No, glavno je da smo zadržali demokraciju, pa kada se birači i izborni spavači probude, na površinu će isplivati oni kojima je Hrvatska cilj, a ne sredstvo. A ima ih, u najboljim srednjim godinama i s najboljim namjerama. 

 Koji su plusevi, a koji minusi Vlade i premijera Plenkovića?

Plenkoviću nikada neću oprostiti, a povijest neće zaboraviti, koaliciju s SDSS-om, strankom koju je osnovao ratni zločinac protv Hrvatske. Slična naša koalicija 1994. bila je ucjena EU za nastavak pristupnih pregovora, ali tada lider te stranke nije mogao javno istupati bez kontrole Vlade u kojoj sam bio potpredsjednik i zadužen da pazim na njega. 

Danas više nema ucjene, Hrvatska je ravnopravna članica EU a notorni Pupovac sa zanemarivim postotkom srpskih glasova sramoti Hrvatsku gdje god stigne. U EU nam se smiju, jer nitko drugi manjinama ne daje pravo presudnog utjecaja na vlast. Manjine imaju pravo utjecati na zaštitu svojih tradicionalnih i kulturnih vrijednosti, ali ne i na državni proračun kojega neopravdano sišu. Najgora posljedica te koalicije produbljivanje je jaza između bivših agresora i bivših branitelja, tako da rat neće nikada prestati. 

Moram naglasiti da Plenković nije htio obnoviti rad Ureda za istraživanje grobova komunističkih žrtava pa do danas nije ekshumirano i dostojno pokopano ni jedan posto tih žrtava. U neizbrisiv grijeh ide mu i umiranje branitelja. Po najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, prošle je godine umrlo tisuću branitelja više nego pretprošle, ukupno 6730 ili 18,4 svakoga dana! U dobi koja nije za umiranje. 

Sistematske preglede, koji se vode protuzakonito i nestručno prošle je godine obavilo samo 10.000 branitelja! Samo da se pregledi usmjere iz bolnica u primarnu razinu, kuda zakonski i pripadaju, problem bi bio riješen. Svake godine analizu o tome šaljem na preko 30 adresa onih koji odlučuju, ali bez odgovora! U neoprostive grijehe ući će mu i iseljavanje. Pola milijuna ljudi se iselilo, a Vlada nije napravila nacionalni plan demografskih korekcija. Nestajemo bez jauka odgovornih. 

A Zoran Milanović, što reći o njemu, ali objektivno?

Ocjenu tog čovjeka dati će budućnost, kada će se vidjeti tragične posljedice svađe političkog vrha. Svađe koje demoraliziraju građane, tjeraju ih iz zemlje, slabe HV u trenutku kad nam je rat pred vratima, kada nas se upozorava s ruskim dronom na centar Zagreba, a mi srljamo i dalje. Da su akteri preteških, često prostačkih svađa sudjelovali u obrani Hrvatske, više bi je cijenili i barem se pristojno ponašali. Njihovo predbacivanje s udbaškim korjenima ne služi im na čast. 

Inače, Milanović je kao premijer ukinuo Ured za istraživanje grobova komunističkih žrtava koji sam vodio odlukom Hrvatskog Sabora i posao povjerio bivšem udbaškom pukovniku Ivanu Grujiću s rezultatom koji je vidljiv i danas. U Milanovićevu mandatu pokrenut je postupak za ispitivanje moje imovine, nakon nekoliko godina užasnog utroška vremena i financijskih sredstava optužba je odbačena. Isprike za teške uvrede, klevete i troškove nema. Slična osveta stigla je na adrese još nekoliko istaknutih članova tadašnjeg HDZ-a. Na slične osvete sam navikao i ranije. 

SDP-ova ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina 2000. godine tužila me za plaćanje članarine Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i za plaćanje projekta bolnice u Zaboku. Naravno da su to bile odluke Vlade i Sabora, ali trebalo se osvetiti Tuđmanovom ratnom ministru. Zamislite, bio je toliko drzak da se usudio sudjelovati u rušenju njihove Jugoslavije! Nikada me nije nazvala da se ispriča. Na žalost, takav lijevi moral naslijedio je u obitelji i Milanović. 

Jeste li razočarani odlukom Sabora da ne dopustimo obuku ukrajinskih vojnika u našoj zemlji?

Jesam, jer kao branitelj znam što znači zakidanje bilo kakve pomoći napadnutom narodu od paklenog agresora. Ipak, korist odluke o odbacivanju obuke je ta da je proradila demokracija u Saboru i da više nikada nećemo čuti ”Ja mogu što hoću”. Nitko ne smije biti iznad naroda koji ga je izabrao! 

Je li pretjerano reći da smo već tri godine u izvanrednom svjetskom stanju, ali, zapravo i u tom Trećem svjetskom ratu, ali drugačijim sredstvima, doduše, sada u Europi caruje oružje…

Da, ovo je svakako Treći svjetski rat u koji su izravno uključena dva najsnažnija tabora, Rusija i Amerika. EU kao nesposobna zajednica naroda nije razvila svoj sustav obrane, a naravno niti jedinstvenu politiku. Pa ona ne može riješiti ni zimsko računanje vremena! Kao u svim višenacionalnim zajednicama svatko gleda svoj interes i zato im je rok trajanja ograničen. Naš državni vrh sa svojim svađama pokazuje da nije dorastao kriznim situacijama i sva je sreća da smo na vrijeme uložili silnu energiju za ulazak u NATO. 

Čime se bavite od kada ste u mirovini, što sve radite, je li Vam katkada dosadno? 

Nikada nisam znao što je to dosada, jer sam uvijek radio na četiri-pet poslova, u struci, znanosti, politici, dvanaest sati dnevno uključujući i vikende. Uvijek sam uživao u radu. Sada uživam u nečemu što nisam mogao raditi dok sam bio zarobljen u politici, a to je poduzetništvo. Do epidemije korone radio sam i kao professor emeritus na fakultetu, sada je to znatno manje. 

Vodim Udrugu za promicanje istine o hrvatskoj povijesti koju je inicirao veliki domoljub koji živi u Kanadi Marko Franović. Vodim još nekoliko projekata, sudjelujem na tribinama… 

Pokušavam obnoviti Udrugu liječnika dragovoljaca 1990.-91. koju je na žalost ugasila dr. Vesna Bosanac neodržavanjem zakonom propisanih skupština. Zbog zloćudne bolesti, koja je trenutno pod kontrolom, malo sam usporio, ali radni dan mi traje barem desetak sati. Poslije nove godine nastavit ću i s pisanjem moje, nadam se, posljednje knjige… da je bar dan malo dulji, ostalo bi više vremena za predivne unuke…

izvor: Direktno.hr