Connect with us

Vijesti

HISTERIJA U TURSKOJ nakon Bidenova priznanja armenskog genocida: Traže zatvaranje baze Incirlik za američke vojnike

Published

on

Najveće je pitanje što će sada učiniti Erdogan – navodi Geopolitika.news.

Sinoćnje priznanje genocida nad armenskim narodom u Otomanskom carstvu 1915.g. od strane američkog predsjednika Joe Bidena uzavrelo je strasti i izazvalo brojne reakcije diljem svijeta – i političke i javne.

U glavnom gradu Njemačke, Berlinu, tisuće ljudi izišle su na ulice s armenskim zastavama. Kolona razdraganih ljudi blokira promet središnjim ulicama.

Slično je stanje u francuskom Lyonu, gdje se ljudi okupljaju u blizini turskog konzulata, tražeći od Ankare da i sama prizna genocid iz 1915. godine i da oda počast sjećanju na milijun i pol Armenaca koji su tada stradali.

U sirijskom Aleppu zapaljeno je na tisuće svijeća u znak sjećanja na žrtve spomenute tragedije.

“Odajemo počast sjećanju na Armence koji su umrli prije 106 godina tijekom genocida. Zakonski zahtijevamo povratak ukradene nam zemlje”, – izjavio je sudionik povorke Harutyun Suleimanyan.

Prije izbijanja Prvog svjetskog rata u Otomanskom Carstvu živjelo je oko 2,5 milijuna Armenaca. Budući da nisu bili muslimani, imali su niz ograničenja: nisu mogli nositi oružje, svjedočiti na sudu, porez je za njih bio veći. Stanje se pogoršalo nakon potpisivanja tajnog sporazuma između Osmanskog Carstva i Njemačke 1914. godine – zemlju su zahvatili protukršćanski osjećaji. Počela je deportacija Armenaca iz pograničnih područja, popraćena ubojstvima. Prema različitim procjenama, do kraja 1915. godine na teritoriju Osmanskog Carstva umrlo je od 600 tisuća do čak 1,5 milijuna Armenaca.

Prve masakre nad Armencima službeno je prepoznao i osudio parlament Urugvaja još 1965. godine. Zatim je to učinio Cipar, pa Rusija 1995. Slijedile su je Grčka, Kanada i Libanon. Od početka 2000.-ih, ukupan broj zemalja koje su službeno priznale istrebljenje Armenaca 1915. godine kao genocid narastao je na 30. Konačno, to su jučer učinile i Sjedinjene Američke Države kroz službenu izjavu predsjednika Joe Bidena (to su već davno učinile gotovo sve američke savezne države s izuzetkom Minesote). Biden je učinio ono što se prije njega nije usuđivao niti jedan američki predsjednik u ime poznatog američkog pragmatizma i želje za ne narušavanjem američko-turskih odnosa s obzirom na činjenicu da je ta zemlja jedna od ključnih članica NATO saveza. Bidenovu izjavu po ovoj temi objavili smo već ranije na našem portalu pa sada ne želim podsjećati na njezin sadržaj.

Nakon ove izjave, predstavnici armenske dijaspore u Sjedinjenim Državama izašli su na ulice kako bi proslavili svoju pobjedu. Na brojnim plakatima vidljive su riječi zahvalnosti. Uslijedila je izjava i iz Erevana. Armenski predsjednik Armen Sarkissian opisao je priznanje armenskog genocida kao hrabar i inspirativan korak.

“Hvala predsjedniče Biden! Priznanje genocida nad Armencima hrabar je i inspirativan korak. Važno je to za armenski narod i sve one koji traže pravdu. Otvara nove perspektive armensko-američkim odnosima. Čini svijet boljim mjestom. Proces međunarodnog priznanja i osude armenskog genocida pridonijet će prevenciji zločina protiv čovječnosti i uklanjanju nekažnjivosti za njih u cijelom svijetu”, izjavio je armenski predsjednik.

Međutim, analitičari ali i javnost postavljaju pitanje: što je spriječilo SAD u kojima živi gotovo 3 milijuna Armenaca da ranije daju ovakvu izjavu? Odgovor, naravno, kao i uvijek – leži u politici. Sada je Biden konačno odlučio Tursku postaviti na mjesto koje joj, prema njegovu mišljenju i pripada. Turska se „drsko umiješala“ u sukob u Siriji na način suprotan američkim  interesima; Erdogan poduzima i brojne druge poteze ne obazirući se na zahtjeve Washingtona: kupuje suvremeno rusko naoružanje, počeo je igrati važnu ulogu i u Libiji, u sukobu u Nagorno Karabahu, povukao je Tursku iz Istanbulske konvencije o pravima žena i sl. što u startu izaziva ljutnju ne samo američke Demokratske stranke (nje po pitanju ideoloških ciljeva), već i čitavog washingtonskog establishmenta.

Sve je to skupa, prema mišljenju nove američke administracije, otišlo predaleko, i ona smatra kako je došlo vrijeme za kažnjavanje Turske s ciljem njenog povratka „na ispravni put“. Koliko će u tome ona uspjeti ostaje otvoreno pitanje. Geopolitički Istok drukčije reagira na pitanje udara na nacionalni ponos nego što to čini geopolitički Zapad, uvijek skloniji pragmatizmu nego nacionalnom ponosu kojim vješto manipulira i instrumentalizira ga samo onda kada mu je to potrebno.

U Turskoj su upravo u tijeku oštre reakcije i jačanje ionako velikog antiamerikanizma u tamošnjem društvu.

“Najoštrije osuđujemo i odbacujemo izjavu američkog predsjednika i ponavljanje kleveta onih krugova kojima je jedina agenda neprijateljstvo prema našoj zemlji. Preporučujemo američkom predsjedniku da pogleda povijest i današnjicu svoje zemlje”, izjavio je danas glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalyn.

Turski politički establishment traži oštar odgovor svog predsjednika. Primjerice, predsjednik stranke Domovina, Dogu Perincek, predložio je zatvaranje vojne baze Incirlik za američku vojsku i davanje američkim vojnicima rok od 15 dana za povratak kući. Također se poziva na blokiranje prolaska američkih brodova kroz tjesnace Bospor i Dardanele, pa čak i na povlačenje iz Turske iz NATO saveza.

Hoće li Erdogan nakon ovoga ići na zaoštravanje ionako krajnje loših odnosa Ankare i Washingtona ili će „stati na loptu“ sada je najveće pitanje. Pritisak domaće javnosti i nacionalističkih krugova, čiji je ponos Biden sada snažno povrijedio, bit će golem. Međutim, s druge strane Turska ima velikih gospodarskih problema, kao i problema s jačanjem epidemije koronavirusa što dodatno može oslabiti tursko gospodarstvo. Bidenova odluka o priznanju genocida sigurno će strmoglaviti i onako nestabilnu tursku liru. Turska, osim toga, ima i vrlo loše političke odnose s gotovo svim svojim susjedima. Ne treba zaboraviti i na nedavni „zaigranost“ Ankare i s Ukrajinom i izjave po pitanju Krima i prodaju turskih borbenih bespilotnih letjelica Kijevu – koje se javno nisu svidjele Moskvi, i koje mogu negativno utjecati na ionako specifične odnose između dviju zemalja – građene prije svega na gospodarskoj suradnji i mega projektima u sferi energetike, ali i opterećene brojnim nesuglasicama po pitanju regionalnih kriznih žarišta.

Na Erdoganu je sada teška odluka: ići u zaoštravanje sa SAD-om, a to nedvojbeno znači i sa EU, i okrenuti se jačanju suradnje s Kinom, Rusijom i Iranom, ili se pak „pokriti ušima“ i priznati svoje „greške“, što bi značilo i propast njegove vanjskopolitičke strategije usmjerene na pozicioniranje Turske kao samostalnog geopolitičkog igrača. Ovo bi drugo ujedno značilo i njegovu političku smrt, jer ne bi mogao izdržati pritisak oporbe koja bi time definitivno bila ojačana i vjerojatno dobila punu i javnu američku potporu za njegovo svrgavanje. Teško je tu pronaći neko „srednje rješenje“ jer su ključne geopolitičke teze i nacionalni interesi Washingtona i Ankare dijametralno suprotni.

Tursko MVP već je, u znak prosvjeda protiv Bidenove izjave, američkom veleposlaniku Davidu Satterfieldu izjavilo kako su izjave američkog predsjednika lišene bilo kakvog pravnog i povijesnog opravdanja. Uz to, kaže se dalje, nanijele su štete odnosima između Turske i Sjedinjenih Država, koje će biti teško obnoviti. Američka diplomatska misija u Turskoj zauzvrat je odlučila zatvoriti američki konzulat i veleposlanstvo na dva dana kao mjeru opreza zbog očekivanih prosvjeda. foto: NYTimes

Vijesti

OBEĆAO IZNIJETI ISTINU NA VIDJELO Vatikanski revizor uvjerava da je smrt kardinala Pella bila “obavijena misterijom”

Published

on

OBEĆAO SAM MU DA ĆEMO IZNJEDRITI ISTINU NA SVJETLO Bivši vatikanski revizor, Libero Milone, uvjeravao je da je smrt kardinala Georgea Pella “okružena misterijom”. “Na njegovoj sahrani, uz njegov lijes, obećao sam mu da ćemo iznijeti istinu na vidjelo”, izjavio je Milone, prenosi list “The Australian”.

foto-ilustracija: X.com

Kardinal Pell – toliko pitanja oko jedne smrti

(Katolisch/InfoCatólica) Ekonomist je tako nagovijestio povezanost Pellove smrti i skandala s nekretninama u Vatikanu. Prema istrazi australskih medija, mjesecima se u Vatikanu šuškalo o posljednjim satima Pellova života zbog neobične manipulacije njegovim tijelom. Nakon obdukcije, rečeno je da je njegovo tijelo ostavljeno “u neredu” umjesto da je pripremljeno kao obično.

Nakon rutinske operacije zgloba kuka, 10. siječnja 2023. u bolnici Salvator Mundi u Rimu, bivši australski kurijski kardinal službeno je preminuo od posljedica postoperativnih komplikacija.

Prema novinama, anonimni izvori bliski Vatikanu tvrdili su da bolnički videonadzor nije bio na mreži u vrijeme Pellove smrti. Na odgovarajući upit bolnici nije odgovoreno. Također se priča da nijedan liječnik nije bio dostupan u vrijeme Pellove smrti. Nakon operacije, Pell (81) se prvo probudio u stabilnom stanju i ubrzo je neočekivano preminuo od zastoja srca.

Nadalje, bliski prijatelji u Vatikanu apelirali su na Pella da se medicinski zahvat na kuku obavi u Rimu, a ne u Australiji. Prema novinama, neobično je da je operiran u privatnoj bolnici Salvator Mundi, a ne u klinici Gemelli, u blizini Vatikana. Bolnica Gemelli je nastavna bolnica Katoličkog sveučilišta u Rimu. Tamo obično dolaze visoki vatikanski dužnosnici, uključujući i Papu.

Nakon što je služio kao nadbiskup Melbournea i nadbiskup Sydneya, Pell je od 2014. do 2019. bio prefekt novoosnovanog Tajništva za gospodarska pitanja Kurije. Godine 2003. papa Ivan Pavao II. ga je uzdigao u kardinala. Od 2013. do 2018. Pell je bio član Vijeća kardinala, bliskog savjetodavnog tijela pape Franje. Nakon što su se 2008. pojavile prve optužbe za prikrivanje zlostavljanja protiv Pella, australska policija je 2017. započela istragu o seksualnom zlostavljanju maloljetnika koje je kardinal ‘počinio’ dok je bio svećenik i nadbiskup u Australiji. Godine 2018. Pell je proglašen krivim, što je godinu dana kasnije potvrdio i žalbeni sud. No, 2020. ovu je kaznu protiv kardinala poništio najviši australski sud zbog nedostatka dokaza. Pell je bio u zatvoru više od godinu dana kao nevin čovjek.

Kao vatikanski revizor, Milone je bio blizak Pellov suradnik u reorganizaciji financija crkvene države u Vatikansko tajništvo za ekonomska pitanja. Godine 2017. Milonea i još jednog vatikanskog zaposlenika otpustio je nadbiskup Giovanni Angelo Becciu, tadašnji zamjenik Državnog tajništva. Taj je potez poduzet u vezi s imovinskim skandalom koji je u međuvremenu iznesen pred vatikanske sudove. Becciu je 2023. godine osuđen na pet i pol godina zatvora i novčanu kaznu zbog prijevare i pronevjere.

Milone je tužio Državno tajništvo za više od devet milijuna eura odštete zbog svoje smjene, no tužbu je vatikanski sud odbacio u siječnju 2024. Milone je najavio da će se žaliti. Bivši revizor sebe smatra žrtvom korupcije i sukoba interesa u Vatikanu.

izvori: infocatolica.com | The Australian

Continue Reading

Vijesti

Hitrec: Čekala je klatež svojih 8 minuta čameći u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te repke i istoga selektora

Published

on

Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama.

Nakon kraćega predaha temperature opet temperamentne, uglavnom ćemo se kuhati do listopada, a tko preživi – pričat će. O Bože, kako sam nekada davno volio ljeta, a sada ih pomalo mrzim. Govor mržnje. Vrućine uzrokuju različite poremećaje, ljudi su živčani, stradavaju u prometu ali i kada dođu doma, gdje ih čeka obiteljsko nasilje. Jedan se takav slučaj dogodio u Varaždinskim Toplicama, ondje je žena ubila muža, stanovitog Agamemnona. Ozlojedilo je to njezinu kćer Elektru, koja je nakon niza ispada odlučila ubiti majku, ali se nije usudila sama, pričekala brata svoga Oresta.

Autor: Hrvoje Hitrec

Bila je to, doduše, samo varaždinska kazališna predstava, grčka tragedija na rimskim iskopinama (Aque Isae) u inače mirnoj ljetnoj noći, s dvije vrlo dobre glumice i tekstom baziranim na Sofoklu, to jest komprimiranom Sofoklu, ali je publika ipak ponovila gradivo, i to nekoliko puta. Orest na kraju nije ni došao, uostalom komad se i zove Čekajući Oresta, što površno podsjeća na neko drugo čekanje.

I tako, velim, vrućine donose tragedije, na moru i kopnu, završavaju kazališne i političke sezone, piše se nastavak Krležinih Zastava – oni s jugoslavenskom i crvenom zvijezdom imali su u lipnju svoje pobožnosti u Zagrebu, njima nasuprot vidjela se zastava HOS-a u Saboru. Službene hrvatske zastave najviše su se vijorile u – Njemačkoj. Dotično na Europskom nogometnom prvenstvu, gdje su nas lijepo oderali, isprevarali i zakinuli ne samo protiv Italije nego i inače, odlučivši unaprijed da taj hrvatski virus u nogometnom računalu ne će više pakostiti velikima. Dosta je. Te se poduzelo sve što se poduzeti moglo, od utakmica po vrućinama do nizozemskoga nestašnog istospolca Dannyja, čiji je partner navodno Talijan, možebitno i „muž“. I tako su nas oženili, što bi rekao narod. Nešto smo i sami skrivili, malo su nas pretrčali. A klatež došla na svoje: aha, to je ona reprezentacija koja drži ruku na srcu dok svira himna, to je ona domoljubna, klerikalna štoviše, da ne kažemo nacionalistička nacionalna vrsta, k tomu izbornik Hercegovac, ajoj…

Uživa klatež u hrvatskom ispadanju. Čekala je dugo svojih pet minuta (ili osam minuta), dugo je čamila u rupi zgrožena dvama svjetskim uspjesima iste te reprezentacije i istoga selektora, grizla nokte i šutjela jer su trijumfi ipak bili preveliki da bi se tu nešto moglo učiniti. No sada je šokirana i deprimirana klatež izmilila ispod kamena i pojavila se u punom sjaju bijednih sarkazama. Tu klatež nazivamo i pederima, što nije seksualna nego karakterna oznaka. (Glede pravih istospolaca ipak: homoseksualni lobby uspio je na valu bojažljive heteroseksualne defanzive domoći se moći i zavladati mnogih područjima života, te se situacija u zadnjim desetljećima potpuno izokrenula, neopazice smo došli do – diskriminacije heteroseksualaca, a sve i nadalje pod egidom ugroženosti homoseksualaca. Jer, kada spomenuti lobby osvoji neku instituciju i šire, daje prvenstvo sebi sličnima, što se već dogodilo u međunarodnim okvirima osobito u svijetu produktivne i još više reproduktivne umjetnosti, koja pada u naručje floskule o političkoj korektnosti. Možda bolje od svega o tome svjedoče televizijske nizanke američke (i ne samo američke) proizvodnje: za ilustraciju jedna popularna bolnička serija – započela je bila prilično davno s ljubavnim odnosima osoblja usred operacija, krvi i smrti, ljubavnim ili samo erotskim, teško je reći, hetero vezama. Nizanka je dugo trajala, toliko dugo da je doživjela i udar homoseksualnoga lobbyja, koji je zadobio i te kakav utjecaj (a i novaca ima naravno), te su producenti natjerali scenariste da uvedu isprva samo lezbijski par vrhunskih liječnica, ali se pobunili muškoložnici i pitali gdje je muški par. Pa se pojavio i taj. I „moda“ je krenula, ne samo u bolničkim, nego i u obiteljskim (jedan sin mora biti istospolac), u kriminalističkim, u… (u vražju mater, nema gdje nema.) Čovjek jednostavno zažali za starim serijama“, gdje i rijetke aluzije na muškoložništvo izazivaju smijeh… Ima ipak i sada naznaka heteroseksualne kontrarevolucije: kreće iz Amsterdama, koji je napokon shvatio čari „liberalizacije“ svega i svačega, u čemu je bio perjanicom.

Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.

Toliko o tome, a eto već i među nogometnim sucima. Nestašnoga Dannyja je Uefa otjerala s europskoga prvenstva, nakon što se ista ta Uefa pobrinula da Hrvatska ispadne, a na kraju je ispala i Italija, koja očito više nema utjecaja, pa ni na raspodjelu dužnosti u visokoj europskoj politici. O Nizozemcu Dannyju snimat će se, čujem, film Osam i pol, na tragu Fellinija.

Nogometno se prvenstvo odvija i nadalje, ništa nije izgubljeno. Još imamo teoretske šanse da osvojimo sljedeće svjetsko prvenstvo, ako bude održano. Situacija na planetu Zemlja nikako nije ružičasta, puno manjih ili srednjih ratova lako može prerasti u treći svjetski rat o kojemu se već posve otvoreno govori (recimo na forumu u Dubrovniku). U svemu lošem kao i uvijek postoji i nešto dobro: bit će to posljednji svjetski rat.

„Kako to misliš?“, pita me Mak, a ja mu objašnjavam očito. „Što te više slušam, sve mi je jasnije da vi ljudi niste normalni“, kaže mačak. „Pa stalno ratujete, koji vam je đavo? Mi životinje se malo pokefamo, tu i tamo netko nekoga pojede za doručak, ali to je dječji vrtić prema vama ljudima. Nego, čuj gazda, vele da se i mi u Hrvatskoj, to jest vi, blago naoružavate. Uvodi se vojni rok.“„Ja hoću u vojsku“, umiješa se Tor. „Nije to za tebe“, kažem, „ti si razmaženi kućni, odnosno dvorišni pas, i ideš u civilnu zaštitu. Ali Mak bi se mogao šuljati iza neprijateljskih linija, stavit ćemo mu kameru.“ „Da ne bi“, buni se Mak, „ ja ću se pozvati na priziv savjesti. A zašto ti ne ideš u vojsku, gazda?“ „Nemoj me vući za jezik“, velim,“ ja sam, drage moje životinje bio u dvije vojske. A dvaput je dvaput. Jedanput u onoj propaloj jugoslavenskoj, ne drage volje ali tako je to bilo, drugi put u hrvatskoj i to dragovoljno, i te kako dragovoljno. Iz prve sam izašao kao vojnik, hvala Bogu, iz druge kao satnik, a poslije rata u nekom dizanju činova dalo mi bojnika. Zato stojte mirno kada sa mnom razgovarate.“„ Ti si bojnik? Onda smo nadrapali“, kesi se Tor. „Pa imaš godina koliko i Biden.“

Otjerao sam životinje na dvorište i zabranio im da gledaju televiziju, a posebno sučeljavanja Bidena i Trumpa. Osim toga, imamo i mi uskoro predsjedničke izbore, a još ne znamo tko će se to suprotstaviti sadašnjem koji bi htio biti i budući, a to je, dragi moji, podosta neozbiljno. Ili se ide na iznenađenje u zadnji čas, šok. Možda se opet pojavi Kolinda, koju nitko ne će prepoznati. Slično je i za lokalne izbore, recimo u Zagrebu, pa se može! dogoditi da Zagrepčanci izvuku glave iz hrpe smeća i tako omamljeni opet izaberu što su već jednom učinili. Vidite, ja sam tolerantan čovjek (ne bi se reklo), pa predlažem da se za tu priliku stvori koalicija HDZ-SDP, lokalna, nešto kao Vlada nacionalnoga spasa Grada Zagreba, jerbo je sekta pretjerala i to je jedini način, barem u ovom trenutku, da ode i ne vrati se. Nego, gdje je taj guru Celakoski ili kako se već zove, vidjeli smo ga samo u jednom trenutku na ekranu, a godine prolaze, sjedi li u tamnoj komori i ondje prima stalno vidljive sljedbenike?

Izbori su i u strankama, u nekima je sve poznato, u nekima je sve nepoznato. I u nepoznatima je ipak nešto poznato: visoki predstavnik SDP-a Peđa ide na pričuvni položaj, hajde Hajdaš, sada probaj ti, kaže on. Nemam (više) ništa protiv SDP-a, vjerovali ili ne, njih smo uspjeli pripitomiti nakon što su početkom stoljeća počeli divljati u detuđmanizacijskom i dekroatizacijskom bunilu, podbadani s Pantovčaka, s još jednom nevoljnom iskrom u vrijeme Milanovićeve vladavine. Smjestili se zatim na posustalom lijevom krilu, pa centrirali, ali od centaršuteva nije bilo koristi. Možda i shvatili da su Hrvati općenito desno ili desnije orijentirani, svakako desnije od poludesnih, a ništa ultralijevo ne može proći. Osim u Zagrebu.

Crnogorska deklaracija o Jasenovcu nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može!

A žalim li ja za crvenim vremenima u prošlom stoljeću? Žalim! Samo zbog jednoga, a odmah ću vam reći o čemu je riječ: o honorarima za književna djela. U onim vremenima pisac je dobivao za roman, recimo, četiri ili pet puta više nego sada. A baš su književnici, podsjećam, bili strastveno angažirani u vrijeme stvaranja prvih demokratskih stranaka uoči pada komunizma, te u rađanju države. Pa kada je stvar uspjela, donijeli privatnom nakladniku rukopis, on njima ugovor, a u ugovoru neka smiješna svota. Eto, tako je bilo. I ostalo. Filmaši su neko vrijeme solidno prolazili, ali čujem od njih da su se honorari s vremenom grdno srozali, više za kreativni dio ekipe, manje za tehniku, ali se srozalo. I još štošta.

Oprostite na ovom takoreći privatnom izletu, da ne velim ispadu. Ima važnijih stvari, recimo ta deklaracija ili slično, crnogorska deklaracija o Jasenovcu. Odnosno nije crnogorska nego srbijanska, samo je Srbija prepustila posao vazalima sada na vlasti u Montenegru, vjerojatno blagoslovom SPC, valjda i Porfirija. Srbija je ipak pametnija, računa na mogućnost da bude prisiljena ostaviti Putina i nastaviti grebati se za Uniju, pa ne bi htjela da joj Hrvatska radi poteškoće, a može! Prosrpski i proruski bjelaši crnogorski nisu toliko mudri, pa odrađuju što im gazda kaže. I uopće, stvaraju atmosferu nalik onoj kada su istaknuti književnici montenegrinski, protivnici utapanja u veliku Srbiju, morali bježati i tražiti spas u Hrvatskoj. Te se sjećam dugoga razgovora s Jevremom Brkovićem, nas dvojica sami u jednoj prostoriji Društva hrvatskih književnika, on s drvenom krunicom. Doduše, reče mi da prebirući zrna nastoji svladati želju za pušenjem cigareta. Ne znam kako je sada s književnicima u Crnoj Gori i hoće li dio njih opet tražiti spas u Hrvatskoj, ali, velim, sve podsjeća na ona vremena. U svakom slučaju, treba napokon definirati i učvrstiti granicu Hrvatske i Crne Gore, da bi i bjegunci znali gdje su.

Na ona vremena prisjetili smo se i mi u Hrvatskoj, kada je u nedjelju očito srpski vozač automobila, iznerviran dolaskom biciklista (branitelja iz 110. brigade) u Vojnić, pijan i mahnit od mržnje prema hrvatskim kvadratima, naletio na kolonu zaustavljenu u nekoj krčmi podno Petrove gore. Valjda čovjek u alkoholnoj magli i dalje vjeruje da je to dio „krajine“. Inače, na stranicama Turističke zajednice Vojnića piše: „Ako želite mir, lijepu prirodu i srdačne ljude, dođite u Vojnić.“ Možda je tako, ali da u nekima tinja, jest. Gore u Međimurju hrvatska policija ima stalnih problema s Romima, a to je teško riješiti i naši policajci preko volje, za neveliku plaću, dolaze održavati red i mir, a odlaze s modricama i ozbiljnijim ozljedama. Te se pitaju zašto i dokle. I što su oni Bogu skrivili da moraju raditi što politika očito ne zna i ne može, tek slini o uključivosti i sličnim šarmantnim iskazima, daleko od zbilje.

Pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.

I na kraju, jedna pohvala, ili više. Prva vrhunskom intelektualcu Ivanu Bekavcu, koji je u dnevnom listu opširno (opširnije nego ja na portalu HKV, a i bolje) prikazao knjigu Anđelka Mijatovića Pisma iz tamnice. Slučilo se da je istodobno drugi jedan Bekavac, kapetan Bekavac – u turskom zatvoru, lažno optužen, pa bi i njegova pisma, ako ih ima, mogla naći mjesto u nastavku knjige. Druga pohvala Igoru Rudanu za feljton o Tesli, školski primjer kako se pišu feljtoni, u zahvatu duboki i široki, prostudirani. Pohvala to više što je feljton postao pomalo zanemarena novinska forma, nepravedno.

Da zaokružim ovu kolumnu začetu s Varaždinskim Toplicama i Agamemnonom, koji se živ vratio iz Trojanskoga rata, a onda doživio što već jest. Iz Domovinskoga rata vratili su se mnogi hrvatski branitelji na nosilima, teško ranjeni, najteže oni pogođeni srpskim metkom u kralježnicu. Isprva liječeni u Zagrebu, nastavili su se liječiti u Varaždinskim Toplicama. Medicina nije našla načina da ih uspravi, ostali su u invalidskim kolicima. Dok su bili u Zagrebu, posjećivale su ih u bolnicama poznate naše glumice, razgovarale s njima, činile sve da ih raspolože, koliko se moglo, shvatile su to kao domoljubnu i ljudsku obvezu. A kada su ranjenici prevezeni u Varaždinske Toplice, bilo je nešto teže doći do njih tada još starom cestom iz Zagreba. Jedna je glumica ipak i ondje stizala, starim autom po toj staroj cesti, nije ih zaboravila. Zove se Višnja Babić. Sjedi u petak prošloga tjedna pokraj mene na premijeri tragedije „Čekajući Oresta“, s mislima na tragedije kojima je svjedočila.

Tako se u termama ispreplela grčka, rimska i hrvatska povijest. S jednom primjedbom: kazališne predstave s temama iz starije hrvatske povijesti bijele su vrane u našim teatrima, kao i u igranim filmovima i televizijskim nizankama. Glede filmova – skupo je to, kažu, preskupo. A skupo je snimati i filmove o suvremenim temama, sve je držateljima novaca jako skupo, pa ako što i financiraju, premalo je za realizaciju. I onda se producenti dovijaju na razne načine, koprodukcijama i slično. Čak i za kratke filmove.

I (posve) na kraju: čestitka Večernjem listu na velikoj obljetnici.

Izvor: Hrvoje Hitrec/hkv.hr
Continue Reading

Vijesti

NADOPUNJATI SE, A NE NATJECATI! “Muškarac i žena nisu isto… i to je blagoslov!”

Published

on

Kad je žena odgojena, oslobođena prometejsko-iluminatskih lažnih nauka, slobodna od nametnutog feminizma i ‘izmišljenih prava’, kada se predaje svome mužu, djeci, obitelji, a muškarac isto tako… stvara se sklad u odnosima, u obitelji, djeci…

Evo kako razmišlja pristojna, razumna i odrasla žena… o značenju obitelji!

“On snabdjeva i štiti, ja umnožavam…
On je glava obitelji, ja sam – srce!
On pruža sklonište, Ja mu dajem ritam!
On osigurava sastojke, ja načinim obrok,
On osigurava kuću, ja je činim domom…

On se brine o mom vanjskom svijetu, ja vodim računa o njegovom unutarnjem svijetu.
On mi je dao ljubav, a ja njemu život…

Naše se ulogice puno više nadopunjuju, a manje natječu…”

Poslušajte izvornik…

Što mislite…?

(S društvenih mreža)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved