Magla svuda oko nas. U utorak prošloga tjedna morao sam ujutro iz svoga sela doći na sastanak u Zagreb. A bila je takva magla da sam umalo završio u Beogradu.

Dan poslije morao sam nekim poslom u Austriju, i opet magla, tako gusta da nisam bio siguran gdje je granica, ali napokon vidim da se u magli izgubio Schengen. U neprežaljenoj je Jugoslaviji na putu do Austrije preko Maribora bio samo jedan granični prijelaz, sada su dva. Opet.

Stroga kontrola na hrvatsko-slovenskoj, pa opet na slovensko-austrijskoj međi, dobar dan tugo, zbogom schengenske iluzije, paneuropske. Iz žutog autobusa zagrebačkih registracija izlaze na pregled srditi ljudi, situacija iz arhivskih žurnala. Mi iz automobila gmižemo ipak polako, ne izgledamo kao krijumčari ljudi. Jest se Europa dosjetila jadu, ali prekasno. Nakon što je širom otvorila vrata dolaznicima iz prednje i srednje Azije, te ponešto iz Afrike, pa ih je stiglo preko svake mjere, pokazale se posljedice mudrih odluka, ulice i trgovi postali prividno ili stvarno nesigurni, žene i djevojke europske usred me too pokreta doživjele svakojaka iskustva s pridošlicama, nedjeljom lutaju hrpe mladih i potentnih muških azilanata koji se nikada ne će uklopiti u život svagdanji svojih najmoprimaca, niti im je to namjera, sve čekajući postati toliko brojni da se europejci njima prilagode.

Tu zastajem, premda sam htio nešto o kalifatu i šerijatskim zakonima, no ipak još nije vrijeme, ali se bliži. U Hrvatskoj još nekako istrajemo, sve oprezniji, pa i legalnim došljacima navodno smanjujemo broj radnih dozvola, jer smo izračunali da bi, sadanjim tempom, zamjena stanovništva mogla biti obavljena za dvadesetak ili nešto više godina. Zavisi od toga koliko brzo ćemo mi Hrvati! umirati. A da nastojimo što brže nestati, očito je.

U međuvremenu jačamo institucije, sustav uopće. Jedno dijete-odnosno njegovi roditelji – vuče za nos sustav, sustavno, tjednima. Postavlja se pitanje: je li pravo djeteta iznad prava djece? A gradivo se nakuplja. Slučaj je prerastao u aferu velikih razmjera, zasjenio čak i skandal zvan NSATU, na kojemu predsjednički kandidati skupljaju bodove i ubode, narod već izluđen i totalno zbunjen pita se idemo li u rat ili ne idemo, je l’ da izvlače oružje iz podruma, s tavana, iz sjenika, i koga to Rusi financiraju, je li ljevicu ili desnicu ili srednjicu ili stražnjicu ili sve po redu. Trolanje više razine, ne baš neopasno. Ljevica odjednom postaje suverenistička snaga, SDP (Hajdaš) viče skupa s Antom Starčevićem: Ni s Bečom ni s Peštom, dodaje ni s NATOm ni s ćatom. Jesmo članica, kažu, ali ostanimo doma, ta zar se Hrvati nisu davno obvezali, i to ne bilo komu, nego rimskom biskupu to jest papi, da ne će ratovati izvan svoje zemlje ? Zar nije kralj Zvonimir izgubio glavu kada je htio poslati Hrvate u križarski rat? Jest. U Svetu Zemlju. Raznijeli ga Hrvati mačevima.

Eh, od Zvonimirova doba pa nadalje bilo je nekih manjih ispada, ali u službi tuđinaca, pa se ne računa. Ova nova zavrzlama nije povezana s Jeruzalemom nego s Ukrajinom, koja pati u borbi s ruskom agresijom i oporbom u Hrvatskoj na čelu s Milanovićem, vrhovnim zapovjednikom vojske, a nju je svojedobno oslabio ustežući joj juhu i salatu, te još ponešto. Pa ipak, nema toga postrojavanja kojemu poznati hrvatski tenkist sada nije nazočan, već i zato što uzgred može održati konferenciju za medije i novim napadima logoreje neobuzdano i kreativno trančirati protivnike, posebno jednoga. Dotle njegov posilni u saborskom odboru obavlja posao zastrašivanja, govori da Bauk rata kruži Hrvatskom. Kako će ta pripovijest završiti, teško je reći ali i lako zaključiti: opet će jednom (u zadnje vrijeme) Hrvatska biti proglašena nepouzdanom, kompliciranom, nejedinstvenom zemljom u kojoj se ne zna tko pije a tko plaća. Punopravna, ali nesvrstana članica NATO-a, je li moguće? A nesvrstanost više ne prolazi, svijet se tako snažno svrstao da ne podnosi soliste, pogotovo ako nemaju nafte. Pa i Indija iz koje je (u stvari) krenuo onaj davni pokret nesvrstanih, sada je važna karika toga novoga BRICHSA, grle se Modi i Putin, suzdržano se smješka Xi Ping Pong, znajući da je njegova zadnja. Blokovska podjela čak i u Zagrebu, glede parkiranja, nema više kvartova ni četvrti, druže beogradski.

Dosta o tome. Glede Izraela i Palestinaca, u hrvatskim medijima opažam ipak sitne pomake. Nakon razdoblja šutnje ili prešutnoga držanja ljestava Izraelu, nekoliko se novina i nekoliko novinara u njima odlučilo jasnije progovoriti i prigovoriti izraelskom režimu da divlja na sve strane upravo barbarski, ubija ekipno i pojedinačno, da više nema zemlje u susjedstvu pa i dalje koju ne gađa s manje ili više entuzijazma, da su svi militantni osim njega, Netanyahua i simpatičnih generala oko njega. Jest, dugo je trebalo da se prekine hrvatska šutnja i pravi novinari na pravi način progovore ne samo o više od četrdeset tisuća pobijenih u Gazi, od toga vjerojatno trećina djece, ako ne i više. S tim da nitko normalan ne zaboravlja što se dogodilo 7. listopada, ali taj događaj ne može nikom normalnom biti vječnom izlikom za ono što je slijedilo. Jest da su Indijanci napadali kolone bijelih pionira na putu prema Stjenjaku, ali zato „crvenokožce“ nije trebalo nemilosrdno istrijebiti, s finalom u noćima cvjetnoga mjeseca.

Vraćam se u Hrvatsku, to jest nikada ju nisam napustio. Tema o beskućnicima u Hrvatskoj, a tvrde neki da ih nema, pomalo je zamrla. No nitko se nije usudio logično povezati beskućništvo s činjenicom da mladi ne mogu do stana ili kuće, ne mogu, nemaju. Hoću reći: najveći broj mladih ljudi u Hrvatskoj su – beskućnici. To što se i dalje švercaju u roditeljskim stanovima ili kućama, samo je izraz dobre volje očeva i majki tridesetgodišnjaka, a ne samo dvadesetgodišnjaka. Vratili smo se u ono doba koje je Mile Budak opisao u Ognjištima, zadružno ličko obiteljsko življenje raznih naraštaja. I ne samo ličko, naravno, slavonsko štoviše.

A i inače se ne živi bajoslovno. Da se živi, ne bi poskupljenje kruha postalo temom, odmahnuli bi ljudi rukom, ta nije kruh velik izdatak. A očito jest čak i kruh, jedina hrana koja se spominje u Očenašu, gotovo zanemaren u poplavi gastronomskih čudesa, namijenjenih eliti. Kruh, doista naš svagdanji. Uvijek se sjetim Zlatka Boureka, jedinoga valjda slikara (i lutkara) na svijetu koji je svojedobno imao krušnu izložbu – na svim platnima samo kruh raznih vrsta i veličina, boja i okusa. Odlična izložba. To samo uzgred. Uz kruh je osnovna namirnica naroda – jezik. Jezik naš svagdanji. Pokazujem Maku i Toru napis o prvoj sjednici Vijeća za jezik, sve sami ugledni jezikoslovci osim jednoga. „A što vi ljudi stalno nešto oko jezika?“,pita Mak. „Zašto svi na ovom svijetu ne govorite jednim jezikom, kao mi mačkovi.“ „Ili ne lajete“, dodaje Tor. „Prije svega, ne kaže se mačkovi, nego mačci“, kažem životinjama, „ a sada ću vam ispričati kako je to počelo s jezikom. Za sve je kriva babilonska kula. Gradili ljudi visoku da stigne do neba, što Jahve nije dobro primio, pa tako razbucao jezik graditelja da jedan drugoga više nisu razumjeli. A gradnja zapela. Znači, u početku su svi govorili engleski, a onda počeli spikati različitim jezicima.“ „Tako je to bilo“, zamislio se Mak, „ili ti nas zezaš, gazda?“

Nisam ih htio opterećivati stvarnim jezičnim problemima, anglizmima i srbizmima, kojekakvim balkanizmima, pa smo u razgovoru skrenuli na neobična europska događanja. „Meni je čudno“, reče Tor, „da je Picula postao izvjestitelj Europskoga parlamenta za Srbiju. Pa on je Hrvat. Sigurno su u Beogradu poludjeli kada su saznali.“ „Nisu, životinjo“, velim ja, „nemaš pojma. Podsjetit ću te da Srbiji nikada nije bilo bolje nego kada im je, i ne samo njima, vladao jedan Hrvat. Barem nominalni Hrvat. Zvao se Josip Broz, kodnim imenom Tito. Srbi su u njegovo doba bili povlašteni, dominantni gdje god bili, Srbija vukla novce iz nešto boljestojećih republika poput Hrvatske. I Slovenije. A srpski je jezik trebao biti nešto kao danas engleski. Uostalom, gledali ste neku večer zadnji nastavak serije o Partiji, koju i ja još uvijek, u strahu, pišem velikim slovom. No dobro, ne iz straha, nego da se zna o čemu govorim, jerbo i danas imamo jednu partiju među strankama, a možda je iz nje Picula. Prema tome, Picula je posve prihvatljiv za izvjestitelja, da ne velim priuštiv. A aktualni naš ministar obrane mogao bi postati izvjestiteljem za Mađarsku, jer je dobro upućen u velikomađarske snove, nešto manje ili više ambiciozne od velikosrpskih, ali ipak. More, da, hrvatsko more je blagodat za Hrvate, ali i prokletstvo. Svi bi na naše more, čak i turisti. Primorje Mađarskoj (do obala Međimurja), Dalmacija Srbiji, Konavle Crnoj Gori, a nešto se pita i Italiju. Glede Istre, Slovenci to rade elegantnije, kupuju silne kuće i zemljišta, legalno grade ili ilegalno, sve dok… A nisu jedini. Kupuju i ostali stranci uz obalu i na otocima, štoviše iznajmljuju nama Hrvatima.“

O knjigama

U listopadu pada lišće i listaju se stranice knjiga, ne kao nekada, ali još ima čitača koji kao da dolaze iz prošlih vremena, tehnološki nepotkovani. U prošlom tjednu velika, dobro pa i odlično posjećena promocija knjige Dubravke Oraić Tolić pod naslovom Tvojim glasom. U publici vrh HAZU i MH, govore o knjizi nakloni književni kritičari i povjesnici, govori i Antun Vujić, prijatelj pokojnoga Benjamina Tolića i akademkinje Dubravke. Doista je lijepo pratiti silnu privrženost književnice mužu Benjaminu, za njegova života i potom, pa i autobiografiju ona piše Tolićevim glasom, otprilike tako. Nego, bijaše na tom predstavljanju i nekoliko zanimljivosti: gospođa Oraić Tolić nabavila je u svrhu pisanja rečene knjige dosje Benjamina Tolića, da vidi što je sve Udba o njemu bilježila. Iznenadilo ju je kada je pronašla i svoj dosje, tako iscrpan da je teško povjerovati: pratili su svaki njezin korak, iz dana u dan, iz sata u sat, te s kim se sastajala itd. Pa je u knjizi objavila i te bilješke marljivih udbaša.

Još o drugoj jednoj knjizi, koja je ugledala svjetlost dana sredinom listopada, Naklada Bošković. Ne znam je li pristojno pisati o sebi, ali što ću kada književna kritika ne postoji, a medijima sam ionako antipatičan iz neknjiževnih razloga, pa nemaju kuda nego me prešutjeti. Riječ je o knjizi Talac, nevelikom povijesnom romanu (200 stranica) o velikoj hrvatskoj priči iz 11. stoljeća, o nesretnom unuku kralja Držislava, zanimljivom iz stotinu razloga, pa i zato što je unuk toga unuka, dotično Dmitar Zvonimir, ipak postao hrvatskim kraljem. Onaj Zvonimir, da zaokružim kolumnu, kojega su Hrvati raznijeli mačevima jer ih je htio povesti u Ukrajinu, oprostite, jer ih je htio povesti u križarski rat. Nesmotreni kraljoubojice širom su otvorili vrata Mađarima, pa sada imamo MOL.

Budući da uvijek sve krivo radim, trebao sam napisati roman o Tomislavu, jer se bliži 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. Možda ipak stignem, ako ne, ta će se knjiga pojaviti za 1200. obljetnicu. Za sada prikupljam povijesnu građu. Recimo ovaj podatak: zima 927. na 928. bijaše strahovito hladna na jugoistoku Europe. Je li se Tomislav prehladio, ne znam, ali je umro baš nekako u to vrijeme.

U međuvremenu se, uoči obljetnice, javljaju dežurni idioti koji sumnjaju je li Tomislav bio kralj. Papi Ivanu X. ne vjeruju. Inače, upravo je završila suvremena jedna sinoda pod vodstvom pape Franje. Iz za sada dostupnih izvora čini se da će u izboru biskupa ubuduće sudjelovati – narod. Eh, kako će to izgledati, nije mi jasno. Hoće li narod nedjeljom ubacivati glasačke listiće u škrabice, ili nekako drukčije? I tko će nadzirati izbore? Porfirije?

Hrvoje Hitrec/HKV