Connect with us

Vijesti

Hoće li se zapadni ‘stručnjaci’ posut pepelom: WHO se zahvalio Rusiji na učinkovitom i sigurnom cjepivu za Covid-19

Published

on

Regionalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za Europu Hans Kluge u ponedjeljak, 21. rujna, izjavio je kako je rusko cjepivo protiv koronavirusa Sputnik V dokazalo svoju učinkovitost i sigurnost. Ta je izjava uslijedila nakon njegovog sastanka s ministrom zdravstva Ruske Federacije Mikhailom Murashkom.

WHO vrlo cijeni napore Ruske Federacije u sferi razrade cjepiva protiv koronavirusa, prije svega Sputnik V. Još jednom želim zahvaliti ministru za poduzete etapne korake u razradi cjepiva, koje je sigurno i učinkovito“, kazao je Hans Kluge.

Ruska strana navodi kako je njihovo cjepivo otporno na mutacije koronavirusa i potpuno bezopasno, i da ono stvara precizni imunitet organizma. Sada se priprema dokumentacija za njegovo patentiranje.

Podsjećam kako je sporazume o isporukama ruskog cjepiva Sputnik V s ruskim nadležnim tijelom – Državnim fondom za direktne investicije, već potpisalo ili to namjerava učiniti niz država i njihovih farmaceutskih tvrtki – od ovih dana Indije i Saudijske Arabije, preko još ranije pojedinih država ex- SSSR-a, Latinske Amerike (uključno i Brazila) i Afrike. Rusija, osim toga, nudi i izvoz tehnologije za njegovu proizvodnju, kao i obuku stručnih kadrova koji će u njoj sudjelovati.

Bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj stanja po ovom pitanju s obzirom kako se na Zapadu, prije svega – i za nas najzanimljivije, u EU – očekuje novi snažni val koronavirusne pandemije Covid-19, pri čemu se ne isključuju niti nove stroge zabrane i ograničenja u kretanju ljudi, uključno i potpunu karantenu, kako se to ovih dana može čuti, primjerice, u Velikoj Britaniji ili Španjolskoj. Ako je rusko cjepivo uistinu učinkovito i sigurno, kako danas tvrdi i visoki dužnosnik WHO-a, hoće li se, neovisno o tome, i dalje čekati pojava nekog učinkovitog europskog (ili nečijeg trećeg) cjepiva pa da se konačno počme djelovati, a do tada uvoditi nove mjere ograničenja koje mogu snažno udariti na ionako posve grogirano europsko (i svjetsko) gospodarstvo, još iz vremena prvog vala Covida-19 na proljeće ove godine?

Hoće li i u tom slučaju (geo)politika, sujeta, egoizam i dalje igrati odlučujuću i, u ovom slučaju – po pitanju ekonomije samoubilačku ulogu, ili ćemo se konačno okrenuti stvarnoj suradnji svih zemalja u pronalasku zajedničkog rješenja globalnog velikog problema, i gdje bi trebalo koristiti sva pozitivna dostignuća znanosti – neovisno stižu li ona iz Rusije, Kanade, SAD-a, Kine, EU ili „crne Afrike“. Naravno kako od ovoga drugoga neće biti ništa, jer u ovakvim, sumanutim okolnostima u kojima se nalazi današnji svijet zbog sumanutih interesa pomračenih umova o nužnosti baš njihove dominacije – tako nešto, zdravorazumsko i logično, ne znači ništa drugo nego nedosanjani idealizam. Dovoljno se samo prisjetiti oštrih političkih i medijskih osuda i napada na Rusiju, čak i uvođenja sankcija protiv njenih pojedinih znanstvenih instituta (!) nakon objave o proizvodnji cjepiva Sputnik V protiv Covida-19.

Zapravo, ova pandemija na najbolji mogući način razotkriva sve prljavštine u najvišim vrhovima svjetske politike i znanstvenih krugova i njima pripadajućih institucija – ne samo po pitanju iste. Pandemija Covida-19, tako, postaje istinski katalizator sveukupne spoznaje o pogubnom djelovanju tog okorjelog i prljavog taloga, nagomilanog, kako unutar mnogih vlada tako i u ključnim međunarodnim organizacijama, koji sve više opterećuje normalno funkcioniranje današnjega svijeta. Dok se on ne očisti i ne iskorijeni – ništa dobroga po svijet se ne može niti očekivati. Upravo suprotno!

A do tada, prema onoj staroj – hladnoratovskoj, radije ćemo jesti američka g…. nego rusku pitu. Jer to su g…. slobode! Autor: Zoran Meter/Geopolitika.

Advertisement

Vijesti

Mons. Héctor Agüer: ABORTUS I POLITIKA

Published

on

Pitanje pobačaja i dalje je važan predmet rasprave u mnogim zemljama. Svjetski val odobravanja “gnusnog zločina”, kako ga je nazvao Drugi vatikanski koncil, pokreću feministički pokreti, progresivni sektori i ljevica u narodima; i “katoličke” skupine, koje se podvrgavaju neopaganskom poimanju života, potkrijepljenom navodnim antiljudskim “pravima”, a protivno Zakonu Božjem.

Nedavno je u Francuskoj Senat izglasao amandman “koji jamči slobodu pristupa pobačaju” u Ustavu. U srijedu, 28. veljače, 267 senatora od ukupno 317 glasalo je za prijedlog ustavne reforme, u istim uvjetima koji su već izneseni u Narodnoj skupštini. Samo 50 senatora usprotivilo se tekstu koji je usvojen u ponedjeljak, 4. ožujka, tijekom kongresa sazvanog u Versaillesu. U tom se tekstu predlaže da se članku 34. Ustava, proglašenog 4. listopada 1958., doda stavak broj 17. koji će glasiti: »Zakon utvrđuje uvjete pod kojima se ostvaruje sloboda zajamčena ženi da pribjegne dobrovoljnom prekidu trudnoće. ” Obratimo pažnju na eufemizam kojim se označava uklanjanje nerođenog djeteta i izopačeno shvaćanje slobode, koje osuđuje nauk Crkve, kako je rječito naučavao Ivan Pavao II.

Bez obzira na poteškoće s kojima se trudnica susreće, abortus, koji ostaje atak na život u svojim izvorima, ne može se promatrati sa stajališta “ženskih ljudskih prava”, kako propovijeda feminizam. Situacija u Francuskoj je kontradiktorna: brojni oblici nasilja nad ženama i djecom izlaze na vidjelo; Ustav bi trebao preuzeti zaštitu jednih i drugih. S druge strane, promiče “potpomognuto samoubojstvo” za neizlječivo bolesne. Vlada masona Emmanuela Macrona predstavlja zlokobnu stranu francuske kulture, koja ne prepoznaje vrijednost ljudskog života i pravo značenje slobode.

      Situacija u Sjedinjenim Državama, ozbiljno federalnoj zemlji, sasvim je drugačija. Iako je predsjednik Joe Biden "katolik" koji se zalaže za abortus, u nekoliko država doneseni su zakoni koji poštuju život nerođenog djeteta. U nekim slučajevima, stari zakoni protiv pobačaja se oživljavaju. Takva je situacija, na primjer, u Arizoni: Vrhovni sud te jurisdikcije nedavno je presudio da država može provesti svoj zakon iz 1864., koji kriminalizira sve vrste pobačaja, s jedinom iznimkom kada je život majke u opasnosti. Politički položaj igra ključnu ulogu; Demokrati su općenito za pobačaj, dok su republikanci za zaštitu života nerođenog djeteta. U slučaju Arizone, glavna državna tužiteljica, demokrat Kris Mayes, prosvjedovala je u otvorenom neslaganju sa svojim prethodnikom, republikancem Markom Brnovichem, koji je čim je savezni Vrhovni sud 2022. poništio presudu "Roe protiv Wadea", koja je jamčila ustavno pravo na pobačaj, uvjerio je državnog suca u Tucsonu da vrati stari zakon, koji bi stupio na snagu za četrnaest dana, a predsjednik Biden ga je opisao kao "okrutnog". Većina država u kojima vladaju republikanci počeli su provoditi nove zabrane, odnosno ograničenja (u 14 država pobačaj je zabranjen u svim fazama trudnoće, uz ograničene iznimke), dok su u mnogima predvođeni svojim političkim protivnicima pokušali zaštititi prava na pobačaj. Predsjednik Biden osudio je odluku Arizone, nazvavši je "ekstremnom i opasnom zabranom. Pobornici "prava" na pobačaj često se pozivaju na tragične slučajeve silovanja ili incesta.

      Tema rasprave u Sjedinjenim Državama je kriminalizacija žena koje pobace. Katolički zagovornici života kažu da ne bi trebali biti kažnjeni. Više od 70 pro-life čelnika, uključujući nadbiskupa Williama Lorija, koji vodi Pro-Life odbor američkih biskupa, zahtijevaju da državni zakonodavci odbiju kriminalizirati žene koje imaju pobačaj: "Nedvosmisleno izjavljujemo da svaka mjera koja nastoji kriminalizirati ili kazniti žene nisu za život i snažno se protivimo takvim naporima." Inicijativa je sadržana u pismu državnim zakonodavcima od 12. svibnja 2021., a dolazi u trenutku kada su države poput Louisiane razmatrale zakone koji bi mogli podvrgnuti kaznenom progonu i zatvoru žene koje izvrše pobačaj. Povelja pazi da u svakom pobačaju postoje dvije žrtve: i majka i nerođeno dijete; "Pravljenje kriminalaca od žena koje su pobacile nije način." O ovoj poziciji treba raspravljati; ozbiljnost zakona protiv pobačaja je u pitanju. Ako se abortus smatra zločinom, nije jasno zašto žene koje su pobacile ne bi trebale biti kažnjene. Istina je da su mnoge situacije teške i bolne; njih treba uzeti u obzir pri procjeni odgovornosti.

Brojne organizacije, od kojih su mnoge katoličke, nude iscjeljenje i nadu ženama koje su oštećene pobačajem koji su počinile. Baš kako Katolička crkva osuđuje pobačaj, ona također naglašava važnost oprosta i milosrđa prema ženama koje su pobacile. Mi svećenici koji imamo iskustva u ispovjedaonici dobro poznajemo bol mnogih žena, koju je teško utješiti. Šteta je što tolike mlade žene popuštaju pred aborcionističkim argumentima, pokazujući površnost pred onim što je prava drama: nepopravljiva šteta nanesena nevinom, osuđenom na smrt, kao i roditeljima , i društvu u cjelini. Ovo je mjesto gdje se veliča sloboda izbora roditelja koji odluče, čak i u teškim situacijama, zadržati svoje dijete.

Vraćajući se na situaciju u Francuskoj, potrebno je istaknuti slučaj nekoliko biskupa koji su se javno izjasnili o ishodu glasovanja o pobačaju, nadbiskup Lyona mons. Olivier de Germay, naglasio je poteškoću izražavanja o ovoj temi bez opasnosti da se postane meta medija. Nadbiskup Pascal Wintzer, nadbiskup Poitiersa, požalio se u dnevniku “La Croix” da se “smrt čini zaštićenijom nego što se ohrabruje život”. Francuski su biskupi već izrazili svoje protivljenje tekstu ustavnog amandmana, na svojoj skupštini u studenom 2023., u deklaraciji pod naslovom “Svaki život je dar”.

A Argentina? Kirchneristički režim popustio je pred napredovanjem ultrafeminizma i donio Zakon br. 27.610 od 30. prosinca 2020., koji utvrđuje da je inducirani pobačaj legalan i besplatan, u slučajevima odobrenim od 1921. (terapeutski pobačaj, i u slučaju silovanja ), ili u svim drugim slučajevima kada trudnoća ne prelazi 14 tjedana, uključujući. Koliko će nerođene djece biti eliminirano od tada, uz političko odobrenje? Zagovornici pobačaja uvijek pretjeruju s brojkama kako bi uvjerili da je to nešto normalno i potrebno, ali u svakom slučaju zakonsko dopuštenje je poticaj, te sredstvo pritiska na kulturu i uobičajeni mentalitet društva.

Sadašnju vladu treba ohrabriti da proširi svoj liberalni i libertarijanski karakter na slučaj pobačaja i ukine zlokobni zakon 27.610. Argentinski episkopat, toliko zabrinut problemom siromaštva, trebao bi to zatražiti i proširiti svoju brigu na najsiromašnije među siromašnima, nerođenu djecu.

  • Héctor Agüer
    Nadbiskup u miru La Plate

izvor: Rorate Caeli

Continue Reading

Vijesti

ANTUN ČORIĆ – Hrvatski general i feldmaršal, koji je spasio Beč i bio ministar rata Carstva

Published

on

U Hrvatskoj danas vrlo malo ljudi zna tko je Antun Čorić, hrvatski general koji spada u skupinu najslavnijih generala koje je Hrvatska imala do 1918., a u koju možemo ubrojiti još samo generale Josipa Jelačića, Josipa Filipovića i Svetozara Borojevića. Njegova vojna karijera najkompletnija je od svih ostalih hrvatskih generala, jer osim što je bio vojskovođa koji se dokazao u ratu, on je u miru zapovijedao tada najvećom vojnom postrojbom, 1. armijom sa sjedištem u Beču i obnašao najvišu stručnu dužnost, dužnost ministra rata Austrijskog Carstva. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan spomen na generala Antuna Čorića.

Antun Čorić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Csorich von Monte Creto, Anton, Freiherr, rođen je prije 230 godina, 29. ožujka 1794. u naselju Mahićno koje se nalazi nedaleko od Stare karlovačke ceste, između Jastrebarskog i Karlovca. Potječe iz stare plemićke časničke obitelji. Sin je Ivana Krstitelja Čorića i Terezije Čorić, rođene Plantić. Nećak je i posinak baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića.

Plemićki grb obitelji Čorić (www.croatians.com)

Vojnu karijeru započeo je 1809. kada je kao kadet stupio u Otočku graničarsku pukovniju, u čijem sastavu je iste godine imao „vatreno krštenje“ u Ratu pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.). U činu poručnika sudjelovao je u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.), kao i u kratkom pohodu, tijekom „Napoleonovih sto dana“, (20. ožujka – 8. srpnja 1815.). U činu satnika službovao je u 12. pješačkoj pukovniji u Komáromu (Mađarska). U toj postrojbi 1. rujna 1830. promaknut je u čin bojnika i premješten u 36. pješačku pukovniju u Mladá Boleslavu (Češka) te operativno imenovan za  glavnog pobočnika Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) princa Aloisa Liechtensteina, vojnog zapovjednika u Češkoj. Nakon toga premješten je u 11. pješačku pukovniju u Píseku (Češka), ali još uvijek je operativno obnašao dužnost glavnog pobočnika vojnog zapovjednika u Češkoj. U tom statusu 1. lipnja 1833. promaknut je u čin pukovnika, a za uspješnu suradnju s ruskom vojskom 10. prosinca iste godine odlikovan ruskim Redom svete Ane II. klase.

Barunski grb Antuna Čorića (www.archivinformationssystem.at)

Dana 1. svibnja 1835. promaknut je u čin brigadira i premješten u 42. pješačku pukovniju u Terezínu (Češka). Nakon toga ubrzo je imenovan za zapovjednika 42. pješačke pukovnije. Na toj dužnosti 11. studenog 1838. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira III. klase. Kao posinak svog strica baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića „von Monte Creto“, 26. travnja 1839. stekao je titulu baruna s pripadajućim pridjevkom. Na istoj dužnosti 24. siječnja 1842. promaknut je u čin general-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala), nakon čega je imenovan za zapovjednika brigade u Veroni (Italija). Već iduće godine imenovan je za zapovjednika brigade u Beču. Na toj dužnosti, a za uspješnu vojnu suradnju s ruskom vojskom 15. siječnja 1846. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira I. klase. Dana 1. rujna 1846. imenovan je za zapovjednika brigade, ujedno i zapovjednika utvrde u Salzburgu (Austrija). Na toj dužnosti 12. travnja 1848. promaknut je u čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika), nakon čega je imenovan za zapovjednika divizije u Beču, ujedno zapovjednika obrane grada Beča. Na toj dužnosti istaknuo se tijekom revolucionarnih događaja 1848. u uličnim borbama protiv pobunjenika u Beču.

Viteški križ Reda Marije Terezije (https://de.wikipedia.org)

Dana 6. listopada 1848. od ministra rata grofa Theodora Latoura dobio je zapovijed prikupiti postrojbe u Leopoldstadtu i obraniti to predgrađe Beča pod svaku cijenu. Organizirao je postrojbe koje su već bile u povlačenju i poveo ih u napad te napredovao do raskrižja Taborstrasse. Tamo je naišao na snažnu paljbu iz svih okolnih kuća kojom prigodom je ranjen njegov konj. Vojnicima je održao motivacijski govor te zapovjedivši bubnjarima sviranje signala za juriš, krenuo u napad tijekom kojeg su očišćene kuće u kojima su se nalazili pobunjenici sve do Ferdinandovog mosta. Kada se spremao prijeći preko mosta dobio je zapovijed za povlačenje do gradskih zidina. Tijekom napada pobunjenika na Beč, 30. listopada 1848., sa svojom divizijom odbio je sve napade revolucionara na crti Matzleinsdorf – Gloggnitz.  Po novoj zapovijedi trebao je čekati do drugog dana, ali pošto je carski dvor već gorio, samoinicijativno je krenuo u juriš s dvije bojne iz Otočke graničarske pukovnije Jelačićeve vojske, koje su se probile u grad i jednom domobranskom bojnom. „Zahvaljujući njegovom samostalnom, razboritom i energičnom pristupu, carska dvorska knjižnica, prirodoslovni kabinet i sam carski dvor, s čijeg su krova već izbijali plamenovi uslijed granatiranja, spašeni su.“

Borbe u Leopoldstadtu 6. listopada 1848. (Wikimedia Commons)

Poradi zasluga u obrani Beča, a posebice carskog dvora stanovništvo Beča  priredilo mu je velike ovacije. Dana 27. studenog 1848., zajedno s banom Josipom Jelačićem, primio je zahvalnice putem izaslanika gradskog vijeća grada Beča, bečkih trgovaca i drugih gradskih odbora „jer su njegova energija i promišljenost spasili grad od pljačke“. Tom prigodom izjavio je da „nije ništa drugo učinio osim svoje dužnosti prema caru i domovini te bez razmišljanja odlučio braniti grad u kojem je živio 16 godina i da će mu biti drago ako ga prihvate kao jednog od njih.“ Nakon toga, sredinom prosinca 1848., sudjelovao je u gušenju revolucije u Ugarskoj, na dužnosti zapovjednika divizije u 2. korpusu. Dana 21. siječnja 1849. sa svojom divizijom napao je mađarske revolucionarne snage na platou Schemnitz te na juriš zauzeo selo Windschacht, kojom prigodom je zarobio 12 topova te 10 merzera s pripadajućim streljivom te preko 500 vojnika. Protivnik je pritom imao gubitke od 60 mrtvih i oko 120 ranjenih vojnika, dok je austrijska vojska imala osam mrtvih (dva časnika i šest vojnika) te 13 ranjenih vojnika. Također se istaknuo i u bitci kod Kápolne (26. – 27. veljače 1849.) boreći se na čelu svoje divizije.

Tijekom lipnja 1849. posebice se istaknuo u opsadi utvrđenog grada Komároma, na obje strane Dunava. S puno slabijim snagama (12.000 vojnika i 75 topova) blokirao je utvrdu (u kojoj je bilo 18.000 vojnika) i odbio sve napade mađarskih snaga iz utvrde te održao opsadu do dolaska pojačanja, čime je pridonio pobjedi austrijsko-ruske vojske u bitci kod Pereda (20. – 21. lipnja 1849.). Za zasluge stečene na bojnom polju 25. svibnja 1849. pohvaljen je od cara, a 17. srpnja 1849. imenovan je za drugoga počasnog vlasnika 15. pješačke pukovnije u Tarnopolu (Ukrajina). Zapovijedao je austrijskim snagama jačine oko 13.000 vojnika i 62 topa protiv mađarske ustaničke vojske jačine oko 19.000 vojnika i 292 topa u Četvrtoj bitci za Komárom (30. srpnja – 3. kolovoza 1849.), u kojoj zbog značajne premoći u korist mađarskih snaga nije mogao izvojevati pobjedu.

Carski dvor u plamenu (Beč, 30. listopada 1848.) (https://beyondarts.at)

Nakon toga imenovan je za zapovjednika 2. korpusa austrijske vojske u Ugarskoj, a nakon te dužnosti 6. listopada 1849. imenovan je za zapovjednika utvrde i vojnog zapovjednika Petrovaradina. Ubrzo nakon toga 25. studenog 1849. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 1. armije u Beču. Za zasluge ostvarene pri obrani carskog dvora (31. listopada 1848.) u Beču prvo je odlikovan Zapovjedničkim križem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom, a 26. ožujka 1850. i Viteškim križem Reda Marije Terezije, koji mu je 2. travnja 1850. osobno uručio car Franjo Josip I. Za zasluge ostvarene na bojnom polju tijekom 1849. na području Ugarske odlikovan je Redom željezne krune i ruskim Redom svete Ane I. klase.

Dana 16. srpnja 1850. imenovan je za ministra rata Austrijskog Carstva u Beču. Ubrzo nakon toga 6. kolovoza 1850. imenovan je za domovinskog savjetnika. Na dužnosti ministra rata 8. lipnja 1851. odlikovan je ruskim Redom bijelog orla., 25. listopada 1852. bavarskim Velikim križem Zaslužnog reda svetog Michaela, a 8. studenog 1852. papinskim Velikim križem Reda svetog Grgura. Za vrijeme njegovog obnašanja dužnosti ministra rata, između ostalog, donesen je novi Temeljni zakon za vojne pogranične zemlje, propisan je Vojni službovnik, uvedeni su novi pravilnici o obuci i vježbama, ustrojena nova središta za obuku, regulirane su plaće časnika, izvršeno je opremanje konjaništva i započeo je preustroj vojske Austrijskog Carstva. Uz pohvalu cara za obnašanje dužnosti ministra rata, 15. veljače 1853. imenovan je za zapovjednika 3. korpusa u Grazu (Austrija). Na toj dužnosti 9. srpnja 1853. odlikovan je talijanskim Senatorskim velikim križem Konstantinovog reda svetog Grgura.

Mimohod spasilaca Beča (Jelačićeve vojske) 1. studenog 1848. u Beču (https://sammlung.wienmuseum.at)

Dana 1. srpnja 1854. imenovan je za zapovjednika 1. armije sa sjedištem u Beču. Nakon toga 18. siječnja 1856. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 3. armije i zapovjedajućeg generala u Ugarskoj sa sjedištem u Budimpešti. Na toj dužnosti 27. rujna 1856. odlikovan je Križem za vojne zasluge s ratnom dekoracijom, 12. ožujka 1859. Redom željezne krune I. klase, a 30. ožujka 1859. njemačkim Velikim križem Adolphovog reda s mačevima. U travnju 1959. imenovan je za zapovjednika Područnoga glavnog zapovjedništva (zapovjedajućeg generala) u Beču. Na toj dužnosti umirovljen je već 25. rujna 1859. Prigodom umirovljenja promaknut je u počasni čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva).

Nakon umirovljenja živio je u Dornbachu kraj Beča, gdje je 15. srpnja 1864. i umro. Pokopan je na bečkom groblju Währing uz nazočnost vojnog vrha i počasnih postrojbi iz sastava 5., 15. i 51. pješačke pukovnije, 6. husarske pukovnije i 9. topničke pukovnije.

Tekst: Boris Trnski/Hrvatska povijest

Continue Reading

Vijesti

Izrael napao ključni sustav protuzračne obrane iranskog nuklearnog postrojenja!

Published

on

Američki televizijski kanal ABC News, pozivajući se na anonimni izvor u američkoj administraciji, izvještava o nedavnoj operaciji IS-a usmjerenoj protiv sustava protuzračne obrane povezanog s iranskim nuklearnim programom.

Prema ovom izvoru, izraelski avioni napali su radarsku opremu koja se nalazi u blizini Isfahana. Operacija je izvedena bez narušavanja iranskog zračnog prostora – zrakoplovi su ispalili projektile iznad iračkog teritorija i odmah se vratili.

Svrha ove operacije, prema anonimnom dužnosniku, bila je pokazati Iranu sposobnosti izraelskih oružanih snaga, pokušavajući pritom ne zaoštravati napetosti u regiji.

Saudijski TV kanal Al Hadath potvrdio je ovu informaciju, dodajući da su u napadu sudjelovala tri borbena aviona F-35. Napominje se da je raketni napad izveden na element protuzračne obrane koji štiti nuklearno postrojenje u Natanzu.

Osim toga, fotografije krhotina projektila otkrivene su i objavljene na iračkim društvenim mrežama.

Na internetu se nagađa da bi to moglo biti izraelsko streljivo zrak-zemlja, poput Anchor Kahola (Blue Sparrow) ili Popeye, koje se koristi za simulaciju balističkih projektila tijekom trenažnog lansiranja.

(Mediji)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved