Poskupljenje na benzinskim crpkama, porez na sokove i masnu hranu, veće cijene za cigarete i alkohol, porez na nekretnine… lista je sve dulja, a kriza okrutnija. Na drugoj strani svi žele veće plaće i izjednačavanje sa Švicarskom, kao da je to pitanje želje, a ne teškog i dugotrajnog rada. Gdje je problem?

Sjećam se, imao sam tek 19 godina. Gledam Antu Markovića na televiziji kako samouvjereno predstavlja svoju reformu. Cilj je bio jasan: tranzicija ka tržišnoj ekonomiji, liberalizacija i privatizacija — piše Petar JASAK za Logicno.com

Otac mi pokazuje svoju plaću prosvjetnog radnika, koja je gotovo preko noći porasla s 500 DEM-a, na skoro 2000 DEM (1000 €). Svi hvale Markovića koji je stvorio konvertibilni i jak dinar – roditelji, susjedi, prijatelji i stranci. Postali smo “svjetska sila”, daleko ispred Poljske, Mađarske i tada Čehoslovačke. Ante Marković je za većinu puka postao Bog. Priznajem, meni je također bio “drag”.

Ne želim lagati. Sjećam se Markovića, ali nikako detalja njegove reforme o kojoj pišem. Reforma i ekonomija me tada nisu interesirale, niti sam što razumio. Bilo mi je dobro kao i svima. Kao mladi “poduzetnik bez poduzeća” koji se bavio računalima i elektronikom 80-tih godina, zarađivao sam 2 puta više nego moj otac. Tada je to za mene bilo normalno. S današnje točke gledišta, radilo se o kompletnom ludilu.

KAKO JE ANTE MARKOVIĆ DOKRAJČIO JUGOSLAVENSKO GOSPODARSTVO

Tek nakon desetak i više godina sam shvatio tko je bio Ante Marković i o kakvoj se reformi radilo. Danas više nema sumnje: Ante Marković je bio neoliberalni globalist i svojom je reformom uništio sve što se dalo uništiti.

Identičnu situaciju danas imamo i u Hrvatskoj. Aktualne gospodarske reforme i potezi odgovornih vode Hrvatsku direktno u provaliju. Kao što je Ante Marković šetao po svijetu tražeći odgovore, danas neki drugi “Markovići” traže odgovore izvan svoje akademske zajednice.

NA TEMELJU ČEGA IZLAŽEM SLIČNE TVRDNJE?

Pogledate li stare vijesti iz perioda Ante Markovića, shvatit ćete da su njime svi bili oduševljeni. Konstruktivne kritike Markovićeve reforme su izostale. Svi su pisali o 60.000 novih poduzeća, ali nitko nije analizirao strukturu istih i objasnio da se radilo o trgovačkim poduzećima usmjerenim na uvoz stranih roba.

Naglo i umjetno povećanje kupovne moći, strane je proizvode učinilo vrlo pristupačnim. Svi su kupovali i konzumirali, a rijetku su znali da za takvo što nema nikakvog pokrića. Ni u izvozu, ni u povećanju produktivnosti postojećih radnika i poduzeća. Jedino pokriće su bila zaduženja i rasprodaja uništenih poduzeća.

Markovićevom reformom cijena rada jugoslovenskog radnika uvećana je za 4 puta, a za isto toliko je uništena i njegova konkurentnost na svjetskom tržištu. Onaj tko je “šapnuo” Anti Markoviću da za jednu njemačku marku treba izdvojiti 7 tadašnjih konvertibilnih dinara, morao je znati što čini i što slijedi.

Prvo je uništen izvoz. Poduzeća su bačena na koljena, a nakon čega se pristupilo privatizaciji. Dok su jedni kupovali i trošili konvertibilne dinare na televizore, mikrovalne, automobile i druge strane proizvode, poduzeća su gubila tržište i klizila u propast. Svakim danom su postajala bezvrijednima.

Ante Marković je ponavljao, što su mu zapadnjaci šaputali na uho: “Sve će biti dobro, samo treba još više liberalizirati tržište”. Klasični primjer doktrine Čikaške škole Miltona Friedmana koja je većom dozom otrova liječila otrovane.

JUGOSLAVIJA JE BILA MIKRO KINA KOJA JE RADILA ZA ZAPAD

Danas, kada analiziramo gospodarstvo bivše Jugoslavije, nije moguće ne primijetiti sličnost s Kinom od prije 30-tak godina. Na mikro razini, naravno. Jeftina radna snaga i politički stabilna država, privukli su zapadna poduzeća koja su u Jugoslaviji stvarala dodatnu vrijednost.

Priznali mi to ili ne, Jugoslavija je radila za zapadna poduzeća. Svi narodi bivše Jugoslavije su sposobni i vrijedni. Svojim su radom, preko Jugoslavije, omogućili zapadnim poduzećima pristup mnogim nesvrstanim zemljama i njihovim tržištima.

Lista stranih brendova koji su proizvodili svoju robu u Jugoslaviji je nepregledna. Izdvojit ćemo neke od većih: Levi Strauss (Varteks), Lee Cooper (Beko), Wrangler (Makedonija), Puma (Borovo), Adidas (Planika), Boss (Kragujevac), Fiat (Zastava), Volkswagen (TAS), Citroen (Cimos), Peugeot (Kosovo), Mercedes i BMW (Kikinda i Aleksinac)… Lista je nepregleda.

Sigurno niste znali da su zapadnjaci projektirali, a naši radnici odrađivali projekte trećim zemljama. Podjela rada je bila perfektno kontrolirana. Govorim o projektima u Iraku, Alžiru i drugim zemljama Afrike i Azije.

Proizvodeći strane proizvode, radnici su se osposobljavali. Bivša država je paralelno pokretala domaću proizvodnju iz koje su se izrodili mnogi proizvodi koji su zadovoljavali domaće tržište, a nerijetko smo takve proizvode izvozili: Konfekcija (Interplet Brčko), Šipad i Jelovica su radili za Austriju, Helikopter Gazela je rađen po francuskoj licenci, Slovenija je izvozila mnoštvo proizvoda (Slovenijales, Lesnina, Meblo, Elan, Iskra, Gorenje,…).

Stvoren je jedan vid autonomije gdje nije trebalo puno novaca za živjeti u svojoj kući i jesti svoju hranu. Puna zaposlenost je bila rješenje za sve probleme. Nismo mogli piti Coca Colu, ali ni slovenska Cocta nije bila loša. Danas je više volim i pijem nego Coca Colu.

ŠTO MISLE O STRANCI KOJI SU POSLOVALI S JUGOSLAVIJOM? – IZ PRVE RUKE.

Prije par godina sam razgovarao s prijateljom Jacques Bonnechaux u Parizu, koji sada ima blizu 90 godina i još je vitalan gospodin. Jacques je bio na vrhu nacionalnog francuskog poduzeća koje je bilo jače nego čitavo gospodarstvo Jugoslavije. U ono vrijeme posjećivao je Zagreb, Beograd i Skoplje.

Pošto je već u godinama, naši razgovori su uvijek otvoreni i interesantni, jer Jacques više nema što izgubiti. Priča bez dlake na jeziku i ne kalkulira. Više sam od njega naučio o odnosu zapada i Balkana, nego za pola svog života. Jacques je posredovao između Francuske i Jugoslavije kada potonja nije mogla vraćati dugove. Posjećivao je naša poduzeća i gledao što može kompenzirati.

“Petre, nećeš vjerovati, iz Jugoslavije smo uvozili kućne aparate koji su bili pakirani u sanduke od punog drveta. Bio sam iznenađen. Skuplji je bio drveni sanduk od kvalitetne daske, nego kućni aparati. Nisam ništa razumio.”, objašnjavao mi je Jacques jednom prilikom i čudio se tadašnjoj iracionalnosti.

“Imali ste odlične inženjere, pogotovo u Končaru. Iako su vaši inženjeri bili potplaćeni u odnosu na francuske, tamo su razvijali proizvode ravne našim u Francuskoj. Pokušavali smo shvatiti kako je to moguće jer slično nismo mogli napraviti u zemljama sjeverne Afrike. Često sam posjećivao to uspješno poduzeće, kojeg se i danas vrlo dobro sjećam”, nastavlja moj prijatelj kojeg ću uskoro posjetiti i pokušati napraviti intervju za portal Logično.

NAŠI PROSTORI SU PROPUSTILI DVIJE POVIJESNE PRILIKE

Bivša Jugoslavija je propustila pozitivan gospodarski val nakon Drugog svjetskog rata, kojeg nije znala iskoristiti do kraja. Umjesto da finalizira kao Kina i stvori poduzeća spremna za izvoz, ona je tipovala na nametnutog Antu Markovića koji je poslužio kao korisni idiot za eutanaziju konkurentnosti.

Ništa bolje nisu učinile ni zemlje Balkana nastale raspadom Jugoslavije. One nisu samo propustile priliku, nego su preskočile period rasta i stvaranja novih poduzeća kao što je to učinila bivša Jugoslavija i jučer Kina.

Sve je bilo složeno. Dugovi nisu bili visoki, nakon ratnog šoka svi narodi su bili spremi na žrtvu i rad za bolje sutra. Svima je bilo dosta rata i svi su dobili svoje nacionalne države. Cijena rada je bila minimalna u odnosu na Zapad, a porezi su bili najniži u Europi.

Nažalost, ekonomski stručnjaci, skloni Markovićevoj neoliberalnoj ekonomskoj doktrini, temeljenoj na uvozu jeftine strane robe i uništavanju svega domaćeg, su nastavili gdje je Marković stao.

Netko iznova šapuće da moramo biti “veliki” i trošiti da bismo ekonomski rasli. Za trošiti više, treba samo ojačati nacionalne valute ili napraviti internu deflaciju kroz novo zaduživanje.

Prijevara je jednostavna. Nemate novaca? Nije bitno. Držite jaku nacionalnu valutu i dižite nove kredite koje ćemo vam mi dati.  Imamo za vas sve što poželite i što vam treba: hranu, piće, odjeću, voće, povrće, pa čak i haubice koje će vam kupiti prašinu. Nema potreba da to radite sami jer se “ne isplati”.

NIJE BITNA VISINA PLAĆE, NEGO KUPOVNA MOĆ NA DOMAĆEM TRŽIŠTU I PUNA ZAPOSLENOST

Jugoslovenski gospodarstveni primjer je empirijski dokaz o suludoj politici visokih plaća koju ne prati gospodarska realnost.

Izmišljanje novih poreza stvara fiktivne prihode koji fiktivno povećavaju plaće i cijene na tržištu. Svjedočimo umjetnom podizanju standarda putem duga. Upravo onako kako je činio Ante Marković svojom reformom.

Sva domaća proizvodnja postaje preskupa zbog konkurencije iz zemlja gdje je cijena rada višestruko manja, a što profitiraju poduzetnici skloni uberizaciji gospodarstva.

Bez unutarnjeg tržišta i autonomije, nema prosperiteta. Većina svjetskih poduzeća se morala dokazati i usavršiti na domaćem tržištu, a tek onda na stranom. Kvaliteta i savršenstvo se stječe radom i trudom, a ne planiranjem i tuđim kapitalom.

Idealan primjer je Njemačka, gdje oko velikih poduzeća imamo na tisuće malih koji gravitiraju i servisiraju velika poduzeća. Provjerimo li povijest velikih njemačkih poduzeća, odmah ćemo vidjeti da se radi o poduzećima koja su stara i po jedno stoljeće. Krenula u posao kao obiteljski obrt, a ne kao “Start Up”.

HRVATSKA JE ŽRTVA PRESKUPE CIJENE RADA KOJA UNIŠTAVA AUTONOMIJU

Sve dok Hrvatska i druge okolne zemlje Balkana nastoje umjetno dizati standard svojih građana, prosperiteta neće biti. Problem svi imaju. Čak i da se spusti cijena rada i porezi na minimum, to neće biti dovoljno.

Potrebno je stvoriti gospodarstvenike i političare patriotskog profila koji nemaju račune, nekretnine i radna mjesta u stranim državama iz koje dolaze “dobronamjerni” savjeti koji su dobri samo za one koji ih nude.

Ne, nije istina da pojedinci ne mogu ništa. Upravo je suprotno. Pojedinci mijenjanju povijest, kako političku, tako i gospodarstvenu. Pozitivno ili negativno, sve kreće od pojedinaca. Mase prate uspješne pojedince.

ZAŠTO SE ŽELI UNIŠTITI AUTONOMIJA OBIČNOG ČOVJEKA?

Osoba koja ograničeno ovisi o sustavu, ne stvara profit. Ne diže kredite tj. ne prodaje svoj budući rad kako bi se isplatio kriminalno nametnut javni dug. Selo često hrani članove obitelji koji žive u gradu.

Proizvodnjom domaće hrane izbjegava se kupovina hrane velikih proizvođača koja nam dolazi iz Brazila, Turske, SAD-a, Njemačke, Kine…

Domaćini s određenom autonomijom ne kupuju jaja, jer imaju 10-15 kokoški koje slobodno šetaju i svakodnevno nose zdrava jaja.

Autonomno domaćinstvo jednu svinju goji za sebe, a drugu za prodati. Svinje ne jedu kupovnu hranu, nego ono što ostane od ručka i večere – hrane se zdravo. Autonomno domaćinstvo može jesti meso svaki dan, bez da ide u Konzum i Lidle gdje se prodaju suhomesnati proizvodi s aditivima koji nisu previše zdravi.

Za grijanje ne koristi skupe sofisticirane peći kupljene na kredit i uvezene, nego obično drvo koje je najbolji obnovljivi izvor energije. Kaloričnost drveta grije i više nego je potrebno, čime kupovina trostrukih i četverostrukih plastičnih prozora koji izazivaju vlagu zbog kondezacije i nedostatake ventilacije u starim kućama, postaje besmislena.

Ne kupuje vodu, jer u selu ima izvor prečiste vode koja ne košta ništa ili je zajedno sa susjedima iskopao arteški bunar.

Sada vam je jasno, kome i zašto smeta autonomija. Domaćin radi puno više nego radnik u poduzeću. Puno je zadovljniji jer zna za što radi i za koga.

Uvođenje raznoraznih poreza traži novac kojeg domaćinstvo nema. Osobu koja mirno i skladno živi, žele potjerati u tvornicu da radi za 500 €, što nije dostatno za normalan život. Imaju i za to riješenje: iznova krediti.

APSURDNE IZJAVE ZA KRAJ KOJE SVE POTVRĐUJU

Čitam nadavno hvalisanje jednog proizvođača pesticida u Hrvatkoj kako je nekada seljak hranio 4 člana svoje obitelji, a danas hrani 120 osoba. “Stručnjaci” koji su napisali ovu izjavu, kao i mediji koji su 2017. prenijeli informaciju da njemački seljak hrani 152 osobe, a srpski samo 18, moraju se zapitati gdje se izgubila logika?

Možda je hrvatski i srpski seljak nekada hranio samo 4 člana svoje obitelji, međutim kako je moguće da sada hrani 150 osoba, a ne može tim istim radom prehraniti članove obitelji koje je nekada hranio bez problema?

Odgovor je jasan, izgubio je autonomiju koju mu drugi perfidno uskraćuju.