Geslo ovogodišnjeg Hoda je: „Ne zaustavljaj otkucaje moga srca! Samo daj mi ljubav…“ Danas se za zakonsku i svaku drugu zaštitu nerođenog djeteta, njegove majke, oca i cijele obitelji, hodalo u gradovima Rijeci, Sisku i Splitu! Okupljamo se u ovoj inicijativi, jer nam je svima zajedničko da se zalažemo za zakonsku i svaku drugu zaštitu svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti, jer pravo na život je temeljno ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Hod za život, obitelj i Hrvatsku predstavlja zalaganje za temeljna ljudska i građanska prava – svakog čovjeka i svih ljudi! U ozračju radosti i veselja, djeca, mladi, obitelji, djedovi i bake poslali su jasnu poruku – svaki život je važan! Ante Bekavac, koordinator Hoda za život u Rijeci, istaknuo je da su se građani okupili potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci. „Okupljeni smo oko znanstvene činjenice da čovjekov život započinje začećem. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako je dijete željeno od nekoga. I stoga želimo poslati jasan zahtjev za zakonskom zaštitom života. Očekujemo zakon koji štiti pravo na život nerođenog djeteta, poštujući najnovije znanstvene spoznaje. Želimo zakon koji jača ženu! Jer nema slobode izbora kada nekoga netko ili nešto tjera na pobačaj. Svaka osoba ima pravo na točnu informaciju, na informirani izbor. Mi da bi bili slobodni, moramo imati točne informacije: znanost potvrđuje da život počinje začećem, već 18. dan od začeća djetetu kuca srce – kad još mnoge majke ni ne znaju da su trudne, ispod majčinog srca kuca jedno malo srce djeteta. Od 8. tjedna svi organi djeteta su formirani, s 10 tjedana dijete ima otisak prsta, a s 12 tjedana starosti smiješi se. Tužna je činjenica da prilikom pobačaja, dijete osjeća bol! Statistike pokazuju da 2/3 žena koje su počinile pobačaj, to su učinile zbog teške ekonomske situacije ili pritiska okoline. Pobačaj nije ljudsko pravo. Ali pravo na život jest temeljno ljudsko pravo – zaštićeno 3. člankom UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Pobačaj nije zdravstvena skrb za žene – ali zdravstvena skrb jest štititi život svake žene i svakog nerođenog djeteta. Za žene skrbimo tako što ćemo im osigurati svaki oblik ekonomske, društvene i socijalne zaštite, kako bi u miru i sigurnosti mogle uživati u prvih devet mjeseci života svoga djeteta. Ukoliko još uvijek ima onih koji negiraju ili ne znaju da znanost potvrđuje da ljudski život započinje začećem, onda svakako razumski ne mogu negirati ili ne reagirati na zvuk otkucaja djetetovog srca kada bi ga imali priliku čuti. Zato pozivamo sve, samo dajmo ljubav… svaki dan“, naglasili su organizatori u Rijeci! „Ovaj snažan pokret, koji je i ove godine okupio tisuće i tisuće ljudi diljem Hrvatske, pokazuje kako je više nego ikada potrebno stati u obranu svakog ljudskog života, počevši od onog najnezaštićenijeg – života nerođenog djeteta u utrobi svoje majke! To nas raduje, to je ustvari i očekivano, jer to je ona Hrvatska prema kojoj mi želimo ići. Želimo da nam Hrvatska bude zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti. Želimo da sve ove navedene činjenice i ova stvarnost budu poznate svakoj ženi i muškarcu u Hrvatskoj. Pobačaj zaustavlja otkucaje srca. Ne želimo da se u Hrvatskoj ijednom ljudskom biću nasilno zaustavljaju otkucaji srca!”, istaknuo je Boris Prpić, koordinator Hoda za život u Sisku. Sara Popović, koordinatorica Hoda za život Split, izjavila je da ovom prigodom želimo posebno zahvaliti svim našim hrvatskim braniteljima, koji su nam boreći se za slobodu naše Domovine, posebice u zimu 1994. godine, pokazali što znači biti ustrajan u ljubavi prema Domovini i biti ustrajan u istini! „A istina je bila imperativ tada, kao što je imperativ i danas! Zahvaljujući žrtvi naših hrvatskih dragovoljaca i branitelja, mi danas možemo biti ovdje, u slobodnoj i demokratskoj zemlji. Sa istinom koja i nas danas obvezuje i koju moramo reći – svaki život je važan! Deseci tisuća ljudi i ove su godine okupljeni u ovom snažnom pokretu, kako bi iskazali ljubav prema životu, ljubav prema obitelji i našoj jedinoj Domovini – Hrvatskoj! Ove godine i mi u Splitu, imamo priliku jasno i beskompromisno stati u zaštitu svakog ljudskog života – onog nerođenog i onog rođenog!“, istaknula je Popović.
Danas smo u gradovima Rijeci, Sisku i Splitu mogli čuti snažna i dojmljiva svjedočanstva: Rijeka: MARA JURKOVIĆ „Danas ne bih stajala pred vama da su moji roditelji prihvatili preporuke ginekologa i nekih ljudi u njihovom okruženju da prekinu moj život, da naprave feticid. Na pregledu u bolnici mojim su roditeljima rekli da su u opasnosti i majka i dijete. I prognozirali da ću se, ako uspijem preživjeti, roditi s brojnim poteškoćama – gluha, slijepa, da neću moći hodati… Moji roditelji su unatoč zabrinutosti, strahu, činjenici da su imali kod kuće dvoje male djece – rekli da sam i ja njihovo dijete i da se žele boriti za moj život – bez obzira na moguća oštećenja ili bolesti. Hvala im na tome. Hvala im na borbi za moj život! Danas živim samostalno, u drugom gradu. Radujem se životu. Studiram. I nastojim svima drugima vratiti ljubav i brigu koju sam dobila.“, rekla je Jurković. Sisak: OBITELJ FRAN „Kao roditelji četvero djece samo možemo reći – život je bogatstvo. Kako je naša obitelj rasla, sve smo više učili da je svako dijete jedinstveno. Svako dijete je bogatstvo i svatko od njih nas je mnogo naučilo. Gledamo ih kako su cjelovita bića – narasli od one malene točkice na ultrazvuku do jedinstvenih bića sa svojim emocijama, idejama, željama, darovima… i tome se samo možemo iskreno diviti. Jedino što je bitno je – ljubav. Ljubav je motiv, pokretač. Pokreće te da ideš dalje. Kako bi naš život bio siromašan da ga oni ne obogaćuju! Male ruke oko vrata i jedan „volim te“. Što ti više treba? Raduje svaki njihov napredak, mali ili veliki uspjeh. Dajmo potporu trudnicama, majkama, dajmo potporu najosjetljivijima! Neka se svaka trudnica ima kome obratiti, neka svaka ima podršku. Da ne strahuje za egzistenciju, da u trudnoći ne ostane bez posla. Obitelji trebaju potporu društva, u svakom pogledu. Prava zaposlenih trudnica, roditeljska prava, naknade i potpore, uvijek ima prostora za poboljšanjem. Odvaži se ući u borbu, jer više je onog lijepog nego onog što je teško. Možemo samo zaključiti: kad god smo davali ljubav, uvijek je vrijedilo!“, istaknula je obitelj Fran. Split: BRUNO PETRUŠIĆ: „Ne smijemo nikada zaboraviti žrtvu naših roditelja, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. Jer ta je generacija dosanjala stoljetni san slobodne Hrvatske. Jer ta braniteljska generacija je ona generacija kojoj smo neizmjerno zahvalni. Koji su nama danas omogućili da budemo ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, slobodni Hrvati i Hrvatice. Kurt Cobain, glazbenik koji je, nažalost prerano preminuo kada je dobio svoju kćer, kada ju je prvi puta uzeo u svoje dijete, izjavio je da je biti otac najbolji osjećaj u njegovom životu. I vjerujem da mi, koji smo imali tu sreću uzeti svoju djecu u svoje naručje, a bez da im posvećujemo ikakva priznanja ili nagrade upravo zato jer ih možemo uzeti u naručje, možemo isto reći. Nema boljeg osjećaja od toga. A to je zato jer nema veće vrijednosti od te koju u tom trenutku držimo u rukama. Kao da držimo čitav svijet. I stvarno – držeći u rukama svoje dijete, uistinu držimo u svojim rukama čitav svoj svijet. Nas dvoje, mama i tata, kada držimo na svojim rukama i odgojem podižemo svoju djecu, stvarno držimo na svojim rukama i podižemo čitav jedan svijet. I zato smo danas tu – da zaštitimo i održimo taj svijet na životu.“ MLADENKA MIHANOVIĆ: Supruga, majka, baka, podijelila je teško iskustvo pobačaja, želeći na taj način pomoći drugim ženama, majkama, očevima… „Bila sam na izvoru svih „novosti protiv života“, ali nažalost nisam uspjela zaštiti život svoga djeteta. Duboku bol što je nisam zagrlila, poljubila i što danas nemam uz sebe, naše drugo dijete – osjećam i danas. Svaki dan. Da je tada barem bio netko tko bi me ohrabrio, tko bi mi rekao – nemoj pobaciti! Pa to je najvrijednije što možeš stvoriti kroz cijeli svoj život! Ima rješenja! Sve će biti dobro. Da mi je barem netko rekao da srce mog djeteta kuca od 18. dana, pokazao mi fotografije nerođenog djeteta i rekao: „Ne zaustavljaj otkucaje njegovog srca. Samo daj mu ljubav!“ Zato ja danas stojim ovdje pred vama. Da neka žena koja je danas u istoj situaciji kao ja tada ne ponovi moju pogrešku. Da pruži zaštitu i ljubav svom sinu ili kćeri.“
MAJA DUMANČIĆ, vjeroučiteljica, podijelila je s nama svoje iskustvo neplodnosti i otvorenosti životu kroz udomiteljstvo. „Željeli smo, dok još možemo, pružiti ljubav i pažnju koju nismo imali priliku dati svojoj djeci. To se dogodilo na vrlo neobičan način – jednim susretom u čekaonici kod ginekologa. Sumnjala sam da sam trudna, pa sam otišla kod ginekologa na pregled. Kod ginekologa sam u čekaonici upoznala djevojku koja je bila zbunjena i uplašena. Došla je raditi preko ljeta sezonski posao. Posumnjala je da je trudna i odmah je rekla da će ga pobaciti. Mislila je da nema drugog izbor, da će je se obitelj odreći, a dečka nije bilo briga… Pokušala sam je malo ohrabriti i onako, spontano, predložila joj da dijete rodi i da ga meni. Zanimljivo je kako je ta djevojka bila uvjerena da nema drugog izbora osim pobaciti svoje dijete! Njezini prijatelji su joj bili spremni dati podršku – ako pobaci. Bili su spremni skupiti novce i platiti joj put i pobačaj. Znači, bili su u stanju odvojiti 3-4 tisuće kuna za to, ali ne i za prvu pomoć za dijete (kolica, pelene…) tj. za osnovne potrebe tog malog bića koje je nosila pod svojim srcem. I tako je taj mali anđelak pokrenuo lavinu i u našim životima. Mama ga je zadržala. Jedno vrijeme je bila u kući Betlehem. A onda su baka i djed prihvatili svog unuka i sad živi kao mali kraljević. Ja sam mu krsna kuma. Bio je to jedan od sretnijih dana u mom životu. Sve do nedavno ga otac nije htio prihvatiti. No, i to se promijenilo. Na 6. rođendan ga je prvi put vidio. A za ovaj Uskrs su mama i on bili u posjeti cijeloj očevoj obitelji. Muž i ja smo se nakon tog susreta brzo odlučili prijaviti za udomiteljstvo. Nakon par mjeseci, k nama je privremeno stigao jedan prekrasan i vedar dječak i donio sreću u naš dom. Tad je imao 8 godina, veselu narav i bio uistinu divan dječak. Kod nas je bio 3 mjeseca, završio je drugi razred, popravio ocjene, i (po riječima socijalne radnice) naučio što je prava ljubav i toplina u obitelji. Par mjeseci kasnije, zvali su nas opet i upoznali smo dva brata: Lovro (3 i pol godine) i Valentino (dvije i pol godine). Osvojili su nas na prvu. Imali smo s njima mjesec dana prilagodbe – često smo išli u Split u dom Maestral, kako bi bili s njima. Naši Lovro i Valentino sad već idu u školu; 1. i 2. razred i zaista su super dečki. Dar su ne samo nama, nego i našoj obitelji, župi i cijelom selu.“, istaknula je Dumančić. Pere Eranović, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu dojmljivom interpretacijom stihova iz pjesme Kako li je lijepo doći i Velimira Vele Raspudića „Pusti me da živim” poslana je snažna poruka podrške svakoj majci!
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije. Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.