Geslo ovogodišnjeg Hoda je: „Ne zaustavljaj otkucaje moga srca! Samo daj mi ljubav…“
Danas se za zakonsku i svaku drugu zaštitu nerođenog djeteta, njegove majke, oca i cijele obitelji, hodalo u gradovima Rijeci, Sisku i Splitu! Okupljamo se u ovoj inicijativi, jer nam je svima zajedničko da se zalažemo za zakonsku i svaku drugu zaštitu svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti, jer pravo na život je temeljno ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava.
Hod za život, obitelj i Hrvatsku predstavlja zalaganje za temeljna ljudska i građanska prava – svakog čovjeka i svih ljudi!
U ozračju radosti i veselja, djeca, mladi, obitelji, djedovi i bake poslali su jasnu poruku – svaki život je važan!
Ante Bekavac, koordinator Hoda za život u Rijeci, istaknuo je da su se građani okupili potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci. „Okupljeni smo oko znanstvene činjenice da čovjekov život započinje začećem. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako je dijete željeno od nekoga. I stoga želimo poslati jasan zahtjev za zakonskom zaštitom života.
Očekujemo zakon koji štiti pravo na život nerođenog djeteta, poštujući najnovije znanstvene spoznaje. Želimo zakon koji jača ženu! Jer nema slobode izbora kada nekoga netko ili nešto tjera na pobačaj.
Svaka osoba ima pravo na točnu informaciju, na informirani izbor. Mi da bi bili slobodni, moramo imati točne informacije: znanost potvrđuje da život počinje začećem, već 18. dan od začeća djetetu kuca srce – kad još mnoge majke ni ne znaju da su trudne, ispod majčinog srca kuca jedno malo srce djeteta. Od 8. tjedna svi organi djeteta su formirani, s 10 tjedana dijete ima otisak prsta, a s 12 tjedana starosti smiješi se. Tužna je činjenica da prilikom pobačaja, dijete osjeća bol!
Statistike pokazuju da 2/3 žena koje su počinile pobačaj, to su učinile zbog teške ekonomske situacije ili pritiska okoline. Pobačaj nije ljudsko pravo. Ali pravo na život jest temeljno ljudsko pravo – zaštićeno 3. člankom UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Pobačaj nije zdravstvena skrb za žene – ali zdravstvena skrb jest štititi život svake žene i svakog nerođenog djeteta.
Za žene skrbimo tako što ćemo im osigurati svaki oblik ekonomske, društvene i socijalne zaštite, kako bi u miru i sigurnosti mogle uživati u prvih devet mjeseci života svoga djeteta.
Ukoliko još uvijek ima onih koji negiraju ili ne znaju da znanost potvrđuje da ljudski život započinje začećem, onda svakako razumski ne mogu negirati ili ne reagirati na zvuk otkucaja djetetovog srca kada bi ga imali priliku čuti.
Zato pozivamo sve, samo dajmo ljubav… svaki dan“, naglasili su organizatori u Rijeci!
„Ovaj snažan pokret, koji je i ove godine okupio tisuće i tisuće ljudi diljem Hrvatske, pokazuje kako je više nego ikada potrebno stati u obranu svakog ljudskog života, počevši od onog najnezaštićenijeg –
života nerođenog djeteta u utrobi svoje majke! To nas raduje, to je ustvari i očekivano, jer to je ona Hrvatska prema kojoj mi želimo ići. Želimo da nam Hrvatska bude zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti. Želimo da sve ove navedene činjenice i ova stvarnost budu poznate svakoj ženi i muškarcu u Hrvatskoj. Pobačaj zaustavlja otkucaje srca. Ne želimo da se u Hrvatskoj ijednom ljudskom biću nasilno zaustavljaju otkucaji srca!”, istaknuo je Boris Prpić, koordinator Hoda za život u Sisku.
Sara Popović, koordinatorica Hoda za život Split, izjavila je da ovom prigodom želimo posebno zahvaliti svim našim hrvatskim braniteljima, koji su nam boreći se za slobodu naše Domovine, posebice u zimu 1994. godine, pokazali što znači biti ustrajan u ljubavi prema Domovini i biti ustrajan u istini! „A istina je bila imperativ tada, kao što je imperativ i danas! Zahvaljujući žrtvi naših hrvatskih dragovoljaca i branitelja, mi danas možemo biti ovdje, u slobodnoj i demokratskoj zemlji. Sa istinom koja i nas danas obvezuje i koju moramo reći – svaki život je važan!
Deseci tisuća ljudi i ove su godine okupljeni u ovom snažnom pokretu, kako bi iskazali ljubav prema životu, ljubav prema obitelji i našoj jedinoj Domovini – Hrvatskoj! Ove godine i mi u Splitu, imamo priliku jasno i beskompromisno stati u zaštitu svakog ljudskog života – onog nerođenog i onog rođenog!“, istaknula je Popović.

Danas smo u gradovima Rijeci, Sisku i Splitu mogli čuti snažna i dojmljiva svjedočanstva:
Rijeka:
MARA JURKOVIĆ
„Danas ne bih stajala pred vama da su moji roditelji prihvatili preporuke ginekologa i nekih ljudi u njihovom okruženju da prekinu moj život, da naprave feticid. Na pregledu u bolnici mojim su roditeljima rekli da su u opasnosti i majka i dijete. I prognozirali da ću se, ako uspijem preživjeti, roditi s brojnim poteškoćama – gluha, slijepa, da neću moći hodati… Moji roditelji su unatoč zabrinutosti, strahu, činjenici da su imali kod kuće dvoje male djece – rekli da sam i ja njihovo dijete i da se žele boriti za moj život – bez obzira na moguća oštećenja ili bolesti. Hvala im na tome. Hvala im na borbi za moj život! Danas živim samostalno, u drugom gradu. Radujem se životu. Studiram. I nastojim svima drugima vratiti ljubav i brigu koju sam dobila.“, rekla je Jurković.
Sisak:
OBITELJ FRAN
„Kao roditelji četvero djece samo možemo reći – život je bogatstvo. Kako je naša obitelj rasla, sve smo više učili da je svako dijete jedinstveno. Svako dijete je bogatstvo i svatko od njih nas je mnogo naučilo. Gledamo ih kako su cjelovita bića – narasli od one malene točkice na ultrazvuku do jedinstvenih bića sa svojim emocijama, idejama, željama, darovima… i tome se samo možemo iskreno diviti. Jedino što je bitno je – ljubav. Ljubav je motiv, pokretač. Pokreće te da ideš dalje. Kako bi naš život bio siromašan da ga oni ne obogaćuju! Male ruke oko vrata i jedan „volim te“. Što ti više treba? Raduje svaki njihov napredak, mali ili veliki uspjeh.
Dajmo potporu trudnicama, majkama, dajmo potporu najosjetljivijima! Neka se svaka trudnica ima kome obratiti, neka svaka ima podršku. Da ne strahuje za egzistenciju, da u trudnoći ne ostane bez posla.
Obitelji trebaju potporu društva, u svakom pogledu. Prava zaposlenih trudnica, roditeljska prava, naknade i potpore, uvijek ima prostora za poboljšanjem. Odvaži se ući u borbu, jer više je onog lijepog nego onog što je teško. Možemo samo zaključiti: kad god smo davali ljubav, uvijek je vrijedilo!“, istaknula je obitelj Fran.
Split:
BRUNO PETRUŠIĆ:
„Ne smijemo nikada zaboraviti žrtvu naših roditelja, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. Jer ta je generacija dosanjala stoljetni san slobodne Hrvatske. Jer ta braniteljska generacija je ona generacija kojoj smo neizmjerno zahvalni. Koji su nama danas omogućili da budemo ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, slobodni Hrvati i Hrvatice. Kurt Cobain, glazbenik koji je, nažalost prerano preminuo kada je dobio svoju kćer, kada ju je prvi puta uzeo u svoje dijete, izjavio je da je biti otac najbolji osjećaj u njegovom životu.
I vjerujem da mi, koji smo imali tu sreću uzeti svoju djecu u svoje naručje, a bez da im posvećujemo ikakva priznanja ili nagrade upravo zato jer ih možemo uzeti u naručje, možemo isto reći. Nema boljeg osjećaja od toga. A to je zato jer nema veće vrijednosti od te koju u tom trenutku držimo u rukama. Kao da držimo čitav svijet. I stvarno – držeći u rukama svoje dijete, uistinu držimo u svojim rukama čitav svoj svijet. Nas dvoje, mama i tata, kada držimo na svojim rukama i odgojem podižemo svoju djecu, stvarno držimo na svojim rukama i podižemo čitav jedan svijet. I zato smo danas tu – da zaštitimo i održimo taj svijet na životu.“
MLADENKA MIHANOVIĆ:
Supruga, majka, baka, podijelila je teško iskustvo pobačaja, želeći na taj način pomoći drugim ženama, majkama, očevima…
„Bila sam na izvoru svih „novosti protiv života“, ali nažalost nisam uspjela zaštiti život svoga djeteta. Duboku bol što je nisam zagrlila, poljubila i što danas nemam uz sebe, naše drugo dijete – osjećam i danas. Svaki dan. Da je tada barem bio netko tko bi me ohrabrio, tko bi mi rekao – nemoj pobaciti! Pa to je najvrijednije što možeš stvoriti kroz cijeli svoj život! Ima rješenja! Sve će biti dobro. Da mi je barem netko rekao da srce mog djeteta kuca od 18. dana, pokazao mi fotografije nerođenog djeteta i rekao: „Ne zaustavljaj otkucaje njegovog srca. Samo daj mu ljubav!“ Zato ja danas stojim ovdje pred vama. Da neka žena koja je danas u istoj situaciji kao ja tada ne ponovi moju pogrešku. Da pruži zaštitu i ljubav svom sinu ili kćeri.“

MAJA DUMANČIĆ, vjeroučiteljica, podijelila je s nama svoje iskustvo neplodnosti i otvorenosti životu kroz udomiteljstvo.
„Željeli smo, dok još možemo, pružiti ljubav i pažnju koju nismo imali priliku dati svojoj djeci. To se dogodilo na vrlo neobičan način – jednim susretom u čekaonici kod ginekologa. Sumnjala sam da sam trudna, pa sam otišla kod ginekologa na pregled. Kod ginekologa sam u čekaonici upoznala djevojku koja je bila zbunjena i uplašena. Došla je raditi preko ljeta sezonski posao. Posumnjala je da je trudna i
odmah je rekla da će ga pobaciti. Mislila je da nema drugog izbor, da će je se obitelj odreći, a dečka nije bilo briga… Pokušala sam je malo ohrabriti i onako, spontano, predložila joj da dijete rodi i da ga meni.
Zanimljivo je kako je ta djevojka bila uvjerena da nema drugog izbora osim pobaciti svoje dijete! Njezini prijatelji su joj bili spremni dati podršku – ako pobaci. Bili su spremni skupiti novce i platiti joj put i pobačaj. Znači, bili su u stanju odvojiti 3-4 tisuće kuna za to, ali ne i za prvu pomoć za dijete (kolica, pelene…) tj. za osnovne potrebe tog malog bića koje je nosila pod svojim srcem.
I tako je taj mali anđelak pokrenuo lavinu i u našim životima. Mama ga je zadržala. Jedno vrijeme je bila u kući Betlehem. A onda su baka i djed prihvatili svog unuka i sad živi kao mali kraljević. Ja sam mu krsna kuma. Bio je to jedan od sretnijih dana u mom životu. Sve do nedavno ga otac nije htio prihvatiti. No, i to se promijenilo. Na 6. rođendan ga je prvi put vidio. A za ovaj Uskrs su mama i on bili u posjeti cijeloj očevoj obitelji.
Muž i ja smo se nakon tog susreta brzo odlučili prijaviti za udomiteljstvo. Nakon par mjeseci, k nama je privremeno stigao jedan prekrasan i vedar dječak i donio sreću u naš dom. Tad je imao 8 godina, veselu narav i bio uistinu divan dječak. Kod nas je bio 3 mjeseca, završio je drugi razred, popravio ocjene, i (po riječima socijalne radnice) naučio što je prava ljubav i toplina u obitelji.
Par mjeseci kasnije, zvali su nas opet i upoznali smo dva brata: Lovro (3 i pol godine) i Valentino (dvije i pol godine). Osvojili su nas na prvu. Imali smo s njima mjesec dana prilagodbe – često smo išli u Split u dom Maestral, kako bi bili s njima. Naši Lovro i Valentino sad već idu u školu; 1. i 2. razred i zaista su super dečki. Dar su ne samo nama, nego i našoj obitelji, župi i cijelom selu.“, istaknula je Dumančić.
Pere Eranović, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu dojmljivom interpretacijom stihova iz pjesme Kako li je lijepo doći i Velimira Vele Raspudića „Pusti me da živim” poslana je snažna poruka podrške svakoj majci!