Ukrajina će na žalost ostati još jako dugo središnja tema svih medija na zemaljskoj kugli ili, kako neki smatraju, na “ravnoj ploči”. Recimo, naš famozni Stipe, koji ima čvrsta dijalektička mišljenja o svemu i svačemu, navodno tvrdi da su najveće žrtve Domovinskog rata bili Srbi, ali o invaziji Rusije na Ukrajinu nije prozborio za sada ni riječi. A poznata je činjenica da mu je nekadašnja “prva dama” Ukrajinka. Fina i odmjerena dama Milka izvela je tako Stipu na nezgodnu čistinu, zvanu “ne bi se štel mešati…”. Napokon! No pustimo Stipu. Neka šuti do samog kraja. Zaslužio je.

Ima tko dignuti glas protiv rata, agresije, ubojstava civila, djece… Zanimljivo je kako sada mediji tvrde da je cijeli napredni (lijevi) svijet protiv Putina i njegove agresije na Ukrajinu. To bi valjda trebalo značiti kako su oni koji to podržavaju desničari. Zato valjda rusofili kod nas i u svijetu sada čkome i čekaju ishod. Javno izražavanje sklonosti Putinu, Vučiću i pravoslavlju trenutno je suspendirano dok se ne vidi kako će se odigrati završni čin ove antičke drame koja drma svijetom.

Uspješni u progonu desničara, a sada šute

Kod nas su to, između ostalih, nevladine udruge, koje do sada nisu pustile ni glasa o povredama ljudskih prava i sloboda ugroženih Ukrajinaca. Inače galame i riču i na najmanji incident kao desničarsku povredu svetih prava. Dakle, one su uglavnom glasne, uspješne u progonu “desničara” te spremne na sve osim za dom… Jeste li gdje pročitali ili čuli glasine Rade Borić, Katice Peović, Zdenke Raukar, Jelene Veljače, Baba…?

Ruski Patrijarh Kiril je nedavno rekao ono što za “hrvatske Jugoslavene” zvuči kao “nebeska” harfa: “Ukrajina mora biti uništena kao nacistički Rajh!”. Ni više ni manje.

Na ovu inspirativnu poruku “burno” je reagirala Hrvatska biskupska konferencija. Niste čuli? Naravno, ni ja. Naši biskupi vjerojatno znaju kako je prošao Treći rajh i njegovi saveznici na “ovim prostorima”. Izuzimajući, naravno četnike… Patrijarh je još nedavno držao seminare s “liberalnom lijevom inteligencijom” u Zagrebu. Naši jugovići i orjunaši, ponosni da su prepoznati kao cvijet “bratstva i jedinstva”, slinili bi subotama na špici o idejama “velikog patrijarha”, kako ga je nazvao papa Franjo.

Ponovno se potvrđuje stara istina da pravoslavne crkve stoje iza teritorijalnih aspiracija režima

To su te liberalne, do kraja ogoljene, ideje patrijarha Kirila. GONG nije pustio ni glasa o takvim izjavama Patrijarha. Ali oni imaju ispričnicu jer su valjda svi prešli u SPD-e… Nema glasa ni iz Documenta-e, od Teršeličke, Jakovčića itd. Na fejsu se “začuđeni” Zlatko Milas pita: “Ljudi moji, je li to moguće?”. Tako bi vjerojatno uzviknuo i pok. Mladen Delić. I u ovoj najnovijoj ratnoj drami u Ukrajini ponovno se potvrđuje stara istina da pravoslavne crkve svugdje u svijetu, bilo to u Hrvatskoj, Srbiji, Rusiji, Crnoj Gori… uvijek, baš uvijek, stoje iza teritorijalnih aspiracija režima u Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… Kod njih je vjera podređena naciji, nacionalnim interesima ma kakvi oni bili.

Marcel Holjevac je poslovično otrovan: “Zašto toliko Srba ratuje u Ukrajini? Pa jer netko mora izgubiti rat…”

Problem nastaje kad iz dana u dan postaje sve očitije da “Blitzkrieg” pomalo kiše i kašlje. Ukrajinci se i dalje drže. Kirilova prognoza i želja sve više sliči na utopiju. Pregaziti najveću europsku zemlju s 45 milijuna stanovnika za par tjedana, e to ipak nije “piece of cake”, štogod o tome mislio Kiril ili naš Dejan Jović kojem Zelenskij pomalo ide na jetra: “Došao je do ruba, pomalo postaje iritantan i uznemirava…”. Koga to uznemirava, “zna se”.

Očekivanja rusofila svih profila i dalje su ogromna. Sanjaju o povratku svog velikog uzora – SSSR-a. Bila su to zlatna vremena. Malo okupiraju Mađarsku, Imre  Nagy se skloni u jugoslavensku ambasadu, a “naši” ga izruče Rusima te ga oni u tajnom procesu 16. lipnja 1958.g. demokratski objese. Ili novo “Praško proljeće” 20. kolovoza 1968. g. kad je 250.000 vojnika “Varšavskog pakta” provalilo u Čehoslovačku… Dobro! Alexandera Dubčeka nisu objesili nego je samo završio kao ambasador u Turskoj. Kraljevska sudbina u odnosu na Imru Nagya.

Kad smo već kod Čehoslovačke u doba 1968. g, evo jednog dobrog i čak istinitog vica. Čeh ulazi u policijsku stanicu u Pragu sav prestašen i tresući se izusti: “Pane, sad su me ulici zaustavili neki švicarski turisti i počeli se derati ‘Davaj časovnik, davaj rublje”. “Ma nisu to Švicarci, to su Rusi”, odbrusi mu policajac. “Dobro, ali to ste vi rekli, a ne ja!”, skrušeno će Čeh.

Pobornici ‘duboke države’ su ’91. zinuli od čuda

Ovih dana je u Mostaru obilježena godišnjica HVO-a. Josip Ćosic je ponosan. Na današnji dan (8 travnja 1992. g.) službeno je utemeljena prva vojna postrojba u Europi koja se je borila protiv Islamske države, Al Qaide, ISIL-a, JNA, četnika, Belih orlova i ostalog šljama… Predsjednik RH, Zoran Milanović, nazočio je proslavi, podijelio odlikovanja, održao govor… Nigdje nije izašla snimka koja  govori više od tisuću riječi, snimka kako su tada izgledale face Dejana Jovića, Stipe Mesića, Josipovića, Pupija, čelnika “Možemo”, pripadnika 6. Ličke, koalicijskih partnera Vlade HR-e… Oni čkome i čekaju da ponovno, kartaški rečeno, dođu na štih.

U svakoj državi postoji još jedna država. Iz milja ju zovu “duboka država”. A pobornici te “duboke države” su 1991. g. zinuli od čuda kad su vidjeli “represiju” Tuđmanove države protiv srpske agresije pa su odmah uzvratili balvanima i okupacijom jedne trećine teritorija RH, a kasnije i obasipanjem “belim lalama” tenkova koji su krenuli na razaranje Vukovara. Sad su pod novim stresom. Moraju mirno “da gledaju” slike kako Ukrajinci ubijaju miroljubive Ruse. Istodobno, rusko granatiranje ukrajinskih gradova skoro da ne primjećuju. To je za njih tek nešto sitno i sporedno.

Zato se još danas sjećaju genocidnog i prekomjernog granatiranja Knina. Uglavnom šute, muče i kmeče. Čekaju svoj trenutak. Za iživljavanje nad “genocidnim” Hrvatima najbolje oružje im je napadanje pozdrava ZDS. U trenutnom moru tragičnih događaja iz Ukrajine, o kojima dnevno slušamo i gledamo, privremeno su zaboravili na ZDS koji je za njih kao što je Zelenskij za Jovića “iritantan i uznemirava”. Ali, Kraus i ekipa čekaju kad će nastupiti trenutak za povratak domaćem zadatku. Sami smo si krivi.

Za Dan oslobođenja ove države 5. kolovoza trebalo je komponirati pjesmu koja je današnji hit Vesne Pisarović “Dolje na koljena”…

Evo kako političke saveze ruši i stvara stara ‘kurva’ politika

Ante Tomić, legendarni podoficir JNA, k’o kobac se obrušio na Zorana Milanovića (koji nikada nije dotjerao do JNA podoficira) jer je trenutni zapovjednik HV-a. Evo kako “politika” između nekadašnjih istomišljenika stvori zlu krv. Kremaljska glasnogovornica Marija Zaharova, nazvala je ubojstva civila u tragičnoj Buči “namještaljkom kijevskog režima”. Nad tom laži zgrozio se “civilizovan svet” među koji se hitno ubacio i naš podoficir. Zaharova je razvila tezu da su Ukrajinci pucali u glavu svojima kako bi onda za to optužili nevine Ruse. Zoki, onako neiskusan kakvog ga je Bog već stvorio, negdje je izjavio da “pojma nema” što je istina. Ili tako nešto.

E, sad se pružila jedinstvena prilika podoficiru JNA da “oplete” po Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga RH-a. Rafinirano, kao da je u najmanju ruku Goran Gerovac ili Branimir Pofuk, naš Ante je rafalno zapucao: “Zoran Milanović zaista je jedan neopjevani gad”. Sad vi zamislite facu našeg podoficira kad je čuo Milanovića kako, za vrijeme imigrantske krize negdje 2016. g, izjavljuje: “Srbi su šaka jada”. On, Zokijev glasač, obožavatelj “gada” i ja koji nisam glasao za Milanovića. Evo kako političke saveze ruši i stvara stara “kurva” politika. Za sada je Zoki na potezu, a hoće li Ante jednom doći na potez, vidjet će se! Nadam se ne tako skoro!

Obzirom na geostratešku situaciju u Ukrajini, NASA objavljuje da je velika grupa Putinovih pristaša, rusofila, kriptokomunista i pravoslavnih militanata sretno spuštena na zemlju.

Subotnji Večernjak sastoji se od velikih plahta papira koje treba ispisati. Međutim, nema problema. Tu su Goran Gerovac, stalni član “partijske ćelije”, Branimir Pofuk “tajnik” Beogradske filharmonije, Bojana Radović, Petra Žonja, Ivana Jakelić… Sve elitni članovi i članice 6. ličke. Nešto sam načuo tračeve koji kruže o mogućoj promjeni vlasničke strukture. Međutim, i da se to dogodi, lijeva uređivačka politika ostat će čvrsta i monolitna. Redovno kupujem Večernji list nekih tek šezdeset godina. U neka vremena čak sam ih i zastupao. He, he, jedva su me se riješili…

Prema Gerovcu, desničarski dvospolci stalno vrludaju i mijenjaju ideologije

Dakle, kao i svake subote, listam “moj Večernjak”, i na 52. stranici naletim na naslov: “Upozoravam da slijedi uznemirujući naslov: nitko za demokraciju nije napravio toliko kao Putin”. Autor članka je Goran Gerovac u rubrici “Nikad robom”. Potrebna je doista dobra doza hrabrosti da bi se napisalo ovu ljevičarsko-pravoslavno-rusofilsku musaku. On k’o fol demaskira desnicu sjećajući se kako je “još do prije dva mjeseca” većina hrvatskih  desničara hvalila “našeg Volođu”. Nastavlja kako je za njih “on (je) bio branitelj kršćanstva, obitelji, čuvar nacionalnog pečata, borac protiv homića…” i sad puf!!? I sad je odjednom postao “velikoruski agresor”, zločinac za koga još agitira Pupovac, za koga se služe mise podrške po pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj….”, itd itd.

Moj Gera, uzalud farbaš svoje orjunaše, jugo-nostalgičare, partizane, četnike… Čitavom pamfletu fali smisao. Koliko smo samo puta čitali i gledali pomahnitale likove koji su svoju djecu bacili s balkona na ulični beton, likove koji su poubijali svoje i tuđe obitelji, likove koji su počinili nezamislive zločine. Koliko smo puta vidjeli da se Jarak s TV-ekipom pojavio na mjestima sumanutih zločina za koje bi šokirani susjedi tek prozborili kako ne mogu vjerovati da bi to mogao učiniti čovjek kojeg znaju kao mirnog, kršćanina, čovjeka koji ne pije, nije sklon porocima… Do danas je bio normalan i drag susjed, a sad se pokazao kao zvjer. I što sad?

To se odnosi i na običnog malog čovjeka baš kao i na čelnike kao što su Putin, Tito, Brežnjev, Pol Pot, Sadam Husein. Bismo li trebali, po starom boljševičkom obrascu, zaboraviti leševe ubijenih nevinih civila ili oči uplakane djece zato jer je Volođa “još do prije dva mjeseca” bio protiv “parada ponosa, globalno degeneriranog svijeta”? Prema Gerovcu, desničarski dvospolci stalno vrludaju i mijenjaju ideologije. Zato naši rusofili, titoisti, partizančine i orjunaši čvrsto, skoro stameno, vjeruju uvijek u isto – u bratstvo i jedinstvo, u Beograd, u JNA, Putina…

Trebalo bi očistiti te moderne Augijeve štale, pa možda neki moderni Heraklo očisti i Gerovca, Pofuka, Antu Tomića, Tita, Putina, Staljina, Mao ce Tunga… Međutim, naravno, sve je to manje-više fikcija. Oni su i dalje tu, uređuju tiskovine i sve zemaljske televizije. Svojim nas člancima i nastupima žele pod svaku cijenu uvjeriti kako Vladimir Vladimirović i nije tako loš. Barem dok ne otvoriš “Dnevnik” i vidiš umorne i preplašene dječje oči, majke u smrtnom strahu za svoju djecu i kolone izbjeglica. A sada i sve više masovnih grobnica u koje su valjda Ukrajinci sami sebe ubijali i bacali. Kupite samo subotnji Večernjak…

I onda se sjetiš da su i nas pokušali zakopati. Ali zaboravili su da smo mi sjeme!

Predstavljen novi član ‘istoričarskog’ kluba boraca protiv povampirenog ustašluka

Kad smo već kod Večernjaka, nije sve ni tako crno. Branimir Pofuk je onako vedro i humoristički predstavio novog člana “istoričarskog” kluba. Uz Klasića, Jakovinu i Markovinu, predstavljen nam je sada i Višeslav Aralica pred kojim je karijera slična gore navedenim borcima protiv “povampirenog” ustašluka. Kaže Pofuk: “Da ga predstavim. U zadnjoj epizodi o NDH, pojavio se i naš Višeslav monologom: Jednom riječju, NDH je bila sramota”.

Književnik Aralica mu je stric. Pofuk u tome vidi određenu providnost. Sramotili su nas sve do 26. svibnja 1945.g. kada je napokon pao Odžak… Berlin se već počeo obnavljati dok su još uvijek branitelji Odžaka držali za muda “razularene” četnike i partizane, vampirski žedne krvi onih koji su “sramotili” pobjednike. Neka nova ljevičarska “zvijezda” navede i jednu značajniju bitku partizana i ustaša u Dugom svjetskom ratu u kojoj su se crveni i crni našli oči u oči.  Nakon što je 1944. g. Staljinov maršal Tolbuhin iz Srbije odjurio da stigne do Beča prije saveznika, partizani su ustaše vidjeli tek na Bleiburgu, i to one zarobljene i razoružane. Prije toga, “igrom slučaja”, nisu se baš sretali… I Višeslav je jedan iz inkubatora zagrebačkog Filozofskog faksa projugoslavenskih “istoričara”. Dokle?

Još je Terencije zaključio: Qui vult dicit, quae non vult auditet odnosno tko govori što hoće, čut će što neće.         

Zvonimir Hodak / direktno.hr