Hrvatsko poltronstvo je neograničeno, povijesno i neizbježno. U jednoj od zadnjih kolumni kao dobar primjer naveo sam odnos prema Crnoj Gori. Ta je država postala čvrsta enklava tzv. “velike Srbije”.

Da ponovno ne nabrajam, priča se nastavlja, ali tako da su se sada bez političkih elita “istakli” hrvatski biskupi! U kolumni “Bez pardona” o tome opširno piše Zvonimir Despot u Večernjaku. On kaže: “Hrvatski biskupi u Kotoru zatajili su Stepinca kao Petar Isusa”. Naime, nedavno je bilo održano biskupsko ređenje novog kotorskog biskupa Mladena Vukšića u katedrali svetog Tripuna u Kotoru. Zanimljivost je u tome da u propovjedi nitko nije spomenuo Stepinca. Zašto? U Kotorskoj katedrali pjevale su se “Litanije svih svetih” na hrvatskom jeziku. U liturgijskom vodiču pisalo je da svećenik treba otpjevati “Blaženi  Alojzije Stepinče, moli za nas… svi sveti i blaženici hrvatskog naroda molite za nas…”.  Međutim, svećenik koji je to trebao pročitati jednostavno je sve to preskočio! Slučajno ili namjerno? Moš mislit’!

Despot se pita tko je to tako odlučio? Ja bih rekao vjerojatno nitko. To je samo obična refleksija dnevne hrvatske politike prema “drugom oku” u glavi. Poltronstvo. No, na kraju će sve sretno završiti za Crnu Goru. Kad napokon jednom uspije završiti pristupne pregovore, hrvatski poltroni pružit će joj svu moguću logistiku da se što prije ugura u EU. Za uzvrat, Crnogorci će nam pokloniti repliku školskog broda Jadran u znak njihove podrške našoj podršci njima… Niccolo Machiavelli, talijanski politički filozof, jednom je rekao: “Pobijedili su svi naoružani proroci, a goloruki su propali”. Stara latinska: “Živi kako možeš, kad ne možeš kako hoćeš”. Oscar Wilde: “Lopovi danas izgledaju kao pošteni ljudi. Pošteni su zbog toga prisiljeni izgledati kao lopovi – kako bi se razlikovali“.

Predsjedničkih kandidata k’o pilića u kokošinjcu. Svi su nekako isti i stalno nazočni u svim TV medijima, osim Tomislava Jonjića za kojeg nitko ne zna kako izgleda jer ga mediji strogo cenzuriraju. Možda to najbolje govori koliko je drugačiji od ostalih i koliko je opasan protukandidat.  Medijima je Ivana Kekin tzv. moralna pobjednica! Čak se valjda pojavljuje i u crtanim filmovima. Ona i suprug i dalje čvrsto vjeruju da su “njihovi ’45. godine pobijedili”. Zgrozio se Mile zvani “45-ak” kad je neki dan shvatio da ne razgovara s nogometašem Nikicom Jelavićem nego s Nikicom Jelavićem koji nije nogometaš. Jelavić je meni inače drago prezime. Vuče korijene iz Širokog Brijega. Tamo Milini nisu nikada pobijedili. Dok su Milini masovno strijeljali po Zagrebu, oni drugi su u bitci za Odžak sve do 26. svibnja vodili rat s Milinima i Ivaninim biračima. Berlin je pao 8. svibnja, a Odžak 26. svibnja. Omjer je bio 60 Milinih na jednog branitelja Odžaka. Zato je danas Ivana Kekin apsolutna medijska pobjednica.

‘Lijeva falanga zna posao’

Lijeva medijska falanga zna posao. Nema paštete iz koje ne iskače “naša” Ivana. Medijska falanga i Ivana znaju da će pobjednik najvjerojatnije ipak biti naš “samozatajni” Zoki Milanović, ali vala treba misliti na “svijetlu” budućnost. Za sada je to samo “Budućnost” iz Titograda. Inače naš Mile “pobjednik” iz ’45. ne želi da ga se viđa s Nikicom Jelavićem koji je pravomoćno oslobođen u “procesu stoljeća”. Barem dok ne prođu izbori za predsjednika(cu) države.

Prema tome, Nikica Jelavić je barem formalno pravno nevin, ali naš Mile je ipak oprezan. Blago Zokiju. Glavni protukandidat je medijski “izbrisan” i “pometen”, a Kekinica se bavi Jelavićem i muževom kavom. Do daljnjega, svakodnevno “živimo” s osam budućih “predsjednika”. Vrzmaju se “među narodom”, hodaju po placevima, sajmovima, daju nebulozne izjave što će sve napraviti kad postanu predsjednici itd. Mi smo stvarno zemlja smješka iliti smiješna zemljica…

Mnogo je stvari u historiji obilježila histerija, zašto ne bi i ove naše predsjedničke izbore. Javnost se pretvorila u Trumpovo uho. Hrpa kandidata koje će poraziti predsjednik koji uz pršut i vino vodi svoju ležernu kampanju. Ljevičarski medijski aktivisti cijelo su vrijeme bili preplašeni od Jonjića. Sad kad su već sigurni u svog Zokija čak su objavili i sliku Tomislava Jonjića uz par stotina slika “ne-nad-mašne” Ivane Kekin. I to je uspjeh. Ona je doktorica znanosti, a Kekin rock zvijezda, ali su toliko zaradili da su izgradili ogromnu viletinu s bazenom tamo negdje u Istri i sad ju iznajmljuju bogatašima. Kaže Kekinica da su to sve zaradili svojim rukama. Zanimljivo kako to ne uspijeva drugim građanima. To su ti salonski ljevičari koji se tobože “bore” za malog čovjeka i njegove probleme, a sami žive u raskoši i bez problema. Dok im se ne dogodi Nikica Jelavić. Eto tako izgleda “predsjednička kampanja” u zemlji Hrvatskoj.

Male pilane u Lici propadaju jer se projekt “za svako drvo jedna pilana” pokazao nerentabilnim. Talijanski  karabinjeri u  sastavu EUFOR-a u Mostaru neslužbeno su se zvali “Mama mia”… Napokon sam doživio trenutak da čitajući kolumnu Robyja Bajrušija priznam kako je potpuno u pravu. Bravo Roby, svaka ti dala. U svom labirintu politike Roby stvarno nije imao kamo nego je otvoreno i drugarski priznao: “Anušić je rekao istinu. Ako o tome šutimo mi koji smo susjedi Srbije, zašto bi se uzbuđivao Bruxelles?”

Naime, HDZ-ovu političku “kamilicu” je uzburkao ministar obrane Ivan Anušić izrekavši jednostavno istinu: “Ivan Grozni na diplomatskom skupu izrekao nešto što svi znamo, ali nikako da i čujemo od vladajućih. Bez puno filozofiranja on je kazao da su Srbija i Mađarska opasne za Hrvatsku. Mislim da se Plenkiju malo štucalo, ali to vide i domaćice kojima je politika zadnja rupa na svirali”. Zadnjih dvadeset godina politika EU-a je u  potpunosti promašena. Vodstvo EU-a provodilo je ružičastu politiku “u kojoj su svi dobronamjerni, svi su dobrodošli”.

Treba imati želudac za takove zeleno-ružičaste tvrdnje. Svijet se polako priprema za teški globalni sukob. Vjerojatno i na nove tehnologije koje su u igri, a koje će utjecati da će to biti najsuroviji i najkrvaviji sukob do sada. Vidimo kako su Rusi “dobro došli” u Ukrajini. Naš Ivan Anušić otvoreno pita i dobiva potvrdne odgovore i od Bajrušija. Srbija i Mađarska se naoružavaju takvim tempom da se neka pitanja nameću samo po sebi. Ne Rusima nego nama. Obje države u bliskim su odnosima s Rusijom. Zato Ministar otvoreno pokazuje na nas. Hrvatski politički poltroni ne žele o tome misliti: “Kaj bi oni z nami? Mi smo za mir, pa pravoj strani povijesti”. Hrvatski orjunaši to jedva čekaju. Anušić je čvrst momak. Vremena su takva da moraš stalno držati prst na okidaču kako nam se ne bi ponovila ’91.g. Tada bi bilo kasno cmizdriti. Ako je sve to shvatio i Roby Bajruši onda se polako moramo početi spremati. Kažu da loša vremena brzo dolaze. Hrvati misle da Srbima i Mađarima smrde noge zbog vrućine. Nisu znali da je to od pokvarenih misli…

Sablasni Negoslavci

Sablasni grad Negoslavci. Kad će se napokon netko sjetiti da s rovokopačima raskopa Negoslavce i okolinu. Nakon tragičnog pada Vukovara, tamo su se kopale grobnice za ubijene Hrvate. Sad bi bilo vrijeme da se napokon otkopaju. Da se ubijeni branitelji i civili napon zakopaju po hrvatskim vjerskim običajima. Penava, “vrime je…”. Hrvati s Thompsonom na Stradunu, a četnici s Lepom Brenom u zagrebačkoj Areni. S blagim cinizmom treba napomenuti kako Brena ima veću slobodu izbora od Thompsona. Što se Marka tiče, “Istarska suspenzija” još nije skinuta, a Brenu smo posvojili. Brena caruje u Areni. Ostaje nam još samo humor, makar je crni. Uskoro nam neće biti ni do smjeha ni do viceva. Ostat će samo crna istina.

Budemo li i dalje na Ursulinoj dijeti, izvući ćemo deblji kraj… Čitam poruku na WhatsApp-u: “Na Trumpa se pucalo 17 puta od čega ga je samo jedan metak okrznuo po uhu, a 16 promašilo. FBI navodno sumnja na Livaju…” Pred otprilike 25 godina umro je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Sjećam se pisma koje mu je uputio dr. Henry Kissinger, američki ministar vanjskih poslova: “Gospodine Predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja…” i tu prestajem s citatom. “Buduća pokoljenja” skoro da pojma nemaju tko je stvarno bio Tuđman. Tako je dobri Henry promašio. Tuđman je, kao i svaki čovjek, imao dobrih loših strana, ali njegova fanatična vjera kako je došlo vrijeme da Hrvatska napokon postane samostalna država bila je presudna. I uspio je. Zato danas na Pantovčaku, umjesto njegove biste, ponosno svjetluca Titova bista. Tu zamjenu napravio je Milanović. Kissinger je bio u krivu tek toliko što nije skužio da “jaki čovjek” nije bio Tuđman već Mile Kekin jer je uspio dići u Istri kuću na dva kata…

Dinamu poispadali zubi

Zabrinutom puku na znanje i ravnanje: zbog nabujalih rijeka uvedene su redovite mjere izvanrednog stanja…Na nadolazećim izborima najveće šanse ima stranka koja gladnima obećava dnevni obrok a žednima dnevni oblok… Kad ove godine stigne korizma, svi se obično trebamo nečeg odreći. HDZ-ovci bi se najradije odrekli Hrvata u Bosni i Hercegovini.  A naš Dinamo se već na polovici prvenstva odrekao borbe za prvaka. U ona “sjajna” vremena Dinamo je čekao dvadeset i četiri godine kako bi postao prvak. U te dvadeset i četiri godine varali su nas gdje su god mogli i stigli. Onda se “ukazao” legendarni Ćiro i 1982. godine smo pokazali zube. Sada Ćire više nema, Jakirovića su otjerali i doveli Bjelicu pa su im zubi poispadali…

U Zagorju cure opet pjevaju dražesnu pjesmicu :”Ojdi name, ne buš prvi”. Gledam tekmu s “Lokomotivom”. Lokosi imaju “sjajnu” momčad pa tu Dinamovci i nisu mogli očekivati bodove. Naime, Lokomotiva je debelo na zadnjem mjestu “prvenstvene tablice”. Ta “strašna” Lokomotiva nabila je “plavi stroj” s 3:1, ali “plavi” su još dobro prošli, trebalo je biti 5:1. Dinamova igra bila je vrijedna svakog sažaljenja. Kažu, tako je bilo i prošle godine.

Točno, ali pouzdati se u “babe vračare” nije baš pouzdano. Ova igra koju sad pruža Dinamo je dno, dna. Smušena, limitirana, čak i lijena. Sad kad je tolika lova kapnula u klub on ruši sve rekorde u svojoj impotentnosti. Možda je ključ od blagajne “ključ” izlaska iz ove krize. U Dinamu nitko nije gladan, tu se ne štedi, ima se… Nema Mamića ni pomoći sudaca. Suci sad nose dresove drugih boja. Srećom da nisu dugine boje. Veliko pospremanje u Dinamu je pred vratima. Svi ga jedva čekamo. Slavlje je jako daleko. Uostalom, Honore de Balzac je lijepo rekao, slava je otrov koji se uzima u malim dozama…

Zvonimir Hodak/direktno.hr