Katar je ovih mjesec dana bio centar svijeta. Osobito ako svijet broji oko tri milijuna i 800 tisuća sretnika. Sretnici su “riknuli” od sreće kad su u petak 16. prosinca doznali da utakmicu s Marokom sudi arapski sudac iz Katra. K’o da susret Hrvatska-Srbija sudi “sudija” iz Banja Luke.

Bolje bi bilo da FIFA igra na sigurno pa da je opet delegirala Danijela Orsata. On je već “zasr’o”… No, nemojmo biti zlobni i sitničavi. Fudbal ujedinjuje narode. Za nogomet nisam siguran. Vožd srpskog (polu)sveta odnosno Aca Vučić kliče urbi et orbi: “Navijat ću protiv Hrvata, svim srcem za našu braću Marokance”. Uz Vučića i naši “vučići” Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Ante Tomić, Pofuk, Gera, Pupi, Jurica, iznenada su valjda posvojili oko 35 milijuna Marokanaca. Dobro da za treće mjesto ne igramo protiv Kine ili Indije. Bora Dežulović je jasan k’o boza: “Ne volim hrvatsku reprezentaciju jer su mali debili doveli Thompsona da im pjeva”. Davno sam gledao genijalni Šijanov film: “Tko to tamo peva”. Bilo je to osamdesetih. Ne sjećam se da su u njemu igrali Rudanica, Dežulović, Pupi… ali nekako sam siguran da sam ih vidio u onom legendarnom autobusu s Pavlom Vujisićem.

Uglavnom, subota je bila “To be or not to be” pa makar nam sudili Vulin, Rudanica i Ante Tomić kao pomoćni suci. Značaj posjeda lopte je Joško Jeličić plastično objasnio na HRT-u: “To je kao kad za šankom zabavljaš ženu do pet sati ujutro, a onda dođe drugi pa ona ode s njim”. Ti si bio u posjedu do pet, a drugi je realizirao. Ivica Granić k’o i obično pogađa bit problema. VAR je Ivica preveo kao VARanje. Jedan VAR vrijedi za tzv. velike, a kad se potkradaju mali, kao recimo Hrvatska, onda se uključuje druga tehnologija. Za razliku od pet dosuđenih penala za Argentinu, za nas je dosuđen samo jedan. I taj je VARanje poništilo. Krade se u Katru, krade…

Na “ovim prostorima” se budno prate uspjesi naših naroda i narodnosti. Srbe se i dalje podcjenjuje. Vulgarni nacionalizam ne poznaje granice. Zato su nam granice oduvijek problem. Marija Zdenka Malika otkriva Ameriku pa odmah šalje novost u svijet: “Srbi nikada nisu izgubili u četvrtfinalu, polufinalu i finalu Svjetskog prvenstva!”. Kad čovjek malo razmisli, Marija je stvarno u pravu! Do kada će komšije imati snage da tu sjajnu tradiciju održe i izdrže, e to zaista ne znam. Ali ja im želim da i dalje ustraju. Tu im neće pomoći ni braća Marokanci s obzirom da su izgubili polufinale od srpskih ljubimaca Francuza.

Kako bi rekli u Večernjaku “pravi rašomon”. Kako, recimo, objasniti strancu kojem je nogomet zadnja rupa na svirali, a koji igrom slučaja gleda tekmu Francuska-Maroko, da je bjelačka ekipa iz Afrike, a crnačka iz Francuske. To zbilja stvara kaos u glavama širom EU-a. Bijeli iz Afrike demonstriraju Parizom i Bruxellesom zbog pobjede crnih iz Europe. Pale automobile, šoraju policajce, jako su ljuti na crne. Jadni afrički bijelci, opet ih Europljani ugnjetavaju, ali sada su ugnjetači crni. Ah, taj rasizam!

Plati pa se rugaj. Danas se rugaju oni koji još nisu platili. Ali će brzo platiti…

Ni kod nas se ne zna tko pije, ali se zna tko plaća. Čitam na fejsu “fak(ing) news”. Javljaju da je Tomašević odlučio platiti Thompsonu samo da ne pjeva na dočeku Vatrenih. S druge strane, Prljavom kazalištu nitko ne garantira da će im platiti ako budu pjevali. Kad smo već kod pjevanja, netko mi je poslao na Facebook moju fotografiju sa sljedećim tekstom: “Croativ.net. Zvonimir Hodak: netko bi rekao, doći će vrijeme da će Vučić pjevati Čavoglave, i to na albanskom”. Kad danas vidite kako bijela momčad igra za Afriku, a crna za Europu, onda nije samo u sferi imaginacije da Vučko jednom malo zapeva…

Svađaju se dva Srbina prije tekme Hrvatska-Argentina za koga će navijati.

“Pa za Argentinu, razume se”. “Čoveče, jesi li ti bre normalan, pa tamo ima više ustaša nego u Hrvatskoj”.

Političari su pohrlili u Katar, uvjereni da će donijeti sreću repki, kao što su usrećili narod. Koju radost i sreću su nam podarili naši momci kad su pobijedili i eliminirali sa Svjetskog prvenstva nogometnog diva Brazil. Oni su bili sigurno jedan od glavnih favorita za osvajanje naslova prvaka Svjetskog prvenstva. Kažu na fejsu da se narod nije tako radovao ni kad je Tito umro! Bilo je još zgodnih zafrkancija na fejsu kao npr. ovaj pragmatični oglas: “Mijenjam ulazak u Schengen za broncu sa Svjetskog prvenstva”.

Zbog masovnog odlaska na Svjetsko prvenstvo broj radnika u Hrvatskoj se drastično smanjio. Broj neradnika ostao je isti.

Upravo se dogodilo!!! Slapovi sreće! Hrvatska-Maroko 2:1!!! Još jedna brončana medalja zlatnog sjaja. Osvojena na njihovom terenu, s njihovim sucem. Nije im pomogao ni Vučić, ni njegova “braća” Marokanci. Varali su nas gdje su stigli. Protiv Argentine su izmislili penal protiv nas. Protiv Maroka su nam ukrali jedanaesterac. Prekršaj marokanskog igrača nad Gvardiolom u kaznenom prostoru zaslužuje po svim sudačkim pravilima najstrožu kaznu. To je bio penal za nas, čist k’o suza! Ali “iskusni” marokanski sudac se sjetio svoje obitelji i zviždaljka mu je ispala iz ruke. Poštenije prvenstvo organizirala bi i Picciotterija, famozna mafija u Kalabriji. To ti je tako kad si mali narod. Nama je tako pak kroz čitavu našu povijest. Bacali nas u jame, zakopavali duboko u zemlju, ali su zaboravljali da smo mi kao sjeme. Što nas dublje zakopaju, to mi brže ponovno niknemo.

Sve im je rekao otvoreno, pa su ga zatvorili…

Za Mariju Zdenku Malika samo podsjetnik: Srbija je tri puta sudjelovala na svjetskim nogometnim prvenstvima. Do sada bez ijedne medalje. Mi imamo toliko medalja koliko puta su oni do sada sudjelovali. A koliko puta smo mi sudjelovali? Da vas čujem! Ja znam… šest puta, a tri medalje!

Zamislite “mizantropsku egzistencijalnu mučninu” Sandi Blagonića i Bora Dežulovića koji strepi da “mali debili” ne pozovu opet Thompsona na pozornicu, ili Vedrane Rudan koja je tužna i ružna. Naši “fudbaleri” su opet probudili nacionalni ponos i raspametili navijače, a ona opet nije ništa osjetila. Uglavnom, mali “debili” se vesele i ogroman dio naroda s njima, a veliki debili tuguju. Jugo-debili su duboko razočarani. Javio se jedan takav, Darko Antolić, naravno s lažnog profila: “Vaš Livi je ustašlijsko smeće koje urliče Thompsonove ustaške budnice. Sramota za civilizaciju. K’o i ostala smeća iz repke. A takve dočekujete pa ste i sami takvi, sramota civilizacije”. “Civilizator” bljuje mržnju na sve one koji se raduju i osjećaju ponos Hrvatske. Tip je došao ravno iz opanaka pa otkrio da može svoju mržnju ispljunuti na fejsu. Naravno, dok Hrvatska ne usvoji praksu mnogih normalnih zemalja da se svatko može javiti na društvenim mrežama, ali samo sa svojim pravim podacima, tj. imenom i prezimenom, dotle će jugo-debili nastaviti nekažnjeno plasirati svoje unitarističko smeće.

Tu ni Tomašević ne bi mogao uvesti reda. Doček je bio veličanstven, ne zbog programa koji nam je pripremo Gradonačelnik, već zbog veselja i ponosa svih onih mladih i starijih koji su nas u ovo prohladno vrijeme grijali svojim toplim srcima i oduševljenjem. Na žalost ni ovaj puta neće biti Thompsona, vjerojatno zbog zdravstvenih problema u obitelji. Ali on je u srcima igrača, njegove se pjesme pjevaju posvuda, a vi orjunaši cmizdrite, kmečite i rokćite koliko vas volja. Možete tugovati naredne četiri godine.

Sasvim je očekivano da je plasman Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu rastužio mnoge jugo-nostalgičare diljem Lepe njihove. Portali Blic rs., Kurir.rs, Indeks.hr… ne mogu sakriti nelagodu. Rastužio je i ekstremno lijevu intelektualnu “elitu” u Hrvatskoj na čelu sa Sandijem Blagonićem, Puhovskim, Tomićem, Gerovcem, Katom Peović… No, još ne znamo što sve kažu “inostrani” izvjestitelji i kakvo je njihovo duševno stanje nakon našeg plasmana na treće mjesto na svijetu. Međutim, možemo samo jednom pogađati što o tom hrvatskom “ispadu” javljaju tzv. “neutralni” izvjestitelji iz Hrvatske. Za DW iliti Deutsche Welle dopisnik je Jovan Vukosavljević; za Algemeine Zeitung – Stevo Krivokuća; za The Guardian – Aleksandar Holiga; za Switzerland News – Željko Peratović; za Associated Press – Dušan Stojanović; za El Pais – Svetlana Milosavljević; za BBC – Srboljub Životinjović; za CNN – Petar Štefanić; za Politiku – Vojislav Maco; za New York Times – Dean Jović; za TV France – Ivo Goldstein; za Washington Post – Žarko Puhovski; za Corriere della Sera- Slavenka Drakulić… Evo kompetentnih, objektivnih, dobronamjernih, hrvatskih ambasadora u “ceo svet”. Oni su naš prozor u svijet, možda najviše u “srpski svet”. Što god ti ljudi, slučajno ili ne, loše napišu u Hrvatskoj, kad god pokušaju plasirati neki novi “ustašluk” na utakmicama repke, koncertima… odmah se javljaju naši “crni anđeli” poput Dežulovića, Vedrane Rudan, Tomića, Jurice Pavičića, Branimira Pofuka… naravno, u obranu mlade države koja je nastala u tvrdoj borbi…itd. Kako bi rekla legendarna Tanja Torbarina “Moš’ mislit’”. Tako je to kad novinar postane makro sam sebi.

Priča se da kad su Bora Dežulović, Ante Tomić i Vedrana Rudan pozvani na sud, sudac je odmah sve priznao!

A sada pozdrav nogometu. Približavaju se tradicionalni praznici, Božić i Nova godina. Blagdanski ugođaj se već debelo osjeća na ulicama gradova i mjesta diljem Hrvatske. Prigoda je to, uz nogometni uspjeh naše repke, da ljudi bar na kratko zaborave svoje svakodnevne brige, probleme i neizvjesnost koja nas očekuje iduće godine. Čim stigne, prvo će Pupi “lomiti lebac” s novčićem, politički “vjernici” će mu i dalje vjerovati, a ni jedan ateist neće odbiti božićnicu. I tako će život bez Katra krenuti dalje. Droga zvana nogomet je potrošena, nema više “zelene trave i bijelih linija”. Knjige, umovi i kišobrani služe samo ako ih otvorite…

U životu svakog političara važne su samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti. Možda moć…

Nastavlja se stara priča, ali nova serija “Sve hrvatske sramote”. Hrvatska je postala jedina zemlja EU-a i NATO-a koja je odbila prihvatiti obuku ukrajinskih vojnika. Država u kojoj agresor sudjeluje kao partner vladajućoj stranci može sebi dozvoliti ovu sramotu. Pomoć Ukrajini je civilizacijsko pitanje. Jesi li na strani agresora ili žrtve? I sad smo k’o fol sigurni da će nas Putin ostaviti na miru. Moš’ mislit’! Ima u komšiluku netko tko k’o zapeta puška čeka zeleno svjetlo od Vladimira, Vladimirovića. Netko tko se godinama sustavno naoružavao iz Rusije i Kine. Onaj koji nam je već poslao poruku mira i tolerancije o tome da su granice tu da se “menjaju”. Mi smo zaista zemlja koja kao da živi u oblacima. Sad nema Tuđmana kojem nikada nisu oprostili pobjedu u Domovinskom ratu. Tuđman koji je bio politički faraon. Mnogi se zavaravaju našim članstvom u NATO savezu. Sjetite se slučaja Cipar. Bio je u cijelosti grčki i to kad je Grčka već bila članica NATO saveza. Onda je jednog lijepog sunčanog dana turska vojska pripojila pola Cipra Turskoj. Turci su također članovi NATO-a pa je, narodski rečeno, vuk po tko zna koji put pojeo magare. Uostalom, živi bili pa vidjeli… Nadam se da se jednog dana nećemo crveniti zbog ovog diplomatskog sljepila.

Davno je Oscar Wilde napisao: “Moći pocrvenjeti u pravi čas zna biti vrlo korisno”.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr