Važna nam vijest dolazi iz daleke Australije. Index.hr. zabrinuto javlja: “Tisuće australskih Hrvata na utakmici za trofej u Sydneyu vikali su ispruženih desnica: ‘Za dom spremni’”. “Da čovjek ne poveruje”, rekli bi Srbi.

Dok Ukrajina želi pokoriti Rusiju pod svaku cijenu, dok diverzanti žele uništiti podmorske kablove i prekinuti interkontinentalne komunikacije, dok Njemačka lagano stenje zbog zatvaranja “Sjevernog toka 2”, dok se u skladištima “glanca” nuklearno oružje, dok nas energetska kriza sve više sustiže, dok nam Porfirije uljudno poručuje da nas “sleduje” novo mijenjanje granica, dok nam se približava zima u kojoj će se mnogi smrzavati, dok su umirovljenici zdvojni zbog podivljalih cijena, dok nam standard pada u “drugu ligu”, Index se bavi hrvatskim iseljenicima na nekoj utakmici u Australiji.

Kojih li bedaka

Kojih li bedaka. Izgleda da Index i naša “peta kolona” tobože nisu čuli za drugostupanjsku presudu Visokog prekršajnog suda koji je potvrdio presudu nižeg prekršajnog suda u kojoj stoji da ZDS u Hrvatskoj nije u Kaznenom zakonu normiran kao zabranjen pozdrav. To je odluka 3/4 sudaca na općoj sjednici Visokog prekršajnog suda. Nakon te “skandalozne” odluke nastalo je kolektivno roktanje i kmečanje “Kuće ljudskih prava”, Pupovčevih “Novosti”, Indexa, Jutarnjeg lista… Preostalo im je samo pravno gluparenje: E, da se “policija žalila na oslobađajuću presudu Thompsonu, on bi možda bio osuđen…!?” Moš mislit’! Da se policija žalila na prvostupanjsku presudu, u Sydneyu se nitko ne bi usudio “urlati” ZDS. Dajte se napokon uozbiljite! Bavite se vi vašim “PP” iliti protom Porfirijem koji će “da vam prekraja granice”. Kako neki srpski akademici javno iznose da su Srbi svi i svugdje od Adama i Eve, možda bi Porfirije prekrojio i granicu Srbije u Australiji.

Na sreću, sve ima svoje granice i rok trajanja. Recimo, feminizam – do prvog pravog muškarca. Komunizam – do prvog vlastitog kapitala. Ateizam – do prve turbulencije u avionu. Mijenjanje granica Hrvatske….

Kažu da muškarce koji trče za svakom suknjom treba poslati u Škotsku na rehabilitaciju. Rehabilitacija bi za naše jugofile i orjunaše mogla biti da ih se prisili svakog 5. kolovoza da moraju biti na cijeloj službenoj proslavi u Kninu ili da cijeli dan slušaju Čavoglave i Thompsona.

Umberto Ecco, talijanski esejist i filozof, ne tako davno je napisao: “Društvene mreže daju prostor hordama idiota da iznesu svoja mišljenja, a što su ranije mogli samo u baru, nakon čaše vina, bez štete za društvo”. E, moj Ecco, sada imaju isto dostupni javni prostor za priču kao i nobelovac. Ima li pravo, procijenite sami.

Uzmimo jedan domaći primjer. Nedavni popis stanovništva. Zmijavci su tipična katolička općina u Hrvatskoj. Zahvaljujući “inteligentno” sročenim pitanjima popisivača, od 90 posto katolika u toj općini sada ih je samo 35,8 posto. Nije li to eklatantan dokaz kako invazija idiota vlada ne samo svijetom nego i raznim strukama. Tko bi za to znao izvan Zmijavaca da nema društvenih mreža?

Drugi primjer: notorni Dejan Jović, predavač na Vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” poručuje: “Stvoren je mit, Srbi se označuju kao agresori”. Profa se, naime, referira na smanjenje broja Srba ukupno i napose u Vukovaru. Nadalje kaže: “Jedan od razloga smanjenja broja je i slavljenje Domovinskog rata”. Bi li itko ikada čuo (osim njegovih studenata/vojnih kadeta) za ovakve bisere našeg profe da nema društvenih mreža? Tko normalan vjeruje da su Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku? Svi znamo da su nas napali Novozelanđani i Paragvajci… Znači, ako nastavimo svakog kolovoza slaviti Domovinski rat, nestat će u Hrvatskoj Srba. Što će tada naši jugofili bez Pupovca, Jovića, Porfirija i njegovih “seminara” sa zagrebačkom jugofilskom kremom? Pat pozicija.

Moj teniski partner prof. Žukina snuždeno priča: “Svađao sam se sa suprugom u dnevnoj sobi. Nakon toga je uslijedio muk i tišina. Snuždeno pitam mogu gledati televizor? Gospođa pomirljivo kaže: Možeš, ali ga nemoj paliti!” Prevedeno: mi Hrvati možemo sve, ali ne-daj-Bože da spomenemo tko je bio agresor 1991. godine na Hrvatsku ili da slavimo Domovinski rat.

Jedno praktično pitanje: Do koliko godina mi muškarci možemo biti članovi stranke Možemo!?

Zlatko Klobučar je objavio na fejsu zanimljiv “Podsjetnik za zaboravne”. Postoje u Povelji UN-a članci 106. i 107. koji daju Rusiji, kao pravnoj slijednici pobjednica u Drugom svjetskom ratu, pravo na poduzimanje svih mjera, uključujući i vojne, protiv Njemačke, Mađarske, Austrije, Rumunjske, Bugarske, Finske, Hrvatske, Slovenije, Češke, Latvije, Estonije, Litve i Ukrajine prigodom pokušaja oživljavanja nacizma.

“Specijalna vojna operacija” (kako ju nazivaju Rusi) u Ukrajini i dron koji se “blago” prizemljio kraj studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu samo su podsjetnik na povelju UN-a koju Putin striktno provodi. Kako u Povelji UN-a nije navedena i Srbija, onda je sad svima jasno k’o pekmez da su komšije u jesen 1991. krenule u “specijalnu vojnu operaciju” protiv ustaša, to jest fašista u Hrvatskoj. Kako to da je velikosrpska “specijalna vojna operacija” (temeljem čl. 106. i 107. Povelje UN-a) završila kao famozna traktorijada? Na to još nitko u UN-u nije uspio dati logičan odgovor.

Porfirije, Vučić, Vulin i naši domaći “naučnici” traže da im se omogući još jedna takva operacija, kao na popravnom ispitu. S obzirom da su navodno od “traktor-krosa” pojačali svoj vojni potencijal za 94 posto, sad bi možda, u znak dobre volje, pristali bez ratovanja na promjenu granica “Virovitica, Karlobag, Karlovac” ako im se ustaše ispričaju za Domovinski rat, pobjedu i slavljenje Oluje i Bljeska. Kako smo u međuvremenu od 1995. do danas mi svoj vojnički potencijal pojačali za sedam posto, ostaje nam kao zadnje zrno nade Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres.

Loše je kad ti ostane još samo zrno. To sliči na ruski rulet. Umjesto da se zamislimo nad najavom reprize vukovarske tragedije, Ovčare i likvidacije ranjenika, mi se upuštamo u sterilne rasprave o rodnim ideologijama, ljevičarskim lijama koje priznaju da su rođene kao lisice, ali se osjećaju kao kokoške i u skladu sa svojim novim identitetom traže da ih se pusti u kokošinjac. Neke su već u kokošinjcu.

Za to vrijeme Hrvateki se tješe kako se i u Njemačkoj i u Hrvatskoj za prosječnu godišnju plaću može kupiti S klasa. Kod njih Mercedes, a kod nas jaja.

Bojim se da kad zagusti oni se naglo prorijede…

Fejs je užaren. Upravo mi stiže slika predsjednika države i predsjednika Vlade uz tekst: “I mi želimo pomoći Rusima koji bježe od Putina, i to prvenstveno savjetima kako izbjeći regrutaciju!”

Čitam “intelektualnu kuruzu” Gorana Gerovca: “Promjena imena Jugoslavenska u Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti poraz je naše konzervativne misli”. Tu se stvarno može pročitati svega i svačega. Gera lagano pati. Godinama se suzdržava da ne plane i napokon je puk’o k’o prišt. Riješiti se tako naglo naziva “jugoslavenska” i prijeći na “Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti”, bez riječi “hvala” našoj JAZU, e to je nešto k’o samoubojstvo iz zasjede. Jugoslavenstvo je kod Gere nešto kao neizlječiva bolest.

Još odzvanjaju Radićeve riječi: “Ne odlazite k’o guske u maglu”. Guske su se ipak odgegale, a kao što Gera svjedoči, neke bez povratka. Sjećamo se 2prosinačkih žrtava” na Trgu bana Jelačića i notornog orjunaša Grge Angjelinovića. Ubijeno je bilo 13 demonstranata, a 17 ranjenih ljudi. Bilo je to davne 1918. godine. Dvije godine kasnije, 1920. kraljevo izaslanstvo otišlo je u Rapal i poklonilo Italiji sve ono što je navodno Pavelić 1941. godine. “poklonio” fašističkoj Italiji. Zato je Gerin Titek morao 1943. ponovno izvući “mač iz korica” i krenuti “U boj, u boj…”

Potom je 20. lipnja 1928. srpski narodni junak Puniša Račić ubio u beogradskoj skupštini Radića, Đuru Basaričeka, Pavla i Stjepana Radića. Pa je zatim kralj Aleksandar Karađorđević uveo 6. siječnja diktaturu… Da skratim ovu povijesnu trakavicu. Dolazi nova Jugoslavija, križni putevi, Hude jame, oko 600 tisuća Hrvata odlazi na vječni počinak, počinje novo tlačenje, hapšenje, ubijanje… I nakon svega toga, sada kad su Hrvati napokon dobili samostalnost i vlastitu državu, razni Gere, Mandići i ostala jugo-mladunčad još uvijek nalazi svoj unitarni naboj u JAZU. To je bila institucija u srcu Hrvatske koja je širila “plamen” južnih Slavena, a istodobno zatirala hrvatski duh… Sjetimo se samo kako Tin Ujević nije mogao deset godina objavljivati. Ta ista JAZU je kukavički čkomila dok su kolone “Jugoslovena” tutnjale njenim odsjecima i dok je srpska SANU planirala ratne pohode i crtala nove karte velike Srbije.

Gera je kao i uvijek borac, zapravo prvo-borac. On pati što “najžešći Hrvati… nisu grčevito branili JAZU…” Naš je Gera prvoborac, samoborac, sumoborac, ali prije svega jugo-borac, ovaj puta zagrizao pretvrd orah. Floskule o štrosmajerovskom konceptu neka objavljuje još samo u Pupovčevim Novostima, na Indexu, u Telegramu ili negdje u beogradskom tisku. Hrvatska ima i imat će svoju akademiju pa makar u ponekom njenom zakutku još uvijek čuče razni Gerovci, Mandići… Međutim, vrijeme odnosi sve, pa će i njih.

Sretan vam put, drugovi.

Benjamin Franklin je jednom napisao: “Stvari koje bole, podučavaju”.

Gospođa ministarka uporno financira filmove koji se sprdaju s domobljubljem

“Nosila je rubac črleni” film je koji oduševljava Nenada Polimca. Kaže naš Neno: “Već dugo nismo vidjeli film koji se tako sprda temom domoljublja”. Sprdanje s domoljubljem je inače vruća i unosna tema naših filmadžija koja uživa posebnu podršku naše ministrice kulture. Kad im spomeneš temu Vukovar, Ovčara, razaranje Dubrovnika, okupacija 1/3 države, Oluju, Bljesak – inspiracija im je na razini debila. Ali naglo im poraste čim se spomene sprdanje s domoljubljem. To im je valjda blisko. Onako u krvi. Svi rikavaju od smijeha na domoljublje. Molim da se zabilježi kako naša “gospođa ministarka” financira filmove koji se sprdaju domoljublju. Čudno kako ti napredni, talentirani i liberalno osviješteni filmski radnici nemaju inspiraciju snimiti npr.: film pljačkama u INA-i o korupciji u visokom društvu, o apokalipsi koja je pred vratima. Na žalost ovi naši današnji režiseri nisu ni do nožnog palca onima koji su nekada, recimo, napravili film “Tko to tamo peva”, film o ratu koji je pred vratima i koji lagano daje do znanja da su četiri jahača Apokalipse tu negdje u blizini. A kad dojašu, onda će doći novi hitovi za Nenada i Pulu.

Više znaju tovar i magarac nego sam tovar. Ako im se pridruži još i Fred Matić onda znaju sve.

Izbori u BiH ne obećavaju ništa dobro za Hrvate

Giorgia Meloni obećava, Viktor Orban snatri, Aca Vučić trkelja, SPC prijeti… U Sloveniji nova vlada obećava cjeloviti Piranski zaljev. Ako se slože s koalicijom, onda mogu obećati narodu i cijeli Jadran. Tako je kod nas Plenković obećao narodu “otkupiti” INA-u, pa ništa. Svi nešto obećavaju pred izbore ili odmah nakon što su izabrani. Jedino izbori u BiH ne obećavaju ništa.

Mislim, ništa dobrog za Hrvate. Na izborima u BiH najveće izglede ima stranka koja gladnima obeća dnevni obrok, a žednima dnevni “oblok”. Hrvatima svi obećavaju sve po spisku! Evo, navodno se napokon osvijestio i visoki predstavnik te u zadnji trenutak promijenio izborni zakon. Navodno u korist Hrvata. Bili živi pa vidjeli! Glasnogovornica GONG-a je izjavila kako će se prvi neslužbeni rezultati izbora znati za dva dana nakon izbora. Bojim se da se prvi službeni rezultati znaju već dva dana prije izbora.

Navodno je Savo Štrbac iz srpskog”“Veritasa” nedavno izjavio kako bi za Antu Gotovinu bilo najbolje da se predao – još prije rata…

Zvonimir Hodak/direktno.hr