Petak je i za koji sat počinje “vječni derby” Hajduk-Dinamo u Splitu u koji nas uvodi duhoviti Joško Marušić iz Slobodne. Znatiželjni sin pita oca: “Tata, a k’o su sad ti Bjelorusi?”. Tata odgovara: “To su ti sine Rusi koji navijaju za ‘Hajduk!’”. Evo, ni nogomet nije pošteđen politike.

Politika u Lijepoj Našoj ne može bez patrijarha Porfirija. Po svojim javnim izjavama djeluje kao uspješni blefer, k’o stvoren za naše poltrone. Na dan pogibije vukovarskog heroja Blage Zadre naš se mađioničar ukazao u Vukovaru. Naši jugo-nostalgičari “vjeruju” da je to bio “čisti“ slučaj.

Zbog svih njegovih nedavnih javnih izjava, država koja drži minimalno do svog digniteta, proglasila bi ga “personom non grata”. Na posvetu crkve Svetog Nikolaja pozvan je bio i predsjednik Milanović koji se zanimljivo, “ladan k’o špricer”, ispričao: “Pozvan sam na dolazak Porfirija. Mislim da je to malo nezgodno u ovom trenutku”. Ne malo nego jako nezgodno. Tipična politička limunada. “O tempora o mores”, rekli bi stari Latini.

‘Hrvatekima nedostaje je zajedništvo, nacionalna svijest, ponos ratnih pobjednika…’

Međutim, “ploveće kazalište” se nastavlja. Naš “pevač” iz Chicaga poziva u propovijedi u crkvi “svetog Nikolaja” sve da mole i za poklane Hrvate na Ovčari i za druge pobijene Vukovarce. Koja pila naopako. Prvo napadni, razruši, ubij, a potom moli za ubijene. Meni se to čini manje kao ekumenizam, a više kao crni humor.

Evo još jednog zgodnog primjera crnog humora: “Pilot uđe u putničku kabinu aviona i obraća se putnicima: “Poštovani putnici! Jedan motor nam je otkazao, a drugi radi sa 30 posto. Već smo izbacili sav teret, ali to nije dovoljno. Da bi sretno sletjeli na najbliži aerodrom moramo žrtvovati dio putnika. Nećemo nikoga diskriminirati na osnovu boje kože, nacionalne pripadnosti ili seksualne orijentacije. Stoga moramo biti pravedni i ići po abecedi. Prema izlaznim vratima neka se odmah upute: Albanci, Arapi, biseksualci, cigani, crnci, a zatim homoseksualci…” Još se ne zna u čijem je vlasništvu bio taj avion. Ali se sumnja…

Ono što Hrvatekima nedostaje je zajedništvo, nacionalna svijest, ponos ratnih pobjednika… Sve je to “zaostali tuđmanizam”. Kazati istinu danas je “malo je nezgodno” iliti “politički nekorektno”. Tako npr.: kad smo bili meta svih, nenaoružani, izloženi i ranjivi, napala nas je, uz JNA i Srbiju, i Crna Gora. Granatirali su Dubrovnik, mjesecima pljačkali u okolici grada, osnovali čak za zatočene Hrvate i logor u Morinju u Boki Kotorskoj.

Crnogorski je admiral Vladimir Barović zbog srama na Visu počinio samoubojstvo. U znak sjećanja na mjestu gdje je bio logor za Hrvate podignuta je spomen ploča na kojoj je pisalo: “Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotilo ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočeni. Da se nikad ne ponovi”. Ali, na simboličan način, ponovilo se. Uprava za inspekcijske poslove Crne Gore naložila je Općini Kotor da u roku od tri dana ukloni ploču. Kako bi rekao Milanović “malo nezgodno”. Hrvatska će naravno i dalje podržavati ulazak Crne Gore u euro-integracije, sve drugo bi bilo “malo nezgodno”.

Badinterova je komisija davno odlučila da je Prevlaka naša, ali inzistirati na tome je “malo nezgodno”. Ni jedna hrvatska vlada ne spominje više pitanje Prevlake. Logor u Morinju je “nezgodan” kao i Porfirije u Vukovaru. Onda se čude zašto tvrdim da patimo od kompleksa manje vrijednosti. Naravno, ne treba odmah skakati na svaku glupost ili praznu provokaciju koju netko ispali prema nama, ali ni poltronski čkomiti kad nešto vrijeđa nacionalni ponos ili interes Hrvatske ili kad stranci pokazuju staro/nove aspiracije na naš teritorij, kulturu…

Spomenimo samo talijansku premijerku, Orbana, Vučića, Slovence i “otvoreno more”… Naša politika navodno “superiorno” čkomi na sve provokacije jer se mi ne bi “šteli zameriti”. Mi smo stalno “politički korektni”. To bi bilo ok da tako postupaju i druge države.

Međutim, kad se njima dogodi neka slična provokacija, oni reagiraju promptno i snažno, braneći dostojanstvo i suverenost. Za poltronsko ponašanje je karakteristično da se prema jakima ponaša snishodljivo, a gazi se one slabe. Tako je logično da čkomimo na razne provokacije koje dolaze od naših susjeda, ali zato Marka Franciškovića (kojem se stavlja na teret “podstrekavanje na terorizam” bez ijednog dokaza) držimo već skoro godinu dana u zatvoru, a u zadnje vrijeme ga čak dovode na sud okovanog lancima.

Ponizna hrvatska politika nije neki suvremeni ‘izum’

Inventura rezultata koalicijske vlasti pokazuje da se biračko tijelo nasanjkalo na lanjskom snijegu.

Treba ipak uvijek imati na umu kako spomenuta poltronska i pretjerano ponizna hrvatska politika nije neki suvremeni “izum”. Ona datira još iz ranijih vremena. Sjetite se samo izjave predsjednika HSS-a Vlatka Mačeka kad mu je bilo ponuđeno od strane “zapadnih saveznika” da bude na čelu “nove” hrvatske države. Vlatko je ponizno izjavio: “Dok se veliki tuku, mali moraju čučati ispod stola”. Nakon toga je taj isti Maček završio u sabirnom logoru Jasenovac, a od ožujka 1942. godine nalazio se u kućnom pritvoru… Zanimljivo kako se ideja o “čučanju ispod stola” zadržala u podsvijesti Hrvateka sve do danas. Krug ljudi u Lijepoj Našoj koji se “pedantno” bavi s našom poviješću i danas smatraju Mačeka našim Henry Kissingerom.

Evo još jednog primjera kako se neki danas i dalje drže te politike “čučanja ispod stola”. Čak i ljudi kojima je politika zadnja rupa na svirali znaju da je obuka Ukrajinaca u Hrvatskoj nešto što država može učiniti bez nekih osobitih političkih posljedica. Ne osuditi agresiju Rusije na Ukrajinu, ne ponuditi pomoć žrtvama agresije, zaboraviti da nas je upravo Ukrajina među prvima priznala, bilo bi kukavički i krajnje licemjerno. Ne kažem da će Zoran Milanović doživjeti sudbinu Vlatka Mačeka, ali ako je odbio pomoć žrtvi zbog “pripetavanja” s Plenkovićem, onda je to tipičan pucanj u prazno. Nula bodova. Bila bi moralna katastrofa kad Hrvatska ne bi sada pomagala Ukrajini dok se nalazi u ovoj tragičnoj poziciji nametnutog rata.

Milanovićev slučaj pokazuje da biračko tijelo to zna cijeniti. Njegova izjava iz 2016. godine da su “Srbi šaka jada” je to potvrdila u predsjedničkoj kampanji. Kad se u pitanju rata u Ukrajini posluša glas ulice, ili bolje rečeno glas naroda, u ovom derbyju između dva brda siguran pobjednik je Plenković. Uvijek, baš uvijek, ova država mora biti uz slabijeg i napadnutog. Tu je narod nepogrešiv. Bez referenduma i prazne ideologije, narod zna što treba napraviti.

‘Pogubni’ kompromis

Predsjednik Milanović predlaže politiku prema Ukrajini koja je prema mišljenju premijera Plenkovića pogubna. Plenković pak politiku koja je po Milanovićevom mišljenju pogubna. Stoga mnogi misle da bi bilo najbolje da sklope “pogubni” kompromis.

Ne znam je li to stvarno izrekao Dostojevski ili Tolstoj ili Joža Manolić, no da je poruka mudra o tome nema zbora. “Ako dođe do trećeg svjetskog rata, neka netko ostavi poruku majmunima u pećini da se ne zajebu i ponovno postanu ljudi”.

Iza životnih “zastora” događaju se zanimljive stvari. Recimo u Vatikanu. Papinska akademija je pred par tjedana objavila da je naš papa Franjo imenovao kao novu članicu Marianu Mazzucato. Mariana je redovna članica Papinske akademije što je prilično zanimljiva činjenica. Nova članica Papinske akademije je deklarirana ateiskinja i aktivna pobornica pobačaja.

Mariana je Soroševa ekonomistica što je ujedno i dokaz ekonomske pragmatičnosti koja vlada u hodnicima Vatikana. Križanje i kukanje kako se Nečastivi uvukao u sam vrh Katoličke crkve je pretjerano. Europa se još Lisabonskim ugovorom odrekla kršćanstva i sada nas dobri papa Franjo ovim imenovanjem podsjeća u kojoj Europi mi zapravo živimo. Za vrijeme vladavine ovog dragog Pape čekaju nas još neki potezi Crkve koje će natjerati na razmišljanje. A što je loše u razmišljanju?

Dva Bračanina slušaju misu u automobilu. Onaj na suvozačevom mjestu kaže: “Ugasi radio sad će kupiti milodare!”.

‘Opet nam se smiješi bratstvo i jedinstvo’

Jugo-nostalgičari su u transu. Hrvat Tomislav Žigmanov imenovan je za ministra u novoj vladi Srbije. Evo vam ga na! Vodit će resor za ljudska i manjinska prava. U isto vrijeme Aca Vulin, novi srpski Ranković, dobio je “šimecki” u tur i ispao iz “prvih jedanaest”. I tko će sada spriječiti Srbiju da uđe u EU kokošinjac? Lijevi su mediji živnuli. Eto, opet nam se smiješi bratstvo i jedinstvo i svijetla zajednička budućnost, ali ovaj put u krilu EU-a. Srpska napredna stranka bi sada mogla izaći na izbore i u RH.

Lex Žigmanov pokazao nam je što sve možemo kad smo zajedno. Srbija i Hrvatska za sva rješenja imaju problem! Ovo je nova srpska “Oluja” iza koje nastupa jugo-optimizam. Zamislite kako će likovati Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Ivo Mikoličan, Branimir Pofuk, Robi Bajrušij, Gera Gerovac, 6. Lička iz Večernjaka…To je vijest! To je pravi vjetar u leđa našoj orjuni.

Koliko je Srba bilo od 1991. godine do danas u raznim hrvatskim vladama, to nitko ne zna niti se uopće broji. To je k’o sa ženama. Kad puno i često daju, slabo ih tko šljivi. Ali kad se opiru, ne daju, bahate, pa na kraju ipak popuste, e to je onda pravi uspjeh. I tako ćemo se, zahvaljujući Vučićevoj domišljatosti i “velikodušnosti”, pomalo sve više vraćati u već proživljenu zajedničku budućnost.

U njoj će Antu Tomića, kad ga srpska policija zabunom zadrži na granici, ubuduće spašavati naš Žigmanov, a ne škartirani Vulin. Još samo da Rusija “pomete” ukrajinske naciste, da hrvatska nogometna repka “dabogda sve izgubi” i evo nama povratka u zajedničku budućnost. Onu koju smo s oružjem u ruci satrli u jesen 1991. godine. Ali, danas nema više mrkog i “isključivog” Tuđmana. Najveća mu je “mana” bila što je dobro znao s kim je stvarao ovu državu. Ti i takvi su, njegovim odlaskom, otpočeli post-jugo ples.

Južina i jugovina

Meteorolozi ovih dana stalno govore o južini koja nas prati već tjednima. Ja bih rekao ne samo južina nego i jugovina. Jugovina se vraća na velika vrata. Tako je Gradsko vijeće Šibenika dodijelilo za 2022. godinu nagradu Šibenika za životno djelo novinaru Ivi Mikuličanu. To je čovjek koji je uporno glorificirao Krstu Lambašu Maću, držao mu posmrtni govor, kartao s njim za života itd. Sve to u načelu nije loše. Nezgoda je jedino u tome što je povjesničarka Marijana Mikulandra dokumentirano dokazala da je Lambaša krajem 1944. godine izveo 50 ranjenih hrvatskih vojnika iz šibenske bolnice te ih u Ražinama nožem pojedinačno klao vadeći im organe iz tjela. Neven Kursar, pišući o tome, rekao je: “Šibeniče, sram te bilo!” Jugo-nostalgičari su k’o korov. Ne može ih se iskorijeniti.

Ovih je dana umrla u Veneciji Jagoda Buić Wuttke. Čitav se život bavila tapiserijom i oblikovala svoje radove papirom. Bila je na glasu kao značajna umjetnica, osobito u bivšoj Jugi. To i ne čudi jer je bila uvjerena Jugoslavenka. Povodom Jagodine smrti oglasio se njen kum Budimir Buda Lončar riječima: “Bio sam joj kum, sjećam se i datuma kad smo se upoznali – 28. ožujka ,’47”. Koje li romantike! Šef OZNA-e, tadašnji gospodar života i smrti, 1947. godine je upoznao mladu skojevku i eto u Jutarnjem dvije stranice za Budu o Jagodi. Još dvije stranice za Bajagu.

Koliko je takvih kao Lambaša tih mračnih godina klalo Hrvate i bacalo ih u jame diljem Hrvatske, a danas, uz jutarnju kavicu, čitamo o njima u ljevičarskim novinama kao o dragim osobama koje su nas “zadužile” svojim životima? Pročitajte Jutarnji i Večernji, gledajte HRT, N1… Stalno se izmjenjuju isti likovi poput Gorana Hutineca, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, nekada i Markovine… Maćin prijatelj prima nagrade, Bajaga (glorifikant četništva) sprema koncert u “Areni”… Thompson se ne smije ni približiti pulskoj Areni. Šesta Lička pazi na sve!

Mnogi misle da iskrenost nije vrlina. To je sve više slabost.

Sve manje Hrvata

Na kugli zemaljskoj će 15. studenog ove godine biti osam milijardi stanovnika, a nas Hrvata je sve manje i manje. Demograf je u Hrvatskoj promašeno zanimanje. Ismijavaju ih ne samo političari koji izbjegavaju provesti i jednu ozbiljniju demografsku mjeru nego i “zeleni džihadisti” koji stalno trube o vrtićima, ali proklinju majke s troje i više djece.

Umjesto da politikom plaća zadržimo vlastite stručnjake u zemlji, pustili smo ih da odu trbuhom za kruhom u svijet, a sada uvozimo pakistansku, bangladešansku, filipinsku i drugu stranu radnu snagu. Imamo kronični nedostatak liječnika i medicinskih sestara jer mladi odlaze na bolje plaćene poslove u inozemstvo, a za one koji su još ovdje i pokušavaju izboriti bolje uvjete rada i plaće, ministar i Vlada mare k’o za lanjski snijeg.

Umjesto da riješe konkretne probleme na koje zdravstveni djelatnici upozoravaju, stalno se mantra o nekoj reformi. Reforma je inače u našoj politici čarobna riječ da se nešto zamagli kao što su nekada to bile radne grupe. Kad ne znaš što bi s nekim problemom, osnuješ radnu grupu. Sad spremaš reformu.

Nedavno sam upoznao sveučilišnog profesora u mirovini. Pokazao mi je rukopis knjige “Kako zaraditi ozbiljan novac”. Sad ne zna kako doći do love da je objavi…

Zvonimir Hodak/direktno.hr