Depresivna poruka Tomislava Vukovića na fejsu: “Rat će se završiti, vođe će se rukovati. Ali ostat će ona stara majka koja čeka svoga sina, i ona djevojka koja čeka svog voljenog muža, i ona djeca koja čekaju svog oca junaka. Ne znam tko je prodao domovinu. Ali sam vidio tko je platio cijenu…”

Crnjeg citata dugo nisam vidio. Čisto crnilo! Rat u Ukrajini predugo traje. Iscrpljujući je i bez izgleda da uskoro stane. Žrtve su ogromne. Na globalnom planu sad je došao “šerif” i radi red. “Vođe će se rukovati”, misle Trump i Putin, ali će oni osakatiti Ukrajinu. Agresor će dobiti svoj dio plijena. Podsjećam na Z4. Međutim, danas nema Tuđmana da lukavo nadigra agresora. Zato će Zelenskij platiti cijenu mira. Europu se tu za sada ništa ni ne pita. Ona je samu sebe pretvorila u drugorazrednog igrača, u skup birokrata i woke propagatora.

Volio je ići do kraja pa sad plaća alimentaciju…

A tko je sve to zakuhao? Zna se. Marko Perković Thompson. “Ako ne znaš što je bilo…” već je osvojila sve normalne ljude. Pjeva se k’o neslužbena himna. A sad dolazi nova pjesma “Nepročitano pismo“. U samo jedan dan to “pismo” je imalo 860.830 pregleda na Youtubeu. Hrvatska ljevica je u infarktnom stanju, jedva diše na aparatima. Imamo li mi toliko aparata? A radi se samo o glazbi punoj hrvatskog domoljubnog ponosa. Javor Novak, sin velikog Slobodana Novaka, “blago” se čudi: “Pročitajte Wikipediju, koje gluposti tamo pišu o Thompsonu, koje laži, koja podmetanja….”. Thompson se davno uzdigao iznad svojih mrzitelja. On stvara glazbu koja osvaja, budi domoljublje i nacionalni ponos. Do nedavno je sve bilo relativno mirno. Nakon zadnje srebrne rukometne medalje sve se zakuhalo. Nitko nije znao recept kako to skuhati doli rukometaši.

Nakon nastupa Thompsona na Trgu bana Jelačića prigodom proslave srebra naših rukometaša, logično je da je Marko Perković Thompson planirao održati koncert u lipnju na hipodromu. Marko je ekstremno lijevim gradskim vlastima predložio tri termina. Međutim, baš je imao “peh”. “Senfu” nije odgovarao ni jedan jer su navodno svi već “zauzeti”. Možda je Brena u pitanju, a možda je mrena na očima. Gradska vlast ima tek termin u srpnju ili kolovozu. Baš kad je većina na odmoru i izvan grada. I kad su se već zlurado poveselili kako će ih Thompson odbiti, on je prihvatio termin prvi vikend srpnja. Ha, što će sada Tomašević izmisliti da ga odlopta? Vidjet ćemo uskoro…

Na poslu su se držali uvijek jedan uz drugoga. Jedan nije imao ništa pa drugi nije imao što izgubiti.

U Splitu se Puljak bacio na kiparstvo

Uglavnom, ljevičarska falanga “trese” Hrvatsku. U Splitu se Puljak bacio na kiparstvo. Kipar Kuzma Kovačić “zaboravio” je na svoj kip uklesati 26. “oktobra” 1944.g. kao dan ulaska jugo partizana u Split i tako označiti taj datum kao “dan oslobođenja” Splita. Puljak i Puljkica su zbog toga duboko uvrijeđeni. Oni se dobro sjećaju 26. oktobra. Valjda su već tada bili mladi partizani. Ljevica se probudila i za sada samo zijeva.

Stara židovska poslovica glasi: “Pun gas u leru”.

Dugo već ne čitam Večernjak osim ako ga ne nađem u kafiću kraj kuće među novinama koje nitko nije izabrao čitati. Nekad sam ih čak i zastupao. Tako mi se pred nekoliko dana igrom slučaja našao jedan broj Večernjaka u rukama. “Oduševio” me Branimir Pofuk. Po kratkom partijskom postupku naš se Brane u svom “Kontrapunktu” obračunao s “laganim” plijenom Donaldom Trumpom. Pazite ovaj osvetnički naslov: “U iskrenosti svoje besramnosti i prostote Trump samo pokazuje ogoljenu brutalnost i bešćutnost kapitalizma”. Samo što nije napisao da je srećom kod nas obratno. Naravno,  jednom jugo-nostalgičaru kapitalizam je još uvijek bauk koji kruži svijetom. Čim je Brane stigao u redakciju sva su mu vrata bila otvorena. Nažalost, još ga nije ubio propuh… Trump se kandidirao tri puta. Jedanput su ga vulgarno pokrali, a dva puta su mu morali priznati pobjedu. Brane misli da su ga pokrali zbog “besramnosti i prostote”. To što se on poziva na Slavoja Žižeka sliči na “guskino čuđenje dreku”.

Pofuk i Gerovac slični su k’o jaje jajetu. Goran Gerovac piše kolumnu “Nikad robom”. Kao on nikada nije živio u komunizmu. Još danas mu u ušima odjekuju riječi njegovog idola: “Drugovi ima sudija koji se drže zakona k’o pijani plota”. Ali “nikad robom” nije ni pisnuo na tu poruku svog idola. Njega zanimaju druge teme: “Hoće li Nebojša Slijepčević imati doček iako ne osvoji Oscara?” i drugo, “Nakon bojkota trgovina je li red za bojkot banaka i crkve?”. Ljevoruki Goran ne zaboravlja istinskog partizanskog neprijatelja – Crkvu. Za njega je pitanje svih pitanja – milodari. Samo Gera pouzdano zna koja se tu lova svake nedjelje okreće. No, dobro… Ako se jednog lijepog dana pojave na našim istočnim granicama Rusi, onda imamo dva kompetentna ljevičara jugofila za pregovarače. Tu je još i Ivica Ivani Šević iz Slobodne…

Više znaju tovar i čovik nego sam čovik…

Kako bojkotirati banke ako u tim bankama imate svoj novac i plaće? Banke jesu bezobrazni legalni lihvari. Zaračunavaju značajno veće kamate na kredite negoli ih daju na štednju. Svaki klik mišem ili pokret bankarice masno naplaćuju svojim klijentima. Sada misle kako moraju povisiti sve te naknade jer im godišnji profit (koji je daleko najveći od svih gospodarskih subjekata) ne dopušta da se suzdrže od poskupljenja. Njihov uvjetno rečeno “šef” Vujčić, na kratkom proputovanju kroz Hrvatsku između dva puta po inozemstvu, probudio se (valjda na poticaj Vlade) i sazvao je bankare ne bi li ih uvjerio da još malo pričekaju s podizanjem cijena svojih usluga. Inače, tom tipu i njegovoj banci je glavni posao, predviđen zakonom, brinuti o stabilnosti cijena u Hrvatskoj. Kako to uspješno radi od uvođenja eura trebao bi skapavati od gladi, a ne ubirati više tisuća eura mjesečnu plaću.

Moja čitateljica Doris iz “Narod HR” piše: “To je kukolj, tj. korov, i tako ih treba zvati. Nelustrirani kukolj…”.

Međutim, da u Večernjaku ima i drugih razmišljanja dokazuje Davor Ivanković. Evo što u nedjeljnom broju piše Davor: “Milanović je vrhovni zapovjednik, toksičan za HV i RH kao dušična kiselina…”. Slažete li se s time drugovi Gerovac, Pofuk i Šević ?

Tih godina Hrvati su bili nastrani. Svako je vukao na svoju stranu….

A da je Hrvatskoj jedan kramp?

Ivan Kuntić nam na fejsu otkriva lik i djelo drugarice Mirele Priselac Remi. To je ona drugarica koja je jasno i glasno zatražila da se Thompsona izbaci iz utrke za nagradu Porin. Mirela bi mogla i “falit”, kako kažu u Dalmaciji. Remi nije samo njen nadimak nego je i njen zaštitni znak. Remi je kao i svi antifašisti tolerantna i pomirljiva. Zbog toga posjećuje Tjentište i moli za smrt fašizmu i slobodu narodu. Možda je tamo upoznala Milu Kekina da joj otkrije tajnu svih tajni, tj. kako su njegovi 1945. g. pobijedili. Mile od tada pa sve do danas pije samo hladno pivo jer mu je to njegova borba dala. Još da mu je Remi dala glas i sluh, to bi bio pravi balkanski duet. Remi će i dalje remizirati u izgubljenim partijama, napose onoj o pobačaju. Možda bi nam bilo lakše da je, umjesto nje, njena majka bila pobornica pobačaja.

Ivica Marijačić uzdiše: “E da je Hrvatskoj jedan Trump!”. A da je Hrvatskoj jedan kramp? Da zakopa sve političke i ine poltrone. Sjetite se samo promjene vlasti nakon Tuđmanove smrti 2000. g, sramne kapitulacije pred Carlom, predaje nadležnosti Haagu za Oluju i Bljesak, šepurenje Carle del Ponte s našom tadašnjom predsjednicom Vlade Jacom Kosor. Trump danas haškim sucima zabranjuje ulazak u SAD. Danas i nije više baš ugodan osjećaj biti haaški poltron.

O Haagu i njegovom sudu u pravilu mogu reći sve negativno. No ima i pozitivnih stvari. Tako su mi, kao prvom odvjetniku obećali doživotno pravedno suđenje – ali mom branjeniku Tihomiru Blaškiću…

Hajka na naše generale temeljila se na lovačkim pričama…

Zvonimir Hodak/direktno.hr