Mnogi su se izjasnili o “vodećim kandidatima”. Evo pogleda na neke od kardinala o kojima se priča prije konklave 2025. godine. Dakle, koji će član Kardinalskog zbora biti sljedeći papa?

MASSIMILIANO MIGLIORATO/CPP; Cardeal Gerhard Müller / CC; AFP; Antoine Mekary | ALETEIA; OLEG VAROV | AFP

Kao što bi moja majka rekla: “Samo Bog zna – i ne govori.” Barem ne još.

Iako konklava počinje za tjedan dana, nagađanja se obiluju o tome tko će biti sljedeća osoba koja će zauzeti stolicu svetog Petra.

U Aleteiji, s koje prenosimo procjene, ne tvrde da mogu predviđati budućnost, čitati misli ili razaznavati volju Duha Svetoga. Uz to rečeno, evo kratkog pogleda na nekih od kardinala o kojima se priča prije izbora. Iako se o ovim ljudima “priča”, vjerojatno treba napomenuti da se glasine razlikuju od zemlje do zemlje. Budući da Aleteia objavljuje na raznim jezicima, različita izdanja napominju da kardinal o kojem se mnogo govori u jednoj zemlji može biti gotovo ignoriran u drugoj.

(Sljedećih 10 kardinala predstavljeno je abecednim redom po prezimenu, a redoslijed ili čak postojanje ovog popisa nije i ne bi se trebalo smatrati podrškom bilo kojem kardinalu za papinstvo.)

{“rendered”:”(Slideshow) 10 kardinala koji bi mogli biti papa”}Pokreni slideshow

Kardinal Fridolin Ambongo

Kardinal Fridolin Ambongo Besungu, kapucin, nadbiskup je Kinshase, Demokratska Republika Kongo. Također je predsjednik Simpozija biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara.

Ambongo je postao poznat kada je radio s papom Franjom kako bi dao afričku reakciju na blagoslov istospolnih parova, nazivajući to terminom koji je Papa često koristio: “kulturna kolonizacija”.

Ako bude izabran, bio bi prvi kapucinski papa i prvi afrički papa u više od tisućljeća. Iako je nekoliko papa bilo povezano s nekom vrstom franjevačkog reda, nijedan kapucin nije izabran.

Jedna stvar koja bi mogla ići protiv Ambonga je njegova dob – sa 65 godina još je prilično mlad i teoretski bi mogao služiti kao papa desetljećima. Nakon 26-godišnjeg papinstva sv. Ivana Pavla II. i 12 godina pape Franje, Kardinalski zbor možda još ne želi još jednu dugu vladavinu.

Kardinal Raymond Leo Burke

Omiljeni među tradicionalnijim katolicima, kardinal Raymond Leo Burke (76), bivši nadbiskup St. Louisa, prefekt Apostolske signature i počasni pokrovitelj Suverenog malteškog vojnog reda, pojavio se na nekoliko popisa.

Zamalo je umro od COVID-a 2021. godine, a od tada nije bio ni približno toliko aktivan u javnosti kao prije bolesti.

Godine 2023. Burke je bio jedan od petero kardinala – pridruživši se kardinalima Robertu Sarahu, Walteru Brandmülleru, Josephu Zenu Ze-Kiunu i Juanu Sandovalu Íñiguezu – koji su napisali dubiu prije Sinode o sinodalnosti.

Nikada nije bilo pape iz Sjedinjenih Država – ili čak Sjevernoamerikanca – i pomalo je malo vjerojatno da će nam 2025. donijeti prvog.

Kardinal Peter Erdo

Rođen u Mađarskoj, kardinal Peter Erdo, nadbiskup Ostrigona-Budimpešte i primas Mađarske, smatra se jednim od konzervativnijih članova Kardinalskog zbora.

Erdo, 77, zajedno s drugim kardinalima izbornicima, kardinalima Philippeom Barbarinom, Josipom Bozanićem, Vinkom Puljićem i Peterom Turksonom, posljednjih je pet članova Kardinalskog zbora s pravom glasa koje je imenovao sveti Ivan Pavao II.

S 51 godinom u vrijeme svog imenovanja, Erdo je bio jedan od najmlađih članova Kardinalskog zbora.

Kardinal Gerhard Ludwig Müller

Podrijetlom iz Mainza u Njemačkoj, kardinal Gerhard Ludwig Müller, 77, proveo je većinu svog biskupskog mandata u Rimu i okolici, iako je bio biskup Regensburga od 2002. do 2012. godine.

Ideološki i teološki konzervativan – iako navodno ne voli tu etiketu – Müller je bio dobar prijatelj s papom Benediktom XVI. (Etikete konzervativan ili progresivan, tradicionalan ili liberalan zapravo se ne odnose na Crkvu, jer su to političke etikete i mnogi promatrači ih pogrešno shvaćaju.)

Müller je kardinal-prefekt emeritus Kongregacije za doktrinu vjere, ulogu koju je budući Benedikt također imao dugi niz godina.

Kardinal Pietro Parolin

Kardinal Pietro Parolin bio je državni tajnik pape Franje. Sedamdesetogodišnji Talijan služio je na toj dužnosti od listopada 2013. i predsjedavat će nadolazećom konklavom.

Prije preseljenja u Vatikan, bio je apostolski nuncij u Venezueli od 2009. do 2013. godine.

Kao teološki “umjerenjak”, uz bliskost s papom Franjom, izbor Parolina može se smatrati nastavkom Franjinog papinstva. Promatrači smatraju da bi svoju cjeloživotnu diplomatsku službu donio u međunarodnu situaciju koja je sve složenija.

Kardinal Pierbattista Pizzaballa

Više od samog imena koje zvuči zabavno, kardinal Pierbattista Pizzaballa, OFM, počeo se spominjati kao potencijalni papabile mjesecima prije pape Franje. (Njegovo ime znači ples pizze.)

Kao latinski patrijarh Jeruzalema, franjevac rođen u Italiji gurnut je u međunarodnu pozornost od početka rata u njegovom patrijarhatu u listopadu 2023. Pizzaballa se ponudio kao zamjena za izraelske taoce koje drži Hamas i ostao je inspirativan i sposoban vođa svog stada u Gazi.

Međutim, poput Ambonga, Pizzaballa je relativno mlad: ima samo 60 godina i kardinal je nešto manje od dvije godine.

Kardinal Robert Sarah

Kardinal Robert Sarah, 79, iz Gvineje, jedva ima pravo glasa u konklavi – u lipnju puni 80 godina. On je prefekt emeritus Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata.

Sarah, koji se u mladosti obratio na katoličanstvo, poznat je po svojoj obrani tradicionalnih crkvenih učenja i praksi.

Sarah je bio blizak s papom Benediktom XVI.; bivši papa napisao je pogovor Sarahovoj knjizi iz 2016., Moć tišine: Protiv diktature buke.

Kardinal Luis Tagle

Kardinal Luis Tagle, pro-prefekt Dikasterija za evangelizaciju, rodom je s Filipina.

Tagle, 67, uzdignut je u Kardinalski zbor 2012. Za konklavu 2013., kada je tada bio mladi metropolitanski nadbiskup Manile, bio je naveden među papabilima – nešto što se očito nije ostvarilo, ali vrijedi spomenuti.

Međutim, 2022. Tagle je smijenjen s mjesta čelnika Caritasa Internationala, što bi moglo učiniti ljude opreznima u pogledu podrške njemu na ovoj konklavi.

Ako bude izabran, postao bi prvi azijski papa.

Kardinal Peter Turkson

Kardinal Peter Turkson, 76, iz Gane, radio je na raznim kurijskim dužnostima od 2009. godine.

Trenutno je kancelar Papinske akademije znanosti i Papinske akademije društvenih znanosti, ali je prethodno bio prefekt Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja.

Prije dolaska u Vatikan, Turkson je bio nadbiskup Cape Coasta u Gani od 1992. do 2009. godine.

Poput Taglea, i o Turksonu se raspravljalo kao o papabileu na konklavi 2013. godine.

Kardinal Matteo Zuppi

Gotovo nečuven u sjevernoameričkim krugovima sve do njegove posebne mirovne misije u ime pape Franje koja ga je dovela u Washington, kardinal Matteo Zuppi, nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, predložen je kao netko tko bi mogao biti sljedeći papa.

Zuppi, 69, bio je izbor pape Franje za čelnika Talijanske biskupske konferencije. Prije nego što je postao nadbiskup Bologne, Zuppi je bio pomoćni rimski biskup.

Ako bude izabran, Zuppi bi bio prvi talijanski papa od 33-dnevne vladavine pape Ivana Pavla I. 1978. godine.

U tjednu kada se obilježava Dan hrvatske knjige (22. travnja) i Svjetski dan knjige i autorskih prava (23. travnja), u Splitu je pokrenut Marul art fest, književno-umjetnička manifestacija u čast Marka Marulića. 

Raznolik program Marul art festa koji je donio novost i osvježenje 35. Marulićevim danima, od 24. travnja do 26. travnja 2025. g., pokazuje kako je riječ o manifestaciji koja povezuje klasičnu književnost i umjetnost sa suvremenom kulturom, književnim, kazališnim, glazbenim i likovnim stvaralaštvom. 

Prema riječima Silvane Dragun, ravnateljice Marul art festa, Marulićeva djela i danas u razdoblju krize humanizma plijene pažnju čitatelja jer pokazuju put prema uzvišenim i univerzalnim vrijednostima. Ona pozivaju na ozbiljenje ideje humaniteta i u mladim umjetnicima bude žar da združe časno i lijepo, uzvišeno i dostojanstveno u svojim djelima, ističe Silvana Dragun. Sama ideja pokretanja ove manifestacije potekla je od don Mladena Parlova, vrsnog poznavatelja Marulićevih djela koji je nezadovoljan repertoarom Marulićevih dana inicirao pokretanje jedne nove manifestacije koja će povezati kulturnu baštinu i suvremenu kulturu.

Organizaciju Marul art festa preuzela je Hrvatska udruga Benedikt u suradnji s Književnim krugom Split, Udrugom mladih akademskih glazbenika MAG i Međunarodnim institutom za kršćansku kulturu i umjetnost Hagiopolis. Inicijatori manifestacije vjeruju kako neka Marulićeva djela u suvremenoj kazališnoj adaptaciji mogu biti atraktivna i današnjoj generaciji, posebna ona s biblijskom tematikom, poput Davidijade. 

Prve večeri festivala, 24. travnja 2025., na programu Marul art festa, u Staroj gradskoj vijećnici, predstavljen je performans inspiriran Marulićevim ‘Glasgowskim stihovima’ u izvedbi glumca Zorana Kelave i lutnjiste Igora Pare. Riječ je o djelu koje pokazuje Marulića kao polemičara i liričara, utjelovljenje renesansnog ideala ‘homo universalis’. U glazbenom preludiju publika je uživala u koncertu Mandolinskog kvarteta Umjetničke akademije u Splitu koji su izveli neka od popularnih djela talijanskih i hrvatskih renesansnih i baroknih skladatelja, Julija Bajamontija, Telemanna i dr. 

Druge večeri, 25. travnja, na programu Marul art festa, održana je zanimljiva tribina o filozofsko-religioznim utjecajima na stvaralaštvo Marka Marulića. Na tribini su sudjelovali Branko Jozić iz Književnog kruga Split – centra Marulianum i mladi filozof Hrvoje Petrušić. Prof. Jozić je u svom govoru istaknuo doprinos djelovanja centra Marulianum u proučavanju Marulićevih djela, organiziranju znanstvenih simpozija i čak 33 zbornika. Naglasio je da među kroatistima i filolozima postoji veliki interes za Marulićeva djela, a posebno je ponosan i na međunarodnu suradnju koja pokazuje Marulićevu popularnost diljem Europe. Hrvoje Petrušić je istaknuo kako je Marulić bio baštinik antičke i kršćansko-humanističke kulture svog vremena. Njegova ‘philosophia Christi’ danas se višeslojno iščitava. Ona pokazuje kako je Marulić bio kršćanski mislilac i asket. Svoj opus gradio je na povezivanju askeze i kršćanskog humanizma pokazujući široko znanje i filozofsko-teološko obrazovanje. 

U subotu, 26. travnja 2025. godine, u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, likovnom tribinom i pjesničko-glazbenim recitalom ‘Naš Marul’ u izvedbi glumice Ivane Giove Župe i gitariste Miroslava Mrassa završen je prvi Marul art fest. Na samom početku, prije pjesničko-glazbenog recitala, glumica Ivana Giove Župa obratila se publici prigodnim riječima u znak sjećanja na papu Franju s kojim se tih dana čitav svijet opraštao. Podsjetila se njegovih riječi umjetnicima u povodu obilježavanja Jubileja umjetnika i svijeta kulture (16. veljače 2025.) u bazilici Sv. Petra u Vatikanu. Tada je papa Franjo rekao kako je ‘umjetnost, univerzalni jezik koji ušutkava svaki ratni poklik’. Umjetnici su, kako kaže, pozvani stvarati ne samo ljepotu, već otkrivati istinu i dobrotu skrivenu u naborima povijesti. Oni su pozvani dati glas onima čiji se glas ne može čuti, preobraziti bol u nadu. S tim mislima izveden je pjesničko-glazbeni recital ‘Naš Marul’ u kojemu je sudjelovao i pjesnik Miljenko Galić koji je pronašao poveznicu Marulićevih djela, riječi pape Franje i suvremene kulture. 

Na likovnoj tribini koja je predstavljala vrhunac večeri sudjelovali su slikari Josip Botteri Dini i Zlatko Kauzlarić Atač, glumica Bruna Bebić Tudor i teatrologinja Višnja Kačić Rogošić. Publika je imala priliku u video prezentaciji prisjetiti se cijelog niza Atačevih scenografija. Teatrologinja Višnja Kačić Rogošić u predstavljanju monografije ‘Slikar u kazalištu – Zlatko Kauzlarić Atač’ autorice Martine Petranović istaknula je kako ta monografija sažima cjelokupno njegovo kazališno stvaralaštvo pokazujući ga ne samo kao vrsnog slikara i scenografa, nego kostimografa i redatelja. Istaknula je kako je prošle godine Atač radio scenografiju za operu ‘Judita’ Frane Paraća koja je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Prema riječima teatrologinje Višnje Kačić Rogošić Atačevi koncepti scenskoga prostora jasno opredmećuju misli i sadržaje dramskog djela, a sama monografija predstavlja nesvakidašnje teatrološko izdanje koje pokazuje neistražene predjele kazališne likovnosti. Glumica Bruna Bebić Tudor pročitala je nekoliko ulomaka iz recenzije akademkinje Željke Čorak koja u prvom redu ističe suigru glumca i scene kao temeljno polazište Atačeve ‘oslikane pozornice’. 

Na kraju, nakon Botterijeva govora, publici se obratio sam slikar predstavivši publici kako je na poziv intendantice Ive Hraste Sočo izradio svečani zastor za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Želja mu je bila na svečanom platnu povezati Marulićevo i naše vrijeme, hrvatsku povijest i budućnost. 

Na samom zatvaranju prvog Marul art festa, teatrologinja Višnja Kačić Rogošić je istaknula kako Marul art fest nudi jedan sadržajno drukčiji repertoar od onog kojega publika ima priliku vidjeti na 35. Marulićevim danima koji se održavaju u splitskom HNK. To smatra pozitivnim iskorakom u obogaćivanju kulturne ponude grada Splita. 

Dok oči svijeta ostaju usmjerene na razvoj situacije u Ukrajini, europski sigurnosni stručnjaci sve više gledaju dalje na sjever – prema ruskoj granici s Finskom. Petrozavodsk, grad udaljen 160 kilometara od finske granice, postaje nova točka interesa.

Tamo se, prema informacijama zapadnih obavještajnih službi, brzo širi infrastruktura vojnih baza i planira se osnivanje operativnog stožera za koordinaciju snaga koje bi u budućnosti mogle brojati desetke tisuća ljudi.

Zapadni izvori tvrde da ova koncentracija vojnih kapaciteta nije ad hoc potez. Prema analitičarima poput Ruslana Puhova iz Centra za analizu strategija i tehnologija u Moskvi, riječ je o pripremi za potencijalno dugo natjecanje s NATO-om.

Činjenica da se novačenje u Rusiji odvija uz sve veće financijske poticaje i da se proizvodnja borbenih sustava stalno povećava, samo pojačava sumnje da se ne radi o pukom obrambenom pitanju.

Dok Donald Trump, aktualni predsjednik SAD-a, kaže da ne vjeruje u scenarije o širenju ruske aktivnosti izvan Ukrajine, europske članice NATO-a poduzimaju konkretne korake.

Finska, koja je desetljećima izbjegavala izravni sukob s Moskvom, dodatno utvrđuje svoju granicu nakon ulaska u NATO – instalirajući elektroničke senzore, zavojnice žice i proširujući nadzor. U baltičkim državama se kopa zemlja – doslovno: rovovi, “zmajevi zubi”, protuoklopna obrana.

U usporedbi s vojnim proračunima, Rusija ulaže drastično više. Prema ovogodišnjim podacima, izdvajanja iznose preko 6% BDP-a – gotovo dvostruko više nego prije nekoliko godina. Američki prosjek je 3,4%, dok je u EU oko 2,1%.

To nije samo simbolika – to znači da se proizvodnja tenkova T-90M u Rusiji povećala s 40 godišnje (2021.) na 300 jedinica sada. I to nije kraj. Topništvo, dronovi, streljivo – sve ide u smjeru proširenja zaliha. Zanimljivo je da prema tvrdnjama visokih vojnih dužnosnika iz Finske, većina novih tenkova ne ide na frontu, već ostaje u zemlji – u rezervi?

Zapovjednik američkih snaga u Europi, general Christopher Cavoli, navodi da se ruske snage oporavljaju i rastu “brže nego što su analitičari predviđali”. Istina, cijena tog oporavka je visoka – smanjeni broj časnika nadoknađuje se brojnošću, ali i modernizacijom. Dugo najavljivano naoružavanje sada poprima konkretne oblike.

Određene analize, poput izvješća danskih obavještajnih službi, čak upozoravaju da bi, ako NATO oslabi, Moskva mogla razmotriti proširenje sukoba na šire područje kontinenta – možda već u sljedećih 5 godina.

To ne mora nužno značiti veliki sukob, ali signalizira mogućnost taktičkih operacija – poput testiranja odlučnosti Zapada kroz izazove u Estoniji ili Latviji. Tamo gdje postoji velika ruska zajednica, postoji i rizik da će Moskva to iskoristiti kao izgovor.

U pozadini cijele slike krije se nešto dublje. Vladimir Putin ne krije da se oslanja na vojnu tradiciju – ne samo iz vremena SSSR-a, već i iz doba kada je Rusija ušla u Pariz i Berlin.

On otvoreno koristi tu povijesnu liniju kao legitimaciju za današnje postupke. Promjene u unutarnjoj vojnoj upravi, poput obnove Moskovskog i Lenjingradskog vojnog okruga, upravo to potvrđuju.

Prema riječima Vasilija Kašina iz Centra za europske i međunarodne studije u Moskvi, ovaj potez ima jasan cilj – redefiniranje europske sigurnosne arhitekture.

Posebna pozornost skreće se i na radove na sjeverozapadnoj željezničkoj mreži. Analitičar Emil Kastehelmi iz finske grupe Black Bird ukazuje na to da se uz granicu s Finskom i Norveškom gradi nova željeznička pruga, a stare trase se obnavljaju.

Skladišta streljiva, smještaj za vojnike, poligoni za obuku – svi ti dijelovi mozaika tvore ono što bi mogla biti logistička okosnica za brzo kretanje snaga prema granicama.

U samom Petrozavodsku simbolika je već stigla na ulice – u prosincu je državna televizija prikazala marš vojnih jedinica povodom obnove željezničke brigade sovjetskog tipa. U Sankt Peterburgu se gradi bolnica za vojnike. Sve se čini kao planirani povratak velikih struktura, ali s novim naglascima.

I sve se to događa dok se zapošljavanje u zemlji pretvara u magnet za ekonomski ugrožene građane. Iznosi koji se nude novim vojnicima – do 20.000 dolara u jednokratnim iznosima – premašuju godišnju zaradu većine običnih građana.

Iikka Korhonen iz Finske banke potvrđuje da takvi iznosi čine vojsku izuzetno atraktivnom opcijom. Američki podaci pokazuju da je mjesečni broj novih regruta dosegao 30.000, dok neki izvori iz istočne Europe spominju 40.000. Sve to omogućuje ne samo osvježavanje postojećih snaga, već i uspostavljanje novih.

I nije samo stvar u brojkama. Nova vojna elita, kako je naziva estonski stručnjak Daivis Petrajitis, već osvaja politički i društveni prostor – kvote u parlamentima, prava prioriteta, posebne pogodnosti. U toj atmosferi teško je očekivati ​​pad interesa za uslugu.

Javnost bi prve rezultate ovog vojnog “rebrendiranja” mogla vidjeti tijekom sljedećih tjedana.