Connect with us

Vijesti

Hrvati u svijetu: Ivan Vučetić (1858. – 1925.) kriminalist

Published

on

Među kratkim životopisima naših sunarodnjaka u inozemstvu, pročitat ćete o ljudima vrlo različitih zvanja i iz raznih krajeva svijeta. Ali sve ih povezuju hrvatski korijeni. Svi su bili ponosni na ono što su ponijeli iz domovine ili naslijedili od svojih roditelja, djedova i baka – od domaćih jela i obiteljskih tradicija do hrvatske kulture općenito.

Ali ima i još nešto što oni imaju zajedničko: prepoznali su svoje talente i imali životne ciljeve, te bili radišni, strpljivi i uporni u njihovu ostvarenju. Znali su da prirodna nadarenost nije dovoljna za velika postignuća. To je samo temelj na kojemu treba graditi, ustrajno radeći, ono što želimo u životu postići. Bili oni znanstvenici, glumci, pjevači, športaši… njihova je zvijezda zasjala i postala vidljiva jer su „brusili“ sami sebe, i to uz velike napore i žrtve.

Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), CroLibertas Publishers, 2017.

Ivan Vučetić (1858. – 1925.)
kriminalist

U svakodnevnom životu ljude prepoznajemo po licu, stasu, talentima, odori, odgoju, djelima, a i nedjelima. Ali državne strukture zanima samo „osobna“: slika, otisci prstiju i potpis. „Veliki brat“ želi uvijek znati tko smo i gdje smo.

U režimima kao što je kod nas bio komunistički, uvijek smo se morali odjavljivati, prijavljivati i nositi uza se osobnu. I danas je tako, samo na malo „finiji“ način. U Americi, na primjer, raslo se, putovalo, selilo i umiralo bez osobne karte, a uzimanje otisaka prstiju bila je uvreda. To je bilo rezervirano samo za kriminalce i emigrante. Ali s porastom terorizama „napreduje“ i kontrola građana. Svi pomalo postajemo brojevi na nečijem računalu.

Hrvati se mogu pohvaliti da je jedan od naših sinova koji je otišao u svijet prvi upotrijebio otiske prstiju kao siguran dokaz identiteta svake osobe. Bio je to Ivan Vučetić (Juan Vucetich), veliko ime u povijesti kriminalistike.

Vučetić je rođen 1858. godine u Hvaru. Poslije završenog bačvarskog zanata i rada na otoku, život ga je odveo (1884.) u daleku Argentinu. Samo nakon četiri godine boravka u novoj zemlji počeo je raditi u policijskom uredu u gradu La Plati. Ubrzo je postao ravnatelj Odjela za statistiku, gdje su bila skupljana razna fizička obilježja osumnjičenih osoba. Postojeća štura i teoretska literatura o otiscima prstiju ponukala je šjor Ivu na ozbiljan rad. Uočio je da među mnogim skupljenim otiscima prstiju nijedan nije bio isti. Pored toga, trebalo je to sve lijepo i logično poredati da bi bilo kriminalistički upotrebljivo. Strpljivim proučavanjem i radom, naš je Ivo na osnovi otisaka prstiju uspješno dokazao (1892.) da je izvjesna Francisca Rojas ubila svoja dva sina i zatim sebi zarezala vrat, a ne kako je ona tvrdila da je netko nepoznat napao nju i ubio joj sinove.

To je bio prvi kriminalni slučaj koji je bio uspješno riješen na osnovi otisaka prstiju. Argentinska policija odmah je usvojila Vučetićev način identifikacije počinitelja kriminala, a zatim i druge policije širom svijeta. Ivan je svoju metodu naknadno usavršio i 1904. izdao knjigu naslovljenu Komparativna daktiloskopija.

Putovao je u razne zemlje svijeta podučavajući druge u svojoj kriminalističkoj metodi. Putujući tako svijetom, posjetio je i svoju domovinu i rodni Hvar 1913., i hvarskoj općini darovao primjerak svoje knjige s posvetom: “S dužnim poštovanjem općini moje ljubljene domovine”.

Ivan Vučetić umro je u gradu Dolores, Buenos Aires. U njegovu čast imenovane su razne ustanove u Argentini, uključujući muzej, tehnički institut, policijsku školu, a u Zagrebu se po njemu naziva Centar za kriminalistička vještačenja.

Tko bi mogao zamisliti da od toliko ljudi u svijetu svatko ima drugačije otiske prstiju? Šjor Ivo je to uočio i primijenio u dobru svrhu, u prvom redu za otkrivanje onih koji prave zlo. A što su razni režimi to sredstvo zloupotrijebili i zloupotrebljavaju za kontrolu svojih građana, nije „zasluga“ našeg slavnog Ive. On je svojim upornim radom i znanjem dao svoj obol boljitku svijeta.

dr. Ante Čuvalo

Advertisement

Vijesti

Zanemareni dragulj u tradicionalnom rimskom misalu: Euharistijsko srce Isusovo

Published

on

Ako ste se ikada rano pojavili u crkvi i zatekli sebe kako tiho listate svoj ručni misal – recimo, pretisak Dnevnog misala Svetog Andrije iz 1945. – možda ste naletjeli na dio formulara mise koji vam možda nije poznat zbog rijetkosti njegove upotrebe.

Neke od njih bit će identificirane kao zavjetne mise, poput Mise Muke Gospodinove, Mise za razrješenje raskola, Mise za oproštenje grijeha ili Mise za sretnu smrt. Kako bih volio da naši svećenici češće koriste ove zavjetne mise – piše Peter Kwasniewski, u OnePeterFive.

Drugi se pak mogu nazvati “blagdanima koji se drže u nekim vjerskim zajednicama i na nekim mjestima” ili “lokalnim svetkovinama”, poput sv. Ivane Orleanske 30. svibnja, Prečistog Srca Blažene Djevice Marije, sv. John Fisher i Thomas More 9. srpnja, sv. Petar Claver 9. rujna, sveti Ivan de Brébeuf, Isaac Jogues i drugovi 26. rujna ili, intrigantno, blagdan svetih relikvija koje se čuvaju u crkvama biskupije 5. studenoga Sveti Ivan Nepomuk 16. svibnja, sveta Rita od Cascie 22. svibnja, Spomendan svih svetih papa 3. ili 4. srpnja (datumi se razlikuju) i Gospa od Čudotvorne medaljice 27. studenog bili bi daljnji primjeri.

Stariji misali mogu imati još egzotičnije mise, kao što su misa Presvetog lica Isusova, misa svetog koplja i čavala, misa pet svetih rana. Neke od njih mogao bi koristiti svaki svećenik, dok bi za druge bilo potrebno posebno dopuštenje. Misal je nekoć bio ispunjen tim dubokim “pobožnim” misama, koje su (nepotrebno je reći) racionalistički progresivistički liturgičari mrzili. “Tako srednjovjekovno! Tako pijetetski! Tako nebiblijski! Tako…”

Sve što treba učiniti je proučavati ove mise uz molitvu da bi se vidjelo koliko je glupo i štetno ovo ideološko odbacivanje. Oni su, zapravo, duboko svetopisamski, duboko katolički – ali u duhu Tridentskog sabora, u duhu liturgijsko-sakramentalne mistike. Možda su zato odbijeni.

U ovo doba liturgijske godine, kada Sveta Majka Crkva slavi, po zapovijedi samoga Gospodina Isusa, svetkovinu Presvetoga Tijela Kristova (Corpus Christi), nalazimo jednu takvu jedinstvenu misu koja zaslužuje da bude oživljena u naše vrijeme: svetkovina Euharistijskog Srca Isusova, koja se slavi u četvrtak unutar oktave Presvetog Srca – to jest pretposljednjeg dana osmine.

Ovaj je blagdan prije nešto više od stotinu godina, 9. studenog 1921. godine, ustanovio papa Benedikt XV. Njegovo pravo – antifone, molitve, čitanja, čak, čini se, i predslovlje – izuzetno je lijepo, bogato materijalom za meditaciju. Za one koji imaju dnevni misal sv. Andrije, misa se nalazi na str. 1840. Radi lakšeg snalaženja, ovdje sam uključio stranice oltarnog misala iz 1952. tiskanog u New Yorku, kao i stranice Liber Usualis na dnu ovog članka.

S obzirom na ono što sam gore rekao, nitko se neće iznenaditi kada čuje da je ova misa, s trinaest sličnih, uklonjena iz misala iz 1962. dekretom izdanim 14. veljače 1961., nakon novog kodeksa iz 1960. rubrike Ivana XXIII. (Ovdje je ispričana cijela priča.) Razlozi navedeni za potiskivanje toliko su slabi i sumnjivi koliko se može zamisliti. Međutim, s osjećajem olakšanja primjećuje se da čak i dekret iz 1961. čini iznimke iz “doista posebnih razloga”. E sad, to je moj koncept otvorenog kraja! Uistinu poseban razlog danas je taj što živimo u razdoblju iznimne desakralizacije koja iziskuje povećanje pobožnosti prema otajstvima našega Gospodina, Gospe i svetaca. Štoviše, Benedikt XVI. dao nam je “sveto i veliko” načelo.[1] Takve mise pobožnosti ne trebaju nikakvo izvanjsko opravdanje za svoje oživljavanje. Opravdani su svojim autoritativnim uvodom, poviješću upotrebe i svojim intrinzičnim sadržajem: justificata in semetipsa. Štoviše, moglo bi se dodati da je Liber Usualis često uključivao pjesme za blagdan Euharistijskog Srca čak i nakon 1961., i, štoviše, da Baronijev misal, koji je, ako ništa drugo, pretjerano nalik na 1962., također uključuje pravila za to (vidi str. 1752). Ovdje se razaznaju jasne oznake sensus fidei fidelium.

U međuvremenu, u zemlji čudesa, američki biskupi najavili su “Nacionalnu euharistijsku obnovu” od 2022. do 2025. godine. Ovaj birokratski napor, koji će uključivati ​​Euharistijski kongres vrijedan 28 milijuna dolara, osuđen je na neuspjeh sve dok se temeljni uzroci uobičajene euharistijske ravnodušnosti i nevjerice — naime, pričest koja se daje u ruke ljudima koji stoje u redu, pričest nezaređeni službenici i automatska pričest za sve, uključujući otvoreno zagovornike pobačaja – ostaju neriješeni.

A ova se zla ne mogu poništiti dok se ne riješi njihov temeljni uzrok, naime, oblik mise potpuno odgovarajući u svojim rubrikama i podložan izboru ad libitum svojih slavljenika. Zato će statistike, kad dođe 2025., pokazati iste depresivne rezultate kao i prije; osim što se sa sigurnošću može predvidjeti da će više katolika nego ikada pomagati u TLM-ovima. Tu se događa i odvijat će se euharistijsko oživljavanje koje planira Božja Providnost.

Ono što je potrebno nisu blistavo pakiranje, sinodalni procesi, dijeljenje i briga, uglađeni YouCats i ostala previše ljudska rješenja za koja je USCCB specijaliziran. Ono što je potrebno je i izazovnije i lakše dostupno: ponovno poniranje u mistične dubine Presvete Euharistije putem tradicionalnih liturgijskih obreda Crkve, zajedno s euharistijskim ozdravljenjem za grijehe počinjene protiv Gospodina u Presvetom Sakramentu. . Ta je naknada, uostalom, bila razlog zašto je naš Gospodin zatražio, preko svete Margarete Marije Alacoque, poseban blagdan dan nakon osmine Tijelova, što danas nazivamo blagdanom Srca Isusova.

Riznica naše katoličke vjere već je prepuna svim sredstvima za popravak i obnovu. Nemojmo sjediti i jadikovati što su zli ljudi pokušali uzeti ovo blago; umjesto toga, ustanimo i budimo proaktivni u njihovom vraćanju.

Continue Reading

Vijesti

Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera

Published

on

Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.

S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.

U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.

Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.

Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.

U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”

Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.

Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.

Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?

Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.

Continue Reading

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved