Vašoj pozornosti nudimo ovaj članak koji je objavio portal Saveznici euharistije i evanđelja. Sretno čitanje i širenje predlaže Mario Tosatti.

SAVEZNICI EUHARISTIJE: ŽIVOTNI PROGRAM. Zašto nastaviti borbu. Mauro Bonaita

Vašoj pozornosti nudimo ovaj članak koji sadrži pitanja i odgovore o “saveznicima euharistije” otprilike dvije godine nakon njihova rođenja, koje je Radio Roma, u nedavnom intervjuu, postavio upravitelju provincije Reggio Emilia: Mauru Bonaiti. Video kompletne snimke pojavit će se uskoro na ovim stranicama. Ugodno čitanje.

1) Tko su saveznici Euharistije i Evanđelja? Kada su rođeni i zašto? Ne bi li Crkva kao božanska institucija trebala braniti tako veliki sakrament?

Saveznici euharistije i evanđelja rođeni su u veljači 2023. na inicijativu Veronice Cireneo i Valtera Tuninettija (koji je kasnije bio prisiljen napustiti administraciju zbog obiteljskih razloga).

Odmah potpomognuti raznim katoličkim blogovima, a prije svega Stilumom Curiae vatikanskog stručnjaka Marca Tosattija i Korazymom doktora Vika van Branteghema, kojeg pamtimo po stalnom širenju rada pokreta, ubrzo su se na prilično homogen način proširili cijelim teritorijem. poluotoka, organizirajući se u tridesetak lokalnih provincijskih skupina.

Grupa je nastala spontano kao odgovor na liturgiju i na Vjeru koja se tijekom razdoblja Covida prostituirala svijetu, ističući sve slabosti i površnost moderne Crkve, stvarajući beskrajnu bol kod pojedinih katolika koji su se suprotstavljali predloženom duhovnom zanosu. a nametnuta od strane hijerarhije.

Prihvaćanje od strane Učiteljstva Crkve, covid propisa, koji su važniji od božanskih, probudilo je savjest mnogih u patnji, razvijajući intenzivan osjećaj suosjećanja za Tijelo Kristovo koje se još uvijek muči, već 2000 godina prije je bilo na Kalvariji. Ovo beskrvno mučeništvo događa se danas kroz zlostavljanja i uvrede od strane vjernika, a prečesto i od strane svećenika, koji, stavljajući pričest u svoje ruke, ne mare za opasnost da se krhotine raspu po zemlji, koje se svetogrdno gaze.

Upravo ta zlostavljanja i prijestupe mi saveznici motrimo kao stražari.

Do danas imamo oko 3200 članova, uključujući mnoge Talijane koji žive u inozemstvu (Australija, Belgija…) koji su postali svjesni našeg postojanja, dopirući do nas virtualno.

2) Zašto u tridentskim misama ne postoji ista opasnost od euharistijske zloporabe?

U drevnom obredu ili tridentskoj misi ako vam je draže, upute koje se odnose na stav klanjanja upisane su i kontekstualne s tekstom misala, koji se razlikuje od onoga koji se koristi u reformiranom obredu. Ministar je “ozbiljno obrazovan i motiviran”, stoga nema “improviziranih” ministara (ad actum ili ad tempus). Liturgija je kao da je zamrznuta u 1960. godini, pa nije predviđena euharistija na ruku, jer tada još nije bio podijeljen indult, što je nažalost kasnije postalo pravilo. Svatko tko je bio na misi u Vetus Ordo zna da se euharistija prima samo na usta i s tanjurićem (što bi prema uputama bilo potrebno i u Novus Ordo) [vidi bilješku 1]. Nadalje, zbog latinskog jezika, drevna misa je obred pravog klanjanja i gestovne pohvale, a ne samo razumijevanja riječi, što je razlog za napuštanje latinskog u reformiranom obredu, zamjenjujući ga narodnim narodnim jezikom [bilješka 2].

3) Koje je najraširenije zlostavljanje s kojim ste se morali suočiti?

Naš je zadatak u biti dati primjer. Klečimo pred Hostijom, čak i na zemlji, gdje nema dostupnih klečala.

U razdoblju neposredno nakon Covida svakako je najraširenije zlostavljanje svećenika koji su nametali, u nekim slučajevima i nasilno, euharistiju na ruku. Nažalost, zlouporabe koje se danas događaju na svakoj misi su bezbrojne: od bezuvjetnog korištenja izvanrednih službenika (što je najraširenije) koje u nekim slučajevima vidi čak i suzdržavanje svećenika od podjele [bilješka 3], do samopomoć izvanrednih službenika, đakona i ponekad bilo koga drugoga.
Postoje i liturgijske zlouporabe kao što su kumulativne (ili višenamjerne) mise koje su podcijenjene, ali su prava pošast koja nas sprječava da dobijemo plodonosne mise i za žive i za pokojne, također ograničavajući zagovor za našu korist od strane preminule duše [bilješka 4].

4) Koji je vaš modus operandi da zaustavite ta zlostavljanja?

Nakon prijave od saveznika ili nakon što smo pokupili uvredljivu situaciju iz mainstreama, organiziramo se sami idemo na naš Telegram kanal i općenito aktiviramo “mail bombardiranje” upućeno svećeniku i biskupu referentne biskupije [bilješka 5]. Uglavnom se situacija rješava svećenikovim pokajanjem, ponekad su u blizini naši Saveznici koji se organiziraju u velike grupe i idu na misu tog svećenika klečeći pred svetom Hostijom u znak posebnog prosvjeda [6].

Slučaj koji je izazvao mnogo rasprava i u kojem su sudjelovali brojni vjernici i prijatelji raznih katoličkih skupina bila je borba protiv bogohulne izložbe slikara A. Saltinija u Carpiju (u pokrajini Modena), koju je poduprla biskupija i koja je održana u crkvi svetog Ignacija Lojolskog.

Izložba je bila postavljena lani u ožujku i završila početkom svibnja, u usporedbi s zatvaranjem predviđenim za lipanj, zahvaljujući brojnim javnim molitvama krunice za naknadu ispred crkve i nekim prijavama tužiteljstvu zbog nepoštivanja biskupa, slikara i kustosi izložbe. Prvo ročište, na kojem će se protiv njih voditi istraga zbog nepoštivanja suda, održat će se u siječnju 2025. (bilješka 7).

Bio je to teško zaslužen i mukotrpno izboren uspjeh, ali je upravo zato bio veliko zadovoljstvo za cijelu Kristovu vjernu Crkvu, koja je neopravdano optužena da: “vidi zlo gdje ga nema” [8].

Međutim, obična borba, kao što sam gore spomenuo, sastoji se u održavanju našeg stava poštovanja i obožavanja na svakoj misi, u skladu s nizom ponašanja koje predlaže naš Vademecum [bilješka 9], a koja su ista ona koja su katolički vjernici uvijek imali održao kroz dvije tisuće godina života Crkve.

5) Što saveznici žele postići?

Cilj nam je zadržati nepromijenjenu vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji. To je zato što smo uvjereni da ona sama izgrađuje Crkvu kao što je rekao Sveti Otac Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “Ecclesia de Eucharistia”.

Mi smo kao zaštita od zlostavljanja i slobodne kreativnosti svojstvene Novom obredu. Otkrili smo da tamo gdje je zlostavljanje iskorijenjeno, čak su i propovijedi najopakijih svećenika ispunjene Istinom i obogaćene ljepotom.

6) Mislite li da ste vi lijek? Odnosno, mislite li da će se zahvaljujući vašem djelovanju vratiti vjera u Presveti Sakrament?

Ne, mi smo jednostavni vjernici koji izvršavaju svoju duhovnu dužnost da smanje uvrede protiv sakramentalnog života Isusa Krista.

Želimo biti melem za Njegovo Srce probodeno liturgijskim zlouporabama i nepoštovanjem, čekajući Pravi lijek koji će On sam primijeniti kada i kako On želi.

Međutim, mi djelujemo u uvjerenju da zla dolaze da donesu veća dobra. Svjedočanstvo koje iznosimo je međutim, čin vjernosti Bogu koji ne može ostati neuslišan u našim molitvama.

7) Zašto tolika pozornost na stav tijela za primanje Euharistije? Odnosno u ustima ili na ruci? Osjećaji više nisu važni otkako je sam Isus rekao: “Ono što ulazi u usta ne čini čovjeka nečistim; što izlazi iz usta, to čini čovjeka nečistim!”?

Današnji svijet zlorabi narodnu izreku: “Odjeća ne čini čovjeka”; prenoseći izuzetak (tj. indult euharistije na ruku) kao pravilo.

Ako bismo radije slijedili uobičajeno pravilo, morali bismo reći da: “Redovnik nosi habit”, dakle stav tijela je ogledalo onoga što vjerujemo u duši, u neizbježnom jedinstvu naše dvojne prirode: tjelesne i duhovni.

Moderna crkva, koja više ne osjeća potrebu obraćati pozornost na vanjski izgled i znakove, protestantizira vjeru.

Znak za to su svećenici koji, iako su to dužni, često javno ne nose svećenički habit ili biskupi koji ne nose naprsni križ ili papa (za mnoge sada samo tako pretpostavljaju) koji blagoslivlja bez davanja znak križa.

Oni su poput onog supružnika koji skriva vjenčani prsten kad odlazi od kuće; jer su otvoreni za druga iskustva. Nije slučajno da je jedna od brojnih rasprava o otvorenosti braka i za svećenike te da je najveći skandal u Crkvi homoseksualizam i pedofilija.

Vraćajući se Euharistiji, moramo citirati frazu pape Ratzingera o klečenju. Rekao je točno ove riječi:

“Bolesne su vjera i liturgija koje više ne poznaju čin klečanja”

Čin klanjanja Bogu također se izražava klečećim tijelom i primanjem onoga što nam On nudi, tj. sebe žrtvovanog na Kalvariji, ne hvatanjem rukama, nego primanjem na jezik. Danas su nam se pak ruke prostituirale prema konzumerizmu i “grabljenju” svega što prođe pred nama.
Vjera nije sentimentalnost, nego muževno prianjanje uz Evanđelje, uz nauk, uz vjeru otaca i nasljedovanje Krista.

8) Zato što kaže da Crkva to čini to protestantizira? U kojem smislu? Vraćamo li se Lutherovim herezama?

Da, ponovno nam prijeti luteransko krivovjerje s odbacivanjem nauka i općeg svećeništva vjernika.

Luteranstvo je protjerano iz Crkve u vrijeme kada se protiv krivovjerja vodila hrabra i rigorozna borba. Danas smo u ime pretjerane tolerancije u ljudskom i vjerskom dijalogu zaboravili na Pravoga Boga, a krivovjerje koje je tada izbačeno na velika vrata evoluiralo je u svijetu kroz prosvjetiteljske pokrete (egalitè) i teoriju ‘marksističkog egalitarizma’. dok se opet kroz prozor nije vratilo (s V. II saborom) u lažnom ruhu. Danas više nemamo oružje i dijalektiku za borbu protiv krivovjerja zbog lažnog koncepta ljubavi prema milosrđu (koja je pogrešno usmjerena isključivo na druge, a ne na Boga) [bilješka 10].

9) Kako se to krivovjerje konkretno očituje u Crkvi?

Ono se očituje u hijerarhijskom spljoštenju zbog odbojnosti prema hijerarhijama, prema dogmatskim i doktrinarnim nametanjima, pretjeranom uzdizanju vjernika i ponižavanju svećeništva Reda kroz napuštanje stavova poštovanja.

Moramo zapamtiti da u osnovi ljudsko poštovanje pripada ljudima, čast pripada političkim/vjerskim vlastima i roditeljima (sjetite se četvrte zapovijedi), štovanje pripada svecima, a obožavanje pripada Bogu. Svi ti stavovi su se izgubili u osiromašenju jezika, danas svakome kažemo “zdravo”, i u osiromašenju tjelesnih stavova. Zbog toga mnogi kršćani pristupaju Isusu Kristu, koji je Bog, kao prijatelju po pijanci!

Kako u suvremenim odnosima između roditelja i djece koji žele odnos prijateljstva i povjerenja, u nipodaštavanju i preklapanju uloga, što stvara kaos, tako i u odbijanju svećenika da oblače svećenički habit i vrše svoju ulogu u pravoslavlju, dodano pretjeranom, često improviziranom, sudjelovanju laičkih službenika koji nisu uvijek motivirani istinskom ljubavlju prema Bogu, nego radije željom za osobnom vidljivošću, čine razliku između zajedničkog svećeništva krštenih i Svećeništvo Reda, stvarajući prevladavajuću zbrku u koju smo uronjeni.

Bolesni plodovi ove hereze su rijetka zvanja. Ako se, naime, sve svede na “plošnost”, nitko neće razviti ambicije za visokim stvarima Božjim, nego će svi pasti u niskosti ništavila i poroka.

10) Što treba učiniti da se vratimo uobičajenoj vjeri?

Crkva bi se trebala vratiti nauku, ali prije svega uključiti se u djela duhovnog milosrđa.

U godinama koje su upravo prošle svi smo čuli kako mnogi naši župnici opominju vjernike na Covid propise: socijalno distanciranje, korištenje maski, zabrana klečanja i svete vode, obveza dezinfekcije ruku, zabrana na poljubac križa… do zatvaranja crkava.

Ipak, niti jedan od tih istih svećenika nikada nije opominjao vjernike s istom žestinom u vezi s pitanjima vjere: poput klečanja, šutnje prije, za vrijeme i nakon mise, primanja euharistije na usta.

Doista, kad je izvanredno razdoblje završilo, došlo je do potpunog i daljnjeg napuštanja i degradacije liturgijskih uputa.

Svećenici bi trebali prepoznati da su Boga stavili na drugo mjesto, protiv prve zapovijedi: “LJUBITI GOSPODINA, BOGA SVOGA, SVIM SRCEM SVOJIM, SVOM DUŠOM SVOM I SVIM UMOM SVOJIM” i vratiti se jačanju svoje vjere i vjere vjernici koje su sami izgubili.

Za obnovu vjere bilo bi potrebno da se crkveno učiteljstvo vrati vršenju duhovnih djela milosrđa kao prioriteta, posebice prva tri:

– savjetovati sumnjičave ljude,
– obrazovati neznalice i
– ukoriti grješnike.

U sadašnjem pontifikatu, međutim, rizik je biti optužen za prozelitizam, kao da bi prozelitizam za pokušaj obraćenja drugih mogao biti loš…

11) Po vašem mišljenju, jesmo li dosegli vrhunac ove ere? Ima li nade da ćemo se uskoro vratiti pravim kršćanima?

Ne, vjerujem da još nismo na vrhuncu, ali smo blizu. Potrebna je Božja intervencija da bi se cijelo društvo duboko promijenilo.

Presveto Srce Isusovo želi posvuda vladati, ne samo u Crkvi, nego i u cijelom društvu.

Neuspjeh demokracije, ove Republike i cijele međunarodne politike je pred našim očima. Postoje proročanstva Padre Pija koja govore o povratku monarhije. Slažem se da ako želimo radikalnu promjenu u društvu moramo se vratiti monarhiji kao vrhovnom obliku vlasti, jer je ona u skladu s naravi Krista koji je Kralj.

U Crkvi, međutim, budući da je mistično tijelo Kristovo, vjerujem da se njezina očita smrt mora dogoditi prvo, kao što je Isus umro na Golgoti; euharistija će biti ponižena dok ne postane nevažeća, vjerojatno će pokušati promijeniti formulu posvete.

U knjizi Biblije u 11. poglavlju Daniela čitamo, govoreći o antikristu: “Snage koje on naoruža krenut će da oskrnave svetište citadele, ukinut će svakodnevne žrtve i ondje će postaviti razornu grozotu.”

Odvratnost razaranja bit će potpuna ako se riječi Posvete promijene, jer se ne može dogoditi transsupstancijacija, to jest pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Tada će to biti prinos Bogu bez žrtve, dakle to će biti NEDOBRODOŠLI prinos, gori od Kainovih prinosa.

Nije tajna da trenutni sukob unutar Crkve vidi dvije zvijeri iz Otkrivenja 13 u suprotnosti (“Zvijer koja se diže iz mora” i “Zvijer koja se diže sa zemlje”) i čini se da je raskol neizbježan. Vjerujem da ćemo se u narednim godinama imati za što boriti.

Zato se mi saveznici Euharistije i Evanđelja moramo i dalje oduprijeti, kako bi Euharistija maksimalnom snagom izgrađivala Crkvu do tih dana; tada će se dogoditi obnova Istinske Crkve koja će morati sjati jače nego prije. Računamo na sve veći broj saveznika koji idu posvuda da daju primjer pobožnosti i štovanja euharistijskom Isusu i da vrate red u Njegov dom: u nekim slučajevima sada s neprepoznatljivim izgledom.

Ovim završavam i zahvaljujem vam na pruženoj prilici da pred brojnim slušateljima Radio Roma govorimo o sebi i u ime svih saveznika koje sam želio predstavljati u ovom razgovoru. Hvala

Mauro Bonaita, Reggio Emilia | marcotosatti.com

26. studenog 2024

---

A) Bibliografske bilješke.

[1] Tanjurić i Presveti Sakrament
[2] Molba biskupu da slavi svete mise u starom obredu
[3] Dragi Don, zašto ne dijeliš Euharistiju?
[4] Mise u izbornom pravu
[5] Referentne crkvene upute za euharistijsko zlouporabu: “Redemptionis Sacramentum”
[6] Svjedočanstvo: “Hrabrost kleknuti”
[7] Istraga zbog nepoštivanja. siječnja 2025. Carpi. Prvo saslušanje
[8] Carpi: Prva krunica 9. ožujka; Druga krunica 16. ožujka; Peta krunica 6. travnja
[9] Vademekum “Saveznika Euharistije i Evanđelja”
[10] Preporučamo čitanje enciklike “Deus Caritas Est”

---

B) Kontakti:

Načini da se dođe do „saveznika euharistije i evanđelja“. sljedeće:

1) TELEGRAM https://t.me/Alleanza3
2) BLOG (s našim člancima) https://alleatieucarestiaevangelo.blogspot.com
3) YOUTUBE, mail

Rumunjska je bila šokirana kada se Călin Georgescu (bivši diplomat u UN-u, gdje je upoznao sve prljavštine tog sustava) pojavio niotkuda i pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora.

Puno prije izbornih dana privukao je pozornost tijekom pandemije kada je snimio poruku iz zaleđenog jezera, govoreći ljudima da vjeruju svom imunološkom sustavu i izađu iz svojih domova kako bi vježbali

Plivajući u zaleđenom jezeru rekao je: “Vjerujem u svoj imuno-sustav, jer imam puno povjerenje u Boga, Stvoritelja. Moj imunitet je temeljen na severenosti mog bića, jer imunitet vježbom opstaje samo u prirodi. Ovdje (u jezeru) je stvarnost, ovdje leži informacija, ne u laboratoriju. I zato mi nije hladno, to ne osjećam.

Osjećam snagu… (da) mogu živjeti, slobodan sam!

Romania was shocked when Călin Georgescu came out of nowhere & won the first round of the presid. election days ago

He attracted attention during the pandemic when he recorded a message from a frozen lake, telling ppl to trust their immune systems & leave their homes to exercise pic.twitter.com/06cGC02Lwk

— Visegrád 24 (@visegrad24) November 27, 2024

Rumunjski predsjednički favorit Călin Georgescu osuđuje globalistički napad na kršćanstvo, izjavljujući da ‘nitko ne može pobijediti Boga.’

“Sretni smo što se još možemo pokloniti pred ovim blagom, kad vidimo što se događa drugima. Danas se oni bore protiv Boga, ali globalisti ne razumiju da se Boga ne može pobijedit! Nalazimo se danas u duhovnoj krizi, u boju između Arkanđela Mihaela i Sotone! Sigurno je da žele eliminirati kršćanstvo iz Svijeta, pozivamo na kršćansku svijest, imamo bezgraničnu vjeru u našu drevnu Crkvu, imamo bezgraničnu vjeru u Isusa Krista i naš narod”

Romanian presidential front-runner Călin Georgescu condemns globalist assault on Christianity, declaring 'no one can defeat God.' pic.twitter.com/HqhM3DZoco

— BRICS News (@BRICSinfo) November 26, 2024

Bivši direktor UN-a alarmira: Sva globalna elita su pedofili…

Dr. John Lamont teolog je dobro poznat u tradicionalnim katoličkim krugovima po svojim elokventnim i britkim analizama mnogih kritičkih doktrinarnih kontroverzi koje su se pojavile tijekom pontifikata pape Franje.

Čitatelji OnePeterFivea koji su vidjeli nedavni esej dr. Josepha Shawa bit će svjesni da je Lamont nedavno dodao svoj prilično snažan glas glasu nadbiskupa Viganòa i drugih koji nedvosmisleno potvrđuju da Jorge Mario Bergoglio nije papa, tako da je Petrova stolica trenutačno prazna. Nudim ova razmišljanja kao potporu Shaw-ovu odgovoru Lamontu, dodajući neke daljnje točke koje se mogu iznijeti za koje mislim da su posebno relevantne za svećenike poput mene i mnoge druge zaređene čitatelje OnePeterFive.

Argument Johna Lamonta, slijedeći gledište sv. Roberta Bellarmina, može se izraziti kao sljedeći silogizam:

Major: Papa koji je ozloglašeni heretik prestaje biti članom Katoličke crkve, te stoga ipso facto pada s papinske službe.
Minor: Franjo/Bergoglio je ozloglašeni heretik.
Zaključak: Franjo/Bergoglio je otpao s papinske službe i Petrova je stolica upražnjena.

Prije svega, glavna, čak i ako je sama po sebi istinita, čini mi se kanonski neprimjenjivom na slučaj pape Franje, čak i ako se Lamontova sporedna premisa također pokaže istinitom. Kanon 194 §1, br. 2 Zakonika kanonskog prava doista propisuje da se “osoba koja je javno odmetnula od katoličke vjere” “samim zakonom uklanja iz crkvene službe”. I ovaj crkveni zakon također utjelovljuje božanski zakon, jer netko tko krivovjerjem ili otpadom više nije ni član Katoličke crkve nikako ne bi mogao obnašati službu u njoj s Božjim odobrenjem.

Međutim, c. 194 §2 dalje kaže: „Uklanjanje spomenuto u §1 br. 2 . . . može se izvršiti samo ako je to utvrđeno izjavom nadležnog tijela.” Ovo je čisto ljudski, crkveni zakon; ali ovdje se primjenjuje jer nameće ograničenje ne papinoj moći nego nižim autoritetima koji bi imali nadležnost u ovom slučaju, naime (ako slijedimo Bellarmina), preostalim katoličkim biskupima. Budući da nikada nisu izdali nikakvu izjavu da je papa Franjo javno odstupio od katoličke vjere i tako izgubio dužnost, ni biskupi niti bilo tko drugi u ovoj fazi ne bi imao moć nametnuti njegovu smjenu i nastaviti sa sazivanjem konklave za novog papu izbora. A u međuvremenu, iako bi zbog svoje (navodne) ozloglašene hereze Franjo izazvao latae sententiae ekskomunikaciju istog trenutka nakon što je izgubio papinsku službu, njegova daljnja djela papinskog upravljanja i dalje bi bila valjana, iako nedopuštena. Zašto? Jer prema c. 1331, § 2, br. 2, te će radnje, koliko god bile nezakonite, biti nevaljane tek nakon što nadležna vlast proglasi njegovu ekskomunikaciju.

Ukratko, čak i pod pretpostavkom da je Franjo doista odstupio od dužnosti kao ozloglašeni heretik, svi vjerni katolici, paradoksalno, i dalje će ga biti prisiljeni tretirati kao papu za sve praktične svrhe sve dok naši drugi pastiri, kolegij biskupa, to čine. Sve dok oni ne proglase i ne provedu Franjino uklanjanje s dužnosti, mi ćemo, kao i oni, biti obvezni poslušati njegove pravedne zapovijedi, pristati na njegove pravovjerne učiteljske izjave i priznati valjanost njegovih imenovanja i drugih akata crkvenog upravljanja.

To nas dovodi do manje važne premise: je li Franjo doista notorni heretik? Dr. Lamont otvara to pitanje u smislu: “Postoji li javno dostupan dokaz koji izvan razumne sumnje potvrđuje da on uporno odbacuje jedno ili više učenja za koja zna da ih Crkva podučava kao božanski objavljena?”. Na ovo pitanje odgovara ‘Da’; ali i dalje me ne uvjerava njegova argumentacija, te sam gore stavio kurzivom određene riječi kako bih označio ključne točke za koje mislim da Lamontova interpretacija i procjena onoga što je Francis rekao nije nimalo konačna. Međutim, neću sada ulaziti u te točke. Jer dok sam razmišljao o ovim prilično rekonditivnim točkama teologije i prava (posebno o pitanju zakonitog postupka) palo mi je na pamet da bi usredotočivanje na njih moglo riskirati gubitak iz vida drva za drveće.

Umjesto toga, zatekao sam se kako se pitam: Što je ovdje velika slika? Kako bezbrojni milijuni običnih katolika laika u klupama mogu razborito odlučiti o ovom pitanju, s obzirom na to da nemaju teološku i kanonsku formaciju potrebnu za vaganje i procjenu odgovarajućih argumenata dr. Lamonta i znanstvenika koji se s njim ne slažu? Doista, što je s običnim svećenikom, koji nije stručnjak za te stvari? Vjerojatno nije imao vremena čitati mnogo teologije otkako je napustio sjemenište; i u svakom slučaju njegovi seminarski tečajevi definitivno se ne bi bavili teškim i složenim pitanjem je li, i ako je tako pod kojim uvjetima, papa može pasti s dužnosti zbog krivovjerja – i biti poznato da je pao. Svaki svećenik, za razliku od katolika laika, svaki dan se suočava s oštrom alternativom da kaže ili ne izgovori, u kanonu mise, riječi: “Una cum Papa nostro Francisco”. Za razliku od laika, on ne može sjediti na ogradi ili obustaviti osudu. On ili izgovara te svečane riječi, potvrđujući time Franjin status pravog pape i vlastitu podložnost njemu, ili ih ne izgovara, odvajajući se od Franje i čineći teški zločin raskola ako u tome pogriješi. (Prije nekoliko tjedana vidio sam na jednoj katoličkoj novinskoj kući da se talijanskom karmelićanskom svećeniku koji javno niječe da je Franjo papa sada prijeti izbacivanjem iz reda i ekskomunikacijom zbog raskola osim ako se ne povuče u roku od tjedan ili dva.)

Dakle, što treba učiniti razboritom i pobožnom katoliku s tek prosječnim znanjem o vjeri i moralu? Budući da će shvatiti da će ga morati voditi neki autoritet koji o tim stvarima zna više od njega, čini mi se da će, čak i ako ima tradicionalističke sklonosti, biti sasvim razuman ako sam sebi raspravlja o ovim stvarima linije:

“Pa, vidim da nadbiskup Viganò, John Lamont, Matthew McCusker, Edmond Mazza, pisci u ‘Novus Ordo Watchu’ i neki drugi inteligentni znanstvenici sada kažu da Franjo nije pravi papa. Ali s druge strane, niti jedan drugi katolički nasljednik apostola za kojeg ja znam, među njih oko 4000 koji sada upravljaju Božjom Crkvom, ne poriče Franjin status pravog Petrovog nasljednika. Biskup Schneider me uvjerava da je Franjo papa; Biskup Strickland prihvaća ga za papu – kao i svi biskupi SSPX-a. I cijeli zbor kardinala prihvaća ga za papu, uključujući moje heroje pravovjerja kardinale Burkea, Müllera, Sarah i Brandmüllera. Može li biti da je Bog ne samo dopustio Petrovom nasljedniku da ode s dužnosti zbog ozloglašenog krivovjerja, nego je također dopustio cijelom kardinalskom zboru i svim katoličkim biskupima da nitko ne ostane slijep na Bergogliovo uporno krivovjerje i tako nastavi prepoznavati bezvjerni varalica i protupapa kao pravi papa? Ne izgleda li taj scenarij kao da su vrata pakla nadvladala Kristovu Crkvu? Neću li stoga biti razborit slijediti maksimu securus iudicat orbis terrarum – ‘sud cijelog svijeta je siguran’ – i tako nastaviti priznavati Franju kao papu (i stoga, ako sam svećenik, nastaviti izgovoriti njegovo ime u kanonu mise)?

“Također, ako su Viganó, Lamont itd. u pravu, kako će se stvari odvijati za nekoliko godina kada Francis umre? Budući da Lamont tvrdi – u suprotnosti sa svim kardinalima i gotovo svim biskupima – da je Franjo prestao s dužnosti neko vrijeme nakon izbora 2013. i nema valjanih prava na našu poslušnost, dužan nam je reći kada je, točno, prestao, pa ćemo znati koji su od kardinala koje je on imenovao (ako ih ima) pravi kardinali s pravom izbora novoga Pape. Ali u svakom slučaju, budući da se imena onih koji su glasovali za ovog ili onog kandidata tijekom konklave nikada ne obznanjuju javno, i budući da će nakon konzistorija u prosincu 2024. 80% svih kardinala s pravom glasa biti imenovano od strane Franje, postojat će golema vjerojatnost da će onaj tko bude izabran svoj izbor djelomično zahvaliti glasovima ljudi koji su dobili svoje crvene kape nakon što je Bergoglio prestao s dužnosti, nije istina kardinali.

“Ukratko, ako su Lamont, Viganó i ostali u pravu, sljedeći čovjek izabran na Petrovu stolicu na sljedećoj konklavi gotovo sigurno neće biti pravi papa. A budući da kardinali koje on imenuje također neće biti pravi kardinali, i budući da biskupi koje on imenuje neće imati stvarnu jurisdikciju nad vjernicima u svojim biskupijama, neće biti izlaza iz ove zečje rupe u doglednoj budućnosti. Crkva kao prepoznatljiva, vidljiva cjelina prestat će postojati, jer nijedna buduća konklava neće imati sigurno valjane papinske izbornike. A ekleziologija implicirana tvrdnjom da je cijeli kolegij biskupa ikada mogao biti, i zapravo je bio, zaveden da slijedi protupapu je sigurno heterodoksna. To implicira protestantsku ekleziologiju da je prava Crkva nevidljiva, da joj ne treba prepoznatljivi zemaljski poglavar i da se sastoji od svih onih raspršenih pojedinaca koji imaju ortodoksno kršćansko vjerovanje. To se kosi s dogmom o nepogrešivosti Crkve i dogmom koju je definirao Prvi vatikanski sabor da će blaženi Petar imati vječne nasljednike, tj. sve do Drugog dolaska.

“S obzirom na sva gore navedena razmatranja, s poštovanjem ću odbiti Viganóa, Lamonta i njihove saveznike. Vjerujem da Kristova obećanja impliciraju da on nikada neće dopustiti Crkvi tako ozbiljnu nesreću kao što je ona za koju kažu da ju je sada zadesila. To znači da ću i dalje držati da je Franjo pravi papa. Usprkos njegovim brojnim nedostacima, ispovjedit ću svoje jedinstvo s njim u kanonu mise (ako sam svećenik), osjećam se dužnim slušati njegove pravedne zapovijedi i priznajem pravu jurisdikciju biskupa kojeg je Franjo imenovao da upravlja mojom biskupijom, kao i kardinala koje je imenovao da izaberu njegova nasljednika.”

O. Brian Harrison, dr. teologije/OnePeterFive

Velečasni Brian W. Harrison, O.S., M.A., S.T.D., svećenik Društva Oblata Mudrosti, umirovljeni je izvanredni profesor teologije Papinskog katoličkog sveučilišta Puerto Rico u Ponceu, PR. Godine 1997. stekao je doktorat u sustavnoj teologiji, summa cum laude, od Papinska Atena Svetog Križa u Rimu.

Nakon petnaest godina provedenih kao stipendist u studijskom centru Oblata u St. Louisu, Missouri, povukao se u svoju rodnu Australiju 2022. Fr. Harrison je poznat kao govornik i pisac te je autor tri knjige i preko 140 članaka u katoličkim knjigama, časopisima i časopisima u SAD-u, Australiji, Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i Portoriku.