Tim uzaludno  utrošenim novcima mogla  se izgraditi  poneka ambulanta, dječji vrtić ili sportska dvorana od kojih bi svi stanovnici Hrvatske imali koristi. Ovako su novac dobili novinari, kolumnisti i urednici SNV-ovih Novosti za širenje govora mržnje , neviđenog u svijetu,  prema narodu i državi koja ih plaća.

Kakav je to mentalni sklop ljudi koji pljuje najgorim izrazima mržnje prema onome koji ga hrani, koji mu osigurava egzistenciju?

Činjenica je da nijedan hrvatski novinar i kolumnist ne piše o Srbima takve gadarije, kao što novinari SNV-ovih Novosti pišu o Hrvatima. To je ispod svake civilizacijske razine. Očito je u  pitanju stanje duha, civilizacijskog dostignuća, opće kulture i indoktrinirano usađene mržnje prema svemu hrvatskom.

„ Hajka prema drugačijima opasnost je za svaku zemlju“ mudro kaže Tamara Opačić, a upravo Novosti  i Bilten, kojega ona uređuje već 25  godina vode hajku protiv Hrvata , jer smo drugačiji od njih. Tamara Opačić, u Biltenima fašističkm   metodama  uhođenja, praćenja i prokazivanja napada  braniteljske udruge, nabraja svaki grafit ,svako napisano ZDS i presuđuje bez Suda i presude.

SNV kao manjina, nameće svoj velikosrpsko- jugoslavenski sustav vrijednosti  i nikako ne priznaje Hrvatima pravo na njihov hrvatski sustav vrijednosti. Prizemno i primitivno, sve što je hrvatsko proglašavaju ustaškim, ultrakonzervativnim ekstremizmom,  a  jugoslavensko je sve progresivnim, antifašističko i demokratsko.

Milorad Pupovac je veliki mirotvorac, borac za ljudska prava, ali samo za one koji su na njegovo crti vrijednosti!

I onda kada im se ukazuje na takvo ponašanje , oni su jadni ugroženi. „ ugroženi „ sa milijunima eura koje dobivaju od države Hrvatske!?

Može li niže i pokvarenije? Od Novosti može!

Boris Postnikov novinar SNV-ovih novosti zapjenio se od mržnje prema svima koji organiziraju proslavu 1100 obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

https://www.portalnovosti.com/losa-zmajebancija

Koja je to moralna izopačenost, brojiti koliko će Vlada uložiti u proslavu 1100 obljetnice Hrvatskog kraljevstva, a pri tome potpuno zanemariti da se Novosti  financiraju  iz  Proračuna kojeg pune svi porezni obveznici u RH!?

Nepojmljiv moralni i etički primitivizam i nesnosan smrad mržnje koja naprosto kulja i širi se iz svakog teksta. Pročitala sam dva teksta Borisa Postnikova, rođenog  1979. godine za kojeg navode da je publicist, esejist i književni kritičar.

Kakav on književni kritičar može uopće biti i koje djelo ocjenjivati kada su njegovi tekstovi teški primitivni spam-smeće.!?

Citiram samo neke riječi „ loša zmajebancija“, „Pavelićeva  koljačka satrapija“ , „neizbježni privjesak koljačkog ustašluka“

Nije to ni satira, ni sarkazam, to je najprimitivnije uličarsko prostačenje, ponižavanje i  vrijeđanje zdrave pameti. Uspoređivati 1100 obljetnicu sa „koljačkim ustašlukom“ je čisti dilentantizam. Nazivati državu i ljude 2025. imenima od prije 80 godina, i to on koji je rođen 1979. godine? Ne samo dilentantizam, nego teška indoktrinacija uma! Što može znati dijete koje je imalo 11 godina 1990.? Samo ono što čuje kod kuće!

“ Ako je nešto ipak drugačije, onda su to dosad neistražena prostranstva ludila u kojem se čitav ovaj cirkus odvija“ Da doista se sam pisac izgubio izluđen od ogromne usađene mržnje prema hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, vjeri, njegovim vrijednostima i svemu što ga čini narodom.

Sa koje pozicije, sa kojim pravom? Koga i što ta spodoba predstavlja? Ako se uopće može usporediti, on je loša, nedorasla i neuspješna kopija Borisa Dežulovića.  Dežulović ima znanja, poznaje povijest, mada s njom manipulira, ali ovaj ne zna ni povijest. Njegov način pisanja  nije sloboda mišljenja i izražavanja svog mišljenja, to je degutantan i huškački  govor mržnje!

Zapitati će se netko sa kojim pravom se ja očitujem  na njegove tekstove? Sa punim pravom, jer on riga mržnju prema hrvatskim vrijednostima koje ja živim , a ničim ga nisam ni vrijeđala, ni ponižavala, ni omalovažavala.

Novosti slave 25. obljetnicu postojanja. Sami sebi pišu panegirike. Hrabro novinarstvo sa hrvatskim novcima. Neka budu hrabri novinari nas tržištu rada u konkurenciji i traženju  izvora financiranja. Lako je biti „hrabar“ sa sigurnošću financiranja.

„Iz kontinuiteta, dugotrajnosti, žilavosti i borbenosti Novosti, na što su nas često primoravale okolnosti, proizašlo je i slobodno, kritičko i hrabro novinarstvo“

Proizašlo je primitivno, prostačko i huškačko novinarstvo! Dvadeset i pet godina sijanja mržnje, nekulture, ponižavanja hrvatskog identiteta, jezika, vjere, hrvatskih branitelja, hrvatske himne i sve to financirano hrvatskim novcima.

• Zašto se  Boris Postnikov okomio na  kralja Tomislava,  koji je stvarna povijesna ličnost?  

Papa Ivan X, napisao je  925. pismo „ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata …“ koje eto Boris Postnikov ne priznaje. On tvrdi da  je lik kralja Tomislava „ parapovijesna izmišljotina!“ U tom svom  „ prostranstvu ludila“  umislio  da je „ veći papa od samog Pape“!?

• Zbog čega mu smeta Matica Hrvatska?
• Zbog čega se okomio na Družbu Hrvatskog zmaja?
• Zbog čega se okomio na Hrvatsku biskupsku konferenciju?
• Zašto mu smetaju obljetnice koje  Hrvati obilježavaju ?

Zato što su to hrvatske vrijednosti, koje su za njih neprihvatljive, jer oni se i dalje vode jugoslavenskim vrijednostima, države koje nema, koja ne postoji. Propala država, propala NOB, propao socijalizam, propali nesvrstani, ali za SNV Novosti nisu, oni im daju umjetno disanje da još uvijek žive.

Samo za usporedbu sa njegovim  šefom Miloradom  Pupovcem da vidimo što oni obilježavaju i to opet našim novcem:

Obilježavanje Dana ustanka naroda  Hrvatske  u Srbu. Nije to bio nikakav Dan ustanka naroda Hrvatske, već četnički dernek i iživljavanje u ubijanju Hrvata!

U Bosanskom Grahovu, su  župnika Jurja Gospodnetića četnici zvjerski  mučili.  Uhvatili su ga, vodili ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine, i to pred njegovom majkom. Grob mu se ne zna.

 I nisu mučili i ubili samo svećenika, već su se zvjerski  iživljavali na vjernicima, Anica Barać je zvjerski ubijena istog dana kad i župnik don Juraj, zajedno sa svojih devetoro maloljetne djece. Morbidno obilježavanje!

Obilježavaju Jadovno, gdje su kao ,“ Srbi klani kod jedne jame zvane Šaranova jama“  Prije nekoliko godina u Šaranovu  jamu spustili  su se speleolozi i u njoj nisu našli ni jednu košćicu, nikakvih posmrtnih ostataka. Prema tome radi se  o najobičnijoj protuhrvatskoj propagandi Osim toga i najstariji iskazi svjedoka ne potvrđuju priče o Gospiću tj. Jadovnom kao logoru smrti.

http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/15383-lai-pred-kojima-zastaje-pamet-cijeloj-hrvatskoj-podvaljena-aranova-jama-kao-masovna-grobnica-srba-i-idova

Komemoracija dječjeg ustaškog logora u Sisku, opet prljava manipulacija. Djeca su spašavana na inicijativu tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tako je spašeno oko 8 tisuća djece.

Postnikovu umu obuzetom mržnjom smeta i hrvatski jezik , naravno zato što je jezik osnovno obilježje jednog naroda.

https://www.portalnovosti.com/mrsko-hrvatski-jezik

U tekstu mrsko-hrvatski jezik piše doslovno nebuloze. Svaki osmoškolac zna da je hrvatski jezik postojao prije srpskog jezika, a ne da je „polovica jednog jezika“

Postnikov nema ili manipulira, znanje o povijesti hrvatskog jezika. Dok su Srbi 500 godina robovali pod turskim jarmom, nisu imali ni svoj jezik, ni kulturu, ni književnost, ni arhitekturu koju je Europa razvijala. I sada da nadoknade tu veliku prazninu, umjesto da uče, oni kradu hrvatsku povijest, kulturu, književnost, umjetnost i pismenost. 

Nakon Kosovske  bitke 1389.godine u kojoj je izginulo skoro cijelo srpsko plemstvo,  srpska srednjovjekovna  država  potpala je  pod tursku vladavinu.  Sva pismenost bila je ograničena na prepisivanje crkvenih knjiga u manastirima.

Po oslobođenju od Turaka, početkom  19.stoljeća, konkretno 1814. godine, Vuk Stefanović Karadžić, objavio je prvu  zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika.   1818.godine objavio je Srpski rječnik.

Kako je Vuk došao do srpskog jezika? To je najbitnije;

Kako su Srbi 5 stoljeća bili pod turskom vlašću,  nisu imali nikakvu  književnost na narodnom jeziku. Radeći neko vrijeme kao upravnik carinarnice u Kladovu i Negotinu, Vuk Stefanović Karadžić,  napustio je, nakon sloma ustanka 1815. Srbiju i otišao u Beč. Ondje ga pod svoje uzima slavenski filolog i bečki cenzor Jernej Kopitar,

Jernej Kopitar (1780-1844), bio je čovjek  voltairovskog duha,  protivnik svake  crkve, nepomirljiv  neprijatelj Jezuitizma i austrijske policije.  Vuku Karadžiću je nedostajala klasična naobrazba,  kao i znanje njemačkog jezika, da bi mogao sam napraviti ogroman posao oko Rječnika i tu je veliku ulogu odigrao upravo Jernej Kopitar, koji ga je opskrbio bogatim hrvatskim rječnicima i leksikografijom.

Uz Kopitarjevu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske  leksikografije štokavsko narječje za svoj “Srpski rječnik”  1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hrvatsku akcentuaciju.

Hrvatski jezik ima tri narječja; čakavski, kajkavski i štokavski, s time da je štokavsko narječje preuzeto za standardni hrvatski jezik.

I sada nadobudni ne poznavatelj povijesti nastanka srpskog jezika Boris Postnikov, za hrvatski jezik kaže da je „  ionako samo polovica jednog jezika“ !?

Vukov stav prema Hrvatima bio je tipično velikosrpski, jer je smatrao  Hrvate “Srbima rimskoga zakona”, a sadašnji  jezikoslovci  “katolicima srpskohrvatskog jezika”  ili  jednostavno pokatoličenim Srbima. To je ta srpska etika po kojoj  se bogato  koriste hrvatskom baštinom, u isto vrijeme negiraju Hrvate kao narod.

Hrvati su sami pridonijeli takvom stavu. Bečki književni dogovor 1850.  je za  Srbe povijesni dogovor, a za Hrvate odricanje od izvornog hrvatskog jezika i svog identiteta, sa ogromnim posljedicama.

Zadojeni idejom, južnoslavenstva vodeći Hrvati onoga vremena, Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevitom, Gajem  žrtvuju svoj identitet, svoju tradiciju, svoje rasprostranjene stare dijalekte čakavski i kajkavski, na kojima je stvorena vrijedna hrvatska književnost i na kojoj im mogu Europljani samo  zavidjeti. Čak se Gaj ponosio sa sporazumom „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo“

E jadan ne bio, da je znao za posljedice, ne bi Bogu zahvaljivao!

Dogovor su potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda, jer ih kao takve nitko nije ni izabrao niti delegirao; pet Hrvata , predstavnika Ilirskog pokreta Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter,  Vinko Pacel i Stjepan Pejaković.  i jedan Slovenac Franc Miklošić., potpisali  su taj dogovor o zajedničkom standardnom jeziku Južnih Slavena.

Upravo ovo tragično povijesno prihvaćanje  štokavskog jezika u ime “bratstva i jedinstva”  osvetilo se budućim hrvatskim generacijama, jer su Srbi počeli osporavati identitet Hrvata.  Srbi su, naime, zadržali, ne držeći se spomenutog  dogovora, i ćirilicu, i ekavicu, i fonetsko pisanje a  štokavski prerađeni jezik koji je Srbima bio većinski razumljiv. Tako je  hrvatski jezik postao  ideološko oružje  u rukama srpske hegemonije.

Velikosrpska politika uvelike je ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se  na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su  Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na  Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima  i leksikografijom  pri pisanju Rečnika srpskog jezika!

Istine radi, jer istina u SNV-ovim Novostima ne stanuje, spomenuti ću nekoliko povijesnih činjenica o hrvatskom jeziku.

Hrvati su razvijali svoj jezik i kulturu vezanu uz jezik kroz 5 stoljeća koje su Srbi proveli pod turskom vlasti i bili turski vazali! Još se nisu ni oslobodili turskog jarma, a već su razradili velikosrpsku ideologiju kao motiv i politiku otimanja tuđe zemlje, jezika i kulture. To je ustvari kompleks niže vrijednosti kod srpskog naroda, koji je uzrokovan turskim ugnjetavanjem, pod kojom se nisu mogli razvijati kao narod, nisu mogli razvijati ni jezik, ni pismenost, osim u samostanima, pa posežu za hrvatskom jezičnom i kulturnom baštinom da nadoknade taj gubitak.

Hrvati su dolaskom na sadašnje prostore prihvatili kršćanstvo, prihvatili su pored hrvatskog jezika latinski jezik i  srednjoeuropsku kulturu.

Hrvatski jezik izričito s spominje u spomenicima i dokumentima kroz povijest;

1. Bašćanska ploča  je najstariji poznati dokument u kojem je hrvatsko ime upisan hrvatskim jezikom, i štoviše, hrvatskim glagoljičkim pismom. Izrađena 1100 godine nađena na otoku Krku, na kojoj je isklesan  natpis na  hrvatsko – čakavskom jeziku s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljičko. Njena važnost je u tome što u njenom trećem retku imamo zapis “Zvonimir, kralj hrvatski”.

2. Istarski razvod je  najstariji dokument pisan na njemačkom , latinskom i  hrvatskom jeziku: Pisan od 1275 do 1325.godine  a napisao ga je u originalu hrvatskim jezikom pop Mikula iz Gologorice. Riječ je o pravnom dokumentu, pisanom glagoljicom, koji je pisan godinama na terenu, a radilo se o točnom razgraničenju  posjeda između susjednih komuna,  njiva, oranica i šuma u kojem se hrvatski jezik naziva „hrvackim“ i to više od 20 puta. Danas su sačuvana samo dva prijepisa iz 16. stoljeća nađena u Momjanu i Kršanu.

3.Povaljska listina je  posjedovna isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom -bosančicom 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnome uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana, što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću.

4.Vinodolski zakon  napisan dana 6. siječnja 1288. godine u Novom (tada Novon Gradu) kojim se uređuju odnosi između knezova Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina.To je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku, napisan  glagoljicom.

Nakon nespornih povijesnih dokaza o postojanju hrvatskog jezika, postoje dokazi iz književnosti na hrvatskom jeziku.

Hrvatski jezikoslovci

1.Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Venecija,1617.) rođen je u Šibeniku, a školovao se u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika.

2. Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) 1590.postaje  pitomac Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju. Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.) Njegova Gramatika je služila kao podloga hrvatskim leksikografima sve do sredine devetnaestog stoljeća.

3. Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652.– Beč, 1713.) školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji.  Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke, koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola. Napisao je Lexicon Latino–Illyricum (rukopisni rječnik) svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan i teče od lista 2 do 527.stranice.

4. Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) istarski je odnosno  hrvatski  jezikoslovac. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Napisao je Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika(1803.) U rječniku je polazni  jezik hrvatski, a talijanski i njemački odredišni su jezici. Služio se  tzv. slavonskom grafijom, ali i riječima iz svih triju narječja čakavskom, kajkavskom i štokavskom.

5. Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 1861.) hrvatski je pisac i političar. Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. U Veneciji je 1818. g. pronašao jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana i dovršio ga. Dio njegove glasovite pjesme Horvatska domovina, koja je tiskana u Danici 1835., postao je hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša. Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) Jedini primjerak prvoga izdanja knjižice Reč domovini čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici (MR 1171)

6. Ivan Kukuljević Sakcinski i (Varaždin, 1816.‒ Puhakovec -Hrvatsko zagorje, 1889.) gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, odlučio se za vojnički poziv te polazio kadetsku školu u Kremsu. Upoznavši se s Gajem, postao je oduševljeni ilirac, tako da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure.

Godine 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77–78) iznio je svoj politički program, čije su temeljne točke:

• uvođenje narodnoga jezika u javni život,
• osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj,
• prosvjećivanje „ilirskoga” naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti.

Taj je politički program izrekao na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitome govoru na hrvatskome jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski je sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Od 1851. pa do 1858. Kukuljević je bio predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) bio je prvi predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Hrvatska književnost je bogata hrvatska  kulturna baština od  Marka Marulića (1450 – 1524).  i njegova  epskog spjeva “Judita” (1501),  Marina Držića (1508 – 1567),  sa svojim remek-djelom Dundo Maroje,  Ivana Gundulića (1589 – 1638) s epovima “Osman” i “Dubravka“, filozofa i pisca Ruđera Boškovića (1711-1787) do  Ivana Mažuranića (1814 – 1890) sa svojom poemom “Smrt Smail-age Čengića” i dopunom Gundulićeva epa “Osmana”,  Petra  Preradović (1818 – 1872), Augusta Šenoe (1838 – 1881) koji je tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa “Vijenac“, Silvija Strahimira Kranjčevića (1865 – 1908), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike 20 stoljeća, Eugena Kumičića (1850 – 1904), pisca iz  Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti; Začuđeni svatovi, Vjenceslava Novaka (1859 – 1905) koji je u svojim djelima opisivao Zagreb i Prag i  propadanje senjskih patricija (“Posljednji Stipančići“), Antuna Gustava Matoša (1873 – 1914), Tina Ujevića (1891 – 1955),Miroslava Krleže ((1893. – 1981.) i čitave plejade pisaca, pjesnika i esejista.

Bogata hrvatska kulturna baština neprestana je meta i službenoj srpskoj politici, ne samo diletantima SNV-ovih Novosti, a za njihovu informaciju svjetski je priznata na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947.  kao dokaz da u Istri, Rijeci, Hrvatskom primorju, Zadru, Šibeniku i otocima Krk, Cres i Palagruža žive Hrvati kao većinski narod sa svojim hrvatskim jezikom, bogatom tradicijom i kulturnom baštinom!

Hrvatski jezik  zaštićen je Ustavom RH, Zakonom  o hrvatskom jeziku (NN 14/2024),  a ulaskom Hrvatske u EU, kao jedan od 27 službenih jezika EU.

SNV piskarala mogu samo iz  jala i jada pisati svoje primitivne, mrziteljske pamflete!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Napomena:

Manjine Hrvatska „nagrađuje, mazi i pazi“ po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina  NN 155/02, 45/10, 80/10 I 93/11,

po  članku  28. iz sredstava Državnog proračuna i jedinica lokalne samouprave,

po članku 29. od donacija, poklona, nasljedstva; ili po drugom osnovu,

po članku 11. Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture