Ogranak Matice hrvatske u Splitu ( u okviru 30. -ih Dana Matice hrvatske u Splitu) organizirao je 27. rujna 2022. godine u Nadbiskupskom sjemeništu projekciju dugometražnog dokumentarnog filma redatelja Jakova Sedlara i Mire Wolf pod naslovom “Hrvatski pravednici” posvećenog Hrvatima koji su spašavali Židove u doba Nezavisne Države Hrvatske. Prikazivanju filma nazočio je i redatelj Jakov Sedlar.

Film je snimljen prije dvije godine ali zbog pandemije covid-19 nije bio prikazivan. Premijera filma u Hrvatskoj održana je ovoga ljeta u Starom Gradu na Hvaru, a u jesenskoj turneji film će biti prikazan u Zagrebu, Osijeku i Rijeci.

Svjetska premijera ovoga filma održana je 8. srpnja 2022. godine u Tel Avivu, u dvorani  Cinematheque. Povodom prikazivanja filma u Tel Avivu Jakov Sedlar je kazao:

– Film je malo poznata priča o 131 Hrvatu koji su dobili najviše izraelsko odlikovanje „Pravednik među narodima”. To može dobiti osoba koja je tijekom Holokausta spasila jednoga ili više Židova, a da je pri tome riskirala vlastiti život, te da za taj čin nije dobila nikakvo materijalno obeštećenje. Ovaj film po prvi put iznosi veliku istinu o Hrvatima koji su u tome tragičnom vremenu bili svjetionici čovječnosti, koji su hrvatsko ime zauvijek stavili među one kojima je pomoć ljudima u nevolji bila važnija od vlastitoga života.

– Mira Wolf, ugledna članica zagrebačke Židovske općine i ja željeli smo napraviti ono što još nitko nije: ispričati istinu koja je bez razloga bila skrivana. Svaki narod ponosan je na svoje ljude koji su činili hrabra djela, pa tako i hrvatski narod mora odati priznanje svojim junacima u tim groznim vremenima. Drago mi je da je prvo prikazivanje u Izraelu odlično prošlo, a nadam se da će tako biti i na svim slijedećim prikazivanjima. Nema ništa ljepše nego po prvi put iznijeti skrivenu istinu o onome što je napravio tvoj narod – pojašnjava Sedlar kako je nastao film.

Film traje 60 minuta, scenarist je Jakov Sedlar, a tekst govori Joško Ševo.

Napravljene su hrvatska, hebrejska i engleska verzija. Nakon turneje po Hrvatskoj, film će biti prikazan na nekoliko svjetskih TV postaja, židovskih festivala, a prvo takvo prikazivanje bit će u New Yorku u listopadu.

Film je ispričao dvije priče, životnu priču Dine Büchler koju su Zina-Gertruda i Tihomil Beritić skrivali tijekom Drugog svjetskog rata te priču o Ratimiru Deletisu koji je u Tuzli spasio 100 Židova.

Tihomil Beretić i njegova mati Đina (Zina)-Gertruda proglašeni su 1994. godine Pravednicima među narodima jer su spasili život Dini Büchler. Dina Büchler je u filmu ispričala svoju životnu priču. Nakon rata je sa svojom tetkom Brankom Fürst otišla u Izrael.

Druga priča u filmu je priča o hrabrom Ratimiru Deletisu kojega nazivaju i tuzlanski Schindler jer je spasio 100 Židova. Temeljem svjedočanstva Židova i njihovi potomaka Ratimir Deletis je 1989. godine proglašen Pravednikom među narodima.

Lina Wiesler, djevojačkog prezimena Zavidović, bila je jedna od preživjelih tuzlanskih Židovki, koja je od Vad Yashema tražila da se Ratimira Deletisa prizna kao pravednika. U pismu koje je poslala ovoj instituciji ispričala je što se događalo s njom i njezinom obitelji, suprugom i dva sina, nakon što su u ožujku 1941. godine bili prinuđeni preseliti se iz Zagreba u Tuzlu.

“U to vrijeme, u Tuzli nisu bile na snazi toliko stroge antižidovske mjere. Živjeli smo u relativnoj sigurnosti. Međutim, krajem 1941. godine iz Zagreba je došla naredba da se svi Židovi deportiraju u koncentracijske logore. U to vrijeme, prijatelji Ratimira Deletisa koji su radili u lokalnom Tužiteljstvu zamolili su ga za pomoć. Deletis je shvatio kako je jedina mogućnost da nas se spasi otići u središte ustaške vlasti. Istog dana, zajedno sa svojim kolegom, otputovao je u Zagreb kako bi zamolio Kvaternika za spas Židova u Tuzli. Nakon što su im isprva prijetili kako će i njih pobiti, Deletis je uspio ishoditi kod Kvaternika spas za šesnaest židovskih obitelji. Moja je obitelj bila na toj listi, i dopušteno nam je da otputujemo na teritorij koji su pod svojom kontrolom držali Talijani. Odatle smo se, 1945. godine prebacili za Palestinu.”

Tuzlak David Domany također je svjedočio o Deletisu kao pravedniku: “Eugen Kvaternik je u to vrijeme bio najmoćnija figura ustaške države, čovjek pred kojim su i najhrabriji drhtali. Kada je shvatio da je Rato došao moliti za spas Židova, htio ga je istog trena ubiti. Nakon dugih pregovora, Kvaternik je Ratimiru dopustio da napravi popis sa šesnaest obitelji koje neće potpasti pod antižidovske zakone. Na taj je način Rato spasio skoro stotinu ljudi.”

Domany tvrdi kako su tadašnje tuzlanske vlasti pro forma ispunile Kvaternikov zahtjev da se ovi ljudi konvertiraju na islam i katoličanstvo. Većina ih je nakon toga otputovala na talijanski teritorij. “Ja sam sa suprugom i sinom otišao za Split”, piše Domany.

Ratimir Deletis je bio tužitelj Nezavisne države Hrvatske u Tuzli tijekom rata. Kada su partizani došli u Tuzlu odmah su ga uhitili ali je nakon reakcije puka pušten.

„On je bio veoma častan i hrabar čovjek. On nije spašavao samo Židove i  Srbe, već je spasio nebrojeno mnogo Bošnjaka i Hrvata, antifašista. Ratimir Deletis je spasio život i Meši Selimoviću. Životi Meše Selimovića i njegove sestre bili su u opasnosti jer su se usprotivili tadašnjoj nacističkoj tvorevini NDH“, rekao je za Hrvatski glasnik Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle.

Hrabrost Ratimira Deletisa napose se očituje u činjenici da je spalio dokaze koji su bili protiv Meše Selimovića.

Danas jedna ulica u Tuzli nosi ime Ratimira Deletisa.

O spašavanju Židova u Nezavisnoj državi Hrvatskoj malo se govorilo i pisalo jer to nije dopuštala komunistička vlast Jugoslavije. Komunistička vlast je poticala komunističko-četničku historiografiju  u kojoj se nije smjelo govoriti o  Hrvatima (građanima, svećenicima, policajcima, vojnicima, dužnosnicima NDH) koji su spašavali Židove u vrijeme postojanja NDH 1941. – 1945. godine. Komunistička vlast je pogubila neke od spasioca Židova proglašivši ih neprijateljima naroda (npr. dr. Vranešića koji je spasio i Miroslava Krležu).

Treba spomenuti i druge slučajeve iznošenja istine o Hrvatima koji su riskirali svoj život, svoju obitelj, pomažući Židovima za vrijeme NDH.

U zgradi UN-a u New Yorku je 27. siječnja 2020. (Dan sijećanja na holokaust) otvorena izložba Pravednici među narodima – Hrvatska. Izložbu su organizirali Ministarstva Vanjskih i Europskih poslova RH i Stalne Misije RH pri UN-u u koordinaciji s memorijalnim centrom Yad Vashem.

Autorica izložbe Branka Sömen novinarka, kritičarka i publicistkinja kazala je: “U New Yorku ovom izložbom želim pokazati da je u Hrvatskoj bilo pojedinaca koji nisu ostali ravnodušni prema strašnim sudbinama Židova te da je Hrvatska zemlja u kojoj su se hrabri, pošteni ljudi odupirali ustaškim zločinima spašavajući Židove i često žrtvujući i vlastite živote”.

Za izložbu u New Yorku, Pravednici među narodima – Hrvatska, autorica je izabrala 24 priče koje predstavljaju 47 Pravednika, muškaraca i žena koji su spasili živote mnogih svojih sunarodnjaka Židova.

“Željela sam pokazati da su među Pravednicima iz Hrvatske bili ljudi iz svih slojeva društva – intelektualci, akademici, znanstvenici, liječnici, umjetnici, direktori, slikari, hotelijeri, industrijalci, seljaci, svećenici, redovnice, inženjeri, radnici, studenti, kućanice,.. Ljudi u svijetu, kao i ljudi u Hrvatskoj, znaju vrlo malo ili ništa o ovom specifičnom dijelu hrvatske povijesti i istinskim herojima, Pravednicima, koji su u opasnim situacijama zaštitili živote drugih i spasili ih od smrti. Ova izložba ne samo što odaje počast Židovima žrtvama Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, nego je i priča o običnim i hrabrim građanima Hrvatske, anonimnim herojima, koji su zauzeli stav protiv ustaških zločina spašavajući Židove od progona i ubojstava. Tekstovi i fotografije prikazane su na 29 panoa i svjedoče o požrtvovnosti, hrabrosti i nesebičnosti njihovih djela”– objašnjava Branka Sömen.

Izložba o hrvatskim pravednici: obitelji Kumrić, svećeniku Dragutinu Jesihu, časnoj sestri Amadeji Pavlović, djevojci Štefaniji Podolski, redatelju Branku Baueru i njegovu otcu Čedomiru, profesoru Žarku Dolinaru i njegovu bratu Borisu, hrvatskom enciklopedisti Mati Ujeviću, novinaru Rudiju Roteru i drugima.

Povod je bila knjiga Miriam Steiner- Aviezer i izložba o Hrvatskim Pravednicima koju je organiziralo naše Veleposlanstvo u Argentini. Kasnije, uz pomoć članova Američkog židovskog odbora, Muzeja tolerancije i Centra za židovske studije pri UCLA u Los Angelesu ali i razumijevanju tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, napokon u jesen 2010. organizirali smo izložbu u Los Angelesu kojoj je bio nazočan i sam predsjednik – priča nam Branka Sömen. Tri godine kasnije, izložba je organizirana u Chicagu, a potom i u Houstonu.

O izložbi i hrvatskim Pravednicima premalo se pisalo i govorilo, jednostavno se prešućuju činjenice o Drugom svjetskom ratu. Promiče se komunističko-četnička historiografija koja uvećava broj žrtava, izmišlja zločine i mučenja, prešućuje dokumente i činjenice. Nažalost u podmetanju, lažima o zločinima koji su se dogodili sudjeluju i neki Židovi pa tako izazivaju reakciju kod Hrvata. Te reakcije na laži proglašava se antisemitizmom, što je glupo i zločesto. Današnja Hrvatska nema nikakve veze s ustaštvom kako neki Židovi, komunisti i četnici tvrde. Takve treba zapitati zašto komunističko-četnička jugoslavenska vlast nije Židovima vratila (za vrijeme svoje vladavine) imovinu (već je živjela u židovskim vilama i stanovima), isplatila odštetu, obnovila sinagogu itd. Uvrjedljivo je jedne žrtve isticati a druge prešućivati ili negirati, jer svaka nevina žrtva je žrtva bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjersko uvjerenje, političku orijentaciju i socijalni status.

Također treba spomenuti članak Ljubice Štafan koji je objavljen u listu „Vjesnik“, 8. travnja 1997. godine. Članak je objavljen i u knjizi Ljubica Štefan „Istinom i činjenicama za Hrvatsku“, Hrvatsko slovo, Zagreb 1999. godine. Objava 4. Zatajeni hrvatski pravednici, str. 19. – 20. 

Ljubica Štefan pisala je o Hrvatima koji su se izložili pogibelji da bi pomogli Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. Citiram: „Po spašavanje Židova 1941. – 1945. Hrvati idu u sam vrh u tada okupiranoj Europi. Pomagali su im i bezbrojni pojedinci i cijele obitelji, cijela sela (Hreljin, Banski Kovačevac i dr.), Katolička crkva na čelu sa Stepincem: mnogi svećenici, redovnice i redovnici, cijeli samostani; pa hrvatski partizani (3000 spašenih 1943. s Raba, uz pomoć pučana pred nosom Nijemcima); ali, i nemali broj pripadnika ustaškog pokrtea: od običnih službenika, policajaca i stražara u zatvorima i logorima do onih na najvišim državnim dužnostima, među njima i ministara, visokih časnika i čak šefova policije (Slavko Kvaternik, strijeljan 1947. kao ratni zločinac i Božidar Cerovski, šef policije, strijeljan zajedno s njim); spašavali su ih i pojedini liječnici i cijele bolnice: streljani „ratni zločinac“ dr. Vranešić čuvao je u svom sanatoriju na Zelengaju u Zagrebu do kraja rata i Židove Milana Sachsa i suprugu…

No, po broju Hrvata nositelja najvišeg izrealskog odlučja – Pravednik među narodima – to se ne vidi.“

Nažalost, Židovi koje su spasili pojedini Hrvati nikada nisu podnijeli prijedlog Yad Vashemu da se Hrvatima, koji su im spasili život, dodijeli izraelsko odličje Pravednik među narodima.

Još treba spomenuti da su neki Hrvati u doba komunističke Jugoslavije dobili odličje ali im isto nije uručeno za života, za vladavine komunista. Pokojna Juca Malčić dobila je medalju 1988. godine (Rješenje broj 3963.), a njen sin je dobio odlikovanje nakon 9 godina kada je ona bila pokojna. Pokojni prof. Marjana i Kriste Filipović su odlikovani 1975. godine (11. prosinca 1975. godine, rješenje br. 1008.), a odličje je posthumno uručeno 21 godinu kasnije (16. rujna 1996. godine) njihovim nećacima!   

Nažalost, ni Židovi (npr. Dan Barama – alias Milivoj Radičević, alias Milivoj Fuchs i mnogi drugi) koje je spasio nadbiskup Alojzije Stepinac nisu se sjetili poslati prijedlog, svjedočanstvo kako im je nadbiskup spasio život, Yad Vashemu! 

Mnogi koji su spašavali Židove ne će dobiti priznanje jer su oni kojima su spasili život to zaboravili/prešutjeli! Postupak je rigorozan pa bez svjedočenja i provjera ne može se dobiti priznanje Pravednik među narodima.

Memorijalni centar Yad Vashem

Odlukom izraelskog parlamenta Knesseta 1953. je osnovan Yad Vashem, memorijalni centar posvećen žrtvama Holokausta. Od 1963. Yad Vashem dodjeljuje počasnu titulu Pravednik među narodima ljudima koji nisu Židovi, a tijekom II. svjetskog rata riskirali su vlastiti život, slobodu i sigurnost za spas najmanje jednog Židova od smrti ili deportacije, i to bez ikakve materijalne naknade ili koristi. Titulu dodjeljuje posebno povjerenstvo na čelu sa sucem Vrhovnog suda, a dokazni postupak vrlo je temeljit. Isprva je za svakog pravednika na Gori sjećanja bilo zasađeno jedno stablo, no ponestalo je mjesta. Imena pravednika danas su uklesana u Zid časti u Vrtu pravednika u Yad Vashemu. Svaki pravednik dobiva posebno kovanu medalju i povelju te mu se dodjeljuje počasno izraelsko državljanstvo.

Pravednici potječu iz raznih naroda, religija i slojeva društva. Među njima ima sveučilišnih profesora i nepismenih seljaka, svećenika, liječnika, radnika. Ali svi su oni odvažni, plemeniti ljudi jakih moralnih načela, altruisti koji se nisu obazirali na opasnost kako bi pomogli progonjenim ljudima. Nije ih vodila ideja o herojskim djelima nego čovječnost. Unatoč strašnom teroru, oni su izabrali činiti dobro.

Odličje pravednika sastoji se od medalje i povelje priznanja. Tom je medaljom, najvišim izraelskim državnim priznanjem za nežidove, odlikovano više od 27.362  (zaključno s 2019. godinom) osoba iz 51 zemlje. Među njima je 131 Pravednik iz Hrvatske. Vodi se postupak za još 15 osoba  iz Hrvatske. .

Završimo uz poznatu izreku iz Talmuda: „Tko spasi jedan život spasio je čitav svijet“.

Dr. Marko Jukić