Connect with us

Vijesti

Hrvatsko geopolitičko prokletstvo: SAD laska Hrvatskoj, a povlađuje srpskim interesima

Published

on

O Trumpovoj pobjedi i mogućim implikacijama na Zapadni Balkan i strateško-sigurnosne interese Republike Hrvatske – piše  Joško Badžim na Geopolitika.news.

Uloga, interesi i stvarna stajališta SAD-a po pitanju stanja i procesa na zapadno-balkanskom prostoru nakon disolucije bivše jugoslavenske države do danas ostaju predmetom vrlo različitih shvaćanja kao i procjena o tome kako će se prema istom prostoru odnositi nova američka administracija pod vodstvom novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa.

U svakom slučaju ne može se osporiti činjenica da su SAD imale glavnu ulogu u postizanju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu odnosno potpisivanju Daytonskog sporazuma krajem 1995. godine, nakon što su udružene hrvatske i bošnjačke snage potisnule snage bosanskih Srba u Zapadnoj Bosni i bile na putu osvajanja Banja Luke, zatim u sklapanju Washingtonskog sporazuma kojim je zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat i uspostavljena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH 1994. g., u posredovanju oko međusobnog priznanja zaraćenih država, oko mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998.g., te po pitanju državnog osamostaljenja i međunarodnog priznanja Kosova 2008. g., čemu su prethodili zračni udari NATO snaga na ciljeve u Srbiji.

Oko mnogih drugih pitanja koja se pojavljuju u vezi s ovim prostorom, ostale su brojne dvojbe kao i različita mišljenja u rasponu od onih koja zagovaraju da SAD nemaju nikakvih interesa u ovoj regiji i da su svoju ulogu prepustili EU, pa do onih koji smatraju da se svi ili većina bitnih događaja i ključnih poteza događaju pod neposrednim utjecajem ili vodstvom američke diplomacije.

S obzirom kako nema pouzdane ili šire usuglašene osnove oko dosadašnje uloge SAD-a, tim je još zahtjevnije upuštati se u procjenu smjera u kojem bi se mogla kretati nova politika pod vodstvom predsjednika Trumpa. No, prema svim pokazateljima, Trumpov dolazak na vlast donijet će promjene u mnogim područjima američke državne politike pa je u tome smislu opravdan i pokušaj promišljanja i predviđanja i mogućih promjena američke vanjske i sigurnosne politike na zapadno-balkanskom prostoru, a poglavito s gledišta interesa RH.

Prethodno je, naravno, nužno odrediti se o dosadašnjoj vanjskoj i sigurnosnoj politici SAD prema ovom prostoru.

Laskaju Hrvatskoj, a preferiraju Srbe

U tom smislu, činjenica je da se američki dužnosnici javno referiraju o Hrvatskoj kao pouzdanom američkom partneru i prijateljskoj državi, stabilnoj članici NATO saveza i EU-a.

S duge strane dojam je da SAD provode prema Hrvatskoj i neke netransparentne vanjske i sigurnosne politike koje su dio njihovog cjelovitog nastupa prema zapadno-balkanskoj regiji i koje ne idu Hrvatskoj u prilog. U tom smislu može se gledati, primjerice, na vrlo favorizirani položaj vodeće srpske stranke u Hrvatskoj usprkos njihovom političkom smjeru koji očito ne korespondira s temeljnim hrvatskim interesima (vidljivo npr. kroz nesudjelovanje u obilježavanju ključnih nacionalnih praznika, obljetnica i sl.), što dugoročno može imati vrlo štetne posljedice po RH naročito u mogućim kriznim situacijama.

Jedino što logički i empirijski može obrazložiti takvu političku pojavu je podrška koju navedenoj srpskoj stranci, a pritiskom na hrvatske vlasti, daje američka strana i to u sklopu ukupnih napora koje ulaže u cilju pridobivanja Srbije i cjelovitog srpskog korpusa iz ruske u vlastitu interesnu sferu, dodatno i zbog geopolitički nužno uvjetovane američke podrške Kosovu, koje je ujedno izvor velikog dijela srpske nacionalne imaginacije.

Osim ustupaka u Hrvatskoj ista politika uključuje i podršku srpskim nacionalističkim politikama u BiH i Crnoj Gori, kao i unutar Srbije.

Na isti način, odnosno utjecajem američke politike, može se primjerice objasniti i pretjerano negativan i strog odnos hrvatskih vlasti te policijskih i pravosudnih tijela prema pojedinim iskazima hrvatskog patriotizma koji se posredno mogu dovesti u vezu s totalitarnim režimom i ukupnim događajima iz Drugog svjetskog rata ali koji imaju i šire domoljubno ili civilizacijsko značenje i opravdanje što u konačnici izaziva nezadovoljstvo i nepovjerenje dijela patriotski orijentiranih građana prema hrvatskim vlastima i institucijama.

Kršenje ravnopravnosti Hrvata i smisao projekta Otvoreni Balkan

Nadalje, time se mogu objasniti i gibanja u BiH koja idu u smjeru narušavanja ravnopravnosti i konstitutivnog statusa, političkog položaja i utjecaja tamošnjih Hrvata, što predstavlja ujedno i prijetnju vitalnim interesima RH.

Pored toga,  umjesto jasne i pouzdane perspektive pristupanja u EU, za BiH se nudi projekt Otvoreni Balkan odnosno zajednica zapadno-balkanskih država u kojoj bi dominirale i prekogranično se povezivale tri nacionalne zajednice – Srbi, Albanci i Bošnjaci, dok bi Hrvati u BiH, Crnogorci i Sjeverni Makedonci bili na neki način žrtvovani ostajanjem izvan EU-a te podvrgnuti dominaciji navedenih triju nacija.

Smisao projekta Otvoreni Balkan nazire se jedino u kontekstu šire američke geopolitike koja ide za uspostavom ravnoteže između navedenih nacionalnih zajednica u formatu koji je u stanju, pod vodstvom SAD-a, eliminirati ruski utjecaj iz zone njegovog potencijalnog ili postojećeg dodira s europskim pravoslavnim i zapravo tradicionalno proruskim narodima.

U navedenom konceptu nazire se i određena pokroviteljska i operativna uloga Turske kao važne članice NATO-a te regionalne sile s mogućnošću utjecaja na muslimanske narode i s ambicijom širenja vlastitog geopolitičkog utjecaja na zapadno-balkanski prostor. U realizaciji ovog projekta vjerojatno će se kao najveća prepreka pokazati srpsko-albanski spor oko Kosova iako uspostava Otvorenog Balkana ili nekog sličnog projekta može, ako ništa drugo, biti i pogodan okvir za kontrolirano i dugoročno razrješavanje ili barem prolongiranje sporazuma oko tog pitanja.

Opisana američka geopolitička koncepcija ne odgovara hrvatskim interesima jer Hrvatsku prisiljava na popuštanje i pristajanje uz štetne politike i procese na svom teritoriju i u regiji odnosno u područjusvog realnog geopolitičkog interesa.

Daljnjim razvojem takvih politika Hrvatska se može ubrzo suočiti s brojnim i vidljivim negativnim manifestacijama i rezultatima, primjerice u vidu pojačanih velikosrpskih tendencija u Hrvatskoj, marginalizacije i pada utjecaja Hrvata u BiH i jačanja protuhrvatskih politika u BiH i Crnoj Gori, negativnih prometno-gospodarskih i demografskih efekata uslijed izdvojenosti hrvatskih regija iz širih prirodnih cjelina, a uvjetovano izdvojenošću BiH pa i Crne Gore iz sastava EU-a odnosno iz međunarodno-pravnog okvira u kojemu egzistira Hrvatska.

Iz navedenog se može zaključiti kako američka vanjska i sigurnosna politika u čijoj je pozadini zapravo geopolitička logika odnosno strateško suprotstavljanje širenju ruskog utjecaja na jugoistoku Europe, šteti hrvatskim interesima usprkos ili neovisno od toga što su Hrvatska i Hrvati u BiH vrlo pouzdani američki partneri, dok će s druge strane značajne geopolitičke i ukupne koristi od ove američke politike imati države i nacije koje zapravo nisu američki partneri i čije su strateške geopolitičke orijentacije krajnje varljive i nepouzdane.

Može li Trumpova pobjeda dovesti do promjene ovakvog trenda?

Navedeno pitanje je i ono koje se logički nameće.

Na temelju Trumpovih najava za očekivati je kako će se politika prema Rusiji i ukrajinsko-ruskom sukobu bitno promijeniti i da će Trump tražiti zaustavljanje rata i mirno, kompromisno rješavanje sukoba koje će uvažavati i ruske egzistencijalne geopolitičke interese.

Za razliku od prethodne administracije Trump je najvjerojatnije sklon smanjiti opseg globalnog američkog utjecaja i u tom smislu popustiti Rusiji u Ukrajini ali nije za očekivati da bi mogao prepustiti Rusiji širenje utjecaja na Zapadni Balkan i na Balkan u cjelini jer bi to značilo radikalno odstupanje od dosadašnjeg tijeka američke politike odnosno njezino geopolitičko povlačenje ili uzmicanje bez presedana.

Smanjeni opseg planiranog američkog vanjskog utjecaja logično je povezan i s činjenicom da Trump ne slijedi dosadašnji globalistički i liberalistički koncept nego nastoji dozirati američku vanjsku i s njom povezanu sigurnosnu i ekonomsku politiku unutar granica stvarnih američkih interesa i mogućnosti ili u skladu s parolom „America first“. Trumpov odmak od globalističkog koncepta vidi se i prema njegovom odnosu prema svjetonazorskim i društvenim pitanjima, uključujući pro-life pristup te otpor woke ideologiji, klimatskim, migracijskim, pandemijskim i sličnim globalističkim agendama.

Eventualni zajednički aranžman SAD-a s EU kojim bi EU preuzela odgovornost i popunila prazninu koja bi nastala povlačenjem SAD-a s Balkana također se teško može zamisliti, jer EU u vanjskopolitičkom i sigurnosnom smislu trenutačno nije ni približno konsolidirana niti su između SAD-a i EU-a regulirani međusobni odnosi do te mjere da bi SAD mogao  prepustiti ovo područje EU jer bi time riskirali ishode koji bi ugrožavali američke interese ne samo na Zapadnom Balkanu nego i na puno širem prostoru, a u vidu nastupanja svojevrsne vanjskopolitičke i međunarodnopravne anarhije, izbijanja i eskalacije sukoba na podlozi niza neriješenih međunacionalnih i međudržavnih sukoba, prodora i miješanja utjecaja raznih sila, i td.

Prosudba

S navedene osnove za očekivati je, dakle, nastavak dosadašnje američke politike, koja je nepovoljna za hrvatske interese ali koja s druge strane objektivno nema alternative sve dok eventualno ne dođe do vanjskopolitičke i sigurnosne konsolidacije EU-a i slijedom toga do širenja iste na zapadno-balkanski prostor uz prethodno odgovarajuće uređenje odnosa sa SAD-om te s Rusijom, čiji se interesi ne bi trebali širiti na ovaj prostor bez suglasnosti EU.

U sadašnjim okolnostima, Hrvatskoj jedino preostaje načelno prihvatiti politiku SAD-a i paralelno nastojati samostalno i naročito kroz podršku Trumpove administracije (izvojštene aktivnošću hrvatske vanjske i sigurnosne politike), kontrolirati i kompenzirati štete po vlastite interese kroz primjerice projekte podrške Hrvatima u BiH, podrške postojećeg državnog okvira i eventualno za Hrvate povoljnijeg unutarnjeg uređenja i politika u BiH, podrške državnosti i neovisnosti Crne Gore, podrške prometno-gospodarskom i drugom povezivanju Hrvatske s BiH i drugim zemljama zapadno-balkanskog prostora i naročito jadransko-jonskog prostora (Crnom Gorom, Kosovom, Albanijom i dr.) u cilju jačanja vlastite pozicije i zone gospodarskog, sigurnosnog, kulturnog i drugog utjecaja.

O autoru: Joško Badžim (r. 1967.) iz Zagreba, doktor pravnih znanosti, prije umirovljenja radio u hrvatskoj obavještajno-sigurnosnoj zajednici, angažiran kao vanjski predavač na Hrvatskim studijima na kolegiju Stanovništvo, migracije i nacionalna sigurnost.

Vijesti

“Steže li se aferom Beroš, obruč oko samog premijera Andreja Plenkovića”

Published

on

Svatko tko zna čitati između redaka u novoj korupcijskoj aferi Vlade Andreja Plenkovića može zaključiti da ključna stvar koja se valja iza brda u utvrđivanju nadležnosti u slučaju bivšeg ministra zdravstva između DORH-a i EPPO-a nije samo u tome tko će biti nadležan za ovaj slučaj nego još više u tome da se zaštiti moguća umiješanost premijera Andreja Plenkovića u korupciju – piše Vjekoslav Krsnik na svom profilu.

U ovih devet godina premijer Andrej Plenković je sa svojim ministrima nanizao čak tridesetak velikih afera zbog čega su mnogi ministri završili u Remetincu, pa je po tom pitanju HDZ-ova vlada najgora od svih vlada koje su se izredale od uspostave hrvatske države. Treba podsjetiti da je zbog brojnih korupcijskih afera prethodni HDZ-ov premijer Ivo Sanader pravomoćno osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu i da je sama stožerna politička stranka Hrvatska demokratska zajednica osuđena za korupciju u predmetu “Fimimedije”.

Kad je izabran za predsjednika HDZ-a Andrej Plenković je najavio da će prvo promijeniti HDZ a potom i Hrvatsku. Što se tiče prve najave on je stvarno promijenio HDZ, jer njime vlada autokratski da se ne kaže diktatorski, ali taj svoj položaj nije iskoroistio da se obračuna s korupcijom u koju je po nekim indicijama i sam umiješan..

U jednom izvješću iz 2020. godine američka CIA upozorila je da je u Hrvatskoj na djelu udruženi zločinački pothvat u kojemu državu i sve najvažnije insititucije od Vlade, parlamenta, predsjednika države do Vrhovnog suda drže u zarobljeništvu tajkuni, pa se navodi pljačka gigantskih razmjera u slučajevima Janaf, Agrokor, Borg i slične afere. Navodi se podatak da je po izvješću američke institucije koja prati pranje novca u svijetu “Global Financial Integrity” iz Hrvatske od 2004. do 2020. godine opljačkano 54 milijarde dolara, a da o tome ni jedna nadležna državna institucije uopće nije povela računa uključujući medije koji su pod kontrolom tih tajkuna. To je razdoblje kad su na vlasti bile HDZ-ove u SDP-ove vlade. U tu priču uklapa se i sadašnja Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem.

Jedan američki kongresnik uputio je pismo premijeru Plenkoviću da odgovori na nekoliko pitanje o korupciji na području Rijeke, a to pismo dobio je i američki državni tajnik Anthony Blinken. U njemu se ukazuje na to kako američki poslovni ljudi zainteresirani za investiranje u Hrvatsku ne mogu dobiti posao jer nisu spremni dati mito, pa se upozorava i na zlouporabu američkih poreznih obvezniika koji financiraju remont američkih ratnih brodova u Kraljevici. Najbolji dokaz kako tajkuni kontroliraju medije je pisanje “Večernjeg lista” o tom pismu, ali ne o pitanjima koja su postavljena Andreju Plenkoviću nego o tome tko u Hrvatskoj stoji iza tog pisma. Nije stoga nimalo čudno da za vrijeme nedavnog boravka na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda Andrej Plenković nije imao nikakav kontakt s rangiranim dužnosnicima američke administracije, ali ni s predstavnicima američkog biznisa zainteresiranog za ulaganje u Hrvatsku.

Pored svega toga Hrvatska je pod Plenkovićevom Vladom nedavno kao jedina članica Europske unije uvrštena na “sivu listu” specijalizirane međunarodne Grupe za financijsku akciju (FATF) koja se bavi otkrivanjem pranja novca i financiranjem terorizma.

Vraćajući se na tekuću aferu s dosadašnjim ministrom zdravstva Vilijem Berošom postoji više indicija o Plenkovićevoj namjeri da u smislu kontrole nad svim instrumentima moći pod svoj nadzor stavi državne institucije koje bi se, a to se prije svega odnosi na DORH, trebale boriti protiv posvemašnje korupcije koja je dovela do zajedničkog udruženog pothvata tajkuna i političara. Treba se prisjetiti polemike uoči imenovanja novog Državnog odvjetnika. jer se oporba bez obzira na neke njegove zasluge, žestoko protivila da to bude Ivan Turudić.

Kad je Andrej Plenković tog HDZ-ovog “našeg dečka” progurao kroz Hrvatski sabor prva izjava koju je novi Državni odvjetnik dao glasila je: “Glavni državni odvjetnik nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između EPPO-a i državnog odvjetnika. Nisam siguran da smo trebali osnovati to tijelo, niz zemalja ga nema i funkcioniraju”. Morao je postojati snažan razlog da pored svih problema s kojima se DORH suočava jer se predmeti iz Domovinskog rata i nakon njega ne samo o korupciji drže u ladicama, Ivan Turudić je odabrao pitanje nadležnosti između EPPO-a i Državnog odvjetništva. Stvar je dakle kristalno jasna, jer je po ovoj izjavi njegova prva zadaća bila da se eliminacijom Ureda europskog tužitelja (EPPO) tobože vrati kazneno-pravni suverenitet hrvatskoj državi koja je pod vladavinom Andreja Plenkovića sve druge važne elemente državnog suvereniteta glatko prepustila Europskoj uniji. Tako se došlo do apsurda da Andrej Plenković preko “našeg dečka” Ivana Turufića Europskoj uniji kojoj su ga puna usta odlučno zalupi vrata, jer je ugrožen on sam.

Ivan Turudić je to danas jednostavno prelomio i uskratio nadležnost EPPO-a u ovom predmetu, premda je ugledni odvjetnik Veljko Miljević prije neki dan ukazao da nije “čuo glavnog državnog odvjetnika da je citirao akt na temelju kojeg on tvrdi da će donijeti odluku o nadležnosti. Nisam vidio na temelju čega će on odlučiti. Ovdje se, u slučajevima pozitivnog sukoba nadležnosti, prednost daje EPPO-u”. Prema tome priča o sukobu nadležnosti nije završena, To što se Ivan Turudić poziva na praksu 14 članica Europske unije koje nemaju EPPO je u najmanju ruku smiješno, jer je za razliku od tih država gdje vlada vladavina prava pa im nije potreban nadzor Europske unije Hrvatska je jedna od najkorumpiranijih članica pa zato i ima Ured europskog javnog tužitelja kojega se sada želi isključiti iz afere Beroš.

Pitanje je koliko je sam Andrej Plenković bio upućen i upoznat s korupcijskim potezima ministra Beroša, ali to nije njegov mogući veliki grijeh. Mnogo više treba biti zabrinut djelovanjem Europske javne tužiteljice Laure Koevesi koja je nedavno posjetila Zagreb jer nije zadovoljna korupcijskim pedmetom koji se vodi protiv Gabrijele Žalac, a to je umiješana i bivša kninska gradonačelnica Josipa Rimac. U tim slučajevima potvrđena je umiješanost premijera Plenkovića pa se zato oni otežu. K tome iako su tužitelji zagrebačkog EPPO-a već obavili izvide u Ministarstvu kulture i medija i umiješanošću bliske Plenkovićeve ministrice Nine Obuljen Koržinek u malverzacija na Geodetskom fakultetu očekuju su daljni koraci u istrazi Ureda europskog javnog tužitelja.

Europska javna tužiteljica Laura Koevesi imenovana je na poziciju nakon što je čeličnom metlom počistila Rumunjsku od političke korupcije nekoliko stotina javnih dužnosnika uključujući i premijera. Ako ne bude pomaka u predmetima za koje je u Hrvatskoj nadležan EPPO ona je najavila da će opet doći u Zagreb.

Premijer Andrej Plenković koji je aferom Beroš praktički zaratio s Europskom unijom ima dakle stvarnog razloga da bude zabrinut.

Vjekoslav Krsnik

Continue Reading

Vijesti

PREOKRENUTO: Odgovor na uobičajene prigovore protiv tradicionalne latinske mise

Published

on

Nedavno je TAN izdao moju najnoviju knjigu, Preokrenuto: Odgovori na uobičajene prigovore protiv tradicionalne latinske mise – piše Peter Kwasniewski u Rorate Cali.

Evo ideje iza toga. Uzimam devet prigovora koje katolici upućuju na tradicionalnu latinsku misu i okrećem ih u stilu jiu-jitsua: “U pravu ste – ali ne shvaćate koliko ste u pravu!”

Na prigovor da mi je “svećenik okrenut leđima. Ne mogu se sprijateljiti s njim”, odgovaram: “Da, može, a ne, ti ne možeš – upravo tako treba biti, a evo i zašto.” Ili „na misi svećenik sve čini, a ja ga samo gledam“: „Da, samo on sve čini na svoj svećenički način, a to ti omogućuje da sve činiš onako kako tebi odgovara.“ Ili: “Sve je to otmjeno, kao na kraljevskom dvoru, što ne pristaje uz demokratsko društvo kakvo je naše”: “Tako je, jer mi smo na kraljevskom dvoru, najkraljevskijem i najdvorskijem od svih, a ostavili smo demokracija daleko iza.”

I tako sa šest dodatnih prigovora koji se odnose na:

  • korištenje nenarodnog, starog jezika;
  • klečeći primati pričest na jezik;
  • ponavljanje u molitvama, gestama i čitanjima;
  • “granice” jednogodišnjeg lekcionara;
  • fiksni naslijeđeni rituali regulirani strogim rubrikama;
  • nemogućnost razumijevanja svega, čak i nakon dugog izlaganja.

Okrećući tablice, moj cilj je jasnije pokazati zašto je, tijekom stoljeća, Duh Sveti oblikovao ovaj časni obred da Sveta Žrtva Mise bude upravo onakva kakva je bila i jest – onako kako su se molili bezbrojni sveci misu iz dana u dan – kako bismo pokazali kako i mi možemo profitirati od njezinih osebujnih nemodernih, čak antimodernih obilježja. Kao što su mnogi primijetili, upravo paradoksalni i kontrakulturni aspekti latinske mise snažno privlače brojne vjernike, mlade i stare, ovom tajanstvenom i svijetlom obredu božanskog štovanja. Moguće nam je objasniti zašto se to događa i zašto je to dobro.

Preokrenuto: Odgovaranje na uobičajene prigovore protiv tradicionalne latinske mise pretvara izazove u prolaze, nedoumice u nove uvide, zidove od opeke u vrtne staze. U konačnici, naša nas katolička tradicija vodi dubljem obraćenju: obraćanju Bogu koje je najvažnije od svih obraćenja.

Karl Keating, osnivač Katoličkih odgovora:

Javni argument u korist tradicionalne latinske mise čekao je na knjigu koja će temeljito, ali i zadivljujuće obraditi uobičajene prigovore. Ovo je ta knjiga… Pisanje je jasno, pristupačno i često elegantno. Svaki će čitatelj, bez obzira na trenutne liturgijske preferencije, otići poučen, zaintrigiran i poučen.

Potvrde

Eminentni tomistički filozof i bête noire progresivist na Twitteru, Edward Feser:

Petera Kwasniewskog Turned Around snažno će pridonijeti obnovi liturgijskog i duhovnog razumijevanja.

Redatelj trilogije The Mass of the Ages Cameron O’Hearn:

Jednom zauvijek odgovoreno na najčešće prigovore TLM-u! Dr. Kwasniewski kristalizirao je stoljetnu mudrost svojom uvijek uvjerljivom prozom i ostavio nam književno blago. To bi mogla biti najuvjerljivija obrana TLM-a koju sam ikada pročitao.

Eric Sammons, urednik časopisa Crisis:

Obrana “stranosti” TLM-a modernim umovima visoka je prepreka koju je teško premostiti. Na ovim stranicama dr. Kwasniewski ne samo da vješto ispunjava ovaj zadatak, on “preokreće” uobičajene prigovore protiv TLM-a kako bi pokazao da je Misa vjekova doista udomaćena u potpuno katoličkom svjetonazoru.

Nakon objavljivanja knjige, Eric je vodio opsežan intervju sa mnom za Crisis Point, pokrivajući neke od glavnih poteškoća koje ljudi (i obični vjernici i akademski liturgičari) imaju s TLM-om. Na kraju smo prešli dobar dio terena. Iako bi sadržaj cijenili sudionici TLM-a, posebno smo se potrudili obratiti se većinskim katolicima (tako da bi ovo moglo biti dobro poslati ljudima koje poznajete i koji se pitaju oko čega se to događa ili koji su se opirali vašem pozivu prisustvovati tradicionalnoj misi zbog unaprijed stvorenih ideja):

Kennedy Hall me također intervjuirao o knjizi. Naš razgovor možete pogledati i poslušati ovdje:

autor: Peter Kwasniewski /Rorate Caeli

Continue Reading

Vijesti

25% liječnika koji ubijaju pacijente u asistiranim samoubojstvima krše zakon!?

Published

on

Dana 12. studenoga objavio sam komentar na istraživački esej Alexandera Raikina koji je objavljen u časopisu The New Atlantis, a naslovio sam ga: Ontario: Najmanje 428 nesukladnih (MAiD) smrti od eutanazije. Nakon objavljivanja članka nekoliko mi je ljudi poslalo e-poštu sugerirajući da svi smrtni slučajevi eutanazije, bilo usklađeni ili nesukladni, uključuju ubojstvo ljudskog bića i sami su pogrešni. Slažem se

18.studenoga, članak Alexandera Raikina: Četvrtina svih pružatelja pomoći u Ontariju možda je prekršila Kazneni zakon. Brine li ikogao – objavio je The Hub? Raikinov članak temelji se na istom istraživanju koje je dovelo do njegovog ranijeg članka, prihvatite da njegov posljednji članak dodaje značajan povijesni kontekst ovom pitanju.

    Raikin počinje svoj članak izjavom da je Kanada legalizirala (MAiD) eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo u Kanadi kao iznimku od kaznenog zakona kada se to čini na temelju specifičnih okolnosti, a izvan tih okolnosti ta djela ostaju kaznena djela. Raikin navodi:

    Godine 2016., nakon jednoglasne presude Vrhovnog suda u predmetu Carter protiv Kanade, Justin Trudeau dekriminalizirao je kažnjivo ubojstvo i savjetovanje ili pomaganje u samoubojstvu u Kaznenom zakonu, samo ako to čini liječnik ili medicinska sestra i ako su ispunjeni svi uvjeti podobnosti za MAID. Inače, kliničari ne bi bili imuni kroz ova izuzeća u Kaznenom zakonu.

    Neki od tih zahtjeva uključuju postojanje teškog i nepopravljivog zdravstvenog stanja, dobrovoljni zahtjev za umiranje ne zbog vanjskog pritiska i sposobnost davanja informiranog pristanka. Propust liječnika ili medicinske sestre da dostave potrebne informacije o odredbi MAID-a – ili propust da obavijesti ljekarnika o svrsi recepata MAID-a ili da ne slijedi pokrajinske smjernice – također se kažnjava zatvorskom kaznom. To znači da se kliničar koji ne poštuje bilo koje od ovih pravila suočava s ozbiljnom kaznenom kaznom.

    Raikin ističe da se čak i CAMAP (Kanadska udruga MAiD procjenitelja i pružatelja usluga) slaže s tom izjavom. Njihovo stajalište:

    “prepoznaje potrebu za nadzorom”, uključujući vodeće načelo da “održava povjerenje javnosti i osigurava odgovornost za pružanje MAID-a u odnosu na zakonodavni okvir i mjere zaštite.”

    Raikin ističe da je CAMAP lobirao kod vlade da smanji nadzor nad kanadskim zakonom o eutanaziji.

    Ipak, na godišnjoj konvenciji za CAMAP 2018., službeni sažetak postupka također je opisao kako je Quebecov neovisni nadzor potpomognutog umiranja, Commission des soins de fin de vie, bio pretemeljit: “Pregled 43 posto svih slučajeva MAID-a smatra se uznemiravanjem od strane pružatelja usluga. .” CAMAP je pobijedio. U fiskalnoj godini 2023. neovisna nadzorna agencija u Quebecu poslala je na daljnji pregled samo 4 posto slučajeva MAID-a; au Ontariju, glavni mrtvozornik Ontarija klasificirao je samo 6 posto slučajeva MAID za potpuni pregled.

    U odgovoru Raikin ističe da vodeći liječnici za eutanaziju tvrde da nema razloga za brigu. Stefanie Green, bivša predsjednica CAMAP-a je rekla:

    “Ako bilo gdje prekršim pravila, u glavi mi stoji kaznena odgovornost,”

    Dok je Chantal Perrot nedavno izjavila za The Guardian sljedeće:
    “Nikada nisam čula za slučaj MAID kriterija koji su primijenjeni pogrešno ili zlouporabno, ili za nekoga tko je primio MAID, a nije trebao. Čuo sam da nijedan od mrtvozorničkih ureda ili bilo koja od njihovih pokrajinskih nadzornih skupina nije prijavio ništa.”

    Kao odgovor, Raikin je objavio izjavu Michela Bureaua iz kolovoza 2023., voditelja nezavisnog nadzornog odbora Quebeca, koji je izjavio da slučajevi MAID-a u Quebecu “približavaju se granicama zakona.”

    Raikin također podsjeća čitatelje da je 2018. Dirk Huyer, glavni mrtvozornik Ontarija, naznačio da postoji:

    “obrazac nepoštivanja propisa, obrazac nepoštivanja zakona, obrazac nepoštivanja propisa.”

    Raikin također ističe da je studija koju je proveo Huyer o prvih 100 smrtnih slučajeva uslijed eutanazije u Ontariju pokazala da je od početka zakona postojao obrazac nepoštivanja.
    Raikin objašnjava da je Huyer rekao grupi medicinskih sestara 2018. da postoje

    “neki… problemi u vezi s usklađenošću s Kaznenim zakonom i očekivanjima politike regulatornog tijela, od kojih su se neki ponavljali tijekom vremena.”

    Raikin ističe kako se nepoštivanje propisa u Ontariju samo pogoršalo. Glavni mrtvozornik Ontarija (Huyer) istaknuo je sljedeće:

    Godine 2020. njegov je ured identificirao 76 “problema s usklađenošću”, a 2024. njegov je ured identificirao 428 “problema s usklađenošću”.

    Raikin navodi da je nedavno izvješće Ontario MAiD odbora za pregled smrti utvrdilo:

    Četvrtina svih pružatelja usluga eutanazije u Ontariju imala je barem jedan problem usklađenosti u 2023., iako niti jedan pružatelj usluga nije prijavljen policiji, čak ni pružatelj usluga koji je izvršio smrtni slučaj kojeg je glavni mrtvozornik opisao kao “očiglednu situaciju” u kojoj su “obitelj i preminula osoba strahovito patili”.

    Raikin zaključuje svoj članak izjavom:

    Teško je razumjeti kako su te optužbe o nepoštivanju MAID zakona tako dugo ostale skrivene od svih odgovornih strana. Nema pokrajinskog izvješća, nema izjave mrtvozornika, čak ni curenja informacija od dotičnog MAID pružatelja usluga ili procjenitelja. Na provincijskom subredditu za Ontario moj je članak zabranjen zbog iznošenja “lažnih informacija s namjerom obmane”. To je dobar odgovor kao i svaki drugi: zabrinutost oko poštivanja Kaznenog zakona se događa, ali čini se da nikoga nije briga.

    Napomena: Alex Schadenberg je izvršni direktor Koalicije za sprječavanje eutanazije i njegov blog možete pročitati ovdje.

    izvor: LifeNews

    Continue Reading

    Popularno

    Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved