Connect with us

Vijesti

Hrvatski tjednik: Igor Vukić – Što to drobi Ivo Goldstein

Published

2 godine ago

on

Dno dna jednoga znanstvenika

ŠTO TO DROBI IVO GOLDSTEIN i hoće li uprava zagrebačkoga sveučilišta… išta poduzeti protiv ovoga notornoga lažljivca i krivotvoritelja – pita se autor članka Igor Vukić?

Goldsteinove bombe o drobilici i lomači u Jasenovcu podjednako su sulude. Da se ikad ozbiljno i upućeno bavio Jasenovcem, ne bi se usudio javno sramotiti takvim tvrdnjama

Bio je to neugodno vruć dan, taj 14. kolovoza, kad je Jerusalem Post ispalio bombu. Objavio je tekst stanovitog Davida Goldmana pod naslovom „Ovo sramotno ruganje holokaustu mora prestati“. U tekstu je napisano kako hrvatski povjesničar Ivo Goldstein izmišlja da su u Jasenovac iz Njemačke u travnju 1945. dovezene nekakve drobilice za kosti pa zato nije nađeno mnogo posmrtnih ostataka žrtava. Dalje stoji da je forenzički dokazano od 2500 – 4500 stradalih, a popisi govore o desecima tisuća. A i ti popisi su sumnjivi, istraživanja pokazuju kako su u velikoj većini izmišljeni.

Autor Goldman kako ga je predstavio Jerusalem Post, pitao je i zašto se koriste slike iz njemačkih logora kako bi se pojačavali tekstovi o Jasenovcu te zašto se uopće iznose brojke i procjene, kad svi priznaju da je brojeve žrtava u ovom slučaju teško utvrditi. Goldman je zaključio da takva izmišljanja mogu pridonijeti rastućem antižidovskom raspoloženju u svijetu.

Goldsteinova mitomanija sad je poznata i na globalnoj razini

Zahvaljujući tome što je objavljen u jednom takvom dnevnom listu kakav je Jerusalem Post, članak je brzo dospio na brojne medijske portale u Hrvatskoj i okolici. Prijevod su objavili Index, Kamenjar, Večernji list, Narod.hr, Oslobođenje.ba, Maxportal, Klix.ba, Poskok Online i drugi. Objava je izazvala burne komentare čitatelja. O promjeni odnosa prema Jasenovcu i potrebi temeljitog istraživanja Jasenovca koju vidi i Jerusalem Post, pohvalno su se izrazili i povjesničar Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest, kao i kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić. I Hrvatski tjednik je sa zadovoljstvom registrirao da je dobar dio navoda iz članka u izraelskom listu potvrda dugogodišnjeg pisanja njegovih autora, a da je mitomanija Ive Godsteina napokon uočena i na globalnoj razini.

U Srbiji je na članak prosvjedom odmah reagiralo tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova, a televizijske su postaje brže-bolje organizirale razgovore uživo u kojima su se sudionici, poput episkopa Jovana Ćulibrka iz Pakraca, natjecali u osudi sadržaja članka. Jedini izuzetak bila je TV Happy, čiji mi je urednik i voditelj Milomir Marić dao priliku da putem Skypea izravno u programu prokomentiram ovaj događaj.

Nakon prvotnog oduševljenja što je Jeruzalem Post objavio taj članak, u mojoj skupini istraživača jasenovačkog fenomena pojavila se sumnja u identitet navodnog autora. Navodnog  pisca Davida Goldmana iz Australije, predstavljenog kao direktora thegoldmanreporta.org, stranice koja se bori protiv neonacizma i antisemitizma. Bilo je to sve predobro da bi bilo istinito. Toliko smo puta pokušavali stupiti u kontakt i zainteresirati ugledne profesore povijesti po cijelom svijetu, voditelje uvaženih katedri na sveučilištima zvučnih imena. Slali smo im autentične arhivske dokumente o Jasenovcu, fotografije, izjave svjedoka… Bez uspjeha. Ne zanima ih. Sorry dečki, ništa izvan onoga što je još utvrđeno u vrijeme Titove Jugoslavije.

I sad se pojavi neki, kakav-takav, zainteresirani tip. Ali…

Učinili smo ono što je, čini se, JPost propustio: malo smo bolje provjerili autora, analizirali radove koji su objavljeni pod njegovim imenom (ima ih samo tri) i raspitali se kod više izvora u Australiji. Uskoro je postalo jasno da „David Goldman“ kao stvarna osoba koja je napisala članak – ne postoji.

Identitet i članak stvorili su jedna ili više osoba dobro upućene u jasenovački problem. Posjeduju i primjernu razinu medijske pismenosti potrebnu za pripremu legende (web stranica, plasiranje članaka u nekoliko raznih medija), koja je omogućila da članak procuri kroz prste Jerusalem Posta.

Budući da se zalažemo za ozbiljno istraživanje i raspravu o logoru u Jasenovcu, koju treba voditi s poznavanjem činjenica, ali i s jasnim identitetom sudionika u raspravi, morali smo obavijestiti javnost o sumnji u identitet rečenoga Goldmana. Učinio sam to putem moje Facebook stranice, upozorivši javnost – prije nego je toga postao svjestan i sam Jerusalem Post.

Te su novine potom povukle članak iz svojeg elektroničkog izdanja, istodobno praveći novu pogrešku! Nisu pri tome obavijestili svoje čitatelje o razlozima povlačenja. Stoga sam kao redoviti čitatelj Jerusalem Posta (od 1995. godine), upitao glavnog urednika Jakova Kaca o aferi Goldman. U prvom pismu (poslanom izravno njemu, ali i cijelom uredništva) pitao sam može li potvrditi identitet autora, odnosno, hoće li provesti istragu kako bi se ispitalo je li njegov list lijepo nasamaren. Je li bio žrtva „hoaxa“ kako se u žargonu angloameričkog novinarstva zove takva vrsta prijevare?

Nitko, nigdje i nikada, ni među bivšim zatočenicima, ni među najgorim komunističko-velikosrpskim piscima o Jasenovcu, nije spomenuo da je ondje bilo takvih strojeva

Nakon šest dana od objave članka poslao sam mu drugo pismo u kojem sam ustvrdio da je vrlo vjerojatno kako „DG“ uopće ne postoji i da bi bio red da to njegove novine i priznaju i ispričaju se javnosti.

Ili, ako i dalje misle da „DG“ postoji, zašto su onda uklonili njegov članak? Zar njihov autor ne zaslužuje pravo na izražavanje svojega mišljenja, kao i drugi suradnici? Ako „David Goldman“ ipak ne postoji, može li se onda sumnjati u identitet ostalih autora u listu? Sudeći prema odnosu prema drukčijem mišljenju, možda vi uopće niste Jerusalem Post? Nego se iza tih kulisa skriva „Kabul Press“ ili moskovska Pravda?

Ni na jedno od ovih pisama do 22. kolovoza, kad nastaje ovaj članak, nije stigao odgovor.

Ali su zato na stranicama „Jerusalem Posta“ osvanuo tekst Dejana Ristića, ravnatelja Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Potom je, 21. kolovoza, objavljen i odgovor Ive Goldsteina upućen fantomskom Davidu Goldmanu.

Jerusalem Post, Ristić i Goldstein odnos prema „Davidu Goldmanu“ postavljaju na sljedeći temelj: prave se kao da on postoji, ali da je riječ o nekom slabo poznatom i nedovoljno upućenom autoru. Naravno, time idu na ruku „hoaxerima“.

O sadržaju Ristićeva odgovora pročitajte više u okviru uz ovaj članak. Goldsteinov odgovor kombinacija je političke kuknjave i slabašnog pokušaja kontrole štete koju mu je nanio sadržaj „Goldmanova“ članka

Goldstein: „Postoje indicije“.

Reći ćemo nešto o dijelovima odgovora koji se odnose na logor u Jasenovcu. Slične je tvrdnje u prvoj reakciji Goldsein iznio 16. kolovoza i za Večernji list. Ustvrdio je da se ekshumacijama na terenu Jasenovca neće moći pronaći koliko je bilo žrtava, jer „brojni svjedoci tvrde da su se od 6. i 7. travnja 1945. na vrat – na nos prekapala jasenovačka groblja, iskapale lješine i kosturi žrtava te ih se spaljivalo na lomačama. Zatočenici su iskopali jame preko kojih su postavljene gvozdene traverze, a na njih debeli pleh, potom i burad s naftom. Leševi bi se stavljali na pleh, a dovođeni su i živi zatočenici, koji su tu zaklani i bili bačeni na pleh. Sve bi ih polili naftom, a nakon što se od pepela izgorjelih lešina jama napuni, onda se prelazilo nad drugu jamu, iznio je Ivo Goldstein. Tijela su tako pretvorena u pepeo koji se bacao u Savu.

U Večernjem listu Goldstein je objašnjavao kako je u TV-emisiji Nedjeljom u 2 iznio tezu da su leševi uništavani i spravom za mljevenje kostiju što su nacisti radili u logorima u sklopu  „Akcije 1005“, a ustaše su, i u tom pogledu usko surađivali su nacistima. U Jerusalem Postu je malo ublažio izjavu pa je spominjući „Akciju 1005“ i „tezu“ da je tako rađeno i u Jasenovcu, napisao da su „ustaše i nacisti blisko surađivali na razne načine, a POSTOJE INDICIJE, da bi tako moglo biti i u ovom slučaju“.

Ih, ta nemojte kas’ti – rekli bi u dječjoj seriji „Neven“, koja rad i pisanje Ive Goldsteina stostruko nadmašuje po znanosti i pameti. „Postoje indicije“, kaže. Da se ikad ozbiljno i upućeno bavio Jasenovcem, vjerojatno se ne bi ni usudio javno sramotiti tvrdnjom o drobilicama. Nitko, nigdje i nikada, ni među bivšim zatočenicima, ni među najgorim komunističko-velikosrpskim piscima o Jasenovcu, nije spomenuo da je ondje bilo takvih strojeva. Takve izjave i napisane rečenice mogu biti plod jedino pokvarene mašte. Izjave kakve nisu dostojne profesora na bilo kojem sveučilištu u Hrvatskoj. O tome bi morala povesti računa i uprava Filozofskog fakulteta.

Što se tiče navoda o spaljivanju leševa, o nemogućnosti da se tako uklone tragovi velikog broja ljudskih kostura odnosno posmrtnih ostataka već više puta pisano pa i ovdje u Hrvatskom tjedniku. Ukratko, u zagrebačkom Krematoriju jedan se leš spaljuje oko sat i pol pa i više, u zatvorenom prostoru, na temperaturi od 900 do 1000 Celzija. I opet nakon toga  ostanu nesagorjele kosti i zubi te zatim doista idu u – drobilicu! Uređaj s kamenim kuglama melje i lomi ostatke na strukturu sličnu šljunku koja se na kraju stavlja u urnu. Moguće je da je negdje davno Ivo Goldstein pročitao članak o ZG-krematoriju (jedan je objavio Globus 2015., jedan Jutarnji list uoči Svih svetih 2020.) pa se dosjetio „ispaliti bombu“.

Ništa bolje ne stoji ni s pričom o spaljivanju leševa. Da su to stvarno i radili u Jasenovcu, a nisu, onda bi partizani zatekli hrpe nagorjelih kostiju i fino bi ih fotografirali. Pa se ne bismo 76 godina kasnije morali baktati sa „sumanutim rečenicama nekog tikvana koji je igrom slučaja uspio doći na nacionalnu TV“, kako je to napisa tvorac fantomskog “Davida Goldmana“. Prema Godsteinu spaljivanje je počelo 6. i 7. travnja 1945. A već 22. travnja logor praktično prestaje postojati. Partizani su 24. osvojili Staru i Bosansku Gradišku, a 28. travnja zauzeli su Bosansku Dubicu. U napušteni Jasenovac ulaze 2. svibnja. Što to govori Ivo Goldstein? Da su ustaše natjerali skupinu logoraša da u dvadesetak dana u pepeo pretvore 60 ili 80 tisuća tijela, tako što će ih prvo iskopati pa staviti na debeli lim ispod kojeg je hrpa cjepanica? Još će ih politi benzinom. I – puć!, kako bi rekli u Vojvodini.

E time se stvarno kvalificirao za hrvatsku nacionalnu televiziju, i to za emisiju „Na rubu znanosti“, koja nažalost postoji na HTV-u.

Zadnjih dana postojanja logora njegovoj upravi glavni je zadatak bio organizirati povlačenje prema zapadu – prema Sisku, Zagrebu i dalje. Željeznički most između Jasenovca i Uštice, bio je miniran 23. travnja kako bi se usporilo nadiranje partizana iz pravca Dubice. Taj most su inače britanski i drugih zrakoplovi njihovih saveznika nekoliko puta gađali i u niskom letu ali ga nisu uspjeli onesposobiti. Zapovjedništvo i ustaška posada odlazili su s namjerom da se uskoro vrate pa za sobom nisu mnogo toga uništavali, osim tih nekih taktičkih objekata, poput jasenovačkog mosta.

Goldstein kaže da su ustaše natjerali skupinu logoraša da u dvadesetak dana u pepeo pretvore 60 ili 80 tisuća tijela, tako što će ih prvo iskopati pa staviti na debeli lim ispod kojega je hrpa cjepanica? Time se stvarno kvalificirao za emisiju „Na rubu znanosti“

Hebrang: Goldstein se zapravo boji istine o Jasenovcu

Godsteinove tlapnje do danas su mnogi ismijavali – od njegovih profesora, preko kolega povjesničara, pa sve do običnih ljudi sa zericom zdrava razuma. Nakon njegove izjave u Večernjem listu poklopio ga je i bivši ministar zdravstva i obrane te načelnik Ratnog saniteta dr. Andrija Hebrang, po nekoliko osnova dobro upućen u forenzičke mogućnosti pronalaženja leševa poginulih u ratovima. „Kao što je Goldstein diletant u području povijesnih znanosti, tako je diletant i u području bioloških znanosti“, izjavio je Hebrang za portal Direktno.hr. Odgovarajući na Goldsteinove tvrdnje da su u močvarnom terenu oko Jasenovca tijela dosad već istrulila, Hebrang je objasnio da „organska materija ostaje dokaziva bez obzira na to kakve bile prirodne okolnosti. „Činjenica je da je brže raspadanje u vlažnom terenu nego li na suhome terenu, ali mi smo imali forenzička istraživanja posmrtnih ostataka na puno vlažnijim terenima od onoga oko Jasenovca“, rekao je Hebrang, dodajući da se porijeklo ljudskih stanica uvijek može dokazati. Primjerice, danas postoji niz znanstvenih metoda, poput DNK analize, po kojoj se može točno dokazati kome pripada molekula koja je pronađena.

Godstein se boji istine pa zato, ocjenjuje Hebrang, laže da se s iskopavanjima ništa ne bi postiglo: „Čemu onda arheolozi iskopavaju različita nalazišta stara više stotina i tisuća godina?“

Istraživački novinar Gordan Malić također je uočio da Hrvatska ima visoko razvijenu forenzičku antropologiju, zahvaljujući poslijeratnim ekshumacijama.

„Naši forenzički stručnjaci među cjenjenijima su u svijetu. Njihov rad u pronalasku, ekshumaciji i obradi nalaza skupnih i masovnih grobnica žrtava rata postao je poznat u stručnim krugovima kao Hrvatski model traženja nestalih osoba (Croatian Model for the Search od Imprisoned and Missing Persons)“, napisao je Malić.

Zahvaljujući tome, dodao je, u svibnju prošle godine otkriveni su i precizno pobrojani ostaci 130 osoba likvidiranih 1945. na lokaciji Prudnice u općini Brdovec, koja je poznata i kao područje čestih poplava Save i Sutle. Iste godine na poplavnome području Brežice u Sloveniji otkriveni su posmrtni ostaci 139 osoba likvidiranih 1945. godine. Na tim su lokacijama partizani ubijali domobrane, ustaše i njemačke vojnike. Malić ne vidi razloga da se s takvim istraživanjima ne nastavi i na području Jasenovca, gdje bi se tražile ustaške žrtve.

Svi istražuju – izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi… – samo Hrvati ne

Malić kao i Hebrang ukazuju na činjenicu da Njemačka potiče i financira potragu za tijelima njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata. „Vlade Savezne Republike Njemačke kontinuirano potiču na otkrivanje i ekshumacije žrtava Drugog svjetskog rata. Upravo zbog takvog stava prema svim ljudskim žrtvama, kao i prema nacističkom režimu, nitko ne dovodi u pitanje etičnost ekshumacija ubijenih pripadnika Wehrmachta od kojih se milijun još vodi kao nestali, a koje se i dalje sustavno provode“, ističe Malić. Hebrang kaže kako su u i u Sloveniji na ovom planu napredovali više nego u Hrvatskoj.

Istoga dana dana kada je u Jerusalem Postu objavljen odgovor Ive Goldsteina, taj je list objavio i članak kako je u Poljskoj, u mjestu Wojslavicze, pronađena nepoznata i neotkopana grobnica u kojoj leži 60 Židova ubijenih prije 79 godina. Pronašli su je članovi izraelske organizacije Shem Olam koja, uz potporu izraelskih vlasti, istražuje arhive i potom terenskim, forenzičkim radovima analizira ranije nepoznata grobišta. Lokaciju u Poljskoj su našli u razgovoru sa seljanima, koji su znali djeliće informacija. Potom su naprednim skenerima za podzemno istraživanje utvrdili točno mjesto grobnice. Komemoracija i dostojan ukop žrtava održani su 18. kolovoza. Valja napomenuti da i nadležne hrvatske službe u Ministarstvu hrvatskih branitelja raspolažu skenerima za istraživanje podzemlja (GPR – ground penetrating radar).

Svi dakle istražuju – Izraelci, Slovenci, Nijemci, Rusi… Ali svagdje postoji veća ili manja potpora vlasti. Jedino u Hrvatskoj ne postoji institucionalna potpora za istraživanje Jasenovca (ups, postoji, daje se za JUSP Jasenovac, ali preko toga se tek tu i tamo ostvari nešto korisno za približavanje realnoj slici zbivanja). Vlast u održavanju mitovima iskrivljene novije povijesti podupiru i neki Hrvati kao što je Ivo Goldstein. Dovoljno je spomenuti da je nedavno bio članom vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću.

Poteškoću u eventualnom terenskom istraživanju mogla bi predstavljati činjenica da se važan dio šireg jasenovačko logorskog područja nalazi na desnoj strani Save (područje sela Donja Gradina), što je Republika Bosna i Hercegovina, odnosno, njezin dio koji se zove Republika Srpska. Budući da su dužnosnici HDZ-a i u Hrvatskoj i u BiH u dobrim odnosima s Miloradom Dodikom i drugim čelnicima RS, možda bi se i tu našao neki put.

Dotle bi se moglo raditi na hrvatskoj strani. Primjerice, u Uštici na području gdje se nalazi „romsko groblje“, odnosno, groblje na kojem se tvrdi da su pokopani ubijeni Romi. To groblje je uređivano poslije 2000. godine, vidi se da je tamo nešto građeno, da je zbog te gradnje moralo biti i kopanja u zemlju, ali nigdje se ne može saznati je li to groblje prije uređenja primjereno istraženo, i je li što pronađeno.

Prije nego se ode na teren, realnom broju zatočenika koji su odvedeni u Jasenovac (i Lepoglavu, Staru Gradišku, itd.) u Drugom svjetskom ratu možemo se prilično približiti istraživanjem relativno lako dostupnih arhiva u Hrvatskoj, a i drugdje. Na temelju dokumenata što se nalaze na dohvat ruke, može se rekonstruirati realni broj onih koji su otišli dalje iz Jasenovca, koji su pušteni na slobodu pa i oni koji su u njemu izgubili život. Kao što su to u svojim knjigama pokazali članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, moguće je rekonstruirati i logorsku svakodnevnicu od kolovoza 1941. do travnja 1945. Iz dokumenata se vide obrisi stvarnih razmjera Jasenovca, a ozbiljno zainteresiranim ljudima ukazuje i na potrebu za daljnjim istraživanjem. Mi smo skupili malu mrežu istraživača koja je  pronašla tisuće dokumenata što bacaju jasno svjetlo na Jasenovac. Za te dokumente se tvrdilo da ne postoje, da su nekud odvezeni (u Beograd, Banju Luku, itd.) ili da su uništeni. Da su se valjda sami od sebe pretvorili u prah i pepeo, kao što Goldstein tvrdi za posmrtne ostatke.

Nepostojeći „David Goldman“ podigao je prašinu svojom podvalom, ali iz toga ipak mogu proisteći i vrijedne stvari. Slično se katkad događa i s drugim „hoaxima“. Jerusalem Post bi trebao priznati svoj propust. Događa se to i najboljima. Duga je lista hoaxa kojima su nasjeli New York Times, Spiegel, Washington Post, USA Today, američka televizija ABC, odbor za dodjelu Pulitzerovih nagrada, itd. Razlika u veličini je u tome što oni priznaju svoje greške, gotovo svaki dan u novinama objavljuju ispravke i isprike. Time čuvaju povjerenje svojih čitatelja.

Pa kad je već tako, da i ja priznam svoja dva hoaksića. Jedan je nastao još osamdesetih u studentko doba, kad se emitirala superpopularna TV serija „Bolji život“. Bio sam u posjetu Puli kod studenskog kolege, a dogovorio sam s Radio Moslavinom iz Kutine, gdje sam prije toga pohađao srednju školu, da se telefonom javim u eter te prepričam događaje s Pulskog filmskog festivala koji se upravo tada održavao. Studentski mangupi dogovorili su se da će za jedno takvo javljanje odglumiti intervju s Draganom Bjelogrlićem tada velikom tinejdžerskom zvijezdom „Boljeg života“. Uspjelo je! Svi su bili sretni. Kolega kojeg sam „intervjuirao“ izvrsno utjelovio megapopularnog Bobišku Popadića. Voditelj u studiju u Kutini bio je presretan zbog ekskluzivnog razgovora, a kutinske domaćice i djevojke što su su čule glas svojeg idola kako im šalje pozdrave.

Možda mi je i to pomoglo da 33 godine kasnije, prije Jerusalem Posta, nanjušim da u „Goldmanovoj“ priči nešto zaudara.

Drugi hoaxić je zapravo tek anegdota i malo dopunjavanje stvarnosti. Bio sam 2002. u Moskvi kao novinar Jutarnjeg lista, prateći susret predsjednika Vladimira Putina i Stipe Mesića. Uoči susreta vozili smo se u mercedesu hrvatskog veleposlanika Hide Biščevića na neki pripremni sastanak. Odjednom je službeno vozilo stalo i – ni makac. Veleposlanik nas je zamolio da poguramo pa smo jedan kolega novinar i ja uprli iz sve snage. Nakon nekoliko pokušaja državni hrvatski mercedes je upalio. Program se nastavio prema planu. Objavio sam u Jutarnjem listu malu vijest o tome pod naslovom „Novinar Jutarnjeg lista spasio susret Mesić-Putin“.

Zanimljivost je u tome što slika objavljena uz vijest – kako svom snagom guram mercedes, nije bila „prava“, nego je snimljena sat vremena kasnije od stvarnog događaja, uz pomoć ljubaznog portira te jednog od brojnih parkiranih mercedesa kakve je lako naći ispred svakog moskovskog hotela.

DVA OKVIRA

Dejan Ristić naveo još manje forenzike od ‘Davida Goldmana’

Ubrzo nakon povlačenja teksta navodnog Goldmana sa stranica Jerusalem Posta, na njima se našao tekst Dejana Ristića, nedavno imenovanog ravnatelja Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Ristićev tekst nije dovodio u pitanje postojanje Goldmana, već se htio obračunati s njegovim sadržajem. Iznenađujuće, u Ristićevom tekstu se potvrđuje smjer razmišljanja fantomskog Goldmana. To se lako provjeriti usporedbom tekstova. „Goldman“ je ukazao na ozbiljni nedostatak forenzičkih dokaza (posmrtnih ostataka) u odnosu na proizvoljne brojke navodnih žrtava kojima se razbacuju razni pisci. Napisao je da je bilo 2500 do 4500 utvrđenih ostataka žrtava.

Dejan Ristić se zgraža nad takvim umanjivanjem broja žrtava i poučava „Goldmana“ da su ekshumacije bile rađene 1946., a ne 1947. ili 1948. godine. Rađene su u Uskočkoj šumi (što je lokalitet bliži Staroj Gradiški nego Jasenovcu), a pronađeno je 976 žrtava. U grobnici kod rijeke Strug bilo je još 1000, ali, veli Ristić, nisu ekshumirane jer su bile tako čvrsto nabacani da se to nije moglo učiniti (!?). Dodaje potom da je 1964. u Gradini na desnoj strani Save kod Jasenovca pronađeno još 284 posmrtnih ostataka.

Zbrojimo li podatke iz Ristićeva teksta dobivamo –  976 plus 1000 plus 284 jednako 2260! Već bi i neka voditeljica manekenskog izgleda sa srpske Prve TV ili notorni „anchorman“ s TV Pinka morao u ovom trenutku uzviknuti: „I, ju! Pa ko je bre ovde lud!“. Vjerojatno će pozvati Ristića da im to obrazloži.

Kad se pogledaju komunistički izvori koji opisuju ta forenzička istraživanja, vidi se da je broj jasenovačkih žrtava utvrđen forenzikom još manji od nabacivanja Ristića i „Goldmana“.

Prema zapisniku o ekshumacijama oko logora Stara Gradiška, koji se može pronaći u knjizi Antuna Miletića „KL Jasenovac“ iz 2007. godine, stvarno je iskopano te forenzički i antropološki obrađeno stotinjak posmrtnih ostataka (točno 107, o čemu postoje i fotografije). Ostalo su procjene poput one o 1000 leševa ispremiješanih u nekoj jami pa se nisu mogli ekshumirati. Ili priče o 600 žrtava u jami površine 3 metra i 10 centimetara puta 1 metar i 20 centimetara (ukupno 3,72 četvorna metra)! Cinik bi rekao da su sigurno bili neki Liliputanci. Nemoguće da je tako mnogo stalo na tako malo prostora.

To je tako zbunilo jednog povjesničara da je lakonski 3 m i 10 cm pretvorio u 310 metara puta 120 metara! Sad je jama postala površinom velika kao tri stadiona u Maksimiru! Tome su se čak smijali i u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji se ne umara u produkciji fantomskih žrtava.

U Gradini je pronađeno 284 postmrtna ostatka. Zapisnici o tom istraživanju, koje je objavio i Muzej žrtava genocida u Beogradu, otvaraju niz novih pitanja. U grobnicama je pronađeno mnogo kišobrana (?). U jednoj je jami pronađeno 48 muških leševa. U zapisniku, koji je nedavno objavio bivši ravnatelj beogradskog muzeja Veljko Đurić Mišina, stoji da „antropološki izgled skeleta govori da se radi o krupnim lјudima, koščatim, najviše smeđe kose, a kosa je bila vrlo kratka“. Većina ih je bila stara između 20 i 50 godina. Krupni, koščati ljudi, kratke kose? Djeluju li kao tipični predstavnici jasenovačkih logoraša?

Okvir 2

U nedostatku dokaza Goldstein se predstavlja političkom žrtvom

Odgovor Ive Goldsteina Jerusalem Postu je zaista neugodno iznenađenje svakome tko je očekvao neko suvislo podastiranje argumenata. Počinje s pozivanjem na radove njegova oca!, a zatim nabraja svoje knjige, uz citiranje ocjene „poznatog hrvatsko-bosanskog pisca Miljenka Jergovića“, koji piše da se Ivo Goldstein suočava s mržnjom, ali i prešućivanjem u velikom dijelu hrvatske javnosti. Ta javnost su, prema Jergoviću, „desničarski mediji, Hrvatska televizija, akademski i crkveni krugovi“, pri čemu se  Ivo Goldstein se našao na neformalnim crnim listama“! Nevjerojatno. Jergović može pisati što hoće, ali da to Ivo Goldstein misli prodati izraelskoj javnosti, to je druga stvar. On, zbog čijeg je pojavljivanja u emisiji Nedjeljom u 2 Hrvatske televizije i počela cijela ova šarada! U središnjem Dnevniku HRT-a gostuje zajedno s ministricom Ninom Obuljen Koržinek zamalo se držeći za njezine skute! On, koji je pozvan na sudjelovanje u Vijeću za suočavanje s prošlošću koji je osnovala Vlada RH! Profesor koji predaje na fakultetu u Zagrebu i to, zamislite, povijest, gdje je nedavno dobio vođenje novog šašavog kolegija o navodnoj hrvatskoj „desnici“!

Kakav disident! Negdje na tragu Lecha Walese, Martina Luthera Kinga i Spužve Boba Skockanog!

Kakva hrabrost u suprotstavljanju silama mraka u 21. stoljeću u Hrvatskoj!

Tog protudržavnog disidenta Vlada Republike Hrvatske, nemajući kud, šalje neka predstavlja sve poštene i radišne Hrvate u International Holocaust Rememberance Alliance (IHRA), međunarodnoj instituciji koju plaćaju vlade raznih zemalja da se bavi istraživanjem holokausta.

Dobro. A kako Ivo Goldstein, profesor ispod čijeg su šinjela ipak izašli i neki sjajni hrvatski povjesničari, osobno doprinosi tom cilju? Možda je ipak u pravu montažni „David Goldman“ da Ivo Goldstein, premda pošteni Hrvat, doprinosi istodobno i rastu antisemitizma koji je u Hrvatskog, bez problema se može reći, zanemarive razine u odnosu na neke razvijene zemlje poput Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Rusije, Belgije, itd.

Ali neka Ive, on će to dovesti na europski standard.

Kako bi bio u trendu, obavijestio je i Jerusalem Post u svom odgovoru da opasna desnica u Hrvatskoj ipak malo postustaje: čelnik jedne takve stranke dao je ostavku zbog para i mlade cure! Bravo Ivo! Ne bude li više posla na Filozofskom, neki portal koji će probati imitirati Gloriju, mogao bi biti pravo novo radno mjesto.

Hrvatski tjednik, 26. kolovoza 2021.

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

11 sati ago

on

1 ožujka, 2024

By

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen “Vatikan danas” – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

14 sati ago

on

1 ožujka, 2024

By

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

17 sati ago

on

1 ožujka, 2024

By

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved