Iran Chamber Society, neprofitna i nedržavna organizacija objavila je zanimljiv tekst o iranskom porijeklu Hrvata. Te su teorije poznate i ranije, ali u hrvatskom prostoru nisu u potpunosti znanstveno dokazane – donosi Hrvatska-danas.

Povijest Irana

Identitet Hrvata u starom Iranu

Do danas je 120 hrvatskih i nehrvatskih sveučilišnih profesora i nekoliko akademika prikupilo 249 istraživačkih radova od kojih su mnogi tiskani u raznim publikacijama i time dokazali da su Hrvati iranskog podrijetla.

Postoji mnogo stvarnih dokaza o identitetu starih Hrvata koji svi odbacuju teoriju da su Hrvati slavenskog podrijetla. Iako istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata nisu mogla biti publicirana zbog cenzure koja je bila uvelike prakticirana u vrijeme bivšeg režima u Jugoslaviji, međutim, dostupni dokumentirani dokazi otkrivaju da je inicijator istraživanja o iranskom podrijetlom Hrvati živjeli prije dva stoljeća.

U svojoj disertaciji 1797. godine istraživač je izradio studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i došao do zaključka da su današnji Hrvati migrirali iz zapadnog dijela starog Irana.

Nakon formiranja Jugoslavije 1918. godine, veliki Slaveni zvani “vukovi” prikupili su originale istraživačkog rada i uništili ih u pokušaju da prikriju istinu o iranskom podrijetlu Hrvata. Do danas je dostupan samo dio istraživačkog rada koji je citiran u izvješću koje je izradila Akademija znanosti bivše Jugoslavije 1938. godine.

Jedan od članaka citira neka policijska izvješća da je tadašnja vlast u bivšoj Jugoslaviji vršila pritiske na iranologe u razdoblju od 1918. do 1990. Članak dalje dokazuje da su prema službenim uputama tadašnje vlade Hrvati morali biti smatrani srednjovjekovnim Slavenima. Iz istog su razloga svi istraživački radovi o podrijetlu Hrvata smatrani kaznenim djelima i zabranjeni na razdoblje od 70 godina. Svi istraživački radovi koje su sastavili iranolozi zaplijenjeni su kao dokumenti protiv državnih interesa, a istraživači su zatvoreni ili poslani u logore. Čak četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija zbog istrage o tom pitanju.

No, postoje i druga istraživanja koja dokazuju da je 75 posto Hrvata drugačijeg podrijetla od Slavena i genetski sličnije Kurdima i Armencima. S druge strane, studije pokazuju da postoji manje sličnosti između domaće stoke, peradi i biljaka u staroj Hrvatskoj s onima u Europi, što dodatno potvrđuje činjenicu da su Hrvati najvjerojatnije migrirali iz regije blizu Azije u svoje današnje područje.

Bivša domovina Hrvata i njihova seoba

Rukopis koji datira iz 1370. godine prije Krista je današnje Hrvate i njihov jezik nazvao Hurrvuhe (nalik Hrvatima).

U doba Ahemenida, osobito u vrijeme Kira II. i Darija I., ime istočnoiranske pokrajine Harauvatya i Hrvata starog Irana Harauvatis i Harahvaiti spominje se čak 12 puta. Osim toga, otkrivena su i dva rukopisa Hrvata koji su živjeli u drugom i trećem stoljeću prije Krista u starom Iranu odnosili su se na stanovnike Horooouathosa i Horoathoija. Godine 418. Arijevci su prozvani Horitima i Zachariasrhetorima, 559. arijski jahači na konjima Hrwti koji su živjeli u okolici Krima i Azova, a u 7. stoljeću Hrvati su prozvani Slavenima.

Ostali članci ponuđeni simpoziju govorili su o formiranju carstva u vrijeme Kira Velikog, povijesti Hrvata u starom Iranu i razvoju Hrvata do vremena njihove seobe u srednjem vijeku s Kavkaza preko Perzije do današnjeg Jadrana i pojava prvih tragova Hrvata koji bi se mogli klasificirati na sljedeći način:

Harahvaiti i Harauvati u Iranu i Afganistanu
Hurravat i Hurrvuhe u Armeniji i Gruziji
Horoouathos u Azovu i Crnom moru
Današnji Hrvati Horvati i Hrvati uz Jadran

Prvi kontakti starih Slavena i Hrvata starog Irana

Provedena su istraživanja o odnosu jezika kojim govore Hrvati i jezika današnjih Slavena s ciljem utvrđivanja mogućih sličnosti. Međutim, studije ne odbacuju mogućnost da su stari Hrvati bili dio starog Irana u vrijeme Perzijskog Carstva koji su kasnije migrirali u Europu i njihov jezik promijenjen u slavenski.

U međuvremenu, istraživanja o Hrvatima pokazuju da stari Slaveni nisu bili iste rase s istočnoeuropskim narodima te da su doseljavanjem Hrvata iranskog podrijetla uspostavili međusobne zajedničke kulturne i jezične veze.

Veze sa starim Slavenima u 4. stoljeću najprije su uspostavljene u Crvenoj Hrvatskoj pod nazivom Sarmatskim-Horitima, a nakon 6. stoljeća na području Karpata u granicama Velike, ili Bijele, Hrvatske pod pokroviteljstvom iranskih Hrvata koji su zbog toga postali Slaveni zbog brojnosti stanovništva Slavena.

Iranologija i stari jezik Hrvata

Studije pokazuju da je bilo različitih faza u kojima su Hrvati bili pod pritiskom da prihvate jezik Slavena i pripojenju bivšoj Jugoslaviji. Ideju je realizirao srpski nacionalist Karadžić (Vuk Stefanović pr.ur.) čiji je slogan bio “Srbi svi i svuda”. Pozvao je sredinom 19. stoljeća sve zadrte Srbe slaviste na Bečki kongres radi političkog i jezičnog konsenzusa i donošenja politike za budućnost bivše Jugoslavije.

Nakon dogovora postignutih na skupu i od 1890. godine, prokaradžićevski slavisti pokrenuli su aktivnosti za uklanjanje svih znakova kulturnih i jezičnih razlika između Srba i Hrvata. U tu su svrhu izmijenili prošlost Hrvata i eliminirali sve pojmove s indoiranskim korijenom koji nisu postojali u srpskom jeziku. Takav se trend nastavio sve do 1918. godine kada je nastala Jugoslavija.

Proces promjene govornog jezika staroiranskih Hrvata na jezik Slavena koji je započet u 7. stoljeću nastavio se sve do 20. stoljeća, a snažno ga je slijedila bivša Jugoslavija.

Mazdaizam, antički mitovi i vjera Hrvata

Osim sličnosti u jeziku, mogu se istaknuti i zajedničke kulturološke točke. Na primjer, mogu se pozvati na simbole starih kršćana koji su nalikovali simbolima mazdaizma u starom Iranu.

Studija s tim u vezi povukla je paralelu između jezika koji se koristi u Bosni i primorskim državama i otocima Jadranskog mora u dva odvojena dijela. Studija dalje razrađuje kako su se sljedbenici Mazde u starom Iranu obratili na kršćanstvo u Europi te kako se mazdaizam proširio Europom migracijom stanovnika gore navedenih područja.

Drugi istraživački radovi proučavali su utjecaj tradicije u starom Iranu na simbole korijena starog kršćanstva od antičkog vremena do srednjeg vijeka.

Identitet starohrvatskih plemena

Istraživanja provedena u proteklom desetljeću govore o sličnostima između imena i obitelji korištenih u antičkom Iranu i imena i obitelji u današnjoj Hrvatskoj. Neka od tih istraživanja ukazivala su na korijene abecednih slova u hrvatskom jeziku i naglašavala da su, suprotno tvrdnjama Slavena, korijeni tih slova potpuno orijentalni i široko korišteni u antičko doba. Mnogi rukopisi pisani tim slovima datiraju prije 9. stoljeća.

Istraživanja o stilu odijevanja Hrvata pokazuju da su bili odjeveni kao Sassanidi i da je većina lokalnih ženskih nošnji bila potpuno slična onima koje su nosile žene u vrijeme starog iranskog carstva.

Studije o drugim obilježjima Hrvata, poput plovidbe, odbacuju slavensku pretpostavku da Hrvati prije nisu plovili, već da su to umijeće naučili od Talijana. Prema studijama, postoje dokazi da su Hrvati bili upoznati s plovidbom i prije Slavena te da vrijeme njihove plovidbe Jadranom seže u 6. i 7. stoljeće. Valja napomenuti da su domaći hrvatski moreplovci bili poznati kao “Indoiranci” i “Slaveni” na Jadranu.

O Iran Chamber Society

U nedostatku dobro dokumentiranog, sveobuhvatnog i trajnog izvora informacija o Iranu, ili ranije i naširoko poznatom kao Perzija, koji bi mogao udovoljiti potrebama i željama mnogih gledatelja, odlučili smo stvoriti izvor koji bi mogao pružiti informacije o svim aspektima Iransko/perzijska povijesti, umjetnosti i kulture. Stoga je, u skladu s potrebama onih koji se bave Iranom/Perzijom i njegovim problemima, u travnju 2001. godine osnovana “Iran Chamber Society” kao nestranačka i neprofitna organizacija s ciljem promicanja iranske kulture i povijesti. Aktivnim objavljivanjem povijesnih i kulturnih otkrića i pitanja u formatu koji je dostupan široj svjetskoj zajednici, Iran Chamber Society ima za cilj stvoriti globalnu svijest o iranskom društvu i iskorijeniti nesporazume i zablude o iranskom društvu, pišu na stranici te organizacije.

Zlatna formula ča-kaj-što

Zlatna formula ča-kaj-što hrvatskoga jezika prije 5 godina proglašena je kulturnim dobrom naše zemlje i uvrštena je na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, a ove je godine zaštićena i Zakonom o hrvatskom jeziku koji je donesen nakon burnih rasprava, pisao je HRT u kolovozu prošle godine.

Selca na Braču su bila domaćin 34. svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što, a iza svega stoji – akademik, liječnik, književnik, prevoditelj i diplomat Drago Štambuk.

Štambuk je izjavio i da je upravo Iran pradomovina Hrvata.

– Postoje te razne staro iranske teorije. Sklon sam tom vjerovanju. Jako puno indicija u tom smislu postoji. Recimo, naziv Hrvati je staroiranska riječ. To je stopostotno dokazano. Mi smo jedan od rijetkih naroda koji zove svoje lidere ban. Ban u staroiranskom znači vođa, čuvar. Dakle, vođa zajednice ili neka vrsta lidera. Također, jako puno riječi, osobito staročakavskih na otocima, na Krku jako blisko, gotovo identično staroiranskim riječima. Dakle, postala je nekakva država koja se zvala Harvatija ili Harahvatija ili Arahozija na grčkome koja je bila u jugozapadnom Afganistanu. Išla na Hamunsko jezero i širila se prema Iranu, a Vivana kralj te Harvatije bio vođa vojske Darjuša Velikoga. Jako puno indicija koje ukazuju da su Hrvati ipak došli iz tog djela svijeta, objašnjava Štambuk.

Već 34 godine za redom Štambuk organizira i stojite kao utemeljitelj je Hrvatska Redi Viva, gdje je cilj te manifestacije očuvati i promovirati hrvatski jezik.

– Izdržati 34 godine je stvarno u Hrvatskoj, koja nema velikog strpljenja i u kojoj stvari vrlo brzo završavaju i gase se, veliki uspjeh. Ja uvijek kažem da sam između upornosti i ustrajnost. Ja izabirem ustrajnost. Upornost je neka vrsta fizičke kategorije, dok je ustrajnost metafizička kategorija i ja vjerujem da sam tu ustrajnost naslijedio od svojih pređa. Puno je prepreka, puno je logističkih problema, ali nekako to traje. Nikada nije bilo prekida, ni za vrijeme pandemije, ni za vrijeme rata, kada je bilo i teško doći na Brač, za vrijeme okupacije Hrvatske. Ta smotra ide dalje, sve je snažnija. Ja sam predložio tu zlatnu formu na kojoj je ona bazirana; čak, kaj i što hrvatskog jezika, kao kulturno dobro i ona je prihvaćena 2019. kao kulturno dobro Republike Hrvatske. Stavljena je na nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, zaključio je tada Štambuk, javio je HRT.