Jedan od ideoloških naglasaka naše suvremene religijske i moralne kulture je “inkluzivnost”. Kažem “ideoloških” jer je imperativ “inkluzivnosti“ postao još jedan “izam“ među mnogima. Dakle, “izmi“ su uvijek stajališta koja nadjačavaju ostala stajališta i uzrokuju da sve stvari tumačimo iz perspektive dotičnog “izma“. Često napominjem da je jedini legitimni “izam” katolicizam, upravo zato što on znači univerzalni, i tako ne isključuje ništa što je stvarno i istinito.
Ne isključuje ništa što je stvarno? Da, ovo je prikladan izraz jer postoji temeljni smisao u kojem je samo dobro stvarno. Zlo je odsutnost dobra, i u tom smislu identifikacijski znak zla nije njegova vlastita supstanca, već njegova eliminacija dobra u kojem bi inače mogli sudjelovati zlotvor i drugi. Drugim riječima, onaj tko čini zlo zapravo sebi i drugima uskraćuje neko dobro. Dakle, zlo je uvijek napad na dobro i na one koji se zalažu za dobro. Iz tog razloga nalazimo da postoji moralna nužnost isključiti iz zajednice Crkve one koji opetovano i nepokajano pokušavaju eliminirati ono što je dobro.
Uklanjanje dobra je na kraju krajeva pokušaj eliminacije Boga, jer postoji neraskidiva veza između stvorenog čovjeka i dobra. U moralnom smislu, suprotnost prepoznavanju ove neraskidive veze je nediferencirana “uključivost”, odnosno ideologija inkluzivnosti – ili inkluzivizma – koja, u svom korijenu, tretira biće i nebiće kao da su ista stvar. Priznajem da je ovo vrlo filozofski način da se izrazi problem. Ali za nas je važno prepoznati da namjerno “uključivanje” moralnog zla znači namjerno narušavanje dobra, a time i narušavanje samog bića.
Zašto danas imamo problem s evangelizacijom
Razmotrimo sada sve ovo u svjetlu ozbiljnog problema u današnjoj Crkvi. Čini se da nam nedostaju informacije. Čini se da ne možemo shvatiti kako evangelizirati u kulturi u kojoj ljudi provode vrijeme u hermetički zatvorenim domovima, usredotočeni na hermetički zatvorene medije, uživajući u hermetički zatvorenim grupama i imaju malo ili nimalo veze s širom zajednicom kako bi mogli imati priliku za slušanje Evanđelja. Dani kada je prosjački propovjednik mogao šetati ruralnim selom u nedjelju i odmah biti okružen gomilom znatiželjnih promatrača vrlo su daleko. Osim toga, treba mu dozvola za takvo nešto.
Umjesto toga, ljudi moraju doći na katehezu u župu ili potražiti katoličke informacije na internetu ili gledajući određeni TV kanal ili slušati određeni radio program ili podcast. Ali ništa od toga vas ne zove na ulici, niti vam kuca na vrata. Na sveučilišnim kampusima, kroz grupe kao što je FOCUS, ovaj stariji stil interakcije još uvijek je moguć. Ali u našim hermetički zatvorenim protuzajednicama, normalni procesi angažmana uglavnom nedostaju. Spreman sam se okladiti da u većini župa nitko ne ide od vrata do vrata čak ni da posjeti neaktivne, a kamoli djelomično aktivne članove župe, nadajući se da će ih ponovno uključiti u život Crkve. Nekoliko župa ima aktivnosti koje zadiru u sve manje uspostavljene skupine unutar župe ili koje nastoje ponuditi široj javnosti priliku za angažman s Kristom
Možda najveća skupina onih koji inzistiraju na katoličkoj inkluzivnosti, katoličkoj interakciji i katoličkoj uključenosti su oni koji već tvrde da su katolici, a da ne shvaćaju ozbiljno Kristov nauk i Crkvu. Njihova misija je promijeniti Crkvu tako da ona potvrdi vlastite grešne odluke. I naravno, katolički župni, biskupijski i akademski čelnici koji vjeruju da je ono što nazivamo „katoličkom vjerom i moralom“ zamijenjeno “modernim“ vrijednostima, a na taj način su skloni vidjeti moralni “inkluzivizam“ kao ključ za razvoj prosvjetljene Crkve.
Rezultat? Puno se priča, ali vrlo malo se propovijeda evanđelje, što rezultira onim što bismo čak mogli nazvati isključivanjem evanđelja.
Upute sv. Pavla
U stvarnosti, katolici bi trebali isključiti iz Crkve sve što je protivno Evanđelju, pod kojim trebamo razumjeti sve one što nastoje opravdati zabludu i zlo kao dobro, dajući prednost nebiću nad bićem – one, drugim riječima, koji ne žele prihvatiti nauk Crkve, pokajati se i nastojati popraviti svoj život i tako sve više sudjelovati u Božjem životu. Gotovo potpuna odsutnost ove isključivosti danas je ono što čini stav sv. Pavla tako upečatljivim. Pavao pravi zadivljujuću razliku između toga kako bismo se trebali ponašati prema onima u Crkvi u usporedbi s onima koji ne tvrde da pripadaju Crkvi niti da joj pripadaju. Razmotrite ovaj ključni odlomak u Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima:
„Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići. Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovi bratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol! Što spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? A one vani sudit će Bog. Iskorijenite opakoga iz svoje sredine“ ( 1 Kor 5, 9 – 13).
Citirao sam ovaj odlomak mnogo puta tijekom proteklih godina, ali svaki put u malo drugačijem kontekstu i za malo drugačiju svrhu. Danas je stvar u tome da sv. Pavao ovdje jasno ukazuje da svrha njegove zabrane nije da se trebamo bojati interakcije s grešnicima (jer u svijetu to moramo činiti cijelo vrijeme), već da se moramo bojati kršenja integriteta Crkve kao temelja Kristovog nauka i milosti da živimo u skladu s njima. Ako u Crkvi dopuštamo da ostanu na dobrom glasu oni koji nemaju namjeru prihvatiti i živjeti u skladu s naukom i milošću Isusa Krista, tada ozbiljno vrijeđamo integritet Crkve. To znači da značajno umanjujemo sposobnost Crkve da preobrazi živote svojih članova, kako bi mogli postati jedno u Njemu.
Iskreno je zapanjujuće da toliki glasovi unutar same Crkve neprestano vape za punim uključivanjem onih koji, u skladu s modom vremena, nemaju namjeru niti prihvatiti Kristova učenja niti primiti Njegovu milost, već jednostavno vide Crkvu kao instituciju u kojoj još ne uživaju apsolutno potpuno odobravanje svoga načina života, jedinu instituciju koja još uvijek djelomično i kolebljivo svjedoči protiv načina na koji pojedini vjernici vode svoje živote. Ona je jedina koja ih još uvijek ih nije službeno dočekala bez njihova pokajanja niti je potpuno ušutkala one svoje članove koji radije ne bi znali ništa osim Krista raspetoga nego naviještali evanđelje koje uključuje grijeh.
Moć Duha Svetoga
Kao što je sveti Pavao rekao ranije u istoj poslanici, on nije namjeravao poučavati Korinćane „uzvišenim riječima ili mudrosti“ (usp. 1 Kor 2, 1), barem ne onako kako svijet shvaća ove stvari:
„Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1, 22 – 24).
Naravno, dobro je poznato da čak ni “inkluzivnost“ nije uvijek inkluzivna. Ne uključuje one s nemodernim idejama, bilo o zabavi, obitelji, javnoj politici, ekologiji ili istini i moralu. Trenutno je znatno veća vjerojatnost da će oni koji brane naravno i katoličko shvaćanje ljudske seksualnosti, braka i obiteljskog života biti isključeni iz javnog života nego da će biti isključeni iz Crkve oni koji prvo inzistiraju da ona promijeni svoj nauk, a zatim nastave djelovati unutar Crkve kao da ga je već promijenila.
Imajte na umu da ne govorim o onima koji prihvaćaju, ali imaju problema živjeti u skladu s naukom Krista i Crkve. To “živjeti prema” savjestan je životni napor, upravo zato Crkva ima sakramente. Nego u svome osvrtu mislim na one koji prkose nauku Crkve, žele ga promijeniti, podučavaju lažima i hvale se svojim prijestupima kao što su činili Korinćani: „I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini“ (1 Kor 5, 2). Na to je sveti Pavao imao odgovor, i to vrlo jasan: „Što spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? A one vani sudit će Bog. Iskorijenite opakoga iz svoje sredine“.
Izvor | Quo Vadis Croatia
Vijesti6 dana ago
Vijesti6 dana ago
Vijesti22 sata ago