U vrijeme kada se katolička mladež uči da islam znači mir, hodočašće i molitva, a odrasli katolici imaju dojam da su muslimani neshvaćena manjina koja samo želi dijeliti svoje vrijednosti i svoj baba ghanoush, osvježavajuće je povremeno uspostaviti kontakt sa stvarnošću-piše William Kilpatrick na blogu Raymonda Ibrahima.
Ovdje mislim na “osvježavajuće” u smislu da je ronjenje u hladnim vodama osvježavajuće. Upravo sam završio s čitanjem Mača i sablje Raymonda Ibrahima, povijesti četrnaest stoljeća rata između islama i Zapada, a učinak je sličan učinku šokiranog i budnog poniranja u hladnu vodu.
Ne da nisam imao neko opće upoznavanje s poviješću, ali detalji se znaju zaboraviti, a vrag je, kako se kaže, u detaljima. Ibrahim ih opskrbljuje dosta. Štoviše, detalji su toliko šokantni da je čovjek sklon pomisliti kako je đavao bio intimno upleten u stoljećima dug džihad protiv kršćanstva.
Doista, upravo su to mislili mnogi kršćani tog vremena. Pape i seljaci su Muhameda i islam često nazivali “demonskim”, “đavolskim” i “sotonskim”. Sa svoje strane, muslimani su posebno mrzili kršćane. Kršćansko vjerovanje u Kristovo božanstvo smatrali su velikim grijehom protiv Allaha. Gdje god su muslimanske vojske stigle, one su skrnavile i uništavale crkve, lomile križeve i kipove, a posebno su isticale zlostavljanje časnih sestara i mučenje svećenika i redovnika.
Ukratko, nasilni sukobi između muslimana i kršćana bili su prvenstveno vjerski ratovi, a ne, kako sugeriraju mnogi moderni povjesničari, ratovi za resurse ili nacionalne interese. Neki su povjesničari, čini se, manje zainteresirani za događaje iz prošlosti nego za pronalaženje načina da te događaje uklope u suvremene narative. Njihov primarni izvor je njihov subjektivni “moderni” pogled. Nasuprot tome, Ibrahim, koji čita i arapski i grčki, dopušta muslimanskim i kršćanskim svjedocima prošlih događaja da govore sami za sebe. Tako, govoreći o janjičarima – kršćanskim dječacima koji su oteti od roditelja i prisiljeni postati vojnici islama – Ibrahim, oslanjajući se na stoljećima stare rukopise, pripovijeda o užasu otmica, zlostavljanja dječaka i njihovog pretvaranja u Istinske islamske vjernike koji su se tada oslobodili svoje bivše rodbine. Nasuprot tome, prema modernim akademicima, indoktrinacija janjičara bila je “jednaka slanju djeteta na prestižno obrazovanje i obuku za unosnu karijeru”.
Unatoč proteku više od tisuću godina, muslimansko-kršćanski sukob obilježen je određenim konstantama. Postoji izvanredan kontinuitet vjerovanja i ponašanja—posebno od strane muslimana.
Jedna od tema koje se ponavljaju je osvajanje svijeta koje je naredio Allah. Muslimani su opravdavali sve svoje ratove i razaranja tijekom ovog golemog dijela povijesti pozivajući se na Kuran te na riječi i djela Muhameda. Muslimanski vođe nisu na svoja osvajanja gledali samo kao na lokalne stvari, već kao na odskočne daske za podjarmljivanje zemlje. Dakle, dva uobičajena refrena kroz stoljeća bila su “oborit ćemo naše konje u Konstantinopolu” i “oskrbit ćemo naše konje u Rimu” – i to od vojskovođa koji su možda bili više od tisuću milja udaljeni bilo od Rima bilo od Carigrada. Kada su 1786. godine Thomas Jefferson i John Adams upitali veleposlanika Tripolija u Britaniji zašto barbarske države vrijeđaju američki brodski promet, obaviješteni su da prema zakonima njihova proroka muslimani imaju “pravo i dužnost” ratovati protiv svih naroda koji nisu priznavali njihovu vlast.
Još jedna konstanta kroz stoljeća je ono što Ibrahim naziva “win-win” pogodbom. Bilo da je musliman živio ili umro u borbi, bila mu je zajamčena nagrada u svakom slučaju. Ako bi preživio napad ili bitku, bio bi nagrađen pljačkom, robovima i konkubinama. Ako bi umro, Allah bi mu oprostio sve grijehe, a on bi bio sačuvan džehennemske muke. Osim toga, u raju bi bio nagrađen hranom, pićem i sedamdeset i dvije “vječno mlade” djevice (houri). Doista, muslimanski časnici i propovjednici kružili bi među trupama prije bitke, uvjeravajući ih u svoje besmrtne nagrade ako poginu u bitci. Mnoge rane kronike pripisivale su muslimansku revnost i fanatizam u borbi poticaju “pobjeda-pobjeda”.
Još jedna konstanta bilo je ropstvo. Jedan suvremeni povjesničar primjećuje da “islamski džihad izgleda neugodno poput goleme trgovine robljem”. Broj porobljenih bio je astronomski. Nije bilo neobično da kampanja rezultira porobljavanjem 100.000 ljudi. Između 1530. i 1780. muslimani s obale Barbary porobili su najmanje milijun Europljana. Oko tri milijuna Slavena — Poljaka, Litvanaca, Rusa i Ukrainaca—bili su porobljeni između 1450. i 1783. Još milijune su zarobili muslimanski osvajači Španjolske. Jedan kalif, Abd al-Rahman III, imao je 3.750 robova i 6.300 konkubina.
Robovski pohodi također su izvedeni u Irskoj, Engleskoj, Danskoj, pa čak i na Islandu i u Skandinaviji. Robovi su korišteni za rad, kao vojnici i kao konkubine. Bijelo roblje bilo je vrlo cijenjeno, posebno plavokose i crvenokose djevojke i žene. Crni robovi bili su rutinski kastrirani. Iako je malo Amerikanaca svjesno te činjenice, arapska i otomanska trgovina robljem trajala je daleko dulje od atlantske trgovine robljem i rezultirala je gubitkom mnogo više života.
Čak ni Amerika nije pobjegla od dosega islamskog džihada. U svojim godinama formiranja, kako ističe Ibrahim, Amerika je bila prisiljena plaćati džizju – u iznosu od 16 posto federalnog proračuna – Alžiru za oslobađanje zarobljenih američkih mornara. Doista, prvi rat Amerike kao nacije bio je rat protiv islama. Tijekom razdoblja od trideset i dvije godine, američka mornarica vodila je povremeni rat kako bi zaustavila napade Barbary Država na američko brodarstvo. To je ono što se spominje pod “obalama Tripolija” u himni Marinskog korpusa.
Sword and Scimitar (Mač i sablja) razbija nekoliko važnih mitova. Jedan od tih mitova je da su kršćani bili agresori u ovom dugom i krvavom sukobu. To definitivno nije slučaj. Na primjer, moderna ideja da su “križarski ratovi bili neizazvani osvajački ratovi” je očito pogrešna. Kao što Ibrahim ističe, križarski ratovi su bili vrlo zakašnjeli odgovor na 400 godina muslimanskog osvajanja. Dvije trećine kršćanskog svijeta već su bile proždrle muslimanske vojske prije nego što je papa Urban II uputio svoj apel vitezovima kršćanskog svijeta. Mnoge regije koje su danas čvrsto muslimanske, nekad su bile kršćanske. Sve dvadeset i dvije nacije koje sada čine “arapski svijet” na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi bile su kršćanske. Isto vrijedi i za Tursku, čiji je glavni grad, Konstantinopol, nekoć bio središte kršćanstva.
Možda je glavna lekcija Ibrahimove pravodobne knjige ta da se malo toga promijenilo tijekom stoljeća. Jedan od pogrešnih mitova našeg vremena je da su al-Qaeda, ISIS, Boko Haram i druge velike terorističke skupine izopačile značenje islama. Oni su različito opisani kao oni koji su “oteli”, “iskrivili” ili “pogrešno razumjeli” pravu poruku islama. Povijest kaže drugačije. Prema Ibrahimu, “ova knjiga… bilježi razne muslimane kroz vrijeme i prostor koji se ponašaju točno kao Islamska država i iz istih razloga.” “Muslimansko neprijateljstvo prema Zapadu,” primjećuje, “nije zastranjenje nego nastavak islamske povijesti.” Nasuprot današnjem željnom razmišljanju o miroljubivim namjerama islama, Sword and Scimitar dokumentira “što su muslimani zapravo činili Zapadu i na Zapadu stoljećima.”
Povijesni zapis također otkriva dvije višegodišnje slabosti zapadnog odgovora na islam. Jedan je nejedinstvo. Bilo je nekoliko slučajeva u kojima su kršćani propustili priteći u pomoć drugim kršćanima. A bilo je čak i slučajeva da su kršćani stali na stranu islama. Protestantska kraljica Elizabeta I. sklopila je savez s barbarskim gusarima protiv katoličke Španjolske, a protestantski grof Tholky od Mađarske zapravo je marširao s Turcima protiv katoličkog Beča. Isto tako, neki katolički vladari bili su više zainteresirani za borbu protiv drugih kršćana nego za borbu protiv Turaka. Prema jednom povjesničaru, kralj Charles V “potrošit će više vremena, novca i energije boreći se protiv Francuza i protestanata nego što je ikad posvetio ratu sa Sulejmanom.” Što je još sramotnije, Luj XIV je podupirao otomansku opsadu Beča ljudima, novcem i inženjerima. Kad je pobjednička vojska Jana Sobieskog pregledala bojno polje, pored Turaka pronađeno je “veliko mnogo francuskih” tijela.
Druga slabost Zapada bila je ravnodušnost. Mnogi zapadni čelnici nisu obraćali pozornost na nadolazeće prijetnje sve dok muslimanske vojske nisu bile na njihovom pragu. Kao što je papa Siksto IV upozorio europske vladare:
Neka ne misle da su zaštićeni od invazije, oni koji su udaljeni od ratišta! I oni će prignuti vrat pod jaram… osim ako ne izađu u susret osvajaču.
Iako se udaljenost između naroda mjerena danima i tjednima drastično smanjila, mnogi na Zapadu danas još uvijek imaju stav ravnodušnosti prema prijetnji od islama. Misle da se njima ne može dogoditi progon kršćana na Bliskom istoku i u Africi. A mnogi u Americi nisu svjesni ubrzane islamizacije Europe. Bilo bi dobro da poslušaju riječi pape Siksta IV.: “Neka ne misle da su zaštićeni od invazije.”
Ne može se dogoditi ovdje i sada? Kao što Sword and Scimitar vješto pokazuje, ono što se u prošlosti događalo uvijek iznova vrlo je vjerojatno da će se ponoviti.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti7 dana ago
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti5 dana ago