U vrijeme kada se katolička mladež uči da islam znači mir, hodočašće i molitva, a odrasli katolici imaju dojam da su muslimani neshvaćena manjina koja samo želi dijeliti svoje vrijednosti i svoj baba ghanoush, osvježavajuće je povremeno uspostaviti kontakt sa stvarnošću-piše William Kilpatrick na blogu Raymonda Ibrahima.

Ovdje mislim na “osvježavajuće” u smislu da je ronjenje u hladnim vodama osvježavajuće. Upravo sam završio s čitanjem Mača i sablje Raymonda Ibrahima, povijesti četrnaest stoljeća rata između islama i Zapada, a učinak je sličan učinku šokiranog i budnog poniranja u hladnu vodu.

Ne da nisam imao neko opće upoznavanje s poviješću, ali detalji se znaju zaboraviti, a vrag je, kako se kaže, u detaljima. Ibrahim ih opskrbljuje dosta. Štoviše, detalji su toliko šokantni da je čovjek sklon pomisliti kako je đavao bio intimno upleten u stoljećima dug džihad protiv kršćanstva.

Doista, upravo su to mislili mnogi kršćani tog vremena. Pape i seljaci su Muhameda i islam često nazivali “demonskim”, “đavolskim” i “sotonskim”. Sa svoje strane, muslimani su posebno mrzili kršćane. Kršćansko vjerovanje u Kristovo božanstvo smatrali su velikim grijehom protiv Allaha. Gdje god su muslimanske vojske stigle, one su skrnavile i uništavale crkve, lomile križeve i kipove, a posebno su isticale zlostavljanje časnih sestara i mučenje svećenika i redovnika.

Ukratko, nasilni sukobi između muslimana i kršćana bili su prvenstveno vjerski ratovi, a ne, kako sugeriraju mnogi moderni povjesničari, ratovi za resurse ili nacionalne interese. Neki su povjesničari, čini se, manje zainteresirani za događaje iz prošlosti nego za pronalaženje načina da te događaje uklope u suvremene narative. Njihov primarni izvor je njihov subjektivni “moderni” pogled. Nasuprot tome, Ibrahim, koji čita i arapski i grčki, dopušta muslimanskim i kršćanskim svjedocima prošlih događaja da govore sami za sebe. Tako, govoreći o janjičarima – kršćanskim dječacima koji su oteti od roditelja i prisiljeni postati vojnici islama – Ibrahim, oslanjajući se na stoljećima stare rukopise, pripovijeda o užasu otmica, zlostavljanja dječaka i njihovog pretvaranja u Istinske islamske vjernike koji su se tada oslobodili svoje bivše rodbine. Nasuprot tome, prema modernim akademicima, indoktrinacija janjičara bila je “jednaka slanju djeteta na prestižno obrazovanje i obuku za unosnu karijeru”.

Unatoč proteku više od tisuću godina, muslimansko-kršćanski sukob obilježen je određenim konstantama. Postoji izvanredan kontinuitet vjerovanja i ponašanja—posebno od strane muslimana.

Jedna od tema koje se ponavljaju je osvajanje svijeta koje je naredio Allah. Muslimani su opravdavali sve svoje ratove i razaranja tijekom ovog golemog dijela povijesti pozivajući se na Kuran te na riječi i djela Muhameda. Muslimanski vođe nisu na svoja osvajanja gledali samo kao na lokalne stvari, već kao na odskočne daske za podjarmljivanje zemlje. Dakle, dva uobičajena refrena kroz stoljeća bila su “oborit ćemo naše konje u Konstantinopolu” i “oskrbit ćemo naše konje u Rimu” – i to od vojskovođa koji su možda bili više od tisuću milja udaljeni bilo od Rima bilo od Carigrada. Kada su 1786. godine Thomas Jefferson i John Adams upitali veleposlanika Tripolija u Britaniji zašto barbarske države vrijeđaju američki brodski promet, obaviješteni su da prema zakonima njihova proroka muslimani imaju “pravo i dužnost” ratovati protiv svih naroda koji nisu priznavali njihovu vlast.

Još jedna konstanta kroz stoljeća je ono što Ibrahim naziva “win-win” pogodbom. Bilo da je musliman živio ili umro u borbi, bila mu je zajamčena nagrada u svakom slučaju. Ako bi preživio napad ili bitku, bio bi nagrađen pljačkom, robovima i konkubinama. Ako bi umro, Allah bi mu oprostio sve grijehe, a on bi bio sačuvan džehennemske muke. Osim toga, u raju bi bio nagrađen hranom, pićem i sedamdeset i dvije “vječno mlade” djevice (houri). Doista, muslimanski časnici i propovjednici kružili bi među trupama prije bitke, uvjeravajući ih u svoje besmrtne nagrade ako poginu u bitci. Mnoge rane kronike pripisivale su muslimansku revnost i fanatizam u borbi poticaju “pobjeda-pobjeda”.

Još jedna konstanta bilo je ropstvo. Jedan suvremeni povjesničar primjećuje da “islamski džihad izgleda neugodno poput goleme trgovine robljem”. Broj porobljenih bio je astronomski. Nije bilo neobično da kampanja rezultira porobljavanjem 100.000 ljudi. Između 1530. i 1780. muslimani s obale Barbary porobili su najmanje milijun Europljana. Oko tri milijuna Slavena — Poljaka, Litvanaca, Rusa i Ukrainaca—bili su porobljeni između 1450. i 1783. Još milijune su zarobili muslimanski osvajači Španjolske. Jedan kalif, Abd al-Rahman III, imao je 3.750 robova i 6.300 konkubina.

Robovski pohodi također su izvedeni u Irskoj, Engleskoj, Danskoj, pa čak i na Islandu i u Skandinaviji. Robovi su korišteni za rad, kao vojnici i kao konkubine. Bijelo roblje bilo je vrlo cijenjeno, posebno plavokose i crvenokose djevojke i žene. Crni robovi bili su rutinski kastrirani. Iako je malo Amerikanaca svjesno te činjenice, arapska i otomanska trgovina robljem trajala je daleko dulje od atlantske trgovine robljem i rezultirala je gubitkom mnogo više života.

Čak ni Amerika nije pobjegla od dosega islamskog džihada. U svojim godinama formiranja, kako ističe Ibrahim, Amerika je bila prisiljena plaćati džizju – u iznosu od 16 posto federalnog proračuna – Alžiru za oslobađanje zarobljenih američkih mornara. Doista, prvi rat Amerike kao nacije bio je rat protiv islama. Tijekom razdoblja od trideset i dvije godine, američka mornarica vodila je povremeni rat kako bi zaustavila napade Barbary Država na američko brodarstvo. To je ono što se spominje pod “obalama Tripolija” u himni Marinskog korpusa.

Sword and Scimitar (Mač i sablja) razbija nekoliko važnih mitova. Jedan od tih mitova je da su kršćani bili agresori u ovom dugom i krvavom sukobu. To definitivno nije slučaj. Na primjer, moderna ideja da su “križarski ratovi bili neizazvani osvajački ratovi” je očito pogrešna. Kao što Ibrahim ističe, križarski ratovi su bili vrlo zakašnjeli odgovor na 400 godina muslimanskog osvajanja. Dvije trećine kršćanskog svijeta već su bile proždrle muslimanske vojske prije nego što je papa Urban II uputio svoj apel vitezovima kršćanskog svijeta. Mnoge regije koje su danas čvrsto muslimanske, nekad su bile kršćanske. Sve dvadeset i dvije nacije koje sada čine “arapski svijet” na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi bile su kršćanske. Isto vrijedi i za Tursku, čiji je glavni grad, Konstantinopol, nekoć bio središte kršćanstva.

Možda je glavna lekcija Ibrahimove pravodobne knjige ta da se malo toga promijenilo tijekom stoljeća. Jedan od pogrešnih mitova našeg vremena je da su al-Qaeda, ISIS, Boko Haram i druge velike terorističke skupine izopačile značenje islama. Oni su različito opisani kao oni koji su “oteli”, “iskrivili” ili “pogrešno razumjeli” pravu poruku islama. Povijest kaže drugačije. Prema Ibrahimu, “ova knjiga… bilježi razne muslimane kroz vrijeme i prostor koji se ponašaju točno kao Islamska država i iz istih razloga.” “Muslimansko neprijateljstvo prema Zapadu,” primjećuje, “nije zastranjenje nego nastavak islamske povijesti.” Nasuprot današnjem željnom razmišljanju o miroljubivim namjerama islama, Sword and Scimitar dokumentira “što su muslimani zapravo činili Zapadu i na Zapadu stoljećima.”

Povijesni zapis također otkriva dvije višegodišnje slabosti zapadnog odgovora na islam. Jedan je nejedinstvo. Bilo je nekoliko slučajeva u kojima su kršćani propustili priteći u pomoć drugim kršćanima. A bilo je čak i slučajeva da su kršćani stali na stranu islama. Protestantska kraljica Elizabeta I. sklopila je savez s barbarskim gusarima protiv katoličke Španjolske, a protestantski grof Tholky od Mađarske zapravo je marširao s Turcima protiv katoličkog Beča. Isto tako, neki katolički vladari bili su više zainteresirani za borbu protiv drugih kršćana nego za borbu protiv Turaka. Prema jednom povjesničaru, kralj Charles V “potrošit će više vremena, novca i energije boreći se protiv Francuza i protestanata nego što je ikad posvetio ratu sa Sulejmanom.” Što je još sramotnije, Luj XIV je podupirao otomansku opsadu Beča ljudima, novcem i inženjerima. Kad je pobjednička vojska Jana Sobieskog pregledala bojno polje, pored Turaka pronađeno je “veliko mnogo francuskih” tijela.

Druga slabost Zapada bila je ravnodušnost. Mnogi zapadni čelnici nisu obraćali pozornost na nadolazeće prijetnje sve dok muslimanske vojske nisu bile na njihovom pragu. Kao što je papa Siksto IV upozorio europske vladare:

Neka ne misle da su zaštićeni od invazije, oni koji su udaljeni od ratišta! I oni će prignuti vrat pod jaram… osim ako ne izađu u susret osvajaču.

Iako se udaljenost između naroda mjerena danima i tjednima drastično smanjila, mnogi na Zapadu danas još uvijek imaju stav ravnodušnosti prema prijetnji od islama. Misle da se njima ne može dogoditi progon kršćana na Bliskom istoku i u Africi. A mnogi u Americi nisu svjesni ubrzane islamizacije Europe. Bilo bi dobro da poslušaju riječi pape Siksta IV.: “Neka ne misle da su zaštićeni od invazije.”

Ne može se dogoditi ovdje i sada? Kao što Sword and Scimitar vješto pokazuje, ono što se u prošlosti događalo uvijek iznova vrlo je vjerojatno da će se ponoviti.

William Kilpatrick