Connect with us

Vijesti

ISTINA. Uvod u apologetiku – KNJIGA KOJU VRIJEDI PROČITATI

Published

on

(Izvor za fotografiju: https://katolik.hr/istina-uvod-u-apologetiku)

Iz pera dr. sc. Ivana Poljakovića nedavno se pojavilo drugo i dopunjeno izdanje knjige ISTINA. Uvod u apologetiku, jedinstvene publikacije koja jezikom znanstvenih i filozofsko-teoloških dokaza i činjenica progovara o našoj katoličkoj vjeri i njezinim dogmama.

Pisana razumljivim jezikom i pristupačnim stilom, ona je dragocjeni izvor za nove spoznaje, kako onima koji su dobro upućeni u otajstva vjere, tako i “običnim” ljudima, laicima, pa i svima koji su skeptici ili u Boga ne vjeruju.

Kršćanstvo, napose rimokatolička vjera, živa je vjera koja ne poznaje granice, nacije i rase. Ona postoji radi Čovjeka i za Čovjeka. Isus Krist umro je na križu i uskrsnuo radi nas i našega spasenja, On je otkupio naše grijehe i pružio nam toliko potrebnu nadu i utjehu, s Njime smo pobijedili smrt i samo uz Njegovu pomoć možemo dalje kao potpuni ljudi i Božja bića, sa svojim punim dostojanstvom i integritetom.

Da bismo to mogli, moramo upoznati i vjeru i Krista i sami u sebi razriješiti mnoge dileme i nedoumice koje nas ponekad vode na krivi put u udaljuju od Tvorca.

Danas, u vremenu kad se katolička vjera i kršćanstvo uopće potiskuju, pa i kod nas u Europi koja je stasala na korijenima Kristove vjere i zahvaljujući njoj izašla iz razdoblja barbarstva, biti apologet Evanđelja zadaća je svih nas.

No, kako ćemo braniti vjeru ako i sami nismo proniknuli u njezinu bit i ako nas muče pitanja koja katkad bude i sumnju?

Ne dopustimo da našim duhom ovladaju laž i prijetvornost, malodušnost i beznađe. Držimo se čvrsto sidra što nam ga je ostavio Krist. Onoga sidra koje nas na vjetrometini ovoga svijeta uz našu Crkvu održava na životu i u nadi uskrsnuća već više od dva milenija.

Budimo pravi i tvrdi svjedoci vjere svojega Boga koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku i udahnuo nam neumrlu dušu – za vječnost. S Njime smo pobijedili smrt i ništavilo, dopustimo Mu da nas povede i danas, kroz bure i oluje našeg ovozemaljskog, prolaznog života.

Knjiga tvrdog uveza (232. stranice) koju autor prodaje po cijeni od samo 50 kuna (s troškovima poštarine za područje Republike Hrvatske) s jedinom nakanom da je pročita što više čitatelja, može se naručiti putem e-maila: https://katolik.hr/kontakt[email protected]  (Apologetska udruga bl. Ivan Merz, Put lokve 8, Kožino, 23 000 Zadar).

Opširnije o knjizi: https://katolik.hr/istina-uvod-u-apologetiku

Zlatko Pinter

Advertisement

Vijesti

SELEKTIVNO ZLO: Zafranović – metafora plitke laži i duboke mržnje

Published

on

O protuhrvatskom zlu, tretiranom strogo selektivno, da bi išlo n ruku velikosbskoj laži, piše u Hrvatskom tjedniku Josip Jović. Prenosimo…

 Zafranovićeva Djeca s Kozare

U razgovoru za beogradski Kurir (a predano ga prenosi Slobodna Dalmacija) redatelj Lordan Zafranović u povodu svog najnovijeg filma Djeca s Kozare –Zlatni rez 42 (scenarista Arsena Diklića) veli: „Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala“. Kaže kako ga je prvi posjet logoru trajno motivirao na istraživanje toga zla, zbog čega je navodno dosta stradao. Zafranović je još rekao kako poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoje veće teme od Jasenovca.

O zlu strogo selektivno

Sljedeći je pasus posebno zanimljiv: „Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promijenilo od 1941./1942. U ovom se filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi… Bio sam svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli… Govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.“

U dodatnom komentaru splitskog dnevnika stoji kako ga je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. proglasio neprijateljem hrvatskog naroda (?) te kako je bio prisiljen napustiti zemlju da bi se 1991. zaputio u Pariz, Beč i Prag, s povremenim navraćanjem u Zagreb.

Koliko li samo laži i licemjerstva u ovih nekoliko rečenica! Prva laž: O Jasenovcu, koji je i dalje tabu tema, nismo imali pojma i nema oprosta dok netko u ime države ne klekne. Pa cijeloj jednoj generaciji, ili više njih, Jasenovcem je ispiran mozak uz silna pretjerivanja i falsifikate i to je možda jedino o čemu nismo imali pojma. Svake godine državni vrh smjerno obilazi spomen područje i klanja se do zemlje. Trebali bi se valjda još i spaliti pred kamenim cvijetom.

Druga laž: Jasenovac je zlo, od kojega nema veće teme. Međutim, zar nisu jednako velike teme, recimo, Bleiburg, Vukovar, Ovčara, Srebrenica, Dubrovnik, ili Sarajevo. Ali to Zafranovića ne zanima, ne uklapa se u njegov narativ. Ne samo da o tim temama nikada nije pokušao nešto snimiti, nego nikada ta zla i ne spominje. On prema zlu, istraživanje čega je, kao, glavni motiv njegovih filmova, ima strogo selektivan, ideološki pristup.

Lažni disident

Treća laž: Morao je napustiti državu, u kojoj se ništa nije promijenilo od 1941./’45. Ovo je već standardna matrica, do neba vapijuća propagandistička mantra koja se ne odnosi samo na Zafranovića. Na isti je način stvorena legenda o Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Dubravki Ugrešić, Slavenki Drakulić, ili Goranu Babiću, što se uvijek koristi kao dokaz nedemokratskog, šovinističkog režima koji je devedesetih zavladao u Hrvatskoj. Nitko do njih nije bio prisiljen napustiti zemlju, napustili su je u vrijeme najsurovije agresije na nju (neki od njih su se sklonili baš u zemlju agresora), jer jednostavno nisu podnosili njezinu nezavisnost i slobodu, jer je nestajala Jugoslavija. Gdje god su stigli širili su negativnu propagandu o profašističkome režimu. I svi su se kad je rat prošao slobodno u nju vratiti, doživjevši neizmjernu pažnju i nove zvjezdane trenutke, čak i ispriku. U izjednačavanju 1941. i 1991. sadržana je duboka odbojnost i mržnja spram hrvatske današnjice i spram svake ideje hrvatske državnosti i nacionalne slobode.

Usred Zagreba i usred rata 1993. je taj isti Zafranović u produkciji HRT, za čijeg glavnog urednika kaže da je ratni zločinac, režirao Zalazak stoljeća/Testament L. Z. koji govori o ponovnom bujanju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. O kakvom se filmu radi dovoljno govori činjenica da ga producent nikada do danas nije prikazao u svom programu, što ne znači i da ne će. Početkom dvijetisućitih vraća se L. Z. u Zagreb kako bi 2011. snimio svoju TV seriju o Josipu Brozu Titu Tito – posljednji svjedoci zavjeta, opet u koprodukciji državne televizije.

Nakon svega patetično i cinično domeće kako on govori u ime svog naroda, optužujući ga i tražeći oprost, u stvari optužujući ga. Izravno kaže kako je njegov narod u jednom trenutku počinio užasno zlo! O filmu Djeca s Kozare, koji će ovog proljeća doživjeti svoju javnu projekciju (uz film ide i TV serija) teško je govoriti, ali iz Zafranovićeva cijelog opusa, kao iz podataka o tome tko ga je producirao i financirao nije teško naslućivati njegov sadržaj, stil i poruke.

U službi propagande

U opusu njegovih poznatijih filmova bilježimo Okupaciju u 26 slika (1978), Pad Italije (1981), Ujed anđela (1984), Krv i pepeo Jasenovca (1985), Večernja zvona (1986)… Radi se o kombinaciji dokumentarno-igranih filmova o političko-povijesnim temama s pretenzijom da govore istinu. Na Zafranovićevu žalost, te su se filmske priče prečesto pokazivale kao čiste krivotvorine, izmišljotine i neukusna pretjerivanja. To se sada očito ponavlja, budući da djeca s Kozare, kako donose neka ozbiljna istraživanja, i nisu završavala u Jasenovcu. Nasilje i perverzije su dominantni Zafranovićev filmski jezik, koji više govori o psihičkom i moralnom stanju samog autora, negoli o stvarnim događajima. Za Okupaciju je čak Nenad Polimac, koji zacijelo nije blizak desnici, svojedobno napisao kako je taj film, doslovno, smeće, zbog čega je ovaj filmski kritičar imao nemalih problema. Naime, dirnuo je u redatelja pod državnom zaštitom, člana ideoloških komisija CK, koji danas veli kako je zbog istraživanja Jasenovca dosta stradao, što je još jedna velika obmana.

Djeca s Kozare nastala su uz silnu financijsku potporu Republike Srbije i Republike Srpske, autora je u audijenciju primio Milorad Dodik, koji se i nadalje drži mita o sedamsto do milijun stradalih, baš kao i Emira Kusturicu, velikog poštovatelja Slobodana Miloševića i branitelja pokolja u Srebrenici. Namjera filma nije ono da se ne zaboravi niti da se kaže istina, nego baš suprotno. Nema u toj nakani ništa humano, ništa pomirujuće, nego samo produbljivanje sukoba, straha, mržnje i nepovjerenja. Takva ideološka propaganda, koja se svodi na podgrijavanje teze o genocidnosti jednog naroda, služi uvijek kao topnička priprema za oružane agresije. Iz istih namjera i motiva snimljen je i posvuda ismijani film Dara iz Jasenovca. Ovaj put, kako je to primijetio i kolega Marijačić, u funkciji su te velikosrpske propagande, kako bi priča bila uvjerljivija, jedan nazovihrvatski redatelj, koji je dobro namirisao izdašni miris novca, kao i nekoliko glumaca iz Hrvatske, sličnog ideološkog profila.

Sve je, zapravo, već viđeno i sve je prozirno. Ostaje samo tamna dubina teško shvatljive mržnje kojom su ispunjeni pojedini redatelji, novinari, književnici, povjesničari i političari u samoj Hrvatskoj u odnosu na narod iz kojega su potekli. Hrvati su uvijek zločinci i svaki zločin nad njima je opravdan. No to je već jedna duga i teška povijesna priča o osvajačima, koji su prohujali našim prostorom, i vjernim slugama, o tužiteljima i flagelantima.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Continue Reading

Vijesti

Hrvatski sabor potvrdio Ugovor o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva između Hrvatske i Italije

Published

on

Andreja Metelko Zgombić: Ugovorom o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva između Hrvatske i Italije završena priča o razgraničenju s Italijom

(U spomen ak. Vladimiru Ibleru)

Deseti je saziv Hrvatskoga sabora na posljednjoj sjednici, 14. ožujka, jednoglasno (130 zastupnika) prihvatio Zakon o potvrđivanju Ugovora između Hrvatske i Italije o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva. Rasprava o prijedlogu toga Zakona provedena je 12. ožujka. Tom prigodom državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Andreja Metelko Zgombić izjavila je da se tim ugovorom o razgraničenju zaokružuje priča o razgraničenju s Italijom.

Andrea Matelko Zgombić

„Ugovorom između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva iz 2022., kojim je kao crta razgraničenja utvrđena crta koja slijedi već postojeću crtu razgraničenja epikontinentalnih pojaseva (morskoga dna i podzemlja) dviju država, osigurano je da je crta razgraničenja koju je Hrvatski sabor 2021. pri proglašenju Isključivoga gospodarskoga pojasa proglasio kao privremenu, sada postala trajna i konačna crta razgraničenja na moru između Republike Hrvatske i Talijanske Republike.“

„Ovim smo Ugovorom dobili crtu razgraničenja za koju smo se oduvijek zalagali, i u našoj međunarodnopravnoj teoriji i u diplomatskoj praksi“, rekla je državna tajnica obrazlažući spomenuti Zakon.

Po njezinim riječima posebna je vrijednost toga Ugovora u tome što smo njime, nakon Ugovora iz Osima iz 1975., kojim je utvrđena crta razgraničenja teritorijalnih mora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike, i Sporazuma iz 1968., kako je precizno utvrđen 2005., kojim je utvrđena crta razgraničenja epikontinentalnoga pojasa na morskom dnu i podzemlju, u potpunosti riješili i na trajnim osnovama uredili pitanje razgraničenja Hrvatske i Italije na Jadranu.

„Pritom smo postigli jedinstvenu crtu razgraničenja epikontinentalnoga pojasa (morskoga dna i podzemlja) i isključivoga gospodarskoga pojasa (stup vode iznad njih), koje rješenje sadrži niz prednosti, u interesu je pravne sigurnosti i podržava se i prevladava (iako ima nekih iznimaka) u međunarodnopravnoj teoriji i praksi“, rekla je te dodala kako je sklapanjem Ugovora Republika Hrvatska potvrdila svoju sposobnost sporazumno sa susjednom državom riješiti pitanje razgraničenja svojih prostora u dobroj vjeri i u skladu s međunarodnim pravom.

Državna tajnica pozvala je sve zastupnike da daju potporu prihvaćanju zakona o potvrđivanju Ugovora i sudjeluju u ovom važnom trenutku za Republiku Hrvatsku, u kojem se, u skladu s hrvatskim interesima i u skladu s međunarodnim pravom, konačno razgraničuje prema Italiji veliko područje mora Republike Hrvatske obuhvaćeno isključivim gospodarskim pojasom, i kojim se na trajnim osnovama zaključuju sva pitanja razgraničenja s Italijom na Jadranu.

Govoreći o benefitima koje će Hrvatska dobiti potvrđivanjem ugovora, osim zaštite interesa hrvatskih ribara, navela je ekološku zaštitu Jadrana i kontrolu nad brodovima unutar isključivoga gospodarskoga pojasa, čak i sankcioniranje ako krše međunarodne standarde.

Bitku za proglašenje hrvatskog isključivoga gospodarskoga pojasa prvi započeli međunarodni pravni stručnjaci

Mostov zastupnik Marin Miletić rekao je da su ribari desetljećima tražili proglašenje isključivoga gospodarskoga pojasa, s obzirom na to da su im ribarice iz talijanske flote uvelike smanjivale ulov. Njegov teatralni nastup o „maloj maci“ i „mangupu“ bio je deplasiran, a posebno kad je njegov stranački kolega Miro Bulj opetovano prozivao državnu tajnicu Andreju Metelko Zgombić da je bila protiv isključivoga gospodarskoga pojasa. Moglo se steći dojam kao da je pitanje gospodarskoga pojasa došlo na dnevni red otkako je Most postao parlamentarna stranka. Time su poniženi vrsni međunarodni pravni stručnjaci od pk. akademika Iblera, preko Rudolfa, pok. prof. Degana i Vukasa, do prof. Vidasa koji su pisali i zagovarali isključivi gospodarski pojas, kao i prijašnji napori samostalne Hrvatske da ostvari suverena prava i jurisdikciju u tom prostoru mora pod nazivom Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. Sadržajno se on u svim bitnim dijelovima poklapao s režimom isključivoga gospodarskoga pojasa, ali je bio manjkav jer se slijedom nekoliko odluka Hrvatskoga sabora nije primjenjivao na države članice Europske unije.  

kartaIGP
Prikaz IGP-a

Akademik Ibler spominjao mi je da je nakon što je stupila na snagu Konvencija o pravu mora UN-a predlagao u Beogradu proglašenje gospodarskoga pojasa, ali su jugogenerali odgovorili kako ga nemaju čime braniti.

Zastupnica Sanja Radolović (SDP) spomenula je u sklopu rasprave slovenske kazne kao jedan od razloga zbog kojega su brojni istarski ribari odustali od posla kojim su se bavili.

„Neki od njih rekli su mi da su kazne koje su trenutačno na sudu u Kopru dosegnule gotovo milijun eura. Svaki dan ljudi dobivaju kazne od 300 do 400 eura i tako od 2018. Nekada je stotinjak njih svakodnevno izlazilo u izlov, danas ih je oko 20“, izjavila je Radolović.

Zbog straha od kazna, ribari u izlov idu i pod pratnjom hrvatske policije, naravno na trošak građana, dodala je SDP-ova zastupnica.

Metelko Zgombić odgovorila je da problemi s kojima se susreću savudrijski ribari nemaju veze s ugovorom između Hrvatske i Talijanske Republike i isključivim gospodarskim pojasom jer je taj problem vezan uz neriješeno pitanje granice na moru sa Slovenijom, za koje hrvatska strana ustrajno predlaže konkretna rješenja, ali se do sada sa slovenske strane nije pokazala volja za dogovorom.

Zastupnica Marijana Petir (HDZ) predloženi ugovor ocijenila je kao veliki uspjeh hrvatske vanjske politike.

„Isključivi gospodarski pojas nam omogućuje ostvarivanje naših suverenih prava, što je prilika za unaprjeđenje zaštite naših ribarskih resursa jer su sve ribolovne vrste Jadrana u stanju prekomjernoga izlova’“, rekla je.

Andro Krstulović Opara: Hrvatska postigla ozbiljan i dugotrajni ugovor s Talijanskom Republikom

Andro Krstulović Opara (Klub HDZ) na početku svog izlaganja rekao je da je dobro što smo došli do ove točke.

„Sve u svoje vrijeme“, izjavio je, podsjetivši kako je bio zastupnik u prvom sazivu Sabora, kada smo imali ozbiljnih problema u definiranju ozemlja Hrvatske.

Andro Krstulović Opara

„Hrvatska je kao ozbiljna zemlja, duboko integrirana u Europsku uniju, poštovana na svim razinama, pa tako i diplomaciji, postigla jedan ozbiljan i dugotrajni ugovor s velikom, razvijenom, moćnom, bogatom susjednom Talijanskom Republikom. I zatvorili smo sva pitanja nakon, rekao bih, stoljeća prijepora“, rekao je, podsjetivši na Rapalski ugovor, prije toga Londonski ugovor, i sve one muke, koje su bile prošarane ratovima.

Po njegovim riječima ovim ugovorom zatvaramo sve prijepore i dokazujemo da smo zreli i u stanju dogovoriti se i zaštiti svoje interese, za razliku od nekih drugih zemalja na Jadranu s kojima se još nismo dogovorili: sa Slovenijom, s BiH koja nam je stvarala probleme oko gradnje Pelješkoga mosta, sve do Crne Gore.

Krstulović smatra odličnom činjenicom što se sporazumom s Italijom sugerira u kojem prostoru treba biti buduća točka razgraničenja sa susjednom Crnom Gorom, koja će te pregovore kad-tad morati prihvatiti, kad odluči pristupiti EU, kad napustiti ulogu proksija srpskoga i ruskoga svijeta; na hrvatskom, kad prestane biti produžena ruka Vučića i Putina.

Po Krstulovićevim riječima Jadran nazivamo morem, a u biti je zaljev s kojim možemo upravljati dogovorno.

„Sva naša protivljenja kroz povijest na moru završavala su sukobima, nerazumijevanjima i neprijateljstvima. Treba surađivati, a Hrvatska surađuje s najmoćnijom i najjačom državom u ovom dijelu Europe, Mediterana“, rekao je.

Napomenuo je kako je Hrvatska napravila konačni dogovor. Upitavši kada, odgovorio je: kada je vrijeme sazrelo.

„Je li ono sazrelo 2001.? Ne. Je li sazrelo 2007. i 2008.? Ne. Budimo pragmatični. Nemojmo emotivno raspravljati o politici kada argumente moramo staviti na stol. Diplomacija nije ništa drugo nego produžena ruka državne suverenističke politike koja važe trenutak kada će s kojim argumentom krenuti“, rekao je.

Podsjetivši kako se 2020. u Hrvatskom saboru odbilo raspravljati o isključivom gospodarskom pojasu, istaknuo je da su istodobno te godine i 2021. hrvatski stručnjaci raspravljali oko točke razgraničenja i bilo se teško dogovoriti, ali je postignut dogovor.

„Dogovor kad je sustavan i kreće sa suverenističkih točaka ima mogućnost uspjeha, a mi smo do toga uspjeha došli“, rekao je.

Ispripovijedao je kako je Franjo Tuđman mlade polaznike prve generacije Diplomatske akademije 1994., kad je trećina Hrvatske bila okupirana, učio da hrvatsko ozemlje ima 56.594 kvadratnih kilometara, ali da ne treba zaboraviti hrvatsko ozemlje unutarnjih i teritorijalnih voda, koje iznosi 31.798 kilometara kvadratnih, što znači da je puni hrvatski suverenitet na više od 88.000 kvadratnih kilometara.

„Ovom današnjom odlukom taj suverenitet širimo za dodatnih 23.870 kvadratnih kilometara. Dakle na novih 55.000 kvadratnih kilometara Hrvatska širi svoj nacionalni suverenitet, dogovorom bez sukoba“, rekao je, zahvaljujući diplomaciji i pregovaračima, kao što je Tuđman pregovarao oko istočne Slavonije i hrvatskoga Podunavlja i spasio živote.

„Naučio nas je što znači pregovarati i biti strpljiv“, ustvrdio je.

Po Krstulovićevim riječima savezništvo s Italijom i našim partnerima u Europi mnogo je vrjednije od malih, prevažnih sukoba za istarske ribare, za ribare na jugu i za sva otvorena pitanja koja će sada mnogo lakše rješavati jer smo u partnerstvu s Italijom uspostavili standarde.

Smatra kako obalna straža sada dobiva dodatne zadaće, dodatnih 23.000 kvadratnih kilometara, i siguran je da s najavom ministra obrane i unutarnjih poslova idemo u dodatno ojačavanje hrvatske flote radi štićenja hrvatskoga ozemlja, ali i interesnoga područja do sredine Jadrana. 

Zastupnički dom i Senat Talijanske Republike ratificirali su Ugovor o razgraničenju gospodarskih pojaseva između Talijanske Republike i Republike Hrvatske 4. i 9. svibnja 2023., a Zakon koji sadrži ratifikaciju i izvršenje Ugovora objavljen je u talijanskim službenim novinama 5. lipnja 2023.

Marko Curać/HKV

Continue Reading

Vijesti

ODLAZAK RATNIKA Preminuo najstariji hrvatski branitelj: Sa 103 godine života preživio i strijeljanje na Bleiburgu

Published

on

U 103. godini života preminuo je najstariji hrvatski branitelj Mile Brčić ( 1921. – 2024.) Mile je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik 369. pukovnije, a u Domovinskom ratu  pripadnik 126. brigade HV.

foto: Zaslon ekrana

Rođen je 10. listopada 1921. godine u Gali od oca Petra i majke Ive rođene Bošković. U tom mjestu završio je šest razreda osnovne škole, a prije rata njegova obitelj bila je jedna od najbogatijih u selu. Mile je sa svoje 103 godine bio najstariji stanovnik cetinskog kraja i najstariji dragovoljac Domovinskog rata.

“Njegov život bio je prožet nizom nedaća, poglavito kad je preživio Bleiburg i križni put o čemu svjedoči dokumentarni film u režiji Dušana Jukića – Duće, zapovjednika treće satnije 9. bojne HOS-a”, doznajemo od Damira Banića koji kaže da će se film uskoro objaviti – prenosi Dnevno.hr.

Foto: Vladimir Dugandžić/Cropix

Do smrti nije zaboravio put za Bleiburg

Dida Mile je govorio da je “vidio zla za sto života”, a sudjelovanje u Domovinskom ratu kojem je dragovoljno pristupio 1991. godine bilo je gotovo ništa u odnosu na ono što je doživio tijekom 2. svjetskog rata u kojem je bio ranjavan i u kojem je prebolio trbušni tifus. Ispričao je kako 1942. nije bio dragovoljac, nego ga je unovačila hrvatska država. Njemci su im, kaže, dali oružje i odore pa ih poslali na bojišnice, ali kraj 2. svjetskog rata i križni put posebno je pamtio:

“U toj gužvi san se udaljio od svojih suboraca i više ih nisan moga’ nać’. Kad je zapovjednik doša’, odma’ mi je da’ njihovu odoru koju su imali u pričuvi, jer kad bi me partizani vidili u njemačkoj odori koju san do tad ima na sebi, odma’ bi me ubili. Ponudio meni zapovjednik da nastavin s njima put i ja bez razmišljanja prihvatio. Kad smo došli u Dravograd, na mostu su nas dočekali partizani koji su tili odvojit’ žene i dicu od muških. Ljudi su se opirali, a partizani su izvadili strojnice i zapucali. Kako bi ostali mogli proć’ prema Mariboru, sve su te jadne mrtve priko mosta bacili u Dravu. Uz cestu je sidilo ranjeno dite, nije imalo ni 7 godina ima i viče: ‘Majko moja!’ Partizani ga uzeli i bacili za materon u Dravu.”

Opisao je kako su se među sobom pitali, što će biti s njima kad tako lako ubijaju jadne žene i djecu: “Krenili mi tako dalje i ja izvadi vojnu knjižicu iz džepa i baci je u Dravu da ni’ko ne primjeti, jer kad bi vidili da san bio pripadnik 369. legionarske divizije, ne bi mi bilo spasa. Čim bi usporili, vikali bi: ‘Brže, brže, da vam majku ustašku!’ ‘Ko bi se usudio samo jedan metar izać’ iz kolone, odma’ bi bio ustreljen. Šta smo više ‘odali, sve više je bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena sidila je uz cestu s diteton od nekih 3 do 4 godine, sirota, zagrlila ga i spustila glavu prema podu. Odjedanput se začuo rafal iz strojnice, a žena i dite su ostali ležat’ na cesti”, ispričao je učenicima srednje strukovne škole u Sinju.

Preživio strijeljanje

Na jednoj su ih livadi, potom, sve polegli na travu i zapucali strojnicama. “Ja začepio uši, ono padoše dva po meni. Viče udbaš: ‘Zaustavi paljbu!’ Ljudi viču: ‘Majko moja!’ Jedan ranjeni viče: ‘Bože, pomozi mi da umren!’ Bilo je i onih koji su teško ranjeni pa nisu mogli ni vikat’, nego su samo ležali i čekali smrt. Ja ležin na podu, a ta dva po meni. Ošli svi, a ja se nekako izvuka’ ispod leševa. To okolo sve puno krvi. Nekome fali ruka, nekome noga, criva razbacana… Ku’ ću sad?! Sve mrtvo, ja živ. Najbolje mi je čekat’ kolonu za Maribor i pridružit’ in se. Dok san trča’ prema koloni, vidio san još nekol’ko njih ranjeni i umazani krvlju kako trče prema koloni. Od dvi’ tisuće, ostalo nas je samo petoro, šestoro živih.”

Nakon dolaska u Maribor, Mile je završio u logoru iz kojeg je također pamtio mučne scene, no sve to nije ga spriječilo da se sa punih 70 godina uključi u obranu Hrvatske. Od Mile se oprostilo cijeli cetinski kraj 18. ožujka u 16 sati na mjesnom groblju Svih svetih u Gali.

Dnevno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved