Farmaceutska tvrtka Phizis je uspjela sačuvati staničnu liniju MENG-943 pohranjenu od doktora Josefa Mengelea, Anđela smrti, kako su ga zvali u Auschwitzu, te je zahvaljujući toj liniji napravila cjepivo protiv virusa COVID-19, međutim, svi su odbili cijepiti se tim cjepivom zgražajući se nad činjenicom da se jedna tvrtka uopće usudila koristiti staničnu liniju hotimično ubijene djece od zloglasnog dr. Mengelea.

No, kada se istim tim ljudima ponudi Pfizerovo (ili slično) cjepivo dobiveno zahvaljujući staničnim linijama pobačenih beba, onda je sve u redu. Da vidimo koja je to razlika, tj. koji su to „argumenti“ koji opravdavaju takvo licemjerno razmišljanje. Kao prvo moramo ustanoviti koliko je karika u tom lancu proizvodnje cjepiva i u kakvoj su međusobnoj povezanosti, u jednom i drugom slučaju. Prvi slučaj ćemo nazvati M-slučaj (Mengele), drugi ćemo nazvati G-slučaj (Ginekolog koji vrši pobačaj). U M-slučaju imamo šest karika u lancu: nacisti, logor smrti, dr. Mengele, žrtva (dijete), Phizis (farmaceutska tvrtka), i primatelj cjepiva. U G-slučaju imamo također šest karika: trudna žena (koja hoće pobaciti), ginekološka ordinacija, ginekolog, žrtva (nerođeno dijete), Pfizer (ili slično), te primatelj cjepiva.

Prva karika u lancu prvog i drugog slučaja je vrlo slična. Dok u M-slučaju imamo naciste koji protjeruju djecu u logore smrti protiv njihove volje, u G-slučaju imamo žene koje svoju djecu također protiv njihove volje dovode u logor smrti (u ovom slučaju ginekološku ordinaciju). Motivacija nacista pri odvođenju djece u logor smrti je drugačija od motivacije žena koje odluče svoje dijete odvesti u ginekološku ordinaciju radi pobačaja, ali rezultat je isti: smrt djeteta.

U drugoj karici, logoru smrti, postoji značajna razlika. U M-slučaju su mnoga djeca preživjela logor smrti, ili su uspjeli pobjeći, ili su doživjeli slom nacističkog režima pa su se tako spasili, ili su preživjeli na neki treći način. Takvih je priča puno, ali spomenut ćemo samo jednu, priču Lidije Maksymowicz koja je preživjela logor smrti. Kao trogodišnja djevojčica je završila u Auschwitzu. Dr. Mengele je na njoj vršio eksperimente bez narkoze, te je više puta izgubila svijest, no uspjela je doživjeti ulazak Crvene armije u logor i tako preživjeti.[1]  S druge strane u G-slučaju imamo vrlo mali broj preživjele djece. Spomenut ćemo priču Gianne Jessen koja je pravim čudom preživjela pobačaj potpomognut hipertoničnom solnom otopinom.[2] Nakon što je ginekolog ubrizgao smrtonosnu otopinu u majčinu posteljicu otišao je kući misleći kako će žena izbaciti mrtvo tijelo djeteta. Međutim, Gianna se rodila živa, doduše sva spržena, ali živa. Spasila je jedna medicinska sestra. S obzirom na to da su metode dr. Mengele manje-više poznate, a ovdje navedena metoda pobačaja je manje poznata, ukratko ćemo je opisati. Iglom dugačkom 8 cm se buši stjenka abdomena i maternice, izvadi se 60 cl amniotične tekućine, a potom se ubrizga 200 cl hipertonične solne otopine u šupljinu u kojoj se dijete nalazi. Dijete pije tu smrtonosnu otopinu koja mu malo po malo prži kožu, grlo i crijeva. Agonija može potrajati satima, sve dok mrtvo tijelo ne bude izbačeno iz majčine utrobe.

Treća karika, egzekutor, prvog i drugog slučaja je opet vrlo slična. Dr. Mengele nije bio neki zadrti nacist kako mnogi misle, politika ga nije puno zanimala, ali je bio beskrajno bešćutan čovjek te je zbog tog nedostatka čovječnosti bio u stanju na tu djecu gledati kao na „već mrtav materijal“.[3] Tako su i ginekolozi koji vrše pobačaje bešćutni monstrumi s tom razlikom što se oni ne moraju skrivati od policije kao što je to morao dr. Mengele nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer im je dozvoljeno u današnjem modernom svijetu legalno ubijati djecu. Ako bi uspoređivali metode dr. Mengelea i metode modernih ginekologa vidjeli bi da ni tu nema puno razlike. Jednu metodu modernih ginekologa smo već opisali, ali vjerovali ili ne, ima još gorih. Ovdje nemamo prostora za detaljan opis tih užasnih metoda, ja bih rekao metoda „a la dr. Mengele“, ali možete pročitati u stručnoj literaturi kako se vrši pobačaj npr. sukcijom, tj. čupanjem, komadanjem i usisavanjem dijelova tijela djeteta.

Za četvrtu kariku, žrtvu, moramo reći da je u M-slučaju iako u strašnoj situaciji, ipak u povoljnijem položaju od G-slučaja. Dijete iako malo ljudsko biće ipak je imalo makar neke mogućnosti: pobjeći, sakriti se, vrištati, lupati, opirati se, i tako se u nekim slučajevima spasiti. U G-slučaju dijete nema kamo pobjeći niti sakriti se. Potpuno je nemoćno obraniti se na bilo koji način.

Kod pete i šeste karike (farmaceutske tvrtke i primatelji cjepiva) nema velike razlike osim što su primatelji cjepiva licemjeri. Vidjeli smo da su svih šest karika u proizvodnji cjepiva koja se oslanja na stanične linije ubijene djece u oba slučaja vrlo slične, iako realno gledajući možemo reći da je G-slučaj gori od M-slučaja, naročito kod karike broj 2 i 4. Ako je G-slučaj s moralne strane gledišta još gori od M-slučaja kako to onda da je cjepivo u G-slučaju prihvatljivo, a u M-slučaju nije?

Čuli smo „argumente“ kako su stanične linije koje se trenutačno koriste veoma udaljene od izvornog ubojstva djece. U M-slučaju su stanične linije vremenski još udaljenije, nekih trideset godina, ali ipak nisu prihvatljive. Ako je vremenska udaljenost od zločina kriterij onda bi stanične linije u M-slučaju trebale biti prihvatljivije od onih u G-slučaju jer su starije. No, tu se postavlja i drugo pitanje. Je li to onda znači da ubojstvo nakon nekog vremena prestaje biti ubojstvo? Onda Isusa Krista uopće nisu ubili jer se to dogodilo jako davno, prije 2000 godina.

Drugi „argument“ je kako zadnja karika u lancu, primatelj cjepiva, nije odgovoran za ubojstvo djeteta, te stoga ne postoji relevantna moralna odgovornost primatelja. Zaista?! Kao prvo, iako je primatelj zadnja karika, ona uopće nije daleko od karike ubojstva, dijeli ih samo jedna karika, farmaceutska tvrtka. Kao drugo, nemoralno je prihvatiti korist koja proizlazi iz tuđe patnje, ne daj Bože nasilne smrti. Prihvaćanjem ovog cjepiva mi šaljemo poruku da je ubojstvo nerođenog djeteta u redu, sve dok mi od toga imamo koristi. Netko će reći da u G-slučaju to nisu bila djeca, jer još nisu bila rođena. Pa to recite Gianni Jessen da nije bila dijete kada su je abortirali.

Zbog ovakvog izostanka etički kritičkog propitivanja proizvodnje cjepiva farmaceutske tvrtke mogu mirno nastaviti koristiti stanične ćelije hotimično ubijene nerođene djece. Koliko je nisko pao moral kršćanskog svijeta (pod pogubnim utjecajem dženderizma) pokazuju i reakcije nekih farmaceutskih tvrtki koje se zaklinju kako u proizvodnji COVID-19 cjepiva nisu koristili životinjske stanice krave niti svinje. Time nastoje ohrabriti hinduiste (kojima je krava sveta životinja) i muslimane (kojima je zabranjeno jesti svinjsko meso) da prihvate cijepljenje.[4] Očito je farmaceutskim tvrtkama važniji život krave i svinje od života čovjeka. No, takvoj situaciji su doprinijeli religijske vođe. S jedne strane hindu i muslimanske vođe traže cjepiva pri čijoj proizvodnji neće biti korištene stanice spomenutih životinja, dok kršćanski vođe ne samo da ne protestiraju, već velikim dijelom uopće i ne vide ikakav etički problem u proizvodnji cjepiva koja su nastala zahvaljujući stanicama hotimično ubijenog ljudskog bića. A neki čak, na žalost, predlažu i obavezno cijepljenje takvim neetičkim pripravcima.

Kolikogod neki pokušavali opravdati ovakva cjepiva koristeći se verbalnom akrobacijom, ostaje činjenica da ona nisu ništa manje užasavajuća stvarnost od imaginarnog dr. Mengele cjepiva.

Prof. dr. Ivan Poljaković

Slika: dr. Mengele

[1] https://www.dw.com/bs/mengele-an%C4%91eo-smrti-iz-auschwitza/a-52111816 (19.01.2021.)

[2] https://julieroys.com/gianna-jessen/ (19.01.2021.)

[3] Zdenek Zofka: Günzburg in der NS-Zeit. Historischer Verein Günzburg, 2014.

[4] https://www.churchmilitant.com/news/article/hindus-muslims-reject-animal-tainted-vaccine (20.01.2021.)