Ne možeš ovih dana pobjeći od medijske halabuke oko prosvjeda u Srbiji. Pa po onoj ”Kada ih ne možeš pobijediti, ti im se pridruži” odlučio sam toj halabuci dati i svoj prilog. Doduše, tonom i pristupom ponešto drukčiji od prevladavajućih izvješća i osvrta na tu temu.
U cijeloj toj strci oko rušenja Nenadležnoga, kako pobunjeni studenti nazivaju Vučića, najviše me je razgalilo uvođenje traktora u priču. Bome, traktor im postaje sve važniji simbol, uskoro bi mogao i na grb umjesto dvoglavog orla ako se stvari ovako nastave razvijati. Na jednom od poprišta subotnjih prosvjednih događanja, Pionirskog parka u kojem prosvjeduju Vučićevi studenti željni učenja, netko je, nagađa se diskretna ruka režima, parkirao traktore kako bi stvorio fizičku branu prema provučićevskim studentima. Valjda da ih ne bi napali oporbeni studenti. S druge su strane studente, koji su iz različitih krajeva pješačili prema Beogradu, pratili i štitili seljaci na traktorima. Tako da su se subotnji događaji u Beogradu i na pristupnim cestama mogli sagledati i kao svojevrsna traktorijada. A Srbi i traktori, to nekako ide zajedno.
No, u svom ću se tekstu više baviti recepcijom srbijanskih događanja u Hrvatskoj nego samim tim događanjima. Index.hr, Jutarnji.hr, Večernji.hr i ostali glavnostrujaški portali najviše su prostora posvetili tim događanjima, čak i više nego ocrnjivanju Trumpa, pomno su pratili što se događa iz minute u minutu i sve to kitili mudrim osvrtima i patetičnim zgodama s margine glavnih događanja. Ustreptalost i oduševljenje ovdašnjih jugoljuba zbog studentske revolucije u Srbiji ovih su dana poprimili groteskne razmjere. Svaki je drugi komentar čitatelja na Indexu u stilu ”Bravo, braćo Srbi! Tako se to radi! Što mi čekamo!?” Pjevačica Ida Prester, koju nikada nisam čuo kako pjeva, no glasa se često, oglasila se i ovaj put: ”Koliko je lijepo biti dio ovoga, biti ovdje danas. Hvala vam, klinci, što ste nam donijeli nadu. Svi su sa suzama u očima, puno toga oko nas je u kaosu, a u Beogradu danas sve ima smisla”. Na što se jedan od Večernjakovih čitatelja u komentarima osvrnuo konstatacijom: ”Aha, to su te ustaše koje Vučić proziva!”
Da je to točno, znamo već dulje vrijeme. Vučićevim su rušenjem u Hrvatskoj zaokupljene gotovo isključivo pristaše rekonstitucije bivše države u ovom ili onom obliku. Tako se u jednom trenutku digla graja oko vraćanja hrvatskih novinara sa srpske granice. Picula je čak prigovorio hrvatskim vlastima što nisu oštro reagirale na taj nedemokratski čin. Međutim, kada se malo zagrebe ispod površine, postaje jasno da se većina vraćenih tek uz puno benevolentnosti može nazvati novinarima, kojima je novinarstvo tek paravan za aktivizam. Tako je, primjerice, s granice vraćena i stanovita nazovinovinarka, koja se proslavila zasipanjem Banskih dvora izmetom i stavljanjem vibratora na Tuđmanov spomenik. Uzalud joj bilo naslikavanje s tri uzdignuta prsta i izjave vatrene ljubavi Srbiji i Srbima. Proglasili je braća Srbi sigurnosnom smetnjom i vratili s granice. Da se mi s njom onako troprstom i frustriranom natežemo. Doduše, bilo je navodno i pravih novinara koji su vraćeni sa srpske granice, pa su čak i neki vaterpolisti bili takve sreće. Tako im i treba kad s Jadrana idu igrati vaterpolo u Vojvodinu.
Raznježio se u Beogradu i notorni Hrvoje Zovko. Ponijelo ga. Pa kaže o studentima: ”Proizveli su najjaču buku na svijetu u ovom trenutku koju će itekako čuti Aleksandar Vučić” Što će jadan kad je njegov svijet omeđen imaginarnim granicama srpskog sveta. No, koliko god ta buka bila jaka, Vučić je ostao gdje je i bio i ako ”studenti” uskoro ne smisle nešto inventivnije i učinkovitije od pješačenja uzduž i poprijeko po Srbiji, ostat će i dalje. A to je za Hrvatsku pozitivan ishod aktualnih trvenja u Srbiji. Sjećate se onih traktora s početka teksta? E, njih su studenti u velikoj mjeri onesposobili bušenjem guma, sipanjem šećera u rezervoar i slično. Kako je svrha traktora primarno kruhotvorna, baš kao i nekada konja, ne preostaje mi ništa drugo nego da parafraziram Balaševića Žao mi traktora… Ostalih sudionika baš i nije, nek’ su oni živi i zdravi! I tamo daleko.
DODIKOV POUČAK Dodik pred Izraelcima: ‘U Jasenovcu je ubijeno 500.000 Srba, to su bili zločini gori od nacističkih.‘ Milorad Dodik otputovao je u Izrael iz Beograda, a okolnosti pod kojima je prešao granicu unatoč internoj tjeralici predmet su istrage
Ne mogu ostati ravnodušan na ovaj naslov. Ovo je velikosrpska kleveta kao dio smišljenog i dugotrajnog velikosrpskog diskreditiranja Hrvatske na međunarodnoj sceni kao genocidne nacije. Dodik kleveće RH u Izraelu kako bi dobio njihovu zaštitu od tjeralice Interpola. Kako je Izrael u sinergijskim odnosima sa SAD-om, očekuje se i podrška predsjednika Trumpa. Nemojmo se iznenaditi ako Dodik završi u SAD-u kao politički azilant. Kleveta koju je iznio o logoru Jasenovac nije utemeljena na arheološkim, historiografskim, demografskim i forenzičnim istraživanjima. Ma koliko bila neutemeljena, ona će u Izraelu imati odjeka, a to Dodik znade. Sada su na potezu MVP RH i naše Veleposlanstvo u Tel-Avivu.
Međutim, ova Dodikova kleveta otkriva bar dvije važne činjenice:
1. Vidi se koliko su pogriješili naši političari koji su Dodika „tetošili“, ili mu, kao bivši predsjednik Republike Hrvatske, prof. Josipović, svirali svoje skladbe za osobno zadovoljstvo. Vjerovali su kako može pomoći u obuzdavanju bošnjačke diskriminacije Hrvata.
2. Sada je evidentno koliko su naša Ministarstva, vodeće znanstvene institucije, HRT, griješili i griješe što historiografski problem logora Jasenovac još drže otvorenim, neriješenim, aktualnim, a time i Damoklovim mačem nad našim narodom. Umjesto da stvar prepuste struci, povjesničarima, arheolozima, demografima, forenzičarima… oni koriste logor Jasenovac, što javno, što potajice, kao sredstvo političkih obračuna.
A problem nije kompliciran. Otiđimo u Poljsku i ondje proučimo kako su Poljaci riješili probleme velikih nacističkih logora na svome tlu, ili neka se ode u Rusiju koja je imala cijeli lanac konc-logora poznatih pod nazivom GULAG. Tko danas za to i pita! Slično je s Italijom i Austrijom. Tko pita za engleske konc-logore u Južnoj Africi, za kineske logore u kojima su masovno „preodgajali“ političke oponente ili potencijalno sumnjive državljane, tko pita o logoru Gvantanamo gdje desetljećima drže logoraše bez optužbi i suđenja, etc.
Naša demokratska država umjesto da stavi „točku na i“ manipulaciji s logorom Jasenovac, onemogućava skupini povjesničara da istražuju povijesnu građu. Optužuje ih se za nacionalizam i uskraćuje svaku pomoć. Što više, te se mlade ljude politički etiketira. A na čelu skupine je intelektualac srpske narodnosti. Srpska manjina, odnosno njezini predstavnici diskretno podržavaju srpske teze i time nanose štetu zemlji koja im je domovina. U isto vrijeme u Srbiji je poplava ideološke literature o logoru Jasenovac koja se distribuira u sve škole, ali se i prevodi na engleski jezik kako bi tim pseudoznanstvenim radovima pridobili zapadne političare. Na domaćem planu se kod Srba raspiruje stara mržnja prema Hrvatima i potiče želja za osvetom, a na vanjskome planu se slabi diplomatska pozicija suvremene RH.
Slobodan sam najdobronamjernije predložiti premijeru Plenkoviću, da dade u zadatak ministrici prosvjete, ministru znanosti, ministru vanjskih i europskih poslova, ministrici zdravstva i ministru branitelja, da stave „glave skupa“ i formiraju tim od eminentnih istražitelja koji će multidisciplinarno i strogo znanstveno osloboditi hrvatski narod neprestanog korištenja logora Jasenovac kao Damoklovog mača. Imamo nekoliko filozofskih i medicinskih fakulteta na kojima se studiraju rečene struke, imamo institute i zavode koji ozbiljno rade. Prekinimo šutnju i „netalasanje“, podržimo povjesničare koji trenutno nastoje osvijetliti probleme oko manipulacija s Jasenovcem, stvorimo u javnosti atmosferu koja štiti hrvatske nacionalne interese, umjesto nametnute atmosfere optuživanja svakoga tko se usudi izgovoriti slovo „H“. Ako to ne učinimo, poput Dodika na međunarodnoj sceni će nastupati i Aleksandar Vučić, pa onda Putin, pa crveni i zeleni u Austriji (Bleiburg) i Njemačkoj, etc. Nadam se kako ste shvatili Dodikov poučak.
Kao svojevrsnu najavu svojevremene tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća donosimo uvod u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca:
“Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata”.
Ova studija objavljena je u časopisu “National security and the future”, svezak 9. broj 4 i proteže se na osamdesetak strana, a zajedno s preslikama dokumenata čini knjigu od dvjestotinjak stranica. Radi se o još jednom svjedočanstvu na vrlo potresna i krvava zbivanja nakon kraja 2. svjetskoga rata, kada su komunisti ubili stotine tisuća naših sunarodnjaka samo zato što bi im jednog dana mogli predstavljati političku prijetnju. Točnije, studija Miroslava Međimoreca je nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O’Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.(hkv)
Predaja tih 900 hrvatskih ratnih zarobljenika 24. svibnja 1945. bila je jedna od najvećih tragedija Drugog svjetskog rata i nikada se nije smjela dogoditi.
Bernard O’Sullivan u Izjavi danoj pod prisegom pred službenim bilježnikom Južne Afrike 1989. godine
Miroslav Međimorec: Razlozi obajavljivanja studije vezane uz dvije izjave pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O’Sullivana
Dugo sam razmišljao hoću li se prihvatiti istraživanja dokumenata koje je bivši britanski časnik Bernard O’SuIlivan 1992. dao prvom veleposlaniku novouspostavljene hrvatske države u Južnoj Africi gospodinu Tvrtku Andriji Mursalo. Osjećao sam da bi objavljivanje integralnog (engleskog) teksta dviju Izjava danih pod prisegom (Affidavit) i njihovoga hrvatskog prijevoda te prijevod i komentar ostalih priloženih dokumenata, zajedno s rezultatima istraživanja povijesnih izvora u svezi s tim dokumentima, mogli baciti novo svjetlo na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga koje je u svibnju 1945. disciplinirani britanski poručnik O’SuIliven protivno svojoj savjesti, ali po višoj zapovijedi, čak pod prijetnjom ratnog suda, izručio snagama Jugoslavenske armije.
Od te me namjere najprije udaljavala dvojba je li cijeli napor, osvjetljavanje jednog izdvojenog povijesnog slučaja, malog u odnosu na događaje oko Bleiburga i desetke tisuća žrtava koje su nestale na kraju rata i početkom mira, vrijedno truda. Ipak, ono što me stalno vraćalo toj zbirci dokumenata bila je svijest o grižnji savjesti koja je tog čovjeka, engleskog časnika i odvjetnika godinama progonila da objavi istinu o nečasnom postupku kojim je velika skupina hrvatskih vojnika, protivno savezničkim (britanskim i američkim ) političkim i vojnim odlukama i ratnim pravilima, bila izručena Titovim partizanima i zasigurno nestala u Kočevskom Rogu ili na nekoj od etapa „križnog puta” od Jesenica preko Kranja do Teharja, Tezna, Zasavskih rudnika, Krakovskog gozda ili šuma oko Brezica pa dalje na istok i jug Jugoslavije. Upornost čovjeka, koji je na kraju jednog strašnog rata morao izvršiti zapovijed koja se kosila s njegovim moralnim nazorima, na posljetku me navela da se poduhvatim tog istraživanja. U izvršenju vojničke zapovjedi pokolebale su ga i uznemirile riječi zarobljenih hrvatskih časnika-generala koji su slutili da ih vodi u sigurnu smrt. Dolazak u Korušku i kapitulaciju Njemačke Bernard O’SuIlivan mogao je zapamtiti kao pobjedonosni završetak opasnog ratnog puta koji je za njega započeo dragovoljnim ulaskom u Južnoafričku vojsku 1940., vodio ga kroz poraz i povlačenje iz Dunkirka, kroz rat u afričkoj pustinji i dugu talijansku vojnu kampanju.
Umjesto pobjedničke samosvijesti i ponosa pobjednika O’SuIlivana je dugi niz godina mučila savjest i potreba da svijet upozna s istinom o nesretnoj sudbini skupine hrvatskih vojnika kojoj je sam neželjeno kumovao. Iskrena grižnja savjesti britanskog časnika, zbog sprovođenja 900 hrvatskih vojnika i tri generala do mjesta izručenja jugoslavenskim snagama, učinila mi se dovoljno poticajna da se posvetim obradi njegovih Izjava, svojevrsnog testamenta, primjera čovječnosti čovjeka koji je želio da se kad tad dozna povijesna istina.
Duge četrdeset i dvije godine proganjalo ga je nečasno djelo na koje je bio prisiljen i na posljetku je prisegom pred državnim bilježnikom za povijest opisao događaj koji ga je opterećivao. Postupio je kao čovjek koga su dirnula strahovanja hrvatskih časnika i vojnika, njihov užas pred predajom u ruke nemilosrdnog neprijatelja, oslobodilačke Jugoslavenske armije. Povjerovao je u njihov strah da će ih ta Britancima saveznička vojska likvidirati čim ih izruče. Taj strah je bio opravdan jer su se pred tom vojskom širile panične vijesti o masovnim strijeljanjima u Konavlima i Dubrovnika (egzekucije na otoku Daksa) i svim daljnjim mjestima kroz koja je pobjedonosno prolazila na svom putu kroz Hrvatsku. Te zlokobne vijesti poticale su Oružane snage i civilno pučanstvo NDH da se u strahu povlače prema Austriji s nadom da će se predati zapadnim saveznicima za koje su smatrali da će se ponašati civilizirano i prema pravilima i običajima ratovanja.
Uz divljenje običnoj ljudskoj ustrajnosti kojom je Bernard O’SuIlivan želio reći istinu o događaju u kojem je sudjelovao, tom slučaju me privuklo još nekoliko razloga: način na koji sam došao do dokumenata ( na jednom od putovanja predao mi ih je hrvatski veleposlanik u Južnoj Africi); činjenica da je o tragediji hrvatskih ratnih zarobljenika koji su se predali Britancima i onda bili izručeni Titovim partizanima pisao časnik Kraljevskog topništva Britanske vojske, koju mnogi, ne samo Hrvati, optužuju za svjesno pomaganje pri fizičkoj likvidaciji između stotinu i dvije stotine tisuća pripadnika Oružanih snaga i civila NDH, dakle čovjek, koji bi je trebao braniti, otkriva neugodnu istinu za vojsku i zemlju za koju se u Drugom svjetskom ratu borio; značajan broj (900) hrvatskih vojnika koji su danima mirno konačili na polju blizu Radstadta, uvjereni da su se spasili partizanske osvete, i njihov zasigurno tragičan kraj nakon britanske prevare; personalizacija sudbine nekolicine aktera iz te skupine (tri generala, prevoditelj, svećenik) koje je O’SuIliven nehotice izdvojio iz cjeline od 900 vojnika; želja da doznam više o sudbini pojedinaca i skupine nakon izručenja pripadnicima Četvrte jugoslavenske armije kod Rosenbacha u Koruškoj; dugogodišnje stajanje tog dokumenta u arhivu Hrvatske izvještajne službe (HIS-a), kasnije Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e), i potpuna nezainteresiranost da se dokument objelodani i postane dostupan povjesničarima i hrvatskoj javnosti, time postane još jedan značajan povjesni prilog tragičnoj istini o tim događajima koji s vremenom i otkrićem novih dokumenenata i svjedočenja izranjaju u svoj svojoj strahoti.
Ipak najvažniji razlog ovog istraživanja moje je duboko uvjerenje da bez povijesne istine nema sretne hrvatske budućnosti. U tom smislu Mrtvi obvezuju žive da ih ne zaborave, odaju im dostojnu pažnju, polože ih u dostojne grobove obilježene na primjeren način i kažu punu istinu o strahotama koje se više nikada ne bi smjele ponoviti, jer zaborav znači bolno ponavljanje povijesti. Upravo je dugogodišnja šutnja o svim zločinima u komunističkoj Jugoslaviji i dovela do ponavljanja zločina u Domovinskom ratu.
Izvor: Iz uvoda u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca /National Security and the Future
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.