Vijesti
Ivica Šola: Ruska sinergija trona i oltara i – sukob civilizacija
Ako se Zapad nastavi dalje miješati u sukob u Ukrajini, naš će udarac biti munjevit. Tako je u srijedu govorio Hitler našeg doba Vladimir Vladimirovič Putler. “Imamo sve alate za to, stvari kojima se sada nitko drugi ne može pohvaliti. I nećemo se hvaliti, koristit ćemo ih ako treba. I želim da to svi znaju”, rekao je Putin, misleći i na vojnu pomoć koju Zapad pruža Ukrajini.
Ovo je zapravo eksplicitna prijetnja trećim svjetskim ratom ako se Putlera ne pusti da na miru zaokruži svoj zločinački velikoruski plan. I onda, u stilu srpskih medija koji su na prvi dan agresije Rusije na Ukrajinu napisali “Ukrajina napala Rusiju”, poentirao da je zapravo Zapad “gurnuo Ukrajinu u rat”. Kao da ga Milanović savjetuje.
MILOŠEVIĆEVA MIKRORAZINA
Iskreno žalosti da ne samo u svijetu, već i mnogi u Hrvatskoj, nasjedaju na Putinovu propagandu kako je za njegovo zločinačko ponašanje krivnja na Zapadu, širenje NATO-a. Ne, pravi motiv je ideja velike Rusije, stara stoljećima pod nazivom “ruski svijet”, zbog kojeg je spreman na globalni sukob.
Putin ne blefira. Tako su mislili i za Miloševića na balkanskoj mikrorazini, no danas je jasno da su ideje velike Srbije i “srpskog sveta” samo plagijat njihove ruske braće.
Kada (iznova) spominjem ideju “ruskog svijeta” kao srž Putinova imperijalizma, a ne širenje NATO-a, podsjećam da je Putin još 2007. godine u Münchenu u svom govoru najavio taj svoj zločinački projekt i izričito odbacio mogućnost suradnje Rusije u integracijama prema načelima međunarodnog prava i poštovanja međusobnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta između Rusije i Zapada.
Nitko ga tada nije ozbiljno shvaćao, a još manje znao što je ideologija “ruskog svijeta”. Naprotiv, njemačka politika cijelo vrijeme je, zbog neznanja ili korupcije njezinih čelnika, išla naruku Rusiji.
Što je to “ruski svijet” koji je Putler najavio još 2007. u Njemačkoj? Ukratko, geopolitički sustav koji je suprotstavljen Europi i Zapadu u ime programa u kojem se opasno spajaju panruska ideologija, euroazijska mitologija i pravoslavni misticizam.
Putlerova ideologija “ruskog svijeta” temelji se na tri stožera.
Prvi, postojanju jedinstvene etničke, jezične i vjerske identitetske zajednice i civilizacije kojom dominira nacionalistički politički primat Moskve, zajednice koja uključuje i tzv. sunarodnjake. To su svi slavenski narodi koji govore ruski ili zemlje koje imaju manjine koje govore ruski.
Dakle, i Ukrajinci, Bjelorusi, Armenci, Latvijci i Estonci, Finci, Gruzijci, Moldavci…, koji, a ne samo Ukrajinci, ne smiju biti priznati kao suvereni narodi i države. Putinove riječi na početku invazije na Ukrajinu, barem za mene, nisu bile nikakvo iznenađenje: Ukrajinci nisu narod i nisu država, nemaju pravo postojati osim pod ruskom čizmom. Dakle, NATO je samo izgovor.
SINERGIJA TRONA I OLTARA
Drugi stožer je Ruska pravoslavna crkva, uzdizanje pravoslavne vjere i Moskve kao sjedišta globalnoga kršćanstva, kao Treći Rim, te prijezir prema zapadnom kršćanstvu u kojem pravoslavlje katoličko-protestantskom nauku o središnjosti ljudske osobe i njezinu dostojanstvu suprotstavlja svoj kolektivistički misticizam tipičan za azijske kulture.
U izazovu sukoba vrijednosti i vjerske i kulturne tradicije Zapada, posebno Europe, Putin u Pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Kirilu nalazi instrumentalnog saveznika političke moći Kremlja. To je sinergija trona i oltara, a pravoslavci svi i svuda, jedini pravi kršćani.
Konačno, treći stožer ove vrlo opasne ideologije “ruskog svijeta” čini mnoštvo ideologa koji su uvijek zagovarali krajnje radikalne pozicije u razradi Putinova euroazijskoga geopolitičkog misticizma u ruskoj kulturnoj panorami. Navest ću samo neke:
Lev Gumiljev (1912. – 1992.), Putinov filozof, prema kojem nacije svoj poticaj crpe iz kozmičkih zraka (da, dobro ste pročitali), a budući da su kozmičke teogenetske zrake zašle nad Europom, još jedino Rusija ima kozmičku energiju formirati moćnu slavensku državu koja obuhvaća Euroaziju i podvrgava Europu pročišćujućem poslanju pravoslavlja. Budalasto, ali to je u Putinovoj glavi.
Od živućih pak ideoloških potki “ruskog svijeta”, to su dvije ključne Putinove uzdanice, politolog Sergej Karaganov i sumanuti ezoterik Aleksandar Dugin, kojeg neki na Zapadu nazivaju filozofom i dive mu se.
Karaganov tvrdi da je žalosni raspad Sovjetskog Saveza ostavio čitave narode bez osjećaja nacionalnosti, koji se nisu u mogućnosti afirmirati kao suverene države, jer političkim elitama tih naroda nedostaju povijesni vrijednosni elementi koji bi ih, za razliku od Rusa, novih Arijevaca, trebale karakterizirati. Iz toga, prema Karaganovu, proizlazi misija Rusije da uspostavi Euroazijsku uniju, sposobnu usmjeravati i koordinirati opće dobro ovih naroda.
RAT CIVILIZACIJA
Konačno, tu je i živopisni Aleksandar Dugin, koji je nedavno u intervjuu za talijanske medije invaziju na Ukrajinu opisao ovim riječima: “Nije to samo pitanje denacifikacije zemlje i zaštite Donbasa, to je bitka protiv Zapada, odnosno Antikrista.” Dakle, huntingtonovski “rat civilizacija” na europskom tlu u Putlerovoj izvedbi.
Stoga, uozbiljimo se. Putin ne blefira, neće stati sam od sebe. Jer i kada je Hitler izbacio pojam “Lebensraum” (životni prostor), nitko ga nije ozbiljno shvaćao, a znači isto što i “ruski svijet” – nacizam za 21. stoljeće “poljepšan” nuklearnim arsenalom!
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
Vijesti
Postoji li đavao?
Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.
Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.
Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.
Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?
Autor knjige nam daje objašnjenje:
U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).
Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.
Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.“
Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.
Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?
U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.
Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.
Vijesti
“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare
Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.
18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.
Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.
Vijesti
IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP
Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina
Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru, Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.
Foto: icv
Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).
To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.
Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.
Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).
Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).
U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.
Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski.
Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.
DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.
Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.
Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.
Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti2 tjedna ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti2 dana ago
Spomen pohod na Jazovku: Obilježavanje zločina nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, od strane partizana
-
Vijesti1 tjedan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’