Kišni prošli tjedan, vlažan i ljigav, moje životinje depresivne, pitaju kada će proljeće i zašto ga ljudi ne mogu dozvati jednostavnim pomicanjem kazaljka na satu kao što čine s vremenom u ovo doba godine. Ma ništa ljudi ne pomiču, gluposti su to, kažem im, izlazi sunce kada ono hoće i zalazi kada želi, znaju to ptice i pijetlovi (i oni ptice ali trkačice), znaju čak i ljudi, ali se ljudi prave važnima. Gospodari vremena. A nisu u stanju gospodariti ni sami sobom ni planetom, pa im vrijeme istječe. I njemu, planetu, i njima.
I tako mi, neraspoloženi, gledamo kroz prozor i slušamo huk potoka, kojemu nedostaje još samo desetak centimetara do trenutka kada će se preliti. U subotu ujutro proglasio sam izvanredno stanje, Toru objesio oko vrata kutiju s prvom pomoći, a Maku vrećicu s mačjom hranom i soli na rep.
U nedjelju još huči, ali je bolje. Čitamo novine i vidimo da može biti i puno gore – neka gospođa iz europskih struktura dijeli savjete kako preživjeti 72 sata nakon velike frke, valjda ratne i slične. Što poslije tih 72 sata, nije rečeno. Kažem životinjama da je naš scenarij ovaj: Tor će pojesti Maka, a ja Tora. Ne kuže moj humor, a nisu jedini, izbjegavaju me neko vrijeme. Ipak, velim ozbiljno, geosituacija je gadna, i nemojte mi o Trumpu, kojega Mak simpatizira samo zato što je narančast kao i komični Neron iz Washingtona, a taj je u kratko vrijeme gotovo rusificirao SAD, zavidan i nadalje drugu svojemu moskovskom Kaliguli, koji je doduše imao više vremena za stvaranje autokratskog režima, kontrolu medija i čišćenje protivnika. Zato Neron mora raditi brzo, izvršnim naredbama, odnosno dekretima, tako kaubojski silovito da je već doveo do nama poznatoga stanja, zvanoga šutnja. U ovom slučaju američka šutnja. Pa je dosadanji navodni svjetionik slobode naglo potamnio, lađe koje su se prema njegovu svjetlu neoprezno orijentirale udaraju o hridine očaja, ne pomažu im ni radijski uređaji, jer ih je Neron isključio. Slobodna Europa ugašena, na radost Kaligule. Ostavljena na cjedilu, još više ili manje slobodna Europa pokušava se dovinuti kako preživjeti bez Velikoga brata, vadi svoje pištolje, ali usporedo i pomalo uplašeno nastoji uvjeriti šerifa da ga i dalje drži saveznikom. Nekada davno, u jednom trenutku srednjega vijeka, sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta se nit zvala Karlo Debeli. Sada visi o nekoliko tankih niti a ni jedna nije Karlo. Traži se Karlo. Nije dobro.
Da nema Milanovića, još bismo se i mi zabrinuli. On onako ležerno i blagoglagoljivo, infantilno bajkovito ismijava sve koji misle da su stvari ozbiljne a nisu, kaže, leti radije u Crnu Goru i ondje izvalja toliko toga da ni pas s maslom ne bi pojeo, ni bliža mu povijest (Konavle) nije poznata, ali jest bliska, mirna i blistava budućnost. A nije jedini iz Hrvatske i u Hrvatskoj koji relativizira očito, a očito je da bi slom Ukrajine otvorio nove apetite ne samo ruske, nego i srbijanske, klasične. Kako mi u Hrvatskoj možemo pomoći braći srbijanskoj u ovom trenutku kada još čekaju rasplet ruske agresije na Ukrajinu i pripremaju možda svoju? Eto ovako recimo: produžimo mi Hrvati! koncesiju nekoj „našoj“ televiziji u rukama kragujevačkoga vlasnika.“ Nacionalnu“ koncesiju. Sjajno. Upozoravaju me, međutim, da se to već dogodilo nedavnih dana, usprkos tomu što je ta nova a u biti po prirodi stara televizijska kuća u prošlim godinama, neizravno pa ponekad i izravno, pokazivala srdačne osjećaje koje bi netko mogao nazvati protuhrvatskim, s nježnim animozitetima prema hrvatskim braniteljima, recimo. A vremena su teška i zgusnuta, te bi kada postanu još težima opisana naša čuvena tolerantnost, da ne velim glupost, mogla postati sigurnosnom ugrozom. Baš tako.
Svakakva se čuda događaju kod nas i oko nas – osim Koalicije voljnih postoji i koalicija mrzovoljnih, osobito onih s različitih tjeralica. Pa kako ne mogu gdje bi htjeli, likovi s Wanted tjeralica tjeraju mak na konac i rugaju se, posjećuju jedni druge i smiju se, malo u Moskvu i iz Moskve, malo u Jeruzalem i drugdje, lete bez problema i slijeću, za neke se ne zna ni gdje su napokon sletjeli, kao za Dodika koji u Izraelu sjedne pokraj Netanyahua, na snimci se vidi da ovaj nema ništa protiv, ali dolazi netko iz protokola i uljudno zamoli Milorada da ustane i ode. Valjda neki protokolarni povjesničar, koji zna što je bilo u vrijeme Nedića i uopće duhovnih otaca Miloševića, Vučića i Dodika.
Kad sam već kod toga što je bilo, moram zabilježiti u Hrvatskim kronikama i opću narodnu (da ne velim općenarodnu) čak prosvjednu pomamu za hipodromskim koncertom Marka Thompsona. „Pa dobro“, pita me mačak Mak, „kakav je to lik? Jel dolazi k nama iz Vatikana, ili odakle?“ „Kakve su to gluposti“, srdim se, „nije on Papa, nego običan čovjek iz naroda, iz Čavoglava, a ne iz Rima.“ „Pa kako on može napuniti Hipodrom, malo je to čudno“, mudruje Mak. U pomoć mu priskače Tor, i on grozno neobaviješten, pa iz neznanja nabraja ovako: prvo Ivan Pavao, pa Benedikt i sada Marko, jer je Franjo spriječen. Izbacio sam životinje na dvorište, ne će oni meni tako, neškolovane zvijeri, brkati lončiće. Nakon dva sata mijaukanja i lajanja pustio sam ih opet u kuću, hladni im je zrak razbistrio misli i počeli postavljati razumnija pitanja. „Dobro, kaj nije u Zagrebu na vlasti Možemo!“, reče Mak, „pa kak oni to daju Thompsonu cijelu livadu uz Savu? Kaj nisu ti možemovci revolucionarni hiperljevičari, da ne kažem hipoljevičari?“ „Jesu“, velim, „ali dolaze lokalni izbori i nema toga što ne će učiniti da ostanu, da se prikažu tolerantnim i prema groznoj nacionalističkoj poludesnici i domoljubnoj desnici uopće, to jest prema hrvatskom narodu i lakovjernim purgerima, te će potonji, odavno kolebljivi, opet nasjesti, kao što nasjedaju od početka stoljeća, ovako ili onako… A ima tu i jedna caka koju nitko nije opazio: lokalni su izbori u svibnju, ako se ne varam, a hipodromski koncert početkom srpnja, je li. Pa ako Možemo nedajbože pobijedi na zagrebačkim, mogao! bi svršetkom lipnja reći da se koncert otkazuje iz humanitarnih ili sličnih razloga, da su se konji pobunili jer nemaju gdje trčati, da u GUP-u nije predviđen Thompsonov koncert. Samo nagađam. Vjerojatno je to nemoguć scenarij, izbili bi neredi, ipak se radi o svjetskom rekordu. Možda bi organizatori u krajnjoj nevolji dopustili zamjenski koncert, recimo s Darom Bubamarom.“
Bubamare bi Zagreb mogao angažirati i za središnju proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ako je uopće predviđena. Ako i nije, postoji opravdanje: godine Gospodnje 925. Zagreb je bio nevažno malo naselje preko puta Hipodroma, ispod Medvednice, na dva brežuljka a ne na sedam, pa, znači, središnja treba biti na jugu, gdje je i nastala hrvatska država u peterokutu Nin-Bijaći-Klis-Solin-Knin. Onodobni Zagrepčani bijahu vjerojatno neutralni u vrijeme kada se Tomislav uputio u Slavoniju da otjera Mađare, čak sam u romanu Rex Croatorum (još pišem) vrlo neugodno ironizirao – da je Tomislav poslao delegaciju, što bismo danas rekli, u Zagreb, a Zagrepčani rekli da se ne bi htjeli miješati. Pametni dečki, znali su da će kad-tad biti orbanizirani, vidjeli su kartu velike Mađarske na Zoltanovu sedlu.
Previše sam se bavio Zagrebom, još samo ovo: jako mi se svidio nedjeljni životni novinski razgovor s Puntijarom – zagrebačka kronika, u stvari, od 16. do 21. stoljeća, s detaljima izvan gastronomskih okvira, podatcima koji ni nama Zagrepčanima nisu baš bili poznati, recimo o hotelu Palača Croatia, poslije samo Palasu. Svašta čovjek nauči čitajući novine, i ne kažem to maliciozno, štoviše: ako pročitate samo subotnja i nedjeljna izdanja naših dnevnih novina, možete štošta naučiti o bližoj i davnijoj povijesti, o umjetnostima itd. (Gdje drugdje možete naći, primjerice, do sada uglavnom nepoznate podatke o antiboljševičkoj internacionali, iz pera povjesničara Ivana Tepeša?). I tu je (možda se ponavljam) budućnost novinstva i novinarstva, u opširnijim feljtonističko-esejističkim i analitičkim formama, što na paradoksalan način vodi prema modernoj inačici starih narodnih čitaonica iz vremena Hrvatskoga preporoda. Jer, u svemu drugom novine se jednostavno ne mogu natjecati s drugim medijima i pametnim telefonima, koji u (pre)kratkim tekstovima i sličicama imaju prednost, ali njihova površnost zaglupljuje i može odvesti u lažne sfere. Sve do adolescentnih emotikona, koji dovode i do tragedija – eto smo vidjeli (jesmo li) sjajnu britansku seriju Adolescencija, s vrlo, vrlo mladim glumcem koji bi mogao predavati glumu na Akademiji.
Ne mislim samo na zagrebačku ili koju drugu domaću. Ima zagrebačka dva ili tri odlična profesora, nakon što je ne baš davno imala dva ili tri nikakva, a ostali sjajni. Što se to događa, ne znam, ali malo sam žalostan, posebno kada vidim mlade feminizirane dečke i pitam se tko će igrati muškarce u klasicima. Sam Bog zna da volim kazalište, ili da sam ga volio. Kada me je majka prvi put odvela na kazališnu predstavu, bio sam toliko zatravljen da tri dana nisam mogao hodati, mislili su da imam dječju paralizu. Sada se teško odlučujem, primjerice na kakav dramski komad u zgb HNK, gdje s vremena na vrijeme ima zločina nad teatrom, ali ne i kazne, pa sam opet paraliziran.
O jeziku, rode…
Čitam u novinama o jeziku, o tome hoće li hrvatski jezik izumrijeti. U naslovu se govori o izumrlom „dalmatinskom jeziku“, čijim bi stopama mogao poći hrvatski. Neupućeni naš čitatelj možda je zaključio da se u Dalmaciji govorilo jezikom koji nije hrvatski, nego neki drugi, dalmatinski. I krivo bi zaključio. Jezik kojim se služilo romansko stanovništvo nepovezanih gradova uz obalu i na otocima u ranom srednjem vijeku (ponegdje i nadalje) nikako se ne može nazvati dalmatinskim, nego eventualno dalmatoromanskim, odnosno sirovijom inačicom profinjenoga latinskog jezika. Osim toga, Dalmacija je velik prostor, koji su nastavali pretežito Hrvati i govorili svojim jezikom. Ulazili su pomalo u latinske gradove, preuzimali ih (papa Aleksandar III. u Zadru 1199. dočekan hrvatskim pjesmama) i tako dalje do Marulića, oca hrvatske književnosti – književnosti na čakavskom narječju hrvatskoga jezika, koje bi narječje nevježe možda nazvali dalmatinskim jezikom, kao što neki opet pokušavaju. Ne postoji (osim u neobvezujućem kolokvijalnom izričaju) kajkavski jezik, ni čakavski jezik ni štokavski jezik, ni zagorski, ni slavonski ni lički, tek jedan i po svemu jedinstven hrvatski jezik. Koji ne će izumrijeti. U svim je ratovima pobijedio, ako je koju bitku izgubio, brzo se vraćao na bojišnicu. Amen.
Hrvoje Hitrec/HKV
Vijesti6 dana ago
Vijesti5 dana ago
Vijesti11 sati ago