Nije zgorega češće se podsjetiti na neke činjenice koje pojedinci izokreću, snimaju nekakve “Dare iz Jasenovca” i slične filmove… Točno da se čovjek rasplače nad mukom tih filmskih likova. Mitovi o ustaškom logoru Jasenovac su toliko rašireni da, po onoj Gebelsovoj, laž ponovljena 100 puta postaje istina. Međutim, istina se ne da pokopati. Stoga ponavljamo članak iz lipnja prošle godine sa svjedočanstvom Vojislava Prnjatovića, zatočenika logora Jasenovac, koje je dao u Beogradu…

Kome je u cilju da se istina ne sazna? Zašto se ne prekopa Jasenovac? Zašto se manipulira brojevima jasenovačkih žrtava? Ovo su bila retorička pitanja. Neki od nas odavno su svjesni da Jasenovac nije bio gubilište nego radni logor, ali to trebaju znati i svi ostali, i Hrvati i Srbi…

Boravak u niti jednom logoru nije ugodan, pa nije bio niti u Jasenovcu. Činjenica je da je od formiranja logora u rujnu 1941. pa sve do siječnja 1942. logor bio neadekvatan za boravak većeg broja zatvorenika, ali nitko ne može poreći činjenicu da su u relativno kratkom vremenu logor proširili, izgradili nove barake, te ambulantu i bolnicu za liječenje zatvorenika, znači daleko od masovnih pogubljenja i mljevenja kostiju kako nas uče naši vrli “jugoistoričari”.

Da je istinit srpski mit o 700.000 pogubljenih Srba u Jasenovcu, to bi značilo cca 1.000 ljudi dnevno, a da su istiniti podaci spomen područja Jasenovac o 80.000 pogubljenih to bi značilo cca 110 ljudi dnevno, i to iz dana u dan i nedjeljom i petkom i svecom?

Kako bilo, budući smo mi istinoljubiv narod, u nastavku prenosimo izvješće Vojislava Prnjatovića, zatočenika logora Jasenovac koji je u istom proveo određeno vrijeme prije nego je upućen u Nedićevu Srbiju. Valja primjetiti razliku jezika i pisma u pojedinim dijelovima teksta što upućuje na to da se, očito, i tu radilo o intervenciji srpske strane, odnosno njihovih službi kojima nije niti bilo stalo da to prikriju. Treba obratiti pažnju i na izjavu samog Prnjatovića da ne prođe niti jedan dan a da bar jedan jedini Ustaša ne iskoristi svoje pravo da likvidira nekog od zatočenika. Znači, po njemu se radi otprilike o jednom ubijenom zatočeniku dnevno što je daleko od 110 ili 1.000, kako tvrde naši, odnosno srpski “jugoistoričari”.

Nadalje, zanimljiv je i opis Židova i njihovog ponašanja u logoru gdje se osjeti prilična ljubomora prema njima jer su, navodno, u puno boljem položaju od Srba, što je po meni i razumljivo budući da Hrvati nikad nisu niti imali bilo kakvih problema sa Židovima za razliku od problema sa Srbima u zajedničkoj državi pod diktaturom Beograda.

U samom zaključku Prnjatović tvrdi kako je Židova bilo 5-8 puta više od Srba te time dolazi u konflikt s vlastitom izjavama da je u logoru, u tri barake, bilo 1.100 zatočenika, a da je u jednoj baraci veličine 180 m2 bilo smješteno 300-450 zatočenih Srba što bi značilo da je Židova bilo, u stvari, dvostruko više a ne 5-8 puta, pa sad što je istina?

Prnjatović je očitovao i osobnu mržnju prema Židovima jer su bili u boljoj poziciji od Srba, i jer su im Ustaše više vjerovali, i što je zanimljivo, ne piše nigdje da su Ustaše ubijale Židove, nego samo da su umirali, čak i više od Srba, kako veli, jer su bili prljaviji i manje otporni. Prnjatović čak nijednom nije dao niti naslutiti da su Ustaše u Jasenovcu tukli ili fizički zlostavljali zatočenike, za razliku od postupanja Srba prema zatočenim Hrvatima tijekom Domovinskog rata.

Prema tome, nije teško izvući očite zaključke iz izvješća kako je to ipak bio samo radni logor, a ne neko gubilište ‘s drobilicom kostiju’. Time ne umanjujem bilo kakav zločin koji se desio, jer i samo jedan zločin je jedan zločin previše.

Ovo izvješće su u svrhu dokazivanja zločinačkog karaktera logora Jasenovac koristili mnogi tzv. istoričari i u njemu pronalazili dokaz masovnih likvidacija Srba i Židova, i negaciju radnog karaktera logora iako ga Prnjatović upravo takvim opisuje. Izvješće prenosim u izvornom obliku bez intervencije niti na jednom zarezu, svakome na vlastitu prosudbu…

---

Izvješće Vojislava Prnjatovića

Jasenovac je varošica, koja leži na samome ušću rijeke Une u Savu. Od željezničke stanice Jasenovac varošica je udaljena 20 km. U sred varoši nalazi se jedna veća dvokatna zgrada u kojoj je smješten „ustaški tabor-Jasenovac”. Nizvodno niz Savu jedno 2—3 km, a na ušću rijeke Lonje u Savu podignut je na imanju i tvorničkom prostoru firme Bačić i drug, Jasenovac, sam sabirni zatočenički logor. Logor se nalazi na močvarnom i podvodnom terenu, te je opkoljen nasipima, koji ga štite od poplava. Kako je logor sa svih strana opkoljen vodom i močvarama, a sa selom Jasenovac vezan jedino jednim jedinim dobro čuvanim putem, te je bijeg iz logora pod normalnim prilikama posve nemoguće. Logor Jasenovac se zove „sabirni” s toga, što je od rujna mjeseca 1941. god. postao centralni logor u koji se upućuju novi zatočenici, a Jasenovac ih zatim dalje raspoređuje po ostalim filijalnim logorima. 

Tako je Jasenovac od rujna mjeseca u neposrednoj svojoj blizini imao 4 filijalna logora i logor u Staroj Gradiški. Tijekom jeseni i zime 1941. i 1942. u Hrvatskoj su likvidirani svi muški zatočenički logori osim Jasenovca sa njegovom filijalom u Staroj Gradiški. Koncem januara 1942. god. konačno je likvidiran logor „Danica” u Koprivnici, a njegovi zadnji zatočenici Srbi su premješteni u Jasenovac. Tako da danas postoji samo jedan jedini muški zatočenički logor i to Jasenovac sa filijalom u Staroj Gradiški. Imanje i fabrički prostor firme Bačić i drug u Jasenovcu izabra to je za jasenovački logor po mom mišljenju zbog sljedećih razloga:

1. a) što je na podvodnom i nepristupačnom terenu, pa je bijeg iz njega nemoguće, a osim toga vodom i močvarama odsječen je od ostalog sveta, pa se ne može ni na koji način održavati kontakt između logora i vanjskog sveta, i

b) što se na tom terenu nalaze tvornička postrojenja firme Bačić i drug, a što je sve zaplijenjeno u korist Hrvatske države, jer je Bačić emigrirao u Srbiju.

Naime, namjera je ustaša, da od Jasenovca naprave jedan ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da su na terenu podignute već veće i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnice, bravarije, kleštara, limarija, tapecireraj, puškarnica, auto mehanička radionica, stolarija, kolarija, elektroinstalaterska radionica, ciglana, parna pilana, te parna električna centrala, koja podjednako daje svjetlo i samom mjestu Jasenovac.

Stara Gradiška zadržana je kao filijala logora Jasenovac upravo također s naprijed iznijetih razloga jer je logor smješten u staroj kaznionici, a u kojoj se također nalazi niz važnih i dobro uređenih radionica. Posebna se pažnja poklanja šnajderskoj i cipelarskoj radionici. Te dvije radionice danas rade sa velikim brojem zatočenika mahom Židova a za potrebe ustaške, Hrvatske vojske i sl. Na prostoru od Jasenovca do Stare Gradiške ima nekoliko većih i lijepih poljoprivrednih imanja, čiji su vlasnici Srbi.

Kako su oni dijelom svojevoljno, a dijelom prisilno iseljeni, to su ta imanja sada zaplijenjena pa predana logoru Jasenovac na iskorištavanje. Na obradu tih imanja upućeni su zatočenici iz Jasenovca i Stare Gradiške i to mahom samo Židovi, budući da ustaše u njih imaju vjeru, da neće pobjeći. Tek tu i tamo je poslat po koji Srbin i to kao stručnjak kada se među Židovima nije mogla naći zamjena.

Stambene prilike treba podijeliti u dva vremenska perioda i to:

1) period do dolaska međunarodne komisije u logor (6. 1-1942. g.) i

2) od toga dana pa na ovamo.

Za vrijeme prvog perioda tj. do 6. I. 1942. 1.100 zatočenika bilo je smješteno u tri male i vrlo primitivne barake, koje nisu imale prozora nego samo po dvoja vrata. Te barake su više ličile na svinjce nego na stanove za ljude. Dužine su bile oko 20 m a širine oko 6 m, dok visine oko 3 m.

Takva jedna baraka je određena samo za zatočenike Srbe. U toj baraci je stanovalo prosječno 300 do 450 zatočenika Srba pod strahovitim nehigijenskim uvjetima, formalno nabacani od patosa do krova jedni na drugima, puni ušiju, svakovrsne nečisti, blatnjavi, zdravi, mokri i bolesni. Upravo strahota, koja bi se mogla mjeriti samo sa paklom.

Kada se saznalo, da će doći međunarodna komisija da pregleda logor i zatočenike, tada je ustaška uprava odredila, da zatočenici na brzu ruku, konac mjeseca januara i početkom mjeseca veljače 1942. g. podignu 6 komada modernih baraka Njemačkog sistema za sklapanje, zatim jednu baraku za bolnicu, 1 baraku za ambulantu, te jednu baraku za kuhinju. Srbi zatočenici radeći danju i noću sve su to podigli u jednom rekordnom roku od par dana.

Pri tom treba istaknuti da je sav rad obavljen u sred najveće zime, a pri temperaturi od 20 do 33 stupnja Celzijusa ispod ništice. To zidanje baraka zatočenici Srbi su u velikom broju platili svojim životima, jer su se razboljeli, a kako su već bili iscrpljeni te su naglo umirali, ili su ih pak ustaše ubijali kao dalje nepotrebne i balast.

Kada su početkom veljače bile gotove nove barake za stanovanje zatočenika, tada su zatočenici prešli na stanovanje u njih, a stare su barake srušene. S tim datumom počinje novi bolji period za zatočenike u pogledu nastambe. U svaku baraku stati oko 160 zatočenika. U baraku su smješteni boksovi sa dva kata ležaja. Svaki boks ima po 6 zatočenika i to na prvi kat trojicu i na drugi kat trojicu. 

Tako je konačno nakon toliko mjeseci svaki zatočenik dobio bar svoj ležaj, i omogućeno mu je koliko toliko, da se brine o svome ležaju i svojim stvarima. Nažalost te su barake podignute na podvodnom terenu, pa su prilikom zadnjih poplava Save i Lonje probijeni nasipi, a barake poplavljene, dok su zatočenici po noći evakuirani na stanovanje po radionicama gdje rade i na ciglanu. Zbog toga su zatočenici ponovo ostali bez jedinog svog dobra – ostali su bez svojih stanova, svojih ležajeva, pa se s toga danas nalaze u teškom položaju. Ustaška uprava uvidjevši i sama neodrživost novostvorenog stanja odlučila je, da jedan dio zatočenika premjesti privremeno u logor Stara Gradiška.

Tako je u vremenu od 23. do 24. ožujka 1942. iz Jasenovca prevedeno u St. Gradišku oko 500 zatočenika i tamo su privremeno smješteni. Oni će dijelom biti poslani na razne ekonomije na rad (mahom Židovi), a drugim dijelom će biti vraćeni u Jasenovac čim voda opadne i mogne se opet stanovati u barakama u Jasenovcu. U Jasenovcu je ostalo oko 400 zatočenika, koji imaju za dužnost da održe rad radionica, te da sukcesivno kako voda opada sakupljaju poplavljeni materijal i urede logor. 

Higijenske prilike u logoru Jasenovac su više nego očajne. One su stvarno ubitačne – obrtne. Pored loših stanova treba istaknuti u Jasenovcu u logoru nema tekuće vode. Postoji jedan jedini bunar pokraj ustaške kuhinje. Na taj bunar zatočenici ne smiju dolaziti. Zatočenicima tako nije preostalo ništa drugo nego da konzumiraju vodu iz zagađenih bara; koje su leglo bolesti. Voda nije za piće. Može se piti samo prokuhana. Tom vodom se služe i zatočeničke kuhinje. Zbog nestašice vode zatočenici se nisu mjesecima i mjesecima prali, a o nekom kupanju nije moglo biti ni govora. Za vrijeme zimskih snježnih dana zatočenici su koristili snijeg za pranje (trljanje snijegom).

Tek pred dolazak međunarodne komisije ustaše uviđaju potrebu, da se za zatočenike podigne kakav takav bunar. I zbilja bunar je iskopan za 2 dana kod nove kuhinje. Time je omogućeno zatočenicima da dođu do vode neophodno potrebne za piće (i ako tu bunarska voda nije zdrava) i za pranje. Od toga dana zatočenicima je pružena prilika da se umivaju i kako tako očiste i peru. Kako je u logoru zavladala velika ušljivost, pa su uši sa zatočenika prešle i na same ustaše, to su ustaše pred dolazak međunarodne komisije dovezli dva poljska vojnička kotla dezinfektora, koji su smješteni u jednu primitivnu baraku.

Zatim je prema skromnim i primitivnim sredstvima pristupljeno dezinfekciji i dezinsekciji zatočenika i njihovih stvari. Rezultat je bio taj, da su poslije dezinfekcije zatočenici po desetak dana bili čisti i bez ušiju, ali su se zatim opet zaušili od drugih. Ustaše bojeći se da ne dođe do kakvih infektivnih bolesti a posebice tifusa naredili su da se dezinfekcija vrši stalno po grupama i na taj način suzbije ušljivost. No te sve mjere su poduzete toliko kasno da se može slobodno tvrditi, da će zatočenici i nadalje u jakoj mjeri ostati ušljivi. Kanalizacije u logoru nema. WC-i -latrine su poljske (poljske jame iskopane pozadi baraka). 

Po noći se nužda vrši u samim barakama u kante, koje se izjutra iznose i prazne. Obzirom na to smrad po noći u barakama je veoma velik, a sa zdravstvenog gledišta je to posve i jako štetno. Poljske latrine kada se napune zatrpaju se plitkim slojem zemlje, koga kiše speru a nečisti po okolici izliju. Tek koncem mjeseca siječnja 1942. god. pred dolazak međunarodne komisije podignuta je ambulanta i bolnica.

Prije toga ni ambulanta a kamoli bolnica nisu postojali. Do tog vremena bolesnici su ležali u stambenim barakama sa ostalim zdravim zatočenicima. Nisu imali nikakve njege niti pomoći, te su bili posve prepušteni sami sebi i Božjoj milosti. Redovita je pojava bila, da je svakog jutra u baraci osvanulo po nekoliko mrtvaca.

Od početka februara 1942. otpočele su radom ambulanta i bolnica. Međutim, zatočenici su se veoma nerado i tek u najvećoj nuždi služili ambulantom i bolnicom, a to s stoga što su ustaše svake dvije do tri tjedna upadale predvečer u ambulantu i bolnicu, te bolesnike podigli i istjerali, te ih zatim „likvidirali” (ubili). Ubijanja su se djelom vršila pred bolnicom dijelom na samom groblju. Zbog te činjenice zatočenici su teškom mukom išli u ambulantu i bolnicu, ali sila Boga ne moli, pa tako i bolest je natjerala – hoćeš nećeš – već rezignirane i apatične bolesne zatočenike da traže lijeka pod smrtnom opasnošću. 

Ishrana bolesnika je bila ispod svake kritike. Čak i za zatočenički logor ispod svakog očekivanja. U principu zatočenici su trebali dobiti tri put hranu na dan (izjutra, u podne i na veče), međutim u praksi smo dobivali mahom samo dva obroka hrane i to u podne i na veče, a tek tu i tamo pokatkad i izjutra. Jutarnja supa (kada smo je dobili ) bila je tzv. “ajnpren” juha. Kakva je ta juha bila neka kaže sama činjenica, tj. na 1.000 zatočenika dato je svega 4 kg brašna na zapršku bez masti. 

Ručak se sastojao od kuhanog graha ili kupusa pripremljenih bez masti. Tek tu i tamo je kad kada data po koja kila masti za začin jela. Večera se također sastojala od juha od graha ili kupusa, a katkada od kuhanog krumpira u ljusci (3 komada za večeru). Kruha nismo mjesecima ni vidjeli a kamoli ga dobili.

Tek od 22. ožujka 1942. god. a obzirom na iscrpljenost zatočenika i predstojeće velike proljetne radove odlučile su ustaše, da zatočenicima daju dnevno po 1/4 kruha kukuruznog (20 dkg). Tako slaba ishrana, a težak rad i nehigijena, izvršili su svoje. Svi zatočenici su odreda jako mršavjeli i slabili a što ih je direktno zatim vodilo u smrt, jer kad obole i iznemognu tada bivaju redovno „likvidirani”.

Za cijelo vrijeme logorovanja zatočenik se sam ima da brine za svoje odijevanje, obuvanje i posteljinu. Prilikom dolaska u logor ustaše zatočenicima oduzmu sve vrednije stvari, pa tako i svu suvišnu obuću, odjeću, rublje, deke, toaletni pribor itd. dakle zatočenik u 90 od 100 slučajeva ostane samo u jednom odijelu, jednim parom cipela, jednim na sebi odijelom itd.

Kako svi zatočenici moraju da rade i to po svakom vremenu, ta se odjeća i obuća brzo poderu. Sada je zatočenik primoran da si nabavi drugu odjeću i obuću. Mahom zato svaki to postizava preko „grobara” koji sa mrtvih zatočenika prilikom sahrane skidaju odijelo i veš. Grobari te stvari daju svojim prijateljima dijelom bez naknade, a dijelom traže naknadu u hrani ili cigaretama (šverc cigareta). Na taj način zatočenici postizavaju da ne ostanu goli i bosi.

Po propisu ustaša svi zatočenici moraju bez izuzetaka da rade. Nitko ne smije biti besposlen osim bolesnika smještenih u bolnicii ambulanti. U principu razlikujemo dvije vrste rada: 

1) vanjski rad, i 2) unutarnji rad.

Radnici određeni za vanjski rad vrše najgrublje i najteže poslove kao: istovar i utovar robe i materijala u željezničke vagone (logor ima industrijski kolosijek vezan sa glavnom željezničkom prugom), prenos građevinskog i ostalog materijala, podizanje baraka, zidanje zgrada, čišćenje snijega, podizanje i održavanje nasipa itd. 

Drugi dio zato ekipa mahom zanatlija zaposlen je u „lančari” i „obrtnoj grupi” i to kao: kovači, podšivači, limari, bravari, tapacireri, puškari, auto-mehaničari, elektroinstalateri, stolari, kolari, šnajderi, cipelari, brijači, keramičari, staklari, vešeri itd. te kao radnici ciglane.Oko 15 zatočenika zaposleno je na logorskoj ekonomiji, kao: stalari, kočijaši, kravari i muzari, senari, mesari, kobasičari, čuvari i njegovatelji peradi, kuhari, nosači drva i vode.

Na koncu oko 25 zatočenika tzv. „GROBARA” zaposleno je svakodnevno na kopanju grobova i sahrani mrtvaca. Njihova je dužnost da svakoga dana postoji iskopana dugačka raka oko 15 metara za sahranu ubijenih i umrlih. To je svakidašnja predostrožnost jer svakog dana može ustašama da se pruži prilika za masovno ubijanje (ubijanje pri dolasku u logor, ubijanje iz „nastupa”, ubijanje na radu, ubijanje iz bolnice, ubijanje po kazni, te umrli). Svi radovi obavljaju se pod strogim nadzorom zatočenika – grupnika kao i samih ustaša. Rad kroz cijelo vrijeme mora biti brz, energičan i intenzivan.

Radi od 8 do 12 sati prije podne i od 1 do 6 poslije podne. U važnijim slučajevima, koji su vrlo česti radi se bez obzira na vrijeme neprekidno dok se rad ne završi. Svaka labavost u radu, svaki propust i si. kažnjavaju ustaše na licu mjesta smrću. 

Disciplina je u logoru „gvozdena”. Logor nema propisanog nikakvog pravila o životu i disciplini u njemu, niti postoje disciplinske kazne i postupci. Svaki pojedini ustaša ima pravo bez ikakve odgovornosti da ubije zatočenika čim to nađe za shodno. Što to znači nije potrebno opisivati nego savjesno i s tim samo konstatirati da ne prođe niti jedan dan a da bar jedan jedini ustaša ne iskoristi to svoje pravo.

Kao što je naprijed izloženo logor Jasenovac je ograđen 5 m. visokom žičanom ogradom, koja je široka 3 m osim toga oko logora je voda i močvare. Logor sa ostalim svijetom vezan je samo jednim jedinim strogo čuvanim putem. Zbog toga svaki kontakt između zatočenika i vanjskog sveta je posve nemoguć. Nadalje isto je tako nemoguće civilima posjetiti logor ili zatočenike, to je najstrože zabranjeno. Dalje zatočenici ne mogu pisati nikome, a niti pisma ma od koga primati. Isto tako ne mogu primati niti slati pakete. Svaki ma i pokušaj dopisivanja ili si. kažnjava se odmah smrću.

Objavljeno je do duše da će zatočenici počev od 1. aprila 1942. god. moći dva puta mjesečno pisati i dopisnice službenog formata svojim bližim, te od njih primati odgovore, a sve u veličini od 20 riječi. Isto tako da će zatočenici moći primati jedanput mjesečno pakete u težini do 5 kg. Dali će se to u istinu i ostvariti nemoguće je reći.

Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su i u logoru zadržali sve svoje mane no s tim, da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike. Odmah po osnutku logora u Jasenovcu Židovi su kao prvi zatočenici dopremljeni i to u većem broju. Tek za njima su počele pristizati grupe Srba. Brojčana nadmoć Židova u logoru nad Srbima bila je na prvi pogled očitovidna i ona je stajala prema prilikama u srazmjeru 1 : 5 do 1 : 8. 

Zbog toga što su Židovi u logor došli prije Srba i u velikom broju to su oni uspeli da u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabe sve važnija mjesta. Tako da je danas unutarnja logorska uprava stvarno u njihovim rukama. Oni ljubomorno čuvaju, da se Srbi ne uvuku na položaje, pa s toga stalno i vješto intrigiraju protiv Srba. Kako ustaše imaju više povjerenja u Židove to im intrigiranje i uspjeva. Tako Srbi, pored toga što stradaju od ustaša, stradaju i od Židova.

Židovska logorska uprava svjesno i smišljeno protura Židove na lakša radna mjesta i razne položaje i zvanja, koja se virtuoznošću izmišljaju samo da jedni drugima olakšaju radni položaj. Međutim, i pored svega toga smrtnost među Židovima je veća nego među Srbima, a to s toga, što su neotporniji, nisu navikli na teške radove, te što se ne čiste i ne uređuju. Rijetko je koji Židov čist i uredan. Većina ih predstavljaju leglo i rasadnik ušiju i nečistoće. Primjera radi iznosim da je Pordes, bivši dirigent beogradske opere, umro od nečistoće i ušljivosti. Po njemu su upravo bili grozdovi ušiju, koje su ga formalno jele. Pordes služi kao primjer.

Piše: Miro Perković/ Udruga Hrvatski Ratnik