Problematiziranje liberalizma sve je izraženije među intelektualnom elitom na Zapadu. U kolovozu 2023. ugledni liberalni časopis Atlantic objavio je ogromni tekst o fenomenu autora koji se potpisuje kao „Bronze Age Pervert“. Isti je autor objavio uspješnicu Bronze Age Mindset u kojoj iz ničeanske vitalističke perspektive napada egalitarizam, demokraciju i liberalizam, zagovarajući kao ideal uglavnom protukršćanski kodeks ratnika iz antičke Grčke i snažno hijerarhijski ustroj društva.

Graeme Wood, autor spomenutog teksta u Atlanticu pod nazivom „Kako je Bronze Age Pervert očarao krajnju desnicu“, jasno je utvrdio, o čemu se i ranije govorilo, da se iza „Bronze Age Perverta“ krije rumunjsko-američki filozof Costin Alamariu koji je doktorirao na možda i najprestižnijem američkom Sveučilištu Yale s temom „Problem tiranije i filozofije u misli Platona i Nietzschea“ u kojoj, između ostalog, brani tiraniju kao društveno uređenje. Dubinskim isčitavanjem Platonovih i Ksenofontovih tekstova, Alamariu zaključuje da su u dijalozima njihovi argumenti protiv tiranije iznenađujuće slabi iz čega zaključuje da su oni intencionalno takvi kako bi se zapravo afirmirala tiranija.

Usprkos evidentnoj dominaciji liberalnih ideja u javnosti, ocrtani fenomen ukazuje na to da su, nasuprot onome što se javno proklamira, mnoga proskribirana mišljenja vjerojatno prisutna u raznim „elitnim“ institucijama. U spomenutom članku u Atlanticu autor navodi kako je na konferenciji političkih filozofa na Sveučilištu Michigan 2022. profesor s Yalea Bryan Garsten istaknuo da najbolji studenti filozofije s podsmjehom gledaju na liberalizam i njegove temeljne vrijednosti, smještajući ih „između Nietzscheova protofašizma i novosrednjovjekovne, kvaziteokratske verzije katolicizma suprotstavljene prosvjetiteljskom liberalizmu“.

Valja istaknuti da su opširne filozofske kritike sve učestalije i sve češće i to ne iz perspektive dotrajalih ideologija, već na unutarnje kontradiktornosti liberalizma ukazuju i nekadašnji nositelji liberalnih ideja. Među potonje spada i britanski filozof John Gray. Autor više knjige o liberalizmu, umirovljeni profesor s čuvene London School of Economics, kao i redovni kolumnist Guardiana i New Statesmana, nedavno je objavio knjigu The New Leviathans: Thoughts After Liberalism. Gray u svojoj knjizi otvara brojna pitanja – od kontradikcija sadržanih u temeljima liberalizma do budućnosti zapadnih društava nakon implozije vrijednosti klasičnog liberalizma.

Na početku svoje knjige Gray sažima trenutnu bilancu izvornog liberalizma: „Danas su države odbacile mnoga ograničenja liberalnog doba. Od institucije koja je tvrdila da širi slobodu, država postaje institucija koja štiti ljudska bića od opasnosti. Umjesto zaštite od tiranije, nudi utočište od kaosa“. Pandemija koronavirusa nije tako davno završila pa će čitatelj lako moći prepoznati tu dijagnozu u tadašnjem postupanju državnih vlasti širom svijeta. Takav je razvoj događaja, prema Grayju, nužna posljedica liberalizma, iako to njegovi formulatori zasigurno nisu predvidjeli.

U tom se pogledu on donekle i slaže s američkim filozofom s Notre Damea Patrickom Deneenom. U predzadnjoj knjizi Zašto liberalizam nije uspio, Deneen argumentira da je bujanje države, državnog aparata i državnih intervencija u ekonomski život, ali sve više i u život pojedinca, logična posljedica liberalnog i kapitalističkog rastakanja tradicionalnih društvenih institucija – u hrvatskom slučaju to bi bila zadruga, a danas obitelj – koje su pružale utočište pojedincu u slučaju nevolje i raznih implozija šireg poretka. Nakon što su takve ustanove uništene, država zapravo nema „izbora“ nego intervenirati kako bi pomogla pojedincima, iako je liberalizam načelno nastojao osloboditi pojedinca od okova države. Ali, oslobođenjem od okova „društva“, stavio mu je na pleća okove države. Grey, koji je ateist, ali je ujedno kritičan prema najpoznatijim promicateljima ateizma poput Richarda Dawkinsa, izražava neskrivene simpatije prema kršćanskom moralu i implikacijama kršćanstva za društveni poredak.

U ovom trenutku, smatra Gray, svijetom vladaju suvremeni „Levijatani“ koji zadiru u slobodu pojedinca. Kina i Rusija, prema njegovu mišljenju, spadaju u taj obrazac, ali sve više i zapadna društva. Zato on rezolutno zaključuje da je „liberalna civilizacija utemeljena na praksi tolerancije postala povijest“.

Stanje je, misli Gray, sljedeće:

„U školama i na sveučilištima obrazovanjem se usađuje konformizam s vladajućom progresivnom ideologijom. Umjetnost se ocjenjuje prema tome služi li odobrenim političkim ciljevima. Disidentima od ortodoksija o rasi, spolu i imperiju okončavaju se karijere i oni nestaju se iz javnog života. Vlade nisu odgovorne za tu represiju. Vladajuće katekizme formulira i provodi civilno društvo. Knjižnice, galerije i muzeji isključuju stajališta koja se osuđuju kao reakcionarna. Ovlasti cenzure imaju velike tehnološke korporacije. Neliberalne institucije nadziru društvo i same sebe. Globalna pandemija, ubrzanje klimatskih promjena i rat u Europi ubrzali su ove transformacije. Ali počeli su kao i mnogi povijesni preokreti, s očitom pobjedom suprotnog trenda. Dočekan na Zapadu kao predznak da se liberalne vrijednosti šire svijetom, raspad Sovjetskog Saveza bio je početak kraja liberalizma kakvim se prije shvaćao“.

Što je prauzrok takvog trenda, sve pod formalnim okriljem liberalizma? Prema Grayju, to je nužna posljedica nakon što je uništen moralni okvir unutar kojega je liberalizam jedino mogao funkcionirati, to jest riječ je o logičnoj posljedici slabljenja kršćanstva u zapadnim društvima. Usto, navodni trijumf liberalne demokracije koji je proglasio Fukuyama zapravo je značio korijen njezine propasti. Naime, vladajuća ideologija funkcionirala je na ideji Austrijske škole ekonomije i njenog najpoznatijeg učenika Friedricha Hayeka da će globalno prihvaćanje slobodne trgovine dovesti i do utopijskog mira i suživota. Druga je temeljna ideja bila da demokratske institucije funkcionirati bilo gdje na svijetu. Međutim, prva ideja je samo osnažila autoritarne režime poput Kine u kojima su, kako pojašnjava Gray, „tržišne sile samo instrument države“. Kineski vlastodršci svjesni su da tržišne sile često i nisu tako „neutralne“.

Tržišne sile nisu pacificirale Kinu u zapadnom smjeru, već je Zapad postao više nalik Kini pa u obje zemlje zapravo imamo sustav državnog kapitalizma. Međutim, razlika je značajna i stupovi tog sustava postavljeni su na različit način. Grayjev je uvjerljiv zaključak da se u Sjedinjenim Američkim Državama bogatstvom dolazi do političke moći, dok u Kini politička moć stvara bogatstvo pa ga može i uništiti. Slično, iako o tome Gray ne govori, vrijedi i u Rusiji. U Kini smo to plastično mogli vidjeti kada je potpuno marginaliziran i iz javnosti odstranjen osnivač ekonomskog diva Alibabe Jack Ma usprkos tome što je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Nastavljači sovjetskih tajnih službi su pak međusobno rasporedili bogatstvo ruske države i društva, ali osoba na vrhu, odnosno Putin, ima diskrecijsko pravo pojedincima pod optužbom za korupciju, veleizdaju ili drugi kriminal oteti imovinu. U tom je kontekstu najpoznatiji slučaj razvlašćivanja vlasnika ogromne naftne kompanije Yukosa Mihaila Hodorkovskog, jednog od najbogatijih Rusa koji je i sam proizišao iz Komsomolske elite koja je pomoću povlaštenih informacija te društvene umreženosti s pripadnicima tajnih službi ovladala ruskim resursima. Drugi je Putinov politički sponzor Boris Berezovski kojemu se Putin, kada je došao na vlast, oteo kontroli.

Za sada je nejasno kreću li se i zapadna društva u tom smjeru ili će u njima prevladati obrnuti model državnog kapitalizma. Gray smatra da trenutnu situaciju karakterizira pogubna asimetrija po Zapad. Naime, kada kineske kompanije ulažu u zapadnim zemljama, to ne znači njihovo pridruživanje globalnom liberalnom poretku – koji se često eufemistička naziva „poredak utemeljen na pravilima“ –  čiji je lučonoša Zapad, odnosno SAD, i usvajanje zapadnih pravila trgovine, već jačanje kineskog političkog utjecaja za potkopavanje Zapada. Politički sustav današnje Kine pod vodstvom Xija Jinpinga Gray tumači u ključu ideje britanskog utilitarista Jeremyja Benthama o Panoptikonu, idealnom zatvoru koji omogućuje savršen nadzor i kontrolu nad zatvorenicima u svakom trenutku. Odraz takvog sustava u Kini su sveprisutne kamere koje mogu prepoznati identitet prolaznika u sekundi, sustav bodovanja aktivnosti koje koriste društvu i slično. „Pod hiper-hobbesovskim vladarom, Kina koristi iliberalne zapadne ideje kako bi potkopala ostatke liberalnog Zapada“, zaključuje Gray. Kina također koristi dosege znanosti – sofisticirane kamere, algoritme i sl. – kako bi podčinila svoje stanovništvo. Time se potvrđuje Grayjev zaključak da je „vjera u oslobađajuću moć znanosti protivnija razumu nego bilo koja tradicionalna vjera jer ignorira činjenicu da znanost može dobro služiti i ugnjetavanju i slobodi“.

No, vratimo se na stanje suvremenog zapadnog liberalizma koji je definitivno, još uvijek, temeljna ideologija zapadnih elita kojoj se mora prilagođavati i hrvatska stvarnost. Trenutačno je na snazi, smatra Gray, „hiberliberalni projekt emancipacije ljudskog bića od identiteta koje je naslijedio u prošlosti“. Taj projekt predviđa da „ljudi moraju biti slobodni učiniti od sebe što god požele“. U srži tog projekta, što vrijedi za svaki utopijski projekt, jest podrška službene „znanosti“, odnosno onoga što se smatra znanošću, a zapravo je pseudoznanost koja se približava šamanizmu. Za komunizam je to bio dijalektički materijalizam, a za nacizam „rasna znanost“, odnosno antropologija. Za trenutačni „hiperliberalni“ poredak to su razne discipline koje u pravilu imaju sufiks „studije“. Britanski konzervativni filozof Roger Scruton lucidno je primijetio da discipline s takvim sufiksom (ženske studije, rodne studije, kolonijalne studije i sl.) u pravilu nemaju nikakve veze sa znanošću. Takve discipline postaje poluga za demoralizaciju i uništavanje bilo kakvog osjećaja identiteta u zapadnim društvima.

S druge strane, o čemu Gray ne govori, aktivno se provodi tzv. „asimetrijski multikulturalizam“. Taj je koncept skovao kanadski politolog Eric Kaufmann u knjizi Whiteshift: Populism, Immigration and the Future of White Majorities o utjecaju promijenjene etničke strukture stanovništva u zapadnim državama uslijed velike imigracije na populizam i demokratske procese. On smatra da se etničke, vjerske i bilo koje druge manjine potiče da slave svoj identitet, dok se od većine očekuje da odbaci svoj identitet kao relikt prošlosti, praznovjerja i iracionalnosti. Umjesto procesa asimilacije manjina u većinsku kulturu, nužno dolazi dugoročno do nestabilng društva bez temelja i pozitivnog poretka. Posebno je pritom paradoksalna činjenica, a to je lijepo detektirao Gray, da „hiperliberali“ denunciraju (i preuveličavaju) grijehe zapadne civilizacije koja je navodno uništila vrline u nezapadnim društvima. Međutim, istovremeno, kako kaže Gray, „inzistiraju da zapadne vrijednosti – ljudska prava, osobna autonomija i slično – moraju doći u svaki kutak Zemlje“. Tome valja dodati da opet u praksi postupaju na način koji, usprkos tome što negiraju značaj kulturoloških, etničkih, vjerskih i drugih različitosti, u praksi znači da takve razlike postoje. Tako se primjerice, prema muslimanima s Bliskog istoka i iz Afrike, što je detektirala aktivistica rodom iz Somalije Ayaan Hirsi Ali, provodi „rasizam niskih očekivanja“ jer se od njih ne očekuje da poštuju određena društvena pravila u jednakoj mjeri kao većinska populacija.

Također je primjetno da se usvajanje sve šire palete ljudskih prava u zakonodavstvo ne očekuje u jednakoj mjeri od svih država. Prvi su krug države članice zapadnih organizacija (EU-a i NATO-a) koje moraju u potpunosti integrirati u svoja zakonodavstva najmodernije koncepte, a drugi su europske zemlje izvan tog okvira od kojih se to također dugoročno očekuje. Od Saudijske Arabije ili pak Iraka to se ipak ne očekuje. Prosvjedi na američkim sveučilištima pak pokazuju da se od Izraela očekuje poštivanje zapadnih normi, ali ne i od Palestinaca. „Hiperliberalizam“ je također, usprkos univerzalnim tendencijama, ograničen jasnim kulturno-civilizacijskim krugom. Geneza je sljedeća. Prema Grayju, liberalizam je proizvod kršćanstva i samo je u zapadnoj kršćanskoj civilizaciji mogao nastati. Točnije, liberalizam nastaje u okviru protestantske forme kršćanstva, a otac liberalizma John Locke koristi religijske argumente za ljudska prava – ljudi kao bića stvorena od Boga. Glavne četiri liberalne ideje imaju temelj u kršćanstvu. Tako, objašnjava Gray, fokus na pojedincu proizlazi iz uvjerenja da je Bog stvorio ljudska bića, uvjerenje da svi ljudi imaju prava proizlazi iz ideje da su sva ljudska bića jednaka pred Bogom, dok univerzalizam kao vrhunaravno načelo proizlazi iz ideje da su ljudi stvorenu na sliku i priliku Božju. Naposljetku, ideja beskonačnog napretka i unaprjeđivanja institucija preslikava kršćansko načelo da nakon grijeha slijedi iskupljenje.

U 19. stoljeću John Stuart Mill liberalizam redefinira u smjeru paralelne religije bez Boga, uz štovanje apstraktnog „čovječanstva“ nasuprot partikularnim identitetima. Gray lucidno primjećuje da je kratak put od glorifikacije „čovječanstva“ do nasilja jer se cijele skupine lako može proglasiti neljudskima. Odbacivanje kršćanstva, koje hiperliberali žele uništiti, za sobom naposljetku povlači i odbacivanje klasičnog liberalizma. Na ruševinama klasičnog liberalizma pojavljuje se takozvani „woke pokret“ koji je, ne bez razloga, primarno ograničen na anglosaksonski svijet. Ujedno je on i alternativna religija, kao što je to nekoć bio komunizam, za društveni sloj koji Gray naziva „lumpeninteligencijom“. Riječ je o visokoobrazovanim pojedincima koji, zbog nerealno visokih upisnih kvoti na sveučilištu, jednostavno ne mogu popunjavati nekoć zagarantirana radna mjesta za takav sloj – ili, ako ih popunjavaju, imaju puno manja primanja od očekivanih.

Rezultat je taj da klasični liberalizam više ne postoji. On je podrazumijevao zaštitu pojedinca od arbitrarnog državnog progona, ali i od drugih pojedinaca, slobodu govora koja se sada guši pod krinkom govora mržnje, ustavnu vladavinu i određena prava koja su neprikosnovena. Ali, kako ističe Gray, takav je sustav moguć dok određena populacija uistinu prihvaća neka temeljna prava, što je omogućavalo kršćanstvo dok ga je populacija ispovijedala. Kršćanski moralni okvir također je suzbijao zahtjev za apsolutnom autonomijom koji može proizlaziti iz liberalne teorije. Rezultat je sljedeći, nekoliko stoljeća nakon početka liberalizma koji je nastao u specifičnom protestantskom i engleskom kontekstu:

„Povijest je pregazila svaku ideju da zakon može izolirati liberalne vrijednosti od političkog osporavanja. Povelja o pravima (Bill of rights) može biti korisna u kodificiranju sloboda i prava, ali će biti održiva samo u mjeri u kojoj odražava vrijednosti koje su naširoko prihvaćene u društvu. Kada postoje duboke i postojane etičke podjele, prava se poništavaju političkim zarobljavanjem pravosuđa. (…) Liberalni Zapad opsjednut je idejom slobode. Svako ograničavanje ljudske volje osuđuje se kao vid represije. Ako ljudska bića nanose štetu drugima, to je zato što ih je društvo povrijedilo. Kada se te nepravde isprave, svatko može živjeti kako hoće, stvarajući svijet u kojem želi živjeti. Takva vrsta slobode zahtijeva da se svaki aspekt života prati i kontrolira. Jezik mora biti pročišćen od svih tragova misaonog zločina. Um mora prestati biti privatna sfera i mora biti pod paskom zbog svojih skrivenih pristranosti i pogrešaka. Kao što je Dostojevski anticipirao u Bjesovima, neograničena sloboda vodi u neograničeni despotizam. Hobbes je vjerovao da su ljudskim bićima potrebna ograničenja jednako kao i sloboda. To je bila poruka kršćanstva: grešno čovječanstvo mora živjeti pod božanskim vodstvom. Prije kršćanstva, potreba za obuzdavanjem bila je prepoznata u grčkoj mitologiji. Prometej je s pravom okovan zbog svoje oholosti. To je također pouka iz priče o Jobu, gdje pobuna protiv Boga završava podvrgavanjem božanskom autoritetu. Često tumačen kao prototip modernog mislioca, Hobbes je ponovno potvrdio ovu drevnu ortodoksiju. Današnji liberali sanjaju o nesputanoj ljudskoj autonomiji. Pothvati kao što su transhumanizam i tehnološka pobjeda nad smrću neizbježna su krajnja točka liberalizma nakon što je istrgnut iz matrice teologije u kojoj je nastao. Neograničeno samoodređenje je, međutim, fantazija. Ljudska bića ne mogu stvoriti svoje živote ni iz čega, ali mogu uništiti život koji imaju i ostati bez ičega.“

Osim kršćanstva, ranije je spomenuto da je liberalizam nastao kao nadgradnja na engleske tradicije. To je i logično jer nijedna filozofska misao ne nastaje ex nihilo. Već u razvijenom srednjem vijeku u Engleskoj je, čega nije bilo u ostatku Europe, postojao individualizam u izboru bračnog partnera, već u 13. stoljeću ograničena je parlamentarnim i drugim institucijama moć kralja. Liberalizam i parlamentarizam engleska su tradicija, ali su deformirani i kozmopolitiziranjem specifične tradicije i slabljenjem kršćanstva. Ironično možemo primijetiti da se na dugi rok univerzaliziranjem engleskih tradicionalnih ustanova uništavaju dijelom tradicionalne ustanove drugih naroda i civilizacija, a da se naposljetku u formi bumeranga uništava i engleska tradicija.

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Ogledi i rasprave na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Izvor: Heretica

Papa Franjo je sahranjen, čeka se izbor novog Pape. Ostaju kontroverze.

Jedni misle da se trebao pokajati za sve loše što je nanio katoličanstvu, a drugi kliču “santo subito”, odnosno “odmah svet”. “Santo subito” je izraz koji se pojavio nakon smrti Ivana Pavla II. 2005. Ali nitko više ne može biti poput Ivana Pavla II. Onako bez euforije, treba se naviknuti na to da su došla neka nova vremena. 

Pok. papa Franjo imao je svojih dobrih, ali i vrlo loših pothvata. Mi mu zamjeramo slučaj Stepinac, neki i stavove oko agresije na Ukrajinu. Istina o njegovu pontifikatu je, kao i obično, negdje u sredini. No, ipak ne smije se zanemariti da su ga s tugom sahranili katolici i nekatolici iz svih krajeva svijeta. Oni mudri upozoravaju kako se tek nakon nečije smrti može objektivnije sagledati njegov život i javno djelovanje. Pa pričekajmo da vrijeme spere uzburkane emocije i razmrsi nedoumice oko Franjinih papinskih djela. Trebamo se što prije osloboditi iluzije da će nas u budućnosti zaštititi neki smrtni čovjek pa makar to bio i Papa. Naša hrvatska povijest to dokazuje. Stoga vrijedi ona stara “Uzdaj se u Boga i u se!”. Katolička vjera je još uvijek stup duhovnog života u Lijepoj našoj pa će to valjda i ostati ma tko da nam bude izabran za novog Papu.

Dobro kaže Tomislav Mihanović: “Vrijeme čovjeka ne liječi nego promjeni“.

Thompsonov nastup na Hipodromu navodno će gledati i slušati oko 600.000 ljudi. Jesu li to Thompsonovi vjernici? Ako i nisu bit će tamo uz staro geslo “Bog i Hrvati”. Jugo-nostalgičari su zabrinuti jer im sve smrdi na ustašluk. Drugovi, kako smo mogli dozvoliti da se mladež i građanstvo tako zavede makar smo ih stalno u školama i kroz medije šopali našim ljevičarskim i jugofilskim idejama i neistinama? Trebamo se spustiti među narod i upozoriti na nadolazeći razarajući nacionalizam… Na kraju je odlučio početi ispočetka…

Okupila ih je mržnja prema Tuđmanu

Podsjećam na famozni “zagrebački kružok”. To je krug tzv. liberalnih i naprednih ljevičara koji su se jednom tjedno polu-tajno sastajali i “zgražali” nad Tuđmanovim ”terorom“. Osnovali su ga jer “prosto nisu mogli da veruju” što se to “dešava, drugovi”. Bijahu navodno u tom kružoku Rada Borić, Drago Pilsel, Ivo Josipović, isusovac Tvrtko Barun, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Milorad Pupovac, Branimir Pofuk, Anton Šuljić… i tko bi ih sve nabrojao. 

Zajednički im je bio ljevičarski svjetonazor i mržnja prema Tuđmanu. Kasnije se kružok nastavio sastajati s Porfirijem razglabajući kako nacionalisti u Hrvatskoj tlače srpsku manjinu i dopuštaju reviziju povijesti kao i obnovu ustašluka. Siguran sam kako su radosno dočekali odluku pape Franje da stopira proglašenje Stepinca svetim. Puni su razumijevanja za “srpski svet” i za srpske aspiracije prema Kosovu, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Patrijarh Porfirije, miljenik “Kružoka” ima jasni politički stav: “Srpski narod gleda na ruski kao na jedan”. Jel’ to znači: “nas i Rusa sto milijona?” Zanimljivo je uočiti kako je taj tzv. “srpski svet” zapravo strateško-politički pogled kako se proširiti na zapad. Istok, u koji se kunu, ih ne zanima.

Mi smo narod kojemu je prošlost neizvjesnija od budućnosti…

Evo jednog teksta za gangu: “Prekasno Franjo spozna, vjerujući mu k’o u Boga, da Stipe mu nije desna ruka već lijeva noga”.

U subotnjem Jutarnjem naslov: “Saveznici ili neprijatelji”. List donosi snimke Penavinih napada na premijera i HDZ-a izrečene na zatvorenom stranačkom skupu DP-a. Otkrivaju li zaista probleme u vladajućoj koaliciji? Mislim da je to neki cinkaroš iz DP-a proslijedio medijima, a oni to plasirali kao balon. Međutim, smirena Plenkovićeva reakcija probušila je balon i sve je zamrlo. Jasno je da će se ova koalicija održati do kraja mada je jednako tako svima jasno da se unutar nje baš i ne vole. Spaja ih politički interes da ostanu na vlasti. Kad gledamo oporbu, razne SDP-ovke, Daliju, Mrak Taritaš, Puljak i ostale, onda je sadašnja vlast, mada joj se može svašta predbaciti, ipak neki jamac sigurnosti i normalnog.

Trovali su ga polako, a umro je naglo….

Tonino Picula je napokon progledao mada već godinama sjedi u Europskom parlamentu. Kaže: “Sumnjam u kapacitete Ursule von der Leyen“. Izjava je to kojom dolaziš na prvu stranu subotnjeg Jutarnjeg. Je li mu u toj spoznaji pomoglo što je zadužen za praćenje stanja u Srbiji koja bi u Europsku uniju odnosno do njenih fondova, ali bi istodobno prijateljevala s Putinom i Rusijom osuđujući Ukrajinu. Vence je ne tako davno jasno izrekao što misli o sadašnjem vodstvu EU-a, a to misle i mnogi građani Unije koji sve zdušnije glasuju za desne političke stranke u svojim zemljama.

U riječi globalizacija naglasak je riječi “globa”.

Sve bi dali za čiste račune makar je na njima bilo stanje nula…

Evo nama opet potencijalnog sukoba dva brda. Milanović bi “za šeficu Vrhovnog suda Sandru Artuković Kunšt“. Banski dvori se još nisu oglasili, ali to nekako miriše na to da Plenki to baš i ne bi htio. Kod nas čak i najobičniji izbor nekog dužnosnika odmah prerasta u estradu. Već neko vrijeme, zapravo od ponovnog Milanovićevog izbora za predsjednika, prestala su prepucavanja i vrijeđanja Zoki-Plenki. Čak su se dva puta u javnosti rukovali. 

Analitičari vjeruju kako je to zbog nastale svjetske krize, nestabilnosti i tektonskih političkih i gospodarskih promjena. Ja mislim da su bili na terapiji kod psihića. To je danas popularno u bračnim razmiricama.

Pita me na fejsu jedna dama: “Ima li mrtva trka živog pobjednika?”

Naslovnica Jutarnjeg otkriva da velika analiza koja je upravo provedena pokazuje kako je “Hrvatima posao tlaka”. Ma nemojte! I meni je često pisanje ove kolumne tlaka, pa što – da prestanem? Šuti i piši dok možeš ili moraš!

Činjenica je da o novcu bogati više razmišljaju od siromašnih. Mladi ne misle da novac predstavlja sve u životu. Tek kad ostare shvate da predstavlja.

U našim tramvajima vlada demokracija. Sjedala zauzimaju mladi, a stari stoje kraj njih. Slabo ih roditelji podižu na noge…

Derbi Hajduk-Dinamo je iz nas. Poljud je bio krcat. Dogodila se prošlogodišnja repriza. Možda je predznak lošeg ishoda utakmice za Hajduk bila i nedavna izjava hajdukovog talijanskog trenera Gattuza da “Dinamo ima najjaču momčad”. Kad se pogleda tablice u zadnjih dvadesetak godina to je točno. 

Boban je svima održao lekciju

Kako će sada navijači Hajduka, koji priznaju samo prvo mjesto, preživjeti? Rutina kojom Dinamo u finišu osvaja prvenstvo zabrinjava sve osim navijače Dinama. Glavni konkurenti (Dinamo, Hajduk, Rijeka) igraju između sebe, i to je najpoštenije. Bez stranih “sudija”, oči u oči, pa neka se vidi tko je najbolji. Iako prvenstvo formalno nije gotovo, stvarno je završeno. To je i prvi trofej Zvone Bobana. Domaći trener i domaći direktor kluba. Nije li to putokaz i drugim klubovima koji su se pomamili za strancima? 

Odzvonilo stranim trenerima

Moda sa stranim trenerima koji ne znaju riječ hrvatskog je valjda ovim prvenstvom otišla u povijest. Trener koji sjedi na klupi s prevoditeljem je beskoristan i za njegovu momčad i za klub. Uzdaj se use i u svoje kljuse… Pokazalo se da je Dinamov pomoćni trener korisniji od poznatog stranog imena koji ne zna jezik. Naši rijetki treneri koji dođu do angažmana u Europi hitno uče jezik zemlje koja ih je angažirala. Trener koji sjedi na klupi Dinama ili Hajduka je beskoristan ako ne zna hrvatski i ne poznaje mentalitet sredine u koju je došao.

Lokalni izbori su pred vratima. Traže se novi “treneri” u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku… HDZ ima svoje utvrde u Dalmaciji. Hoće li se zatresti? Bojim se da će sve završiti kao u nogometu “status quo”!

Citiram predsjednika Mesića kad je rekao: “Hrvatska je sa 74. mjesta u korumpiranosti pala na 55. mjesto, ali smo to morali skupo platiti”.

U trendu regionalnog prepucavanja tko je bistriji, Zagorci iznose svoju verziju: “Zagorac se rodi s malom maturom, a Dalmatinac umišlja da je ima”.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

  Velika Britanija je proteklih godinu dana doživjela bezbroj političkih razočarenja pa su svi napeto čekali izbore. Svi su čekali da vide kako će završiti engleski lokalni izbori ili preciznije koliko će glasova osvojiti stranka Reform UK – donosi Hladna istina.

  Istovremeno kao i sada Katolička crkva, ona Anglikanska je sada bez svog poglavara, ali bez obzira na to uspjeva razbjesniti vjernike pomicanjem praznika Svetog Juraja. Tim pomicanjem najvažnijeg britanskog praznika (?) s 23.04. na 28.04. ona praznik dovodi praktički do dana izbora koji su se održali 01.05. Kako je to utjecalo na motivaciju birača sigurno nitko neće moći izračunati, ali nekakav efekat je morao biti.

  Važnost koja se pridodaje ovim izborima se prije svega temelji na testiranju popularnosti stranke Reform UK. U određenom smislu riječ je o testiranju nepopularnosti vladajućih Laburista i najveće oporbene stranke Konzervativaca.

  Ispitivanja javnog mnijenja sada već duže vremena ukazuju da je Reform UK najpopularnija britanska stranka. Tako nam na primjer ispitivanje provedeno 27-28.04.2025. govori da Reform UK podržava 26% ispitanika, vladajuće Laburiste 23%, a Konzervativce 20%.

  Razlog za nepopularnost vladajućih Laburista nije teško zamisliti jer su uspjeli svih razbjesniti. Smanjenjem primanja su uspjeli razbjesniti umirovljenike, potom novim porezima poljoprivrednike, a možemo reći i sve druge na čelu s invalidima. U osnovi čak su i progresivni mediji još prošle godine britanskog laburističkog premijera proglasili debaklom.

  Konzervativna stranka kojom predsjeda Nigerijka Olukemi Olufunto Badenoch se nalazi u identičnoj situaciji. Dogodilo se kao što su svi očekivali. Konzervativna stranka je doživjela izborni debakl, ali pitanje svih pitanja postaje da li je on dovoljno velike za smjenu predsjednice stranke. Unutarstranački kritičari su ranije navodili da je ona usmjerila stranku u pogrešnom smjeru pa stoga treba otići. Jedno je pričati, a drugo poduzeti akciju pa je pitanje da li imaju dovoljno hrabrosti za unutarstranački puč ?

  Za razumjeti veličinu debakla Konzervativne stranke trebamo samo usporediti njene sadašnje rezultate s onima prije 4 godine. Konzervativne stranka na lokalnim izborima 2021. osvoja 849 vijećničkih mjesta, a 01.05.2025 njih samo 270. Ukratko oni su izgubili 68% svojih lokalnih vijećnika na područjima gdje su održani ovi izbori.

  U postotcima Konzervativci su ispali samo malo gori od vladajućih Laburista pošto su ovi izgubili 66.5% svojih vijećnika. Time želimo reći da su ih 2021. dobili 242, a sada samo 81 !? Apsolutni pobjednik ovih izbora je Farageva (slika) stranka Reform UK koja osvaja 584 vijećničkih mjesta, znači gotovo 41% svih mjesta. Drugi pobjednik ispadnu Liberalni demokrati koji dobivaju 338 vijećnika (24%). Dio razočaranih Konzervativaca i Laburista je glasovao za ovu stranku koja u odnosu na 2021. povećava broj vijećnika za 70%.

  Svi rezultati koje smo naveli se odnose na stanje 02.05.2025. u 19:00 sati,a preuzeli smo ih s državnog BBC-a.

  Osim lokalnih izbora održani su vanredni parlamentarni izbori za Rucorn pošto je tamošnji izabrani zastupnik osuđen na zatvorsku kaznu. Na tim prošlogodišnjim izborima Laburisti su osvojili 52.9% glasova, Reform UK 18.1%, a Konzervativci 16%. Prekjučer se to sve promjenilo pošto Reform UK osvaja 38.7% glasova i zastupničko mjesto. Na drugom mjestu su završili Laburisti s 6 glasova manje, a trećem Konzervativci s samo 7.2%.

  Ukratko engleski lokalni izbori su potvrdili nepopularnost vladajućih Laburista i najveće oporbene stranke Konzervativaca. Oni su ujedno ukazali da Englezi traže stvarnu promjenu, a ne samo promjenu vladajućih stranaka identične ideologije. (Hladna istina)