Connect with us

Vijesti

Izjava srpske premijerke gđe Ane Brnabić otkrila dvostruku paniku u Srbiji

Published

on

Prema „Jutarnjem listu“, srpska premijerka gđa Ana Brnabić izjavila je 8. kolovoza 2020.: „Želimo pomirenje, mir, ne tražimo od vas da se ispričavate, priznate genocid u Jasenovcu, ali želimo da nas pustite da tugujemo taj dan ili tih dana.

Želimo pomirenje, ali ne i poniženje, na koje nećemo pristati.“ (https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/razumjela-bih-da-milosevic-ode-slaviti-oluju-nakon-sto-srbi-dobiju-struju-ovako-je-to-ponizenje-15012652).

Izjava je dana srpskoj TV, a odnosi se na srbijansko zgražanje što je potpredsjednik hrvatske vlade g. Boris Milošević, hrvatski Srbin, pribivao obilježavanju Dana domovinske zahvalnosti u Kninu 5. kolovoza 2020. Ali to nije zgražanje nego panika – prenosi Kamenjar.com.

Panika prva: Srbija ne može prema „Oluji“ imati odnos i politiku različitu od hrvatskih Srba

Dogovor g. Plenkovića i g. Miloševića potencijalno je prekretnica u odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ona je nužna, poželjna i moguća i dogodit će se prije ili poslije, bilo da joj Miloševićeva nazočnost u Kninu 2020. bude prvi korak ili ne. Međutim, golem problem s tim pomirenjem ima Srbija, koja ne odustaje od svoje protuhrvatske a zapravo velikosrpske politike. A srbijanska politika nema ni tehničko niti moralno pravo tražiti od hrvatskih Srba da se ne mire s Hrvatima! Nastala je panika.

Srbija tu ne može ništa, jer se ne radi o Srbiji i Srbijancima, nego o Srbima građanima Hrvatske koji su ipak uspjeli shvatiti da im kavga sa svojim sugrađanima ne služi ničemu nego getoizaciji, lošijem životu i neurozi u kojoj je glupo provesti cijeli život i namrijeti je svojoj djeci.

U Hrvatskoj se živi dobro i mirno i takav su život zaslužili i građani srpske nacionalnosti. Glupo je da ga sami sebi oduzimaju – da bi ugodili srbijanskim snovima o Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga. Slijeđenje politike stvaranja velike Srbije upravo je njih najviše koštalo i Srbija je upravo njima pokazala koliko je licemjerna i koliko joj nije stalo do njih nego do idiotskih snova iz 19. stoljeća.

Od 19. stoljeća pali su imperijalizmi Engleske, Francuske, Njemačke, Nizozemske i Japana (zapravo svi), a jedino Srbija, usred uljuđene Europe, sanja o proširenju svojih granica silom i genocidom. I ne može je opametiti gubitak nekoliko ratova, pa ni gubitak „svetoga“ Kosova. A još je čekaju teška rješenja povijesnih dugova glede Vojvodine, Sandžaka i Crne Gore, te ono u Bosni i Hercegovini koje za nju nikako ne može ispasti povoljno. Moglo bi se dogoditi da za koju godinu i u Republici Srpskoj netko poput g. Borisa Miloševića otkrije karte i Hrvatskoj dade znak da bi s njom podesio jedra prema Europskoj Uniji.

S najnovijim razvojem odnosa Hrvata i hrvatskih Srba, Srbija i njezina politika odjednom su se našli pred pličinom i – kad se na nju nasuču ostat će karikatura politike, morala i istine, a k tome i zatornici sreće Srba koji žive u Hrvatskoj. Otud utemeljena panika.

Panika druga: da barem ostane mit o Jasenovcu!

Ali gđi Brnabić pobjegla je istina i o jednoj drugoj brizi! Ona zna da s protekom vremena sve dublje padaju i laži o Jasenovcu pa je Hrvatima ponudila da „priznaju“ genocid u Jasenovcu – a oni će „Oluju“ preboljeti. Doslovno je rekla: „Oni (Srbi) će nadalje sami tugovati“.

To je jasna panična ponuda: odjednom i sasvim nepovezano u govor o „Oluji“ gđa Brnabić ubacuje ponudu „Priznajte genocid u Jasenovcu“! Zašto? Kakve to veze ima s Miloševićevim pojavljivanjem u Kninu?

Ima, jer Jasenovac je najveći argument velikosrpske politike i najveća laž Drugoga svjetskoga rata općenito! Na njemu se zasniva priča o genocidu prema Srbima i nevjerojatne izmišljotine o ponašanju ustaša – koje se onda implicite prenose na cijeli hrvatski narod te se neposredno i direktno rabi za sve one koje bilo tko nazove ustašama jer misle drukčije.

Jasenovac je zadnja i najjača velikosrpska karta i kad padne ta laž, pada cijela velikosrpska politika i otkriva se njezina povijesna lažljivost i zloćudnost.

Rezultati istraživanja koja su proveli hrvatski istraživači u slobodnoj Hrvatskoj nakon pada srbokomunizma još nisu učvršćena toliko da bi se prema objavljenim podatcima smjela očitovati hrvatska država. No ti rezultati su toliko uvjerljivi i zapanjujući da se ni etablirani hrvatski povjesničari ne usude o njima govoriti (što je apsurdno, ali to je druga tema).

U posljednjih 30 godina objavljeni su nebrojeni podatci na koje će se morati dati odgovori. I ti će odgovori biti porazni za srpski mit o Jasenovcu.
Zato gđa Brnabić, panično, naivno i podmuklo, pokušava dobiti priznanje za „genocid Srba u Jasenovcu“, makar za to trampila i pomirenje Hrvata i hrvatskih Srba.

Pad jasenovačkog mita

Kratko ću spomenuti dokaze da je sve rečeno o Jasenovcu laž i srbokomunistički mit. Ne iznosim dokaze (za koje bi trebale debele knjige), nego navodim izvješća koja se više ne mogu zataškavati. A budući da su objavljena, ne mogu se ni zabraniti. Poznato mi je da Srbija lobira po svijetu da se novi podatci o Jasenovcu proglase „negiranjem Holokausta“ i na toj osnovi zabrane, te da joj to ne uspijeva. Razlike mita i podataka prevelike su i podatci ruše mit, kako slijedi:

1) Vladimir Geiger objavio je pregled podataka o broju žrtava u Jasenovcu i on se kreće u rasponu od 2.238 do 1,110.929. Toliki raspon govori da s tim brojevima nešto nije u redu. I nije: samo jedan u tom golemom rasponu može biti točan, a svi ostali su laž. Pa taj broj treba objektivno utvrditi ili barem procijeniti.

2) Još 1985, američki autori Bernstein, Hitchcock i Blake napravili su film „A Painful Reminder: Evidence for All Mankind“ u kojemu su objavili da je u Jasenovcu bilo 20.000 žrtava. Taj film je u Hrvatskoj prikazan tek kad se ona osamostalila.

4) Newyorški „Jasenovac Research Institute“ na svojim mrežnim stranicama navodi oko 600.000 imena jasenovačkih žrtava a hrvatska Javna ustanova Spomen park Jasenovac (JUSP Jasenovac) oko 84.000. Otkud tolika razlika?! Onaj tko laže krupno laže a – nije ustaša.

5) Vladimir Horvat, Mladen Ivezić, Josip Pečarić, Stjepan Razum, Vladimir Mrkoci, Mario Kevo i drugi objavili su djela koja uvjerljivo ruše srbokomunistički jasenovački mit.

6) Igor Vukić je u svojoj knjizi „Jasenovac – radni logor“ dokazao da je Jasenovac bio radni logor, što su javno priznali i Ivo Goldstein i Mirjana Kasapović strastveni podržavatelji mita o Jasenovcu. G. Vukić je ustvrdio da u Jasenovcu nije bilo masovnih smaknuća, a u knjizi „Jasenovac iz dana u dan“ dao je sliku logora u skladu sa svojim tvrdnjama.

7) Stipo Pilić i Blanka Matković analizirali su podatke o tri sustavna iskopavanja na Gradini (gdje je navodno ubijen najviše ljudi, prema srpskoj propagandi i do milijun) koja je provela Titova vlast i koja su našla ostatke 440 žrtava. To ne znači da su to sve žrtve, ali jest pokazatelj goleme razlike između mita i stvarnosti.

8) Potpuni krah popisa JUSP Jasenovac donijela su istraživanja vrhunskih informatičara Nikole Banića i Mladena Koića objavljena u više od 60 članaka (svi na portalu „Narod“). Najprije su otkrili oko 14.000 (i višestruko) ponovljenih imena, a kad je JUSP Jasenovac to „ispravio“ otkrili su da su imena za doknadu višestrukih JUSP-ovci uzeli s jugoslavenskog popisa na kojemu je navedeno da su ti ljudi stradali drugdje (a oni mjesto stradanja promijenili u Jasenovac). Najimpresivniji nalaz Banića i Koića došao je iz njihove analize godina rođenja navedenih uz imena žrtava. Primjerice, broj žrtava koje su navodno bile rođene 1900. dvostruko je veći nego onih rođenih 1899. ili 1901. To je izravan i nepobitan matematički dokaz da se ne radi o pogrješci nego o izmišljanju tih datuma.

9) Objavljeni su kvalitetni dokazi (Horvat-Vukić-Pilić-Marković, „Jasenovački logori – istraživanja“, 2016.) da je poslije rata pobijeno mnogo ustaša i domobrana s Križnoga puta.

10) Pad laži o kardinalu Alojziju Stepincu koje je razotkrila gđa Esther Gitman ključan je dokaz da je sva srbokomunistička historiografija Drugoga svjetskoga rata čista laž.

Tko je počinio genocid i nad kim?

Gđa Brnabić, u skladu s velikosrpskom propagandom, kaže da je (čak samo) u Jasenovcu počinjem genocid nad Srbima. No – nedavno je to strašno pitanje genocida počelo izgledati sasvim drukčije! Podatci koje je naveo g. Stjepan Lozo u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima“ (2017. Split: Naklada Bošković), otkrili su dvije stvari:

a) da su Srbi planirali i počinili genocid nad Hrvatima i
b) da su u sklopu toga planirali i proveli propagandu – da su Hrvati počinili genocid nad Srbima!

Nužno je da svaki Hrvat prouči tu knjigu! Jer podatci demografa Vladimira Mrkocija i Stjepana Šterca, koji su uspoređivali popise stanovništva Jugoslavije prije i poslije Drugoga svjetskoga rata sugeriraju da između te dvije vremenske točke „nedostaje“ možda i više od milijun Hrvata! Nužno je da se ti podaci detaljno analiziraju, timski i temeljito, jer upućuju na moguću strahotu koje danas Hrvati i hrvatska država uopće nisu svjesni.

Na genocidnu srpsku politiku upućuje i niz nalaza o ubijanju Hrvata od Odese 1916. do Domovinskoga rata (Ćelije, Škabrnja, Lovas, Vukova i brojni drugi). Vrlo je važan pad odurnog mita o „ustanku Srbu“ (ubijanja Hrvata u brojnim selima priznao je nedavno i g. Milorad Pupovac), otkrića najranijih četničkih zločina nad Hrvatima i strahota laži i skrivanja istine o Bleiburgu.

Prema Josipu Jurčeviću („Stogodišnji teror Jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Zagreb: DIS, 2015.) u Hrvatskoj iz Drugoga svjetskog rata ima 16 grobišta partizanskih žrtava, 1.343 jugoslavenskih komunističkih vlasti, 5 njemačkih okupacijskih vlasti, 30 četničkih, 1 talijanskih, 2 NDH-ovih i 120 nepoznatih počinitelja. Vjerujem da bi prava analiza zločina u Drugom svjetskom ratu trebala početi od tih navoda.
Zaključak

Pomirenje i kvalitetan suživot Hrvata i hrvatskih Srba nužni su i poželjni. No oni moraju počivati na povijesnim istinama. Zato cijelu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, a navlastito onu iz doba Drugoga svjetskoga rata treba ponovno i objektivno istražiti.

Podatci koji su prikupljeni s dolaskom hrvatske samostalnosti upućuju da je ta povijest prikazana potpuno lažno i da je služila velikosrpskoj politici držanja Hrvata podčinjenim i nesposobnim za moralnu i tvarnu obranu.

Zato velikosrpsku politiku hvata panika a sada su tu paniku iznenada pojačali znakovi smirivanja odnosa Hrvata i hrvatskih Srba. Pa je gđa Brnabić otkrila da bi to pomirenje Srbija prihvatila kad bi Hrvati priznali „da je u Jasenovcu počinjen genocid nad Srbima“. No to nije istina i Hrvati nikad ne će progutati tu i takvu udicu. Nego – upravo suprotno – temeljito će istražiti naznake da su upravo Srbi počinili genocid nad Hrvatima a onda Hrvate optužili za genocid nad Srbima. Samo istina, kakva god bila, otvorit će vrata pomirenja. A pomirenje donosi bolji život i potvrđuje vjeru kojoj pripadamo i koju nastojimo živjeti.

prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus

Vijesti

Čudan otkaz: Peronizam je stigao do Tibera

Published

on

Pišem kako bih se još jednom pozabavio slučajem abp. Gabriel Mestre, prolazni nadbiskup La Plate. [Ovdje je prvi članak] U samo osam i pol mjeseci privukao je pozornost lokalnog svećenstva, napokon oslobođenog progoniteljske ideologije “Tucho” Fernandeza – piše Nadb. Héctor Agüer, Nadbiskup La Plate u miru.

S obzirom na žalosnu činjenicu franjevačkog zahtjeva za ostavkom monsinjora Mestrea, bilo bi zgodno da se svećenici La Plate javno očituju, diskretno i bez straha. Ne vjerujem da će njegova privremena zamjena, biskup Bochatey, reagirati protiv primjene kvalificirane demokracije koja odgovara, naposljetku, poliedralnoj ekleziologiji pape Bergoglia.

U ovom slučaju, vjerujem da se može poslužiti starom izrekom, “misli krivo i bit ćeš u pravu”; dakle, mislim na odgovornost kardinala Fernandeza, tako bliskog vrhovnom papi, u poništenju svrgnutih. Nadb. Mestre je napisao: “Svjestan sam svoje slabosti i ljudske slabosti prekrasne Crkve koja je moj dom i moja obitelj. Sveta Crkva zbog službe Trojstva, grešna Crkva zbog krhkosti ljudi koji su dio nje.

Dobro rečeno; ovo što se dogodilo je tipična argentinska intriga. U najmanju ruku je zanimljivo da je sada već bivši nadbiskup pozvan u Rim, od strane Svete Stolice, kako bi razgovarali o nekim aspektima biskupije Mar del Plata, koja je bila njegov bivši ured, i što se tamo dogodilo od studenog 2023., kada je Mestre dobio već unaprijeđenje u nadbiskupiji La Plate. Inzistiram na onome što sam prije predložio: u tome se vidi Fernandezova ruka. Usput ističem da je on bio moj nasljednik. Ostavku sam predao stolici La Plate davno prije, a prihvaćena je samo dva dana nakon mog 75. rođendana. Ta se činjenica jednoglasno smatrala nepoželjnom; ovo nije uobičajeni način da se nastavi. U svjetlu ovih epizoda mogu razumjeti slučaj neobične smjene monsinjora Mestrea. Fernandez je bio moj nasljednik; Mislio sam da bih trebao razgovarati s njim o nekim karakteristikama Nadbiskupije kojoj sam služio dvadeset godina; Sigurno sam s njim razgovarao dvadesetak minuta. Primijetio sam da ga ne zanima što mu mogu reći; bio je odlučan učiniti suprotno, što je i učinio. Još jedna argentinska intriga, sigurno skovana u Rimu.

Pregledavam poruku nadb. Mestre “dragoj zajednici nadbiskupije La Plata”. Biskupova veza s njegovim narodom nije dužnosnička; to je – da upotrijebimo izraz koji se ponavlja u Novom zavjetu – agápē, ljubav. Tako se pojavljuje u poslanicama apostola Pavla: ljubav koja se ne ustručava ispraviti kad je potrebno.

U poruci stoji: „Danas (27. svibnja 2024.) više nisam vaš župnik. Želim vam reći da sam jako sretan ovih osam i pol mjeseci i na tome vam od srca hvala… Hvala vam što se osjećam kao kod kuće! Hvala na gestama blagosti i ljubaznosti u svakom od posjeta! Hvala vam što ste me pozvali da budem dio vaših života! Uistinu sam mogao iskusiti različitost i dubinu vjere u Boga mnogih od vas, predanu vjeru koja me više puta izgradila i obogatila.”

Što će se dogoditi s La Platom? Kako to obično biva u ovim slučajevima, imena se već pojavljuju; neki od njih izazivaju u meni brigu i strah. Apostolska nuncijatura u ovakvim prilikama obavlja konzultacije i provjerava biografiju mogućih kandidata, ali pretpostavljam da se sada stvari odlučuju na višoj razini. Ne mislim na činjenicu da Papa uvijek imenuje biskupe, nego na to da je danas Argentina u Rimu i da su argentinske intrige dobro podmazane. Reći će se da je to uvijek tako, bilo da se radi o talijanskom, poljskom ili njemačkom papi; ne, argentinska originalnost je neusporediva. Više od desetljeća argentinski episkopat oblikovan je ne samo imenovanjima, već i „francisquismom” prelata koji, što je razumno, žele zadržati svoje položaje ili teže usponu. Peronističko nadahnuće daje Crkvi u zemlji vlastita obilježja, a peronizam je stigao do obala Tibera.

Moramo paziti da ne dođemo do zabune. Poslanje Crkve uvijek ostaje poslanje koje je Gospodin poslao apostolima: učiniti sve narode učenicima. Ovaj nalog dolazi njihovim nasljednicima u sakramentalnoj službi.

Posljednje, ali ne manje važno: Nadb. Mestre je postao nadbiskup emeritus La Plate, što sam ja; osim ako mu se ne pripiše titularna stolica. Ali on ima 55 godina. Bilo bi mu preostalo dvadeset godina obnašanja biskupske službe do sudbonosne 75. godine, koju je Pavao VI. odredio kao dob za odlazak u mirovinu, protivno onome što je Drugi vatikanski koncil ustanovio dekretom Christus Dominus. Što će on činit?

Možda bi mogao pomoći prijatelju biskupu ili se zaposliti kao svećenik u župi. A od čega će živjeti? Hoće li doživjeti sudbinu otkazanih biskupa i svećenika? Pravda ukazuje da ga nadbiskupija La Plata mora podržati. U mom slučaju isplaćuje mi mirovinu u Svećeničkom domu u Buenos Airesu, gdje živim, a to je neka vrsta staračkog doma za svećenike. Već sam pisao o 75-godišnjoj giljotini. Prema Tradiciji Crkve, biskup treba umrijeti u svojoj biskupiji, radeći do kraja, kao što se apostoli nisu povukli. Crkva je naš dom, naša obitelj i ne može se odreći tog stanja da postane bezosjećajna maćeha.

Continue Reading

Vijesti

Dobro vam došao Blagdan sv. Ante – svetca cijeloga svijeta

Published

on

Govorimo o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj Crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je jedno od središta čašćenja Sv. Antuna Padovanskog (inače, bio je Portugalac) Samostan sv. Ante na Poljudu u Splitu (Župa Svete Trojice).

Na naslovnom plakatu je raspored svetih misa i ispovijedi na sam blagdan Sv. Ante.

Sveti Antun Padovanski (sveti Ante) rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiju te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59). (papa Benedikt XVI., kateheza na općoj audijenciji, 10. veljače 2010.)

Continue Reading

Vijesti

UPOZORENJE Ivoševiću!? ČETVRTA: Znamo da ne volite Vatrene i Dalića, al što je previše, previše je

Published

on

Udruga veterana Četvrte gardijske brigade iz Splita oštro je reagirala na izjave Bojana Ivoševića, splitskog dogradonačelnika.

Foto: Defilee 4. gardijska brigada HV na Rivi

On je uoči Europskog prvenstva najavio da građani Splita neće moći gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na otvorenim prostorima Rive i Marmontove ulice. Na tim je mjestima, prema ranijoj odluci, zabranjeno postavljanje televizora na otvorenom.

Poštovani gospodine Bojane Ivoševiću, dogradonačelniče grada Splita, Odakle Vam pravo zabraniti gledanje utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, koje Vi nazivate „Neki Euro“, isto tako možemo reći da ste i Vi “Neki dogradonačelnik“. Već dugi niz godina Hrvatska nogometna reprezentacija nas Hrvate čini sretnima i ponosnima svojim rezultatima i postignućima, i onda se nađe „Neki dogradonačelnik“ koji sve to želi zasjeniti svojom pozicijom u Gradu.

Cijela država organizira navijačke zone za praćenje utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije osim Grada Splita. Pitamo se čiji je ovo grad i s kojim pravom samovoljno zabranjujete praćenje utakmica na rivi, trgovima i slično. Ako Vama Hrvatska ne znači ništa, osim pozicije i dobre plaće, nama je Hrvatska sve.

Stoga, kao branitelji i stvaratelji hrvatske države, zbog heroja koji su svojim životima stvorili državu, da bi Vi danas bili na poziciji na kojoj jeste, i pljuvali po svemu tome, tražimo (ne molimo) da se po hitnom postupku omogući praćenje utakmica na otvorenome kako na rivi tako i u ostalim dijelovima grada Splita. Ukoliko Vi osobno ne volite Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne znači da je ne vole i ostali građani Splita, kao i mnogi turisti koji su u gradu a žele pratiti utakmice kako Hrvatske, tako i reprezentacija svojih država.

Pitamo se kako se na rivi mogu održavati razno razna događanja, a prijenos utakmica ne može. Čime se tu ugrožava arhitektura centra Grada, možda prevelikim zračenjem, svjetlosti ili pak nečim drugim?! Možda Vam smeta što bi gledatelji bili ogrnuti Hrvatskim zastavama a ne zastavama duginih boja.

Hajduk je simbol grada, i Hajduk se gleda na Poljudu. Hajduk se gleda i prati svugdje. Ovdje bismo napomenuli da uz Hajduk postoje još tri simbola grada, a to su: Sveti Duje, 4.gardijska brigada i Torcida, kojih velika većina navija za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i želi je pratiti. Ukoliko Vam smeta Hrvatska nogometna reprezentacija, Vi je nemojte gledati, odjavite TV za vrijeme kako ga vi nazivate „Nekakvog Eura“.

Stoga, još jednom zahtijevamo da postavite zone na rivi i na ostalim mjestima i trgovima u Splitu za gledanje Europskog prvenstva.
Što se tiče nas iz Udruge veterana 4.gardijske brigade, najoštrije osuđujemo Vaše izjave i još jednom konstatiramo da Vas može biti sram za te izjave koje dajete o Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Znamo da je ne volite, al što je previše, previše je.

Hrvatska iznad svih.”

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved