Povodom proslavljanja prvog poznatog pisanog spomena Šibenika u novijoj povijesti Hrvata na ovim prostorima (iako su Hrvati imali grad ŠIBANIKI još 1750 godina prije Krista na teritoriju sadašnje Sirije), ovo je moj skromni doprinos Gradu u obliku kratke priče koju su neki ocijenili odveć nacionalističkom i nepodobnom – piše na svom fb profilu Mario J. Škorin…

A.D. 1066.
Kolona konjanika laganim je kasom gazila svježi snijeg staze što je vijugala šumom toga kasnog popodneva. Neobičan mir vladao je cijelim krajem pa se čulo samo potmulo udaranje kopita njihovih konja o tlo. Sprijeda krupan, naočit muškarac u kožnim čizmama utaknutima u stremene, naoko velikodostojnik, na glavi mu krznena kapa od kunovine, a straga konjanici sa lakim oklopom, glava pokrivenih svijetlim kacigama, porubljenim srnećom kožom a u rukama duga laka koplja. Tobolce sa strijelama objesili o sedla a lukove ukrstili sa štitovima koje su pak svoje prebacili na leđa, učvršćene preko prsiju kožnim oputama. Guste krošnje visokih stabala prorijede se. Predvodnik digne ruku kao znak, plašt se uzgor rastvori i otkrije svijetlu, do koljena dugu tuniku u struku učvršćenu kožnim kaišem. Nasred prsa njegovih, od vezenog okovratnika pa do samog ruba, široka, ušivena traka hrvatskog pletera.

– Dakle, eto još zamalo stigosmo. Eno se tvrđa vidi čisto – okrenuvši se u sedlu prema pratnji, dovikne krupni muškarac. Oprema mu pod dugim tamnim plaštom što je napola prekrivao sapi njegova bijelca, zazvecka metalnim zvukom. Blago zategne uzde a bijelko, prekriven lakat od kopita dugim, crvenim suknom obrubljenim zlatno obojanim pleterom kao na tunici zarza, puhne iz nozdrva dva oblaka pare i umiri se u mjestu. Pod vratom mu, nasred prsa, u sukno utkan kraljevski grb, naširoko prepoznatljiv svima. Duga mu griva prekrije vrat. Zastane baš na uzvisini, na samom rubu hrastove stoljetne šume, sa koje se je otvarao pogled prema ušću rijeke i dalje, preko otoka, ka otvorenoj pučini. Prvi iz pratnje od nekoliko konjanika zaustavi svojeg dorata tik uz njega i pogledom zaokruži po okolini.

– Da, ali ne samo tvrđa, koliko vidim. Uperi dugom rukavicom zaodjenutu ruku negdje između utvrde na samom vrhu brijega prema kojoj su se uputili i morske obale s koje su se iz daljine nazirali vrhovi nejakih jarbola nevidljivog privezanog brodovlja. – Eno se vide i kuće pod njom i poneki dim. Sjeti me to da cijeli dan nismo ništa jeli – odvrati ovaj i pogleda ga sa smješkom koji se pod gustim, ovlaženim brkovima jedva primjeti. – Daleko je Ključica, a i što bismo mogli očekivati od vojne ispostave sa deset vojnika i jednom stajom? Namjesti široki kaiš preko sive tunike o kojem mu je postrance visio dugi mač ukrašene drške i promeškolji se u sedlu. U međuvremenu, pristignu i drugi i zastanu, tek koji metar iza njih.

– Trebali smo u Skradin… – nadoda.
– Dobar put napravismo u nekoliko dana. Dobro zboriš, Zvonimire. Od Biograda, preko Bribira i Ključice do Šibenika. Koji dan odmora i dobre hrane, dobro bi došlo od ove studi.
– Vidiš, bane, da nema do svojega doma. Bio kralj, ban ili pučanin, u drugoj si kući vazda gost – odvrati Zvonimir. – Kako bilo, ne bijah još u ovoj tvrđi, pa da vidimo kako dišu naši dični vojnici u njoj… i kako će nas pogostiti. Nije li tako, kapetane? Okrene se prema stasitom momku u vojnoj odori i klimne mu.
– Tako je, dični bane – otpovrne kapetan. – No uvjeren sam da im se majke ponose i da su svi odreda spremni mrijeti ako zatreba…
– Pusti to sad… I za to će biti vremena. Drugo mi se sad mota po glavi.
– Neka te tješi, Zvonimire, – kralj će, ne bez blage poruge u glasu – da je dan kratak i ovako čist i miran pa ne gladuješ odveć. Prije nego pristignemo na odredište, nauživajte se ovog pogleda – protegne se, obuhvaćajući pogledom široko prostranstvo čestice svojega kraljevstva što je svakim danom bivalo sve čvršće i veće – jer nitko na dugo i široko nema ovakvu zemlju i ovakav Božji blagoslov. I kad me više ne bude, da mi čuvate ove tvrđe na zapadu, istoku i sjeveru, ovaj narod i ovu zemlju za koju se vjekovima proliva naša krv, protivu tuđinaca što htjeli bi je vazda zaposjesti. Vi ste mi uzdanice moje da će se riječ moja, riječ hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV štovati navijeke, i ti, i Gojčo, moji vrli banovi, uz druge banove sa sjevera i istoka sa kojima tek trebam otvoreno i čisto zboriti. Jer – nastavi – što bih ja bez vas? Kao stoljetni hrast usamljen u bespuću… Osvrnite se, pogledajte ovo – mahne rukom uokolo – svi su hrastovi zajedno, dovoljno blizu da se čuvaju i dovoljno daleko da se ne poguše međusobno, cijeli brijeg zaposjeli…

– Kralju moj, svi se slažemo da kraljevstvo naše raste pod tvojim vodstvom, milošću Božjom. Neka te milostivi Bog čuva još dugo a Sveti Otac moli za tvoje zdravlje – priključi se drugi iz pratnje, mlađi i naočit, krupne građe i čistog, glatkog lica. I on je, kao i ostali, na glavi nosio krznenu duboku kapu, sprijeda ukrašenu bijelim perom i plemićkim obilježjima visokog hrvatskog staleža pod kojom je vijorila duga, raspuštena kosa, i zaogrnut dugim, podstavljenim plaštom oko vrata uokviren mrkosmeđim krznom tople kunovine jer je hladni zrak štipao oštro, onako kako samo kasni prosinac zna.

– Ne znam baš da bi se Aleksandar molio za moje zdravlje – odvrati kralj podsmješljivo, namještajući se u sedlu – jer baš i nije neko vrijeme za to a i prečeg posla ima. Bizant propada, vojska bježi i mi moramo iskoristiti našu priliku da učvrstimo istočnu granicu i povratimo naše zemlje a osim dobre i odane vojske, treba nam i Božji čovjek koji će pronositi volju Gospodnju i riječ kraljevsku… hrvatskim, jezikom naših didova, a ne onim što nam nameću. Ali eto, zna on da samo dogovorom može nešto napraviti…
– Kad ne može drugačije! Jer mu treba naša snaga. I da i mi gdjegdje moramo njemu sitni ustupak napraviti.

– Da, ali ne odveć, vojvodo i sinovče moj, Stjepane. Makar i mi trebamo njega. Stoga mogu oni i širiti latinsku riječ među redovnicima, mogu i našu privolu imati, ali mi ćemo po svojemu, čuvati i njegovati tisućljetnu našu baštinu koju su nam predali moj otac Stjepan i naši didovi – odvrati kralj. – A gdje je to bolje nego u našim vrlim gradovima i samostanima gdje je naše slovo navijeke upisano i kraljevim pečatom utvrđeno? Tamo – pokaže prema utvrdi – u onoj stoljetnoj tvrđi Šibenik gdje nas već čekaju kako sam naložio, imam još nekog državničkog posla obaviti čemu ćete i vi nazočiti, nadam se, ne sustigne li vas u to doba koja druga potreba, a potom ću još neke dokumente dati na upis, kako sam i dao riječ i kako sam već i do sad radio. Da i to okončamo, prije nego li nastavimo putem Klisa.
– No prije bismo trebali večerati – uzvikne Zvonimir – a ovdje na studi stojimo, namjesto da se u toploj sobi ugrijemo. Može li državnički posao sačekati sutrašnji dan…? A gle, sunce samo što ne zađe i ugasi se u moru.
– Vidim ja što vam je prvo na pameti – našali se kralj i podbode bijelka. – Hajdemo onda, braćo. Dobro savjetujete. S praznim se trbuhom teško misli. Svi prasnuše u glasan smijeh i krenu za njim. Meki, u suton dana svjetlucavi snijeg, škripao je pod kopitima njihovih konja.

U drevnu utvrdu izdaleka vidljivu, nije bilo lako ući ni prijatelju, a kamoli neprijatelju. Ni s mora ni s kopna, makar je nedaleko nje rasla šuma a strmine i prirodnih prepreka ne bijaše kao onih s mora. I ne samo zbog njenog povišenog položaja s kojeg se pružao dobar vidik prema kopnu i moru pa bi bio viđen s velike udaljenosti, već i stoga što je posvud bila zaštićena jakim kamenim, visokim predziđem sa osmatračkim kulama raspoređenim uzduž širokog bedema koje su zaštićenim prolazima bile spojene sa utvrdom u koju se je ulazilo tek prošavši jugoistočni kameni portal predziđa utvrđen masivnim, okovanim hrastovim vratima sa vanjske, te kovanom, masivnom željeznom rešetkom sa unutarnje strane.

Predziđe je pak uvijek bilo pod budnim okom stražara na visokim zidinama utvrde čiji rub ni dobro bačeno koplje ne bi dohvatilo. Sama utvrda imala je osam visokih kula što pogledom pokrivahu jedna drugu, uskih otvora za nadzor dovoljnih da otvaraju pogled i odapnu strijelu stožastih, kamenih krovova i u svakoj je od njih, danononoćno, i za mirnih razdoblja, a bilo ih je malo u njenoj dugoj povijesti, bdjela dobro uvježbana vojna posada koju je, Božjom milošću, ustanovio veliki hrvatski kralj Tomislav netom po povratku sa svoje krunidbe i to svojom rukom ovjekovječi i tako osta, do dana današnjega po njegovoj volji. Znao bi reći, pamti se i danas, da čvršće i ljepše tvrđe od Šibenika, stražara našeg nad morem i kopnom, nema diljem kraljevstva a nije ono bilo malo u to doba i sveudilj je raslo. Sama je utvrda Šibenik znala biti gdjekad u sukobu oštećena, ponajviše iz vremena upada divljih, razularenih Avara u hrvatsko kraljevstvo, gdjekad bi trebalo obnoviti ili popraviti koju kulu ili dio bedema no kamena je, a i vrlih klesara bilo vazda pa bi je učas, a puk je imao i kraljevskom odlukom ustanovljenu obvezu ostaviti svoj svagdašnji posao i pripomoći kad ustreba, vratili izgledom, a snagom uvijek većom od prijašnje. To stoga što neprijatelj nikad ne spava i samo čeka za njeg dobro vrijeme. Silna bi se buka tada digla i prašina od kuckanja stijene u obnovi. Kameni blokovi bedema bili su čvrsti, bijeli a položeni na rod svoj, kamen tvrdac, stijenu tisućljetnu neslomljivu ni pod oštrom burom ni sjekirom, pa su mnogi protivnici naši skršili zube na toj utvrdi, od pamtivjeka, hrvatskim govorom zvanoj Šibenik. S koljena na koljeno, preko velikaša i običnog puka pronosi se priča o tom drevnom hrvatskom imenu. Istina je što će vam reći, i trgovac i velmoža ma da ih na istinu i oštrim sječivom dozoveš ili Božjom prijetnjom, da nikad stratišta ovdje nije bilo jer tu, na ovom našem kamenu navijeke stoluju samo časni do časnog i odanog. Neprijatelj je pak, a bilo ih je odveć, svaki svome bogu na ispovijed išao izvan ovih neprijelaznih zidina, časno i pošteno, u krvavome boju.

Ako je koji putnik pak iz sebi znanih razloga namjerio na obalu namjesto sigurnosti utvrde, morao je dijelom puta uz predziđe pa strmom stazom uz nastambe nizdol, sve do nakupine kuća seljaka, trgovaca i drugih kojima je potreba bila tu biti, a najviše zbog brodova sviju zastava koji su dovozili i odvozili potrebitosti za utvrdu i njih same i pritom za neometani posao obavljeni dukate kralju plaćali. A bilo je tu još i naoružanih brodova što prolaze su među otocima našim štitili i po potrebi danak od prolaza ubirali u dukatima, talirima ili robi drugoj, a po kraljevskom ukazu da nitko tuđ našim morem bez plaćanja od koristi nema, pa se puni uskim kanalom vraćali pod okrilje.

Prolazom kroz ta dvostruka vrata lučno nadsvođena teškim kamenim blokovima, stizalo se u podnožje utvrde. Desno i blago uzbrdo, vodio je deset lakata široki, kamenom popločani put do glavnog ulaza, navlas istom od predziđa. Tek, ponad kamenog luka, u stijeni uklesan, bijelio se grb Dalmacije. Lijevo i desno od njega i poviše, na dugim kopljima uglavljenim u željezne okove, vijorile su se obrubljene zlaćanim resicama zastave sveg Kraljevstva Hrvatskog i kralja sadašnjeg, velikog Petra Krešimira IV. U udubljenjima, redom utaknute baklje, da se noću vidi proći.
Na ulasku, dočeka ih kapelan i sva svita. Banovi i župani iz svih krajeva, u lijepim opravama i ponositi. Okupe se učas i pučani s obje strane, jednostavno obučeni, spremni svojom voljom pozdraviti kralja svih Hrvata, te se kralj jedva probi. Među njima kler, redovnici i biskupi solinski, kninski i splitski, čekahu ga u tišini pred vratima crkve sv. Mihovila što je protezala se uz dio istočnog zida utvrde. Uz nju visoki kameni zvonik. Teško brončano zvono oglasi se s visine svekolikom puku i obznani svečani ulazak kralja i pratnje u utvrdu.

– Dobro nam došao kralju Petre Krešimire – uzvikne kapelan, našta nasta sveopća graja okupljenog mnoštva. Neki ga od njih prvi put vidješe, a neki i ne.
– Dobro vas našao, braćo – odzdravi kralj otpuštajući konja nekom momku koji se učas stvori pred njim. – Vama, banovi moji i župani uzoriti, vojvode i knezovi ponositi, pučani moji vrijedni. – Vidim – veli – da vas ima, izgleda, i više nego prije, i to me raduje. Napričat ćemo se ovih dana o svemu potrebitom. Zakorači naprijed a svi za njim. Stjepan straga na korak, Gojčo slijeva a Zvonimir zdesna, utirući mu put, pozdravljajući se usput. Pozdravi kler a oni se duboko naklone prikazujući mu čast i napute ga unutra. Podno kamenog oltara, zahvala Bogu na njegovoj milosti i sv. arhanđelu Mihovilu što pozorno i vazda bdije nad utvrdom Šibenik te kleru koji pronosi Božju riječ, bilo je prvo što je napravio.
– Braćo, podanici moji vjerni, i uzdanice moje… Evo nas opet zajedno u ovoj našoj tvrđi Šibenik – započe kralj nakon što su prespavali i okrijepili se od dugog puta, okupljeni u ovećoj prostoriji utvrde, sjeđavši u masivnoj hrastovoj stolici sa rukohvatom, kao malim prijestoljem. Na glavi mu vjekovna hrvatska optočena zlatna kruna uokvirivaše lice, a u ruci žezlo. – Okupih vas sve, i župane moje i vojvode i banove i knezove jer djelovat nam treba. Bizant je na sutonu te naši krajevi pod njihovom vlašću više težinom prijašnjom ne stenju. Sad nam teret taj zbacit treba s pleća.
– Okupljat vojsku treba… – začuje se među njima.
– Spremni smo, kralju, na tvoju zapovijed, u boj krenuti – istupi jedan od banova i pesnicu položi na prsa, našta se prolomi jeka odobravanja. – Dvije tisuće mojih pješaka i tisuću konjanika stavljam ti na raspolaganje. Nakloni se pred njim i ostade tako par trenutaka.
– Prije svega – podigne Petar Krešimir ruku ne bi li ih umirio – htjedoh vam reći nešto drugo a nama važno. Svi ste vi moji junaci oštra oka i sječiva al zaludu nam ako nema nitko da to pamti i pronosi naš jezik i našu slavnu povijest, jer romanski nam jezik nameću. Stoga, a svi znate da ja neštedimice darivam naše benediktinske samostane i dajem im kraljevsku ljubav, hoću pred vama da se zna da će sada – mahne rukom prema kutu prostorije i namah se kraj njega stvori redovnik u tamnoj, jednostavnoj dugoj halji utegnutoj grubim konopcem, spreman na upis njegovih riječi – ovaj redovnik upisati moje riječi, milošću Božjom, da se znaju ovim redom:

Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin kralja Stjepana… – nasta muk tijekom njegova govora i samo zvuk pera o podlogu lomljaše zrak. – …dajem kraljevsku slobodu samostanu sv. Marije u Zadru… – velikodostojnici njegovi i vojvoda Stjepan klimanjem glavama, sa osmjehom potvrđivahu izgovarane riječi gledajuć se nijemo – … u Šibeniku, na Božić, 25. prosinca, 1066. godine Gospodnje.

Mario Škorin