Vijesti
Jahači sekularizma
Sekularizam je vjerovanje da vjera i država moraju biti odvojene jedna od druge i da vjerske organizacije ne smiju utjecati na politiku. Ovo vjerovanje se prvi puta pojavilo na teritoriju većinski katoličkih država i plod je interesa svih onih kojima ne odgovara kršćanski, a u prvom redu katolički moral. Nosioci tih interesa su razni moćnici poput kraljeva, zelenaša, trgovaca robljem i imperijalnih osvajača koji su silom i nasiljem nastojali proširiti svoje bogatstvo i moć. Od pojave kršćanstva razni moćnici su nastojali crkvu podrediti sebi podmićujući svećenike, biskupe, pa čak i pape. To su ponekad uspijevali, a ponekad i nisu. A kada nisu mogli utjecati na papu neki su nastojali stvoriti svoju crkvu udvojenu od Rima.
U tom nastojanju neki engleski plemići i građani 1351. sastavljaju dokument “Provisors and Praemunire”. Njihov cilj je bio uspostava nacionalnih crkava kako bi se smanjila izdvajanja za crkvu i kako ne bi morali slušati Rim. Na ruku im je išla i česta pojava rastrošnosti svećenstva i miješanja svećenstva u politiku i dinastičke borbe.
Pojavom velikih brodova jedrenjaka sa latinskim jedrom i otkrićem novih kontinenata moć trgovaca, bankarskih zelenaša i imperijalista se naglo povećava, te oni sve više novca usmjeravaju u slabljenje moći crkve kako bi slobodnije pljačkali druge ljude i pretvarali ih u svoje robove.
Unatoč nastojanjima trgovaca robljem ponegdje se pod utjecajem svećenstva robovlasništvo ograničava, pa tako 1416. Dubrovačka Republika zabranjuje trgovinu ljudima i ropstvo.
Kako trgovina prema Indiji raste tako jača i moć trgovaca robljem i kamatara, pa slabi i moć crkve. Time se sve češće krše i zabrane uzimanja kamata. A jača i moć vladara pa oni sve češće prihvaćaju načelo; “država to sam ja”, a država može što hoće.
Humanizam
Kako bi se umanjila moć crkve vladari, bankari i trgovci robovima su počeli podupirati razne filozofe koji su pod raznim objašnjenjima propagirali smanjenje moći crkve, te takvim odabranim filozofima financiraju tiskanje njihovih knjiga. Financirali su i razne crkvene sekte poput valdežana, loralda i husita koje su imale za cilj smanjiti moć Rimske crkve. Posredstvom arapskih trgovaca do europskih filozofa u talijanskim gradovima dolazi antička poganska književna literatura koju oni koriste za slabljenje moći crkve, te pokretanje nove ideologije humanizma. Humanisti zagovaraju svjesnog čovjeka koji razvija svekolike umne sposobnosti i slobodan duh koji teži preispitivanju svih uvriježenih uvjerenja, te stjecanju novih znanja iz svih područja života. Od 14. stoljeća humanističke ideje su se proširile iz talijanskih gradova širom Europe, te su se počeli izdvajati kao poseban društveni sloj koji se vremenom organizira u masonske udruge, te liberalne, a kasnije socijalističke pokrete i komune. Nova moderna ideologija humanizma predstavljao se kao sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja čovjeka i njegove potrebe, te odbacuje Boga i Božje zakone. Sljedbenici humanizma sebe vide kao elitu u koju mogu ući samo bogataši, znanstvenici, kulturni djelatnici, vladari, dvorjanici, kondotjeri i aristokrati. Tu mjesta za obične vojnike, kmetove i robove nije bilo. Ta elita se međusobno povezuje u razne klubove, te jača u prvom redu teorijska znanost i umjetnost u Europi.
Istovremeno, zahvaljujući postojanju jake konkurencije na europskom tržištu i sitnim inovativnim poduzetnicima koji su koncentrirani u slobodnim gradovima dolazi i do tehničkog napretka, te rasta proizvodnje. Izumom tiskarskog stroja sposobnost bogataša i moćnika da jeftinim i svima dostupnim tiskanim pamfletima utječu na javnost je naglo porasla, te oni otkrivaju novi način za smanjenje utjecaja crkve. U praksi, humanisti su se pokazali kao racionalni i efikasni ljudi koji svoje neprijatelje ne muče, već ih eliminiraju brzo i efikasno, to jest humano, vješanjem, strijeljanjem, ili na giljotini.
Izumom tiskarskog stroja propali su crkveni redovi koji su prepisivali knjige, a redovnici koji su ostali bez sredstava za život počeli su prodavati crkvene oproste grijeha. To je iskoristio jedan njemački svećenik nezadovoljan time što novac od oprosta odlazi u Rim te je pokrenuo veliku vjersku pobunu. Prodaja oprosta grijeha trajala je tek 12 godina, ali i to je bilo dovoljno za veliki zapadni crkveni raskol. Uz snažnu potporu lokalnih vladara, zajmodavaca i trgovaca Luther je uspio pokrenuti crkvenu pobunu poznatu kao protestantizam. Pobunu su mnogi lokalni vladari iskoristili za zapljenu crkvenog bogatstva, te podređivanje lokalnih crkava sebi. Sa protestantizmom naglo je ojačano i bankarstvo, nakon što je Engleski kralj Henrih VIII nakon raskola sa katoličkom crkvom dozvolio 5% kamate za mirovine i posudbe. Nakon Tridesetogodišnjeg rata 1648. u cijeloj Evropi je dozvoljeno uzimanje 5% kamata, što je u vrijeme zlatnog važenja novca bilo puno, stoga što nije postojala inflacija.
Prve prave banke su nastale u izrazito protestantskim državama poput Engleske i Nizozemska u 17. stoljeću.
Prosvjetiteljstvo
Otkrićem Amerike počinje rasti bogatstvo pomorskih trgovaca i pojedinih vladara koji osvajaju kolonije, te masovno afričke robove prodaju u Sjevernu i Južnu Ameriku. Sa rastom bogatstva raste i otpor trgovaca i bankara, te vladara prema Crkvi koja nastoji ograničiti lihvarstvo i trgovinu robljem. Bogatstvo dovodi do velikih ulaganja u dekadenciju i kulturu, a ti novi bogataši, kulturnjaci i njihovi politički pokrovitelji sebe vide kao prosvijećeni dio naroda koji treba vladati zaostalim religioznima “nazadnjacima”, a nazadnjaštvo je i protivljenje trgovini robljem. Ovaj prosvjetiteljski pokret se naglo širi krajem 17. i tijekom 18. stoljeća. Prosvjetitelji shvaćaju kako nije dovoljno podijeliti crkvu i staviti je pod svoju kontrolu, te nastoje srušiti sama moralan načela zapisana u Bibliji koju slijede sve kršćanske crkve. Prosvjetitelji u svojim filozofskim djelima preispituje društveni poredak i čovječnost, te šire ideje prirode, slobode i razuma, kao protuteži ideji Boga, morala i tradicije. Svojim novim znanjima, etiketom i estetikom nastoje omalovažiti postojeća religiozna, moralna i politička stajališta. Ideal im je čovjek koji djeluje po principima, a ne samo po navikama, običajima i tradiciji. Sebe su smatrali naprednom elitom koja se bori protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije vladara. Istovremeno, ti prosvijećeni sekuralisti najčešće ništa nemaju protiv raznih magijskih praksi, reinkarnacije, prizivanja duhova, vračarstva, vjerovanje u horoskope i slično. Seanse dozivanje duhova postaje moderno, a u tim seansama najčešće sudjeluju najglasniji prosvjetitelji.
Kako bi se prosvjetiteljske ideje što brže proširile bogati trgovci i bankari su počeli osnivati čitalačka društava, debatne klubove, knjižare, časopise i znanstvena društava. Sve te organizacije opstaju isključivo zahvaljujući donacijama bogataša kojima smeta kršćanski moral.
Zahvaljujući slabljenju utjecaja crkve i sve većim brojem stanovnika u gradovima koji rade u sve većim manufakturnim radionicama, i koji su manje oslonjeni na crkvu, pojavljuju se prosvijećeni apsolutistički vladari koji uvode potpunu centralizaciju državnog aparata bez ikakvih moralnih nazora. Interes države postaje važniji od ikakvoga morala i običaja. Srednjovjekovna Europa u kojoj su Pape krunili kraljeve nestaje, a država postaje kulturna i sve više nacionalna zajednica. Zahvaljujući ogromnoj pljački kolonija i trgovini naglo raste sloj gradskih bogataša, dok moć zemljoposjednika i crkve naglo slabi. Gradski bogataši novac ulažu u razvoj novih strojeva kao što je parni stroj, te naglo rastu proizvodnja i trgovina i između europskih država, ali i prema kolonijama.
Kako je moć nacionalnih gradskih bogataša rasla tako je i moć pojedinih apsolutističkih vladara počela slabiti. Zbog toga pojedini vladari pokušavaju ponovno potražiti pomoć od crkve, ali su pojedine uspješne građanske revolucije na to odgovorile potpunim oduzimanjem ponajprije Katoličke crkvene imovine od strane svjetovne vlasti, što je provedeno najprije u Francuskoj za vrijeme Francuske revolucije, a kasnije u 19. i 20. stoljeću djelomično i u Italiji, Portugalu i Španjolskoj.
Znanstveni materijalizam
Nakon propasti Francuske revolucije europski bankari, industrijalci i imperijalisti shvaćaju kako unatoč ogromnoj količini novca izdvojenoga za filozofsku literaturu Crkva opstaje, te odlučuju pojačati financiranje „znanstvenika”. Naglo prestaje propagiranje filozofije, a počinje propagiranje znanosti. Ali ne na znanosti utemeljene na eksperimentu i matematici već teorijske znanosti.
Prva od tih novih „znanosti” je marxsizam.
Marksizam je teorija i politička praksa koja je temeljena na radovima Marxa i Engelsa. Teorija se temelji na ekonomskoj radnoj teoriji viška vrijednosti koja je znanstveno zastarjela još za vrijeme Marxove mladosti on je uporno prikazivao kao znanstveno točnu. Već u vrijeme njegove mladosti neki ekonomisti poput Davida Rikarda su matematički dokazali kako vrijednost robe ne ovisi o uloženom radu već o potrebi kupaca. Ono što bolje zadovoljava potrebe kupaca više vrijedi nego ono što kupcima ne treba, bez obzira koliko proizvođač uložio rada u to. Kada bi radna teorija vrijednosti bila točna tada zrak i voda ne bi vrijedile ništa, zato što su besplatni. Iz ove Marxsove temeljna zablude proizašle su i sve ostale. Na temelju pogrešne teorije izgradio je čitav niz teorijskih promidžbenih parola o klasnoj borbi koja izazva podjele i mržnje temeljene na ulozi ljudi u procesu proizvodnje. Kako bi Marxs bio vjerodostojan među sirotinjom i radništvom financijeri su mu financirali tiskanje knjiga i novina, ali su njemu osobno, preko Fridriha Engelsa davali malo novca, tek toliko da on i obitelj mogu preživjeti. Glavni financijeri su mu bili britanski bankari i industrijalci koji njegovim teorijama nastoje potpuno uništiti religiju, ali i snagu konkurentske kontinentalne industrije.
Rezultati Marxsove ekonomske teorije su se najviše iskazali u 20-om stoljeću kada je u toj klasnoj borbi oko 120 milijuna ljudi izgubilo život, ponajviše upravo običnih radnika i sirotinje za čija prava su se njegovi sljedbenici komunisti promidžbeno zalagali. I ti rezultati su jedino stvarno djelo prvog velikog jahača sekularizma.
Nakon Marxsa pojavio se i drugu veliki jahač sekularizma, Charles Darwin. U svojoj knjizi „O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije” (1859) on na osnovu svojih zapažanja o prilagodbi vrsta na uvjete okoline dolazi do zaključka kako su sve vrste stvorene slučajno na osnovu prirodne selekcije. A te male promjene prilagodbe okolini vremenom evoluiraju u stvaranje potpuno novih vrsta. Iako su matematički proračuni vrlo brzo pokazali kako to nije moguće teoriju su vrlo brzo prihvatili propagandisti komunizma i ateizma kao „znanstveni” dokaz o tome kako Bog ne postoji.
Danas znanstvenici, genetičari mogu gene umnažati, prebacivati s jednog mjesta na drugo, prenositi s jedne vrste na drugu, pa što ispadne, ali još uvijek genetičari nisu naučili ni čitati gene, a kamoli stvarati nove gene.
Darvinovi sljedbenici teorije slučajnosti, usprkos tome što ni za 150 godina nisu našli ni jedan evidentan dokaz njegove teorije, ne žele shvatiti vrlo jednostavnu istinu, kako teorija ne valja.
Na osnovu Darwinove teorije razvile su se teorije koje su utvrdile kako su pojedine ljudske rase nastale od različitih praljudi koji su živjeli na raznim kontinentima. Američki znanstvenici, tzv. «eugeničari» su na osnovu takvih teorija pretpostavili kako zbog toga sve ljudske rase nisu jednako kvalitetne, te treba znanstveno raditi na poboljšanju ljudske rase. Daljnjim radom na ovoj teoriji stvorene su ideologije fašizma i nacionalnog socijalizma koje su teoriju pokušale realizirati u praksi. Jedina razlika između Hitlera i zapadnih darvinista eugeničara je u brzini „poboljšanja” vlastite rase. Angloamerikanci su to htjeli postepeno, dok je Hitler sve htio obaviti na brzinu. Otkrićem genetskog koda dokazano je kako svi ljudi potječu od istog pretka. Tada su se darvinistički eugeničari, kako bi se ogradili od Hitlera su sa svojih sveučilišnih katedri skinuli natpise dr. eugenike i stavili natpise dr. genetike, te su i nadalje nastavili podržavati teoriju bez ijednog dokaza.
Danas znanstvenici biokemičari imaju mnogobrojne dokaze kako se geni slučajno mogu pokvariti, čime nastaju nasljedne bolesti, ali se slučajno ne mogu stvoriti novi funkcionalni geni.
Zahvaljujući napretku biokemije neki inteligentnije darvinisti su shvatili kako novi geni doista ne mogu nastati slučajno, te su smislili novu teoriju “Evolucija 2.0.” Po ovoj novoj evolucijskoj teoriji stanice i bakterije su inteligentne, imaju svijest, te znaju planirati. Zahvaljujući tome, kada ih napadnu neki toksini bakterije to prepoznaju pa svjesno isplaniraju kako stvoriti novi gen koji će njihovo potomstvo štititi od tog otrova. Time nastoje produžiti život teoriji koja u 150 godina nije našla ni jedan egzaktni dokaz svoje ispravnosti i koja je u 12 godina Hitlerove vladavine i rata prouzročila smrt preko 20 milijuna ljudi, teoriji koja je po svojim zlodjelima njenoga tvorca Darwina uvjerljivo stavila na drugo mjesto jahača sekularizma.
Kako bi se sve ove nasilne masovne smrti racionalizirale pobrinuo se jedan psiholog Sigmund Freud koji je smislio psihoanalizu, kao zamjenu za katoličku ispovijed pred svećenikom. Njegova teorija psihoanalize cijeli mentalni život čovjeka dijeli na tri glavna nivoa: nesvesno, presvesno i svjesno. A svi nesvesni postupci su povezani sa seksualnom energijom. On u svojoj teoriji ističe “Eid” – instinkti nosač ljudskih postupaka, “Ego” koji radi na principu realnosti, te “super-ego” koji je odgovoran je za moralne kvalitete osobe.
U knjizi „Tri eseja o seksualnosti” Freud iznosi tvrdnju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. Unatoč tome i danas ima sljedbenike iako nitko sa imalo pameti ne može seks vidjeti kao najjaču ljudsku potrebu. Nikad nitko psihički zdrav nije svjesno radi seksa skočio u smrt, a mnogi ljudi širom svijeta svakodnevno svjesno umiru radi zaštite članova obitelji, ili u ratu radi zaštite svoje države i nacije. Ljubav prema obitelji, plemenu, naciji ili nekoj drugoj zajednici ipak je puno jača od seksa.
U svojim djelima Frojd je proglasivši seks za najjaču potrebu znatno uticao na razbijanje obiteljskih zajednica, prenaglašeni egoizam i individualizam, moralni liberalizam, promiskuitet, te negiranje savjesti. Time je znatno pomogao u otklanjanju osjećaja krivnje kod svih masovnih ubojica čime je zaslužio status trećeg najvećeg jahača sekularizma.
I dok je Frojd razvijao svoje psihološke teorije jedan fizičar, Albert Einstein je razvijao svoje teorije o prirodi svjetlosti. U vrijeme njegove mladosti postojale su dvije teorije o prirodi svjetlosti. Prva „korpuskularna” teorija je tvrdila kako se svjetlost sastoji od vrlo malih čestica, dok je druga „valna” teorija tvrdila kako se svijetlost sastoji od valova koji se šire kroz svemirski eter. Prva teorija nije mogla objasniti neke pojave u prirodi svjetlosti, dok druga nije mogla objasniti nešto što je prva dobro tumačila. A onda se pojavio Einstein koji je iz te dvije teorije uzeo ono što mu odgovara, te napravio svoju teoriju o dvojnoj prirodi svjetlosti, nazvanu teorijom relativnosti. Na osnovu te teorije je razvio mnoge filozofske šizofrene deluzije o tome kako je brzina svjetlosti konstanta, kako vrijeme kod brzine svjetlosti stoji a prostor je zakrivljen, te kako u svemiru postoje „strune” koje su nekakvi prečaci između udaljenih kutova zakrivljenog prostora. Danas pametniji fizičari shvaćaju kako je u njegovim teorijama točno samo ono što proizlazi iz korpuskularne teorije.
Korpuskularna teorija je nastala u vrijeme kada nije bilo poznato postojanje električnih pozitivnih i negativnih čestica, te elektromagnetske sile. Radi toga nisu mogli ni do kraja razumjeti pravu prirodu svjetlosti. Točna je tvrdnja kako je svjetlost čestica (foton), ali je netočno da je svjetlost istovremeno i val. Valne osobine svjetlosti posljedica su oblika fotona. Svjetlosne čestice se sastoje od još sitnijih, električno nabijenih pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično poslagane u duge tanke nizove nazvane fotoni, a jedan par tih čestica čine jedan kvant. Broj negativnih i pozitivnih čestica u fotonu je jednaka, te stoga foton prema okolini ima elekrični naboj jednak nuli. Ti nizovi rotiraju kao štap kad ga bacimo u zrak te pri tom stvaraju rotirajuće magnetsko polje što se očituje kao frekvencija elektromagnetskog zračenja. Dugi nizovi rotiraju sporije, a kratki brže. Foton nastaje u atomu, pri hlađenju atoma, kad se dio električnih čestica iz elektrona i protona odvaja i formira niz. Da bi taj niz mogao napustiti atom mora postići brzinu poznatu kao brzina svjetlost, tj. to je brzina kojom foton napušta atom. Dok god elektroni i protoni imaju električni naboj, tj. električnih čestica u svom sastavu mogu izbacivati fotone. Kad elektroni i protoni ostanu bez električnog naboja, tj. bez električnih čestica atom je ohlađen na apsolutnu nulu i više ne može izbacivati fotone. Detaljnije sam o ovome pisao u ovoj knjizi.
Iako su mjerenja utvrdila kako svjetlost prolaskom kroz vodu svoju brzinu smanjuje za jednu trećinu, a pri prolasku kroz neke plinove i više, pa prema tome brzina svjetlosti nije konstanta, mnogi elitni fizičari još uvijek Einsteina smatraju najvećim znanstvenikom. Zahvaljujući njima obični ljudi u Einsteinovim shizofrenim deluzijama vide neupitnu istinu o tome kako je sve relativno. A upravo ta relativnost u materijalnom svijetu je dokaz kako ništa nije sigurno. Relativna je i istina i laž, relativno je i dobro i zlo, pa prema tome nema ni Boga ni Sotone. Uvjerivši mnoge kako je sve relativno Einstein je sebe uvjerljivo svrstao među četvoricu najvećih jahača sekularizma. Sve njegove teorije vremenom će biti zaboravljene kao sve znanstvene zablude, a ostat će poznat jedino po tvrdnji kako je sve relativno.
Tihomir Čuljak/Novenews.hr
Vijesti
IZJAVE DJECE I ZARAZNI dječji smjeh: Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji…
Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.
Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.
Marin EfaTa Croatia/fb
Vijesti
“Europa je razapinjući samu sebe odustala od svojega identiteta”
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Vijesti
Spomen na 1145. obljetnicu PRVOG PRIZNANJA HRVATSKE (879. – 2024.)
Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)
Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:
“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”
Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.
Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!
U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.
U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.
izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti1 tjedan ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?